26

petak

siječanj

2024

Pečat

Ono kad osjećaš nemoć
godine i usputnosti udarile pečat
gledam, smijem se,
a duša vrišti
gledam vas i slušam
informacije dajete na kapaljku
mislite da ste me poštedjeli
od vas i vaših nemogućnosti
dizanja i uzdizanja
vaša sam
a moji djelovi ne znače ništa
a dušom bih se raskomadala i rekla
uzmite sve što vrijedi
bez vas ionako sve je bezvrijedno

23

utorak

siječanj

2024

Sve mi je potaman

Ovo potaman vam dođe kao, baš mi je sve dobro, skoro pa
savršeno. Dok ćoram po ovoj tipkovnici pade mi na pamet jedan
mladi čovik kojega su pitali tek onako..., kako je, kako život?
Sad k'o da gledam u nj, češka se po bradici i samozadovoljno
odgovara: "Sve sam u životu postiga šta sam zamislio (tada je
ima' tridesetak); oženijo se, dobijo dicu, ukopa ćaću i mater, a
evo će se i ona zaposlit..., u svojoj san kući i šta mi još triba.

To se često ponavlja kad su životna postignuća pojedinaca u
pitanju. Eto, on je sa svojih tridesetak godina shvatio da nema
šta dalje, zadovoljan, ne zanima ga ništa osim života od danas
do sutra. To je u neku ruku i ispravno, jer nitko od nas ne zna
da li će ujutro osvanit živ i zdrav. S druge strane, kad bismo na taj
način svi razmišljali ne bi baš bilo napretka.

Opet se moram vratiti na jednu "biserku", mlada, zgodna žena,
udala se i ono šta kažu..., dobra partija. Nedugo nakon udaje,
mislim da je imala dite, stalno doma, muž dobro stojeći, dobar
posa', njeno je bilo čuvat dite, obavit kućne poslove i dočekat
muža s posla. Onaj nekadašnji način života koji mnogi ne mogu
shvatiti. Malo pomalo muž i familja primijećuju kako se mlada skroz
zapustila. Čupava, neuredna, uflekana, a svekrva neka šminkerica,
povremeno joj diskretno da do znanja da malo povede računa o
izgledu. Kad nije bilo rezultata direktno joj kaže kako je lipo šta je
ona dobra majka i domaćica, a njen sin kad dođe s posla volio bi
više od sterilne kuće naći urednu i nasmiješenu ženu. Malo povedi
brigu o svom izgledu, izađi prošetat i još šta dobronamjerna žena
zna i hoće reći. Ona je odmjeri s čuđenjem i k'o s nokta odbrusi:
Hahaha, da šta ću se sada i sređivat, prošlo je to, udala sam se.
Mislim da je pametna svekrva malo pomalo djelovala na nju i ne
znam kako je završila priča, ali evo mene u mislima di sam bila, šta
sam radila i odradila, šta sam postigla, koliko jesam a koliko sam
mogla? Da li sam poput mog prvog junaka zaključila svoje dosege
upućivanjem starijih, rađanjem mladih, i useljenjem u vlastite trude?
Da li udajom prestaju svi naši interesi za nas same ili je to novi
početak ali udvoje? Kad dobijemo radno mjesto, je li to zadnja
stepenica ili svaki dan treba stremiti ka boljem, učiti, usavršavati se?

Šta se u životu smatra uspjehom, šta nas usrećuje, od čega i koga
nam se diže kosa na glavi? Je li baš sve onako kako se čini ili je
svaki život jedna drukčija priča, a često suprotna onoj koja se zrcali
na površini?

Ne mogu razmišljati glavom mlađe generacije ali rado ih slušam i radim
usporedbe sa životima, prije, sada, a sada razlike od jednih do drugih.
Interesi nam se, što je razumljivo ne podudaruju, ali primijećujem da u
jednom nema razlike. Svi žele dobar život, dicu muža ili ženu koja ih
voli. Neki vole putovanja, neki markiranu odjeću, dobro auto, vole da su
viđeni. U osnovi bi se reklo da i nema razlike, a različiti su svi, apetiti,
razlozi za zadovoljstvo i okidači za burne prekide dosadašnjih života i
novih početaka.

Di sam u svemu tomu, da li mi je još misto tu, ili imam još puno posla
za obavit, imam li razloga reći da mi je baš sve potaman? Šta još mogu
ponuditi, koliko podučiti, biti od pomoći ili se prepustiti i čekati zvonce?

20

subota

siječanj

2024

Kopanje po korjenju

Često se vraćam u okrilje rodnog kraja, što i nije nešto specifično
samo za mene. Svi se mi vraćamo, samo meni padaju na pamet
ili nježne priče ili ono čemu se narod smije.

U neka davno vrime, bio jedan krojač, a priča se da je taj šio redom.
U braku sa svojom Marom, dobio je dvi 'ćeri otputa, znači blizanke.
Govore da su bile lipe za ono vrime, a dica k'o dica, časkom narestu.
Došle one do divojačkog doba i zamole ćaću da in sašije tange. Ćaća
milostiv kakav je bio, nije dvojio, uzme komad mašuline i udovolji
željama svoji' divojaka. Brzo se pročulo po selu šta one nose ispod
kotula i ćaća brzinski dobije nadimak "Bitanga". Tako je nastalo ovo
zanimljivo prezime, a porijeklo istog se otkrilo kad je jedan učen čovik
iz Zagreba 'oda po selima da bi istraživa prezimena, koji' je u mom
kraju popriličan broj zanimljivih.

Drugo, također seže u davna vrimena, a tada su ljudi 'odali po Primorju
zarađivati kruv svagdanji. Doša' čovik kući, ponio iz Primorja jednu zovnicu
ribe, govore da je bila obična srdela. Kad su ga pitali kako se zove ta
morska lipotica, on kaže da je to vrlon poštivana riba a lubin se zove.
Dobi i on nadimak po ribi, ali ne lubin nego "Lubina", a prezime do danas
nose njegovi potomci.

Kozina je također nasta' po nadimku čovika koji je ima puno koza, a jedna
je bila puno napridna i on se često hvalio kako to nije koza, to je Kozina.
Osta Kozina do današnji' dana.

Za Lešinu se priča kako je neki nji'ov stalno oda okolo i skuplja krepalu ili
ubijenu stoku, ne da bi iskoristio za jelo, (Bože sačuvaj), on je to čistio da
se ne zagadi okoliš i kogod ne nastrada. Skupljene lešine je posipa živin
klakon i zakopava u rupe. To je bila svijest, ali prezime osta.

Ima kod nas i prezime Zec Peškirić. Za zeca ne znan, ali jedan je za svaki
viđeniji izlazak, di ima puno svita, uzima iz ženine dote jedan mali ručnik
(ručnik se u to vrime zva' peškir) i stavlja ga oko vrata. Objašnjenja su mu
bila kako on to nosa poradi znojenja, neka peškirić supa znoj i tako mu osta
nastavak na prezimenu i od tada se preziva Zec Peškirić.

Ima toga još čudo, svaki nadimak pa tako i prezime ima svoju povijest, a ja
ću vas sada ostaviti da uživate u šaroliku vikendu. Okolo bilo, kod nas sivo,
temperatura je 7 stupnjeva šta bi značilo da nam se neće skoro zabilit. Ako
bude promjena bit će na vijestima a vijesti nikad ne lažu.

19

petak

siječanj

2024

Ugodan vikend

Doša čovik u rodilište, cili uzbuđen i pun očekivanja.
Izlazi doktor i obraća mu se sritan zbog uspješnog
porođaja: "Čestitam gospodine, dobili ste..., ženskicu
2800 i dečkića 3400". Ovaj se jadničak zbunio kad
ispali: "Pa dobro, ja bi tu ženskicu za 2800".

Meni popravilo dan, a vama?

15

ponedjeljak

siječanj

2024

Krug

Čujemo se mi ponekad, ne prečesto da joj ne poremetim ritam,
a čuti obostrano glas znači da smo jedna drugoj u srcu. Ne možeš
zaboraviti ni zanemariti nekoga tko ti je bio oslonac u danima kad
je i sama oslonca bila željna. Možda je prihvatila svoj status u brojnoj
siromašnoj obitelji, s pretvrdim roditeljima kojima baš ženska djeca
nisu bila na listi prioriteta. Bez pretjerivanja, biti ženskim djetetom u
to naše vrijeme bio je samoubilački pohod na ovaj svijet, pogotovo
ako je ženska populacija u kući brojčano dominirala.

Ona je bila četvrta u nizu, dvije starije sestre, brat jedinac i na kraju
sestra koja nije doživjela ni svoj devetnaesti rođendan. Kretala se
nečujno, tek bi nekad blagi osmijeh, koji je skrivao sve posljedice
mukotrpnog odrastanja, ozario lijepo lice, ukrašeno kovrdžavom kosom
imperativno pletenom u pletenice. Osnovnu školu nije privela kraju jer
je roditeljska logika bila da žensku ne treba škola, svakako će se udat,
što bi tamo u novoj kući ona pametovala. Nije prosvjedovala, a ne bi bilo
ni koristi, sve svoje radosti i tuge skrivala je u sebi, a osmijehom bi tek
povremeno odavala osobu kakva je bila ispod kože.

S navršenih petnaest, uputili su je u jedno veće mjesto koje je imalo i
gostionicu. Neiskusna u domaćinskim poslovima, krhka, kao da je bačena
u ring odakle se ne nazire izlazak sa sretnim završetkom. Dolazila bi nekad
kući, donijela zarađeno, a meni je najupečatljivije bilo njeno navlačenje
nailon čarapa. Bilo je to vrijeme odlazaka naših u Njemačku, pa kad bi o
Božiću dolazili, znali bi je se sjetit i poklonit po par čarapa. Najveću pažnju
je posvećivala navlačenju tih čarapa, a ruke ogrubjele od hladne vode i
teškog rada u gostionici. Suza bi zaiskrila ako je slučajno ispustila nit.

Tu je gotovo svakodnevno zalazio jedan stariji gospodin (u odnosu na ostale
mještane on je tako izgledao i ponašao se gospodski), a nju je posebno iz
prikrajka pratio i zavolio je, onako, očinski. Znao bi joj pripomenuti neka ne
gleda svakog momka koji joj lijepu riječ dobaci, ima on pravog momka za nju.
Ona čeka, momka nema pa ga priupita: "Dobro barba, di je taj momak o kojemu
govorite, meni ispadoše oči od pogledavanja na vrata?" On bi se osmjehnuo,
potapšao bi je po ramenu s riječima: "Ne boj se dite moje, doće on kad bude vrime,
nije priša".

Došao je! Bio je to njegov nećak, momak rano ostao bez roditelja i na brizi svomu
stricu. Kao i ostali, otišao i on u Njemačku i baš te godine svratio da ugleda tu malu
koju mu je stric opisao. Nije se razočarao, a ona u zemlju propada od stida, ne zna
kud gledati, nestalo one pritajene prpošnosti, ostala na mjestu zaljubljena, a imala
je tek sedamnaest godina. Nije mi u sjećanju da li su se oženili te iste godine ili
slijedećeg Božića, ali ću do kraja života pamtiti ljepoticu u prekrasnoj bijeloj vjenčanici,
nesvjesnoj svog predivnog izgleda s još ljepšom nevinom, neiskvarenom dušom, koja
tek ispod oka sramežljivo pogledava svoga odabranika. Ni on nije bio neki tipični seoski
lola koji dolazi iz tuđine s novim autom i mukom zarađenim novcem. Suprotno od toga,
tih, zagledan samo u nju i kao da im je oboma bilo stalo da sva ta parada što prije završi
i da se zapute u njegov i nadalje njen dom.

To mi je bio jedan od najljepših dana djetinjstva, ostavio mi je pečat za sva vremena,
a tada u mojoj dječjoj glavi samo misao kako ona mora biti sretna.

Prošlo je nekoliko godina, djeca ne dolaze, a kako i bi, on godišnje jednom dođe kući,
a ona mlada, još tijelo nije odgovaralo majčinstvu. Njeni roditelji i selo su izmišljali priče
i davali dijagnoze o uzroku netrudnoće. Posrećilo se! Rodilo se prvo dijete, slijedeće godine
i drugo, ne znam da li je prvi bio sin ili kći, meni nebitno, njima također. On je prekinuo
s radom u tuđini, vratio se i bio desna ruka svojoj mladoj ženi. Posebno je bio osjetljiv na
njene ruke, zato bi u zimskom periodu ustao prvi, ložio vatru, skuhao kavu i tek nju zvao.
Imala je ona posla preko glave, mala djeca, stoka, kuća, no, on se nije libio pomoći joj
u svakoj prigodi što baš nije bilo uobičajeno u našemu kraju. Strogo se odvajalo što je
muški a što ženski posao, a zna se čiji je teret bio veći, osobito dok se djeca podižu.

Dobili su još dvije curice, moje predrage nećakinje u drugom koljenu, svi su završili
škole i fakultete, sretno sklopili brakove a oni na kraju ostadoše sami. Starost i bolest
nije ni njih mimoišla, ali nije ih mimoišla ni pažnja djece. Brinu oni na način da imaju
stalnu pomoć u kući, a jedno po jedno uredno dolaze kako koje stigne, za primjer.

Oboje se teško kreću, ali jedno od drugoga ne okreću glavu, tu su, sve ove godine
prošavši cijeli krug od djetinjstva teškog svakomu na svoj način, ovjekovječene ljubavi
začinjene poštovanjem i brigom jednog za drugo, od mladosti do starosti. Krug se
polagano zatvara, pritiska starost i bolest sve više, a ona uvijek s osmijehom odgovara:
"a dobro smo srićo moja, iz dana u dan, šta ćeš, ne može se iz ove kože". Čvrste su
bile te kože, još čvršče osobe obavijene njom.

Danas sam baš nešto sjetna, naviru mi uspomene, a ona je u ono vrijeme bila pravi
melem za moje dječje boljke, uvijek nudeći svoje još nejako rame za dijete koje ni
tada nije moglo prihvatiti diobe ljubavi na nejednake djelove, muško-žensko. Samo bi
zagrlila i onako, ne vjerujući u izgovoreno rekla: "neka dušo, neka, biće to sve dobro,
samo ti uči.

12

petak

siječanj

2024

Možda je od viroze

Osjećala sam se malo oporavljenom, korone nije bilo, tek
neka viroza, tako joj je ime a možda tek nadimak, nevažno.
Sad sam u sumnji, bojim se da sam još u bunilu, a fibre nema.
Čitavo jutro slušam govorancije s TV-a i ništa ne razumim, zar
me baš opalilo u glavu ili nam se ne piše dobro?

Da riješim nedoumice upitat ću vas, a među vama ima pametna
svita. Jesu li mi i uši zakazale ili je stvarnost uvođenje ovih zakona
"o jeziku na vitru?" Znači li ovo da nas može snaći bilo šta, nema
zvat Provjereno ili nekog novinara od formata, čekaj do Neuma,
institucije su tu da riješe vaše probleme? Osobno imam problem
s naplatom odštete nakon prometne..., osma godina gazi. Dobila
desetinu iznosa, mogu cilu godinu na kavu..., dobro sam prošla,
neki nisu ni moje sreće. Nije ovdje u pitanju novac koliko odnos,
a taj je..., " šta mi može jedna baba, moj tatica je ipak lovaš koji
je meni s osamnaest dao da vozim "merđu" i kosim k'o kosilica.

Znači li to da ja zovnem novinare, po novom bih bila opako sankci,
jer šta ja imam dizat buru usmjerenu uglednom građaninu kad iza
mene stoje institucije?

Nije mi padalo na pamet zvati novinare, to je preteško za moje biće,
već sam ja to prekrižila. Jedino čudo (a mali ima veze s Međugorjem)
bi moglo prosvitlit savjest, mozak ili što već ta vrsta ljudi ima.

Ja ovdje nisam bitna, osobito neka moja priča, sića u odnosu na priče.
Da li se stvarno vraćamo na udbaške metode, a puna usta su kontra
te iste UDBE, da li smo odjednom ljubitelji Južne Amerike i neke tamo
čelične Koreje? Volim ja Južnu A. samo mi se baš ne sviđaju režimi.

Ne vjerujem da se naša mladost borila za stanje nacije koja će biti "šoto
kuco" ili prevedeno..., šuti, ne buni se, ne gledaj iza sebe.

S druge strane jučer čujem (ispravite me ako griješim), kolike kazne će
dobiti zlostavljači, ubojice žena, pedofili..., zgrožena sam, to donose
izmjene zakona. Pedofili i silovatelji do pet godina, onda dodajem, ako
ima olakotne okolnosti, prošeta dva puta po zatvorskom dvorištu, ništa
slično u zatvoru ne napravi i ajde kući pivajući.

Užasavam se života u takvom društvu, ne zbog sebe, zbog svoje djece,
zbog vas mlađih i mladih..., ovo ljudi moji nije dobro.

Ako mi mislite da je ovo ispravno ispravite me, jer je moje izlaganje sigurno
posljedica viroze u trajanju.

09

utorak

siječanj

2024

Blagdani pojeli riječi

Božićni blagdani su mi najdraže doba godine. Sve neka toplina oko
srca, pluća, a onda toplina prijeđe i na ostale djelove tijela, što bi
značilo da se povećava živa u toplomjeru. Ima i ovih modernih, ali
ja sam nabavila baš onakav kakvim mi je mater mirila fibru.

Nema ovo veze s blagdanima, to je do mene i vremenske prognoze.
Čim čujem prognozu, najave snježnih vijavica, bura, jugova i slično,
ja brzinom munje hitam prema izlazu i provjeravam najavu. Tako više
dana, pa tako, iz dana u dan, promjene okoliša, moraš zaribati.

Baš zato sam promislila da je ovo idealna prilika da se uhvatim ove
sprave ispred i dam sve od sebe. Krenula, neće, malo protresem
glavom, neće, baš ništa, a još noćas u snovima imala sam nacrt za
nezaboravnu priču koju sam u putu zaboravila. Sjetih se da je to zbog
blagdanske spize. Spremilo se više od potreba a hrana se ne baca.
Podgrij sarmu, odledi janjetinu, podgrij juhu, dodaj, zakuhaj, uzmi
po neki kolačić i eto. Malo riječi pojele sarme, malo janješce, malo
otišlo kroz vince (opako dobro ove sezone, malo ga je ali valja svaka
kap, ne stidi se ni misnog). Gola je laž da sito čeljade može išta
suvislo pisat, radit..., pijano možda i može, samo nisam u toj fazi.

Kažu kako su veliki pisci, pjesnici i ostali osobenjaci, najviše i najbolje
stvarali kad bi se napili i to na prazan želudac, čudo jedno kako bi im
riječi klizili..., k'o piće niz grlo. Nema inspiracije od čajeva, koliko god da
su zalimunjeni i zamedeni, a neću udarat po vinu ovako šmrcava. Majko
mila dosadno li je ovo stanje, neću više pratit prognozu, a koji mi je vrag
bio da sam išla provjeravat. Nema veze, izdurat ću, iako kad oči i uši bacim
kroz prozor sunce me zove, smiješi mi se, sve mi šapće..., "dođi, dođi".

Nije ovo ni loše, ja malo odmaram, ručak je dorađen, sad ću ga malo
"odradit", daljinski u šake i gledat neku reprizine reprize reprizu.

Bit će još sunca, a pojest će se i blagdanska hrana, valjda će mi nešto
past na glavu, a dotle odmarajte, jedno manje na spisku.

02

utorak

siječanj

2024

Pamuk, vuna, svila, polisvašta

Smiješim se samoj sebi u brk, posjetila sam uglavnom zanimljive
blogo-destinacije. Shvatila sam da smo mi najsretniji portal pod
ovom zvjezdanom kapom (nebo nad mojim gradom osuto zvijezdama).
Koliko samo zaželjene sreće jedni drugima..., tako treba, volite se ljudi.
Ima raznih prognoza za ovu godinu, neke ne obećavaju, čak ni anketa
nešto ne obećava, ima skeptika, pesimista i tek neki poluoptimist, a to
je vjerojatno još posljedica ludo provedenih proteklih noći.

Svi smo je dočekali kako smo mogli, htjeli i kako nam je "grah pao",
a bitno je da smo uselili i da je barem netko s nama bio na
useljenju, a to je ipak najvažnije..., teško mi je ići sama i na "ono misto".
Najsretnije situacije su udvoje i dalje, samoća nije sretno rješenje,

Neki od nas su nakuhavali, neki su se od nakuhavanja napuhavali, jer
su takvi dani..., jedaći i pijaći, a ostatak mjeseca mnogima i cvileći zato
što nisu znali suzbiti svoje potrošačke blagdanske navike.
Sve zlo u tomu, idemo na kolektivnu djetu, otkad pamtim siječanj je bio
najduži mjesec u godini, baš zbog toga šta mi, obični, "maji, maji ljudići"
gubimo busolu i htjeli bi u ove dane probati baš sve što inače ni pomoću
trikova ne bi. Bolje ikad nego nikad, papati, piti, obući, obuti, servirati, ne
se nervirati, proći će vjerujte.

Dolazimo do oblačenja, a to je od životne važnosti, barem za nas koji
smo hvala Bogu još u miru, mnogi to nisu, ne trese, a mnogi nisu te sreće,
zato uhvatite zadnje vlakove po dućanima koji lažu da daju popuste. Mi
k'o bez duše posežemo za nekim sitnim komadićima koji će nas usrećiti
ako ih obučemo baš u dane slavlja, dočekivanja, očekivanja slično.

Izbor je šarolik kako je i populacija šarolika, mislim pritom na dimenziju
novčanika ili sjaj kartice. Ptice na grani su umorne od pjevanja kako je prava
sreća imati na svom golom, poluobučenom ili skroz obučenom (ovisno o
"konfiguraciji" osobe), neki predmet što se crveni k'o kardinalov plašt.

Sad dolazimo u problem..., cijene, nisam luda odvajati pola mirovine za
svilu iz Kine pamuk iz Egipta ili čistu runsku vunu s britanskog poluotoka,
ili otoka skroz na rubu lopte (mislim na New Zeland i Australiju. Ne vidim
smisao u ludom očekivanju sreće zbog navučenih svilenih gaća, koje
nikad za nikad više obuć neću mimo te noći, isto je ako se odlučim za
pamuk prilagođen godištu, vunene čarape od Merino ovce, sve je to za
tajkunske gospoje.

Dakle, ostaju nam naši davno već isprobani materijali od poliestera, polivinila.
polipropilena, nailona, diolena, znam da sam ja tu ubacila svega, nebitno,
poanta je da su to naši materijali, prilagođeni nama, našim džepovima, a
sve fino reciklirano tko zna koliko puta. Nakon dva pranja protresite majicu
ili nešto drugo..., praši li ga praši, ali nema veze.

Nama je najvažnije odabrati novogodišnju boju, pokazat se u najboljem svjetlu
jer je već nakon ponoća mrak, a znamo što mrak čini normalnu čovjeku..., i on
postaje zamračen, omračen, da ne kažem nešto gore, a neću.

Materijale možete riskirati ali boju nemojte ni slučajno, radi se o našoj sreći, a
čovjek bez sreće je k'o gol na snijegu, a to nikako nije zdravo.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>