Krug

Čujemo se mi ponekad, ne prečesto da joj ne poremetim ritam,
a čuti obostrano glas znači da smo jedna drugoj u srcu. Ne možeš
zaboraviti ni zanemariti nekoga tko ti je bio oslonac u danima kad
je i sama oslonca bila željna. Možda je prihvatila svoj status u brojnoj
siromašnoj obitelji, s pretvrdim roditeljima kojima baš ženska djeca
nisu bila na listi prioriteta. Bez pretjerivanja, biti ženskim djetetom u
to naše vrijeme bio je samoubilački pohod na ovaj svijet, pogotovo
ako je ženska populacija u kući brojčano dominirala.

Ona je bila četvrta u nizu, dvije starije sestre, brat jedinac i na kraju
sestra koja nije doživjela ni svoj devetnaesti rođendan. Kretala se
nečujno, tek bi nekad blagi osmijeh, koji je skrivao sve posljedice
mukotrpnog odrastanja, ozario lijepo lice, ukrašeno kovrdžavom kosom
imperativno pletenom u pletenice. Osnovnu školu nije privela kraju jer
je roditeljska logika bila da žensku ne treba škola, svakako će se udat,
što bi tamo u novoj kući ona pametovala. Nije prosvjedovala, a ne bi bilo
ni koristi, sve svoje radosti i tuge skrivala je u sebi, a osmijehom bi tek
povremeno odavala osobu kakva je bila ispod kože.

S navršenih petnaest, uputili su je u jedno veće mjesto koje je imalo i
gostionicu. Neiskusna u domaćinskim poslovima, krhka, kao da je bačena
u ring odakle se ne nazire izlazak sa sretnim završetkom. Dolazila bi nekad
kući, donijela zarađeno, a meni je najupečatljivije bilo njeno navlačenje
nailon čarapa. Bilo je to vrijeme odlazaka naših u Njemačku, pa kad bi o
Božiću dolazili, znali bi je se sjetit i poklonit po par čarapa. Najveću pažnju
je posvećivala navlačenju tih čarapa, a ruke ogrubjele od hladne vode i
teškog rada u gostionici. Suza bi zaiskrila ako je slučajno ispustila nit.

Tu je gotovo svakodnevno zalazio jedan stariji gospodin (u odnosu na ostale
mještane on je tako izgledao i ponašao se gospodski), a nju je posebno iz
prikrajka pratio i zavolio je, onako, očinski. Znao bi joj pripomenuti neka ne
gleda svakog momka koji joj lijepu riječ dobaci, ima on pravog momka za nju.
Ona čeka, momka nema pa ga priupita: "Dobro barba, di je taj momak o kojemu
govorite, meni ispadoše oči od pogledavanja na vrata?" On bi se osmjehnuo,
potapšao bi je po ramenu s riječima: "Ne boj se dite moje, doće on kad bude vrime,
nije priša".

Došao je! Bio je to njegov nećak, momak rano ostao bez roditelja i na brizi svomu
stricu. Kao i ostali, otišao i on u Njemačku i baš te godine svratio da ugleda tu malu
koju mu je stric opisao. Nije se razočarao, a ona u zemlju propada od stida, ne zna
kud gledati, nestalo one pritajene prpošnosti, ostala na mjestu zaljubljena, a imala
je tek sedamnaest godina. Nije mi u sjećanju da li su se oženili te iste godine ili
slijedećeg Božića, ali ću do kraja života pamtiti ljepoticu u prekrasnoj bijeloj vjenčanici,
nesvjesnoj svog predivnog izgleda s još ljepšom nevinom, neiskvarenom dušom, koja
tek ispod oka sramežljivo pogledava svoga odabranika. Ni on nije bio neki tipični seoski
lola koji dolazi iz tuđine s novim autom i mukom zarađenim novcem. Suprotno od toga,
tih, zagledan samo u nju i kao da im je oboma bilo stalo da sva ta parada što prije završi
i da se zapute u njegov i nadalje njen dom.

To mi je bio jedan od najljepših dana djetinjstva, ostavio mi je pečat za sva vremena,
a tada u mojoj dječjoj glavi samo misao kako ona mora biti sretna.

Prošlo je nekoliko godina, djeca ne dolaze, a kako i bi, on godišnje jednom dođe kući,
a ona mlada, još tijelo nije odgovaralo majčinstvu. Njeni roditelji i selo su izmišljali priče
i davali dijagnoze o uzroku netrudnoće. Posrećilo se! Rodilo se prvo dijete, slijedeće godine
i drugo, ne znam da li je prvi bio sin ili kći, meni nebitno, njima također. On je prekinuo
s radom u tuđini, vratio se i bio desna ruka svojoj mladoj ženi. Posebno je bio osjetljiv na
njene ruke, zato bi u zimskom periodu ustao prvi, ložio vatru, skuhao kavu i tek nju zvao.
Imala je ona posla preko glave, mala djeca, stoka, kuća, no, on se nije libio pomoći joj
u svakoj prigodi što baš nije bilo uobičajeno u našemu kraju. Strogo se odvajalo što je
muški a što ženski posao, a zna se čiji je teret bio veći, osobito dok se djeca podižu.

Dobili su još dvije curice, moje predrage nećakinje u drugom koljenu, svi su završili
škole i fakultete, sretno sklopili brakove a oni na kraju ostadoše sami. Starost i bolest
nije ni njih mimoišla, ali nije ih mimoišla ni pažnja djece. Brinu oni na način da imaju
stalnu pomoć u kući, a jedno po jedno uredno dolaze kako koje stigne, za primjer.

Oboje se teško kreću, ali jedno od drugoga ne okreću glavu, tu su, sve ove godine
prošavši cijeli krug od djetinjstva teškog svakomu na svoj način, ovjekovječene ljubavi
začinjene poštovanjem i brigom jednog za drugo, od mladosti do starosti. Krug se
polagano zatvara, pritiska starost i bolest sve više, a ona uvijek s osmijehom odgovara:
"a dobro smo srićo moja, iz dana u dan, šta ćeš, ne može se iz ove kože". Čvrste su
bile te kože, još čvršče osobe obavijene njom.

Danas sam baš nešto sjetna, naviru mi uspomene, a ona je u ono vrijeme bila pravi
melem za moje dječje boljke, uvijek nudeći svoje još nejako rame za dijete koje ni
tada nije moglo prihvatiti diobe ljubavi na nejednake djelove, muško-žensko. Samo bi
zagrlila i onako, ne vjerujući u izgovoreno rekla: "neka dušo, neka, biće to sve dobro,
samo ti uči.