28
nedjelja
travanj
2024
Cijena ljubaznosti
Upitam se često koliko košta ljubaznost u svakodnevnom ophođenju?
Po mojim mjerilima, ne košta ništa a lijepo je naići na istu, u oba smjera.
Promatram ljude i njihovo ponašanje, uzimajući ono lijepo kao poticaj
da i sama budem na toj razini, u protivnom odlazim s blagim razočaranjem
trudeći se da i sama ne izazivam nepotrebno razočaranje. Sve su to
usputni susreti, na ulici, ustanovi, trgovini, prijevoznom sredstvu.
Nedavno smo išli malo preko "grane", crkao daljinski od tv-e a u našem
malom mistu nije neka ponuda. Usput, da ne zaboravimo kako izgleda
obilazak svega onoga što nam fali kod kuće, obišli malo trgovine, svratili
na kavu u jedan kafić gdje inače svraćamo, a kad smo već krenuli, palo
mi na "tjeme" da bih mogla ponijeti i onu davno dobivenu sliku za uokvirit.
Ajmo, prvo slika, treba valjda sačekati a onda ostalo lagano. Čovjek koji
to radi je i sam slikar, odmah nam je iznio sve čime raspolaže, malo mi,
malo njegova sugestija, brzo smo se dogovorili. Još je dao i kritički osvrt
na sliku, nisam bila daleko od mišljenja. Vrijeme..., dođite za jedan sat, bit
će gotovo. Malo nas je proveo po svom prostoru koji nije reprezentativan,
ali ima toliko topline da nedostatke zanemarite. Cijena..., KM-e, mi imamo
eure ali ne dovoljno..., samo je odmahnuo..., "bit će drugi put, a ako i ne bude...
Uđemo u butik muške odjeće i obuće, pokušavam ga nagovoriti da sebi kupi
kakvu laganu obuću, on negoduje, ja uporna k'o žensko, a trgovac oblijeće
unaprijed svjestan da ovaj moj ni u primisli nema kupnju. Ne postoji što nam
nije pokazao, odjeća, obuća, dodaci..., sve s osmijehom. Pokušavam se izvući
na što on odmahuje..., "ma sve u redu gospođo, ovo je moj posao".
Idemo dalje s komentarima na ljude koji svu svoju snagu upotrijebe na nas
nekupce, a s naše strane i nije takva situacija ili barem rijetko. Ako je u pitanju
plaća, kod njih je niža nego kod nas, broj sati provedenih na poslu također,
pa u čemu je kvaka? A oni su kao neuređena država, mila majko što bi bilo
da su se uredili k'o mi, pa ljubili bi nam skute.
Poanta je da je to pitanje mentaliteta, a opet..., nas samo granica dijeli, koji
dragi mentalitet. Ma nije to globalna ljubaznost, zar kod svakodnevnih susreta
ne nailazimo na one ljubazne i osorne, na svim razinama, to je valjda u nama,
postoji ili ne postoji.
Kad pričam o ljubaznosti uvijek se sjetim jedne mlade žene s onkologije u Splitu
a ta, onkologija je punila novinske stupce zbog raznih problema. Ona radi na
recepciji, dužnost joj je ljudima objasniti (onima koji se nisu udomaćili) kuda treba
krenuti. Oni koji dolaze tu jako su zbunjeni po prirodi dolaska.
Njoj nije dovoljno objasniti kuda treba poći, ona one nemoćnije nježno uzima
pod ruku i točno ostavlja na mjesto gdje treba. Ima u tim bolnicama uistinu ljudi
vrijednih poštovanja, a li ova žena je iznimna. Jednostavno, ima takvih ljudi i bilo
bi ih dobro posijati okolo ne bi li nikli novi.
Ne znam koliko vam je ova tema zanimljiva, eto, meni je jer mislim da uistinu
ljubaznost nije bajka, a ako negdje je onda je treba ostvariti, prenijeti u stvarnost.
Toliko od mene, malo sam posustala, valjda se opet pojavim.
komentiraj (10) * ispiši * #
16
utorak
travanj
2024
Mini rezime
"Više mu koštaju sviće nego torta", komentira ON dok se na TV-u opisuje
lik i djelo "sporogorećeg" pok. Manolića. Svi sve znamo ne bih u analizu.
U susjednoj državi napadnuti naši sugrađani, osude pršte sa svih strana,
tko je dobio, dobio je. "Neka institucije odrade svoj posao" rekoše davno prije.
Jutros izlazim na terasu, a na mom sušilu za rublje ustoličile se dvije krasne
lastavice (to su prve koje sam vidjela ove godine). Utihnula sam da ih ne
prepadnem, a ako su se malo uneredile na štetu moga rublja oprošteno im je.
Šetnjom do dućana naišla sam na kolonu djece i teta iz gradskog vrtića, a u
isto vrijeme nekoliko policajaca i policijskih vozila. Upitala sam policajca što se
događa, jesu li to dica u štrajku pa oni osiguravaju mir i red. Čovjek me zna pa
se samo slatko nasmijao.
Kako je predizborna šutnja ja ću na tu temu i predizborno šutit, ali moram u par
rečenica opisati svoj vikend pohod Metropoli.
Krenuli u petak rano uobičajenom vožnjom i stajanjem.
Odmorište Skradin kava i šetnja, nastavak vožnje do kruljenja u želucima, da ne
bi bilo iznenađenja, stajanje kod Macole, okrijepili se, prošetali radi istezanja
koštica i nastavili do Karlovca. Obavili neke posliće, prošetali, popili piće u nekom
kafiću koje smo čekali dosta dugo i nastavili prema Zagrebu. Stigli na vrijeme na
"punjenje baterija".
Subotu odredili za obilazak grada, bilo je šušurasto a znate i zbog čega. Svi bi se htjeli
pokazati kao najbolji, a mi smo bili najbolji jer smo uživali u društvu, šetnji, tržnici,
ogradi na Markovu trgu koja mi je fascinantna. Da se mene pita poradila bih na visini
ograde i stavila "vječni ključ"..., a ne pita me nitko.
Prošli smo pored Muzeja prekinutih veza, ali ovaj put nismo ulazili u muzeje i galerije
jer smo imali prioritete, a meni je polako "curila baterija" a to je alarm za pratitelje, nije
lako babu nosit na leđima, a parking skroz na drugoj strani.
Nedjelja dan rastanka i odlaska na jug. Odlučili u povratku posjetit moju rodicu u zaleđu
grada na obali. Uživali s njom i njenom obitelji do kraja dana. Sve što je lijepo je i kratko (ne u
svakom slučaju), povratak kući svojoj. Moja susjeda preko puta se potrudila da provjetri
kuću, donijela i kolače da se zasladimo kad dođemo.
Danas sam ga pobijedila na karte, odložila zimsku odjeću u zamjenu za ljetnu, bojim se da
ću sutra opet biti s glavom u ormaru vadeći nešto toplo.
A sutra..., komu Bog da i sreća..., ne nužno junačka, živi bili pa vidili, a Bože ti vidiš i znaš,
šta ću te ja učit.
Sutra ako budem živa, a imam namjeru biti, prvi put ove sezone punim paprike, mislila sam
i neku malu torticu napravit i otvorit šampanjac neka se nađe, netko će sigurno imati razloga
za slavlje naše je da se gostimo dok imamo s čim.
Do nekog novog čavrljanja jer će sigurno do tada sve biti novo, živili u zdravlju:))))
komentiraj (21) * ispiši * #
11
četvrtak
travanj
2024
Prizemljenje
Nije mi dob za romantične izljeve, a nisu ni vremena za velike radosti.
Usprkos tim činjenicama uhvatila sam se u zamku svoje sebičnosti što
je vjerojatno svojstvena svakom pojedincu kad mu se radi o koži ili još
jače, koži potomaka. U toj svojoj preokupaciji sobom i svojima, padnu
ti na tjeme vijesti od kojih trniš od glave do pete a da nikad nisi upoznao
te mlade ljude. Mladi brat i sestra, on generacija moje mlađe unuke, a
ona dvije godine mlađa, ničim zaslužili, tragično su preselili na neko
drugo mjesto (nadajmo se da je bolje), ostavivši svoju obitelj u nečemu...,
to je puno više od boli. Odmah se vraćam dvadesettri godine unazad i
vidim slike moga nećaka, također otrgnut zbog nehaja pijane budale.
Samo kažem..., ne daj Bože najvećem neprijatelju da sahrani svoje dijete,
ne znam kako to ljudi mogu izdržati. Kad su bolesni a ne mogu im pomoći,
užasan je osjećaj, nemoć, gledaš i sve na tomu ostaje, ali su tu, živi su.
Moj brat i njegova sada pokojna žena su bili dodatno kažnjeni svojim (kako
su znali reći) predugim životom. Čemu život trajnog grča i nepremostive boli?
Suosjećanje koje je prisutno, a u ovom mom slučaju i bol za svojim nećakom,
ne mogu zacijeliti ranjena srca roditeljska.
Uhvatila sam se danas u jednom trenutku (i više njih), kako sam oslobođena
onog višemjesečnog pritiska o ishodu i gotovo sam radosna napustila bolnički
krug. Još kad mlada liječnica kojoj osmijeh ne silazi s lica na izlasku kaže...,
"eto vas lipa moja, vidimo se za šest miseci, a do tada znate šta vam je činit".
Gotovo sam odlepršala svom "vozaču" i bacila mu se u zagrljaj, dok je on
jednom rukom "češao oko" okrenuvši glavu na drugu stranu. Posvećeni sebi i
trenutku oslobađanja, sjeli smo na kavu, a meni kao neki oblak prešao preko
ovo malo preostalog mozga, kao da me taj nevidljivi oblak optužuje za toliku
količinu radosti. Cijeli dan sam u mislima i preispitivanju, imam li pravo na te
male porcije radosti dok oko mene vrvi svijet i životi koji su sve više nego
bajkoviti? Opravdavam ovu svoju darovanu dozu samozadovoljstva i uhvaćenim
trenutkom radosti ljudskom zaboravljivosti na sve i svakoga oko sebe, radi sebe.
Kao da sam nagrađena svojim prirodnim izlaskom iz loših misli i loših situacija.
Opet se opravdavam kad kažem kako sam baš takva od koristi onima kojima
još trebam i koji me trebaju, ili je i to samo čista ljudska sebičnost?
Kako god, osjećam da sam se prizemljila čim sam se dala u analizu današnjeg
dana punog događaja i zbrkanih osjećaja. Oprostite svi vi koji danas tugujete:(
komentiraj (7) * ispiši * #