Upitam se često koliko košta ljubaznost u svakodnevnom ophođenju?
Po mojim mjerilima, ne košta ništa a lijepo je naići na istu, u oba smjera.
Promatram ljude i njihovo ponašanje, uzimajući ono lijepo kao poticaj
da i sama budem na toj razini, u protivnom odlazim s blagim razočaranjem
trudeći se da i sama ne izazivam nepotrebno razočaranje. Sve su to
usputni susreti, na ulici, ustanovi, trgovini, prijevoznom sredstvu.
Nedavno smo išli malo preko "grane", crkao daljinski od tv-e a u našem
malom mistu nije neka ponuda. Usput, da ne zaboravimo kako izgleda
obilazak svega onoga što nam fali kod kuće, obišli malo trgovine, svratili
na kavu u jedan kafić gdje inače svraćamo, a kad smo već krenuli, palo
mi na "tjeme" da bih mogla ponijeti i onu davno dobivenu sliku za uokvirit.
Ajmo, prvo slika, treba valjda sačekati a onda ostalo lagano. Čovjek koji
to radi je i sam slikar, odmah nam je iznio sve čime raspolaže, malo mi,
malo njegova sugestija, brzo smo se dogovorili. Još je dao i kritički osvrt
na sliku, nisam bila daleko od mišljenja. Vrijeme..., dođite za jedan sat, bit
će gotovo. Malo nas je proveo po svom prostoru koji nije reprezentativan,
ali ima toliko topline da nedostatke zanemarite. Cijena..., KM-e, mi imamo
eure ali ne dovoljno..., samo je odmahnuo..., "bit će drugi put, a ako i ne bude...
Uđemo u butik muške odjeće i obuće, pokušavam ga nagovoriti da sebi kupi
kakvu laganu obuću, on negoduje, ja uporna k'o žensko, a trgovac oblijeće
unaprijed svjestan da ovaj moj ni u primisli nema kupnju. Ne postoji što nam
nije pokazao, odjeća, obuća, dodaci..., sve s osmijehom. Pokušavam se izvući
na što on odmahuje..., "ma sve u redu gospođo, ovo je moj posao".
Idemo dalje s komentarima na ljude koji svu svoju snagu upotrijebe na nas
nekupce, a s naše strane i nije takva situacija ili barem rijetko. Ako je u pitanju
plaća, kod njih je niža nego kod nas, broj sati provedenih na poslu također,
pa u čemu je kvaka? A oni su kao neuređena država, mila majko što bi bilo
da su se uredili k'o mi, pa ljubili bi nam skute.
Poanta je da je to pitanje mentaliteta, a opet..., nas samo granica dijeli, koji
dragi mentalitet. Ma nije to globalna ljubaznost, zar kod svakodnevnih susreta
ne nailazimo na one ljubazne i osorne, na svim razinama, to je valjda u nama,
postoji ili ne postoji.
Kad pričam o ljubaznosti uvijek se sjetim jedne mlade žene s onkologije u Splitu
a ta, onkologija je punila novinske stupce zbog raznih problema. Ona radi na
recepciji, dužnost joj je ljudima objasniti (onima koji se nisu udomaćili) kuda treba
krenuti. Oni koji dolaze tu jako su zbunjeni po prirodi dolaska.
Njoj nije dovoljno objasniti kuda treba poći, ona one nemoćnije nježno uzima
pod ruku i točno ostavlja na mjesto gdje treba. Ima u tim bolnicama uistinu ljudi
vrijednih poštovanja, a li ova žena je iznimna. Jednostavno, ima takvih ljudi i bilo
bi ih dobro posijati okolo ne bi li nikli novi.
Ne znam koliko vam je ova tema zanimljiva, eto, meni je jer mislim da uistinu
ljubaznost nije bajka, a ako negdje je onda je treba ostvariti, prenijeti u stvarnost.
Toliko od mene, malo sam posustala, valjda se opet pojavim.
Post je objavljen 28.04.2024. u 17:31 sati.