Nije mi dob za romantične izljeve, a nisu ni vremena za velike radosti.
Usprkos tim činjenicama uhvatila sam se u zamku svoje sebičnosti što
je vjerojatno svojstvena svakom pojedincu kad mu se radi o koži ili još
jače, koži potomaka. U toj svojoj preokupaciji sobom i svojima, padnu
ti na tjeme vijesti od kojih trniš od glave do pete a da nikad nisi upoznao
te mlade ljude. Mladi brat i sestra, on generacija moje mlađe unuke, a
ona dvije godine mlađa, ničim zaslužili, tragično su preselili na neko
drugo mjesto (nadajmo se da je bolje), ostavivši svoju obitelj u nečemu...,
to je puno više od boli. Odmah se vraćam dvadesettri godine unazad i
vidim slike moga nećaka, također otrgnut zbog nehaja pijane budale.
Samo kažem..., ne daj Bože najvećem neprijatelju da sahrani svoje dijete,
ne znam kako to ljudi mogu izdržati. Kad su bolesni a ne mogu im pomoći,
užasan je osjećaj, nemoć, gledaš i sve na tomu ostaje, ali su tu, živi su.
Moj brat i njegova sada pokojna žena su bili dodatno kažnjeni svojim (kako
su znali reći) predugim životom. Čemu život trajnog grča i nepremostive boli?
Suosjećanje koje je prisutno, a u ovom mom slučaju i bol za svojim nećakom,
ne mogu zacijeliti ranjena srca roditeljska.
Uhvatila sam se danas u jednom trenutku (i više njih), kako sam oslobođena
onog višemjesečnog pritiska o ishodu i gotovo sam radosna napustila bolnički
krug. Još kad mlada liječnica kojoj osmijeh ne silazi s lica na izlasku kaže...,
"eto vas lipa moja, vidimo se za šest miseci, a do tada znate šta vam je činit".
Gotovo sam odlepršala svom "vozaču" i bacila mu se u zagrljaj, dok je on
jednom rukom "češao oko" okrenuvši glavu na drugu stranu. Posvećeni sebi i
trenutku oslobađanja, sjeli smo na kavu, a meni kao neki oblak prešao preko
ovo malo preostalog mozga, kao da me taj nevidljivi oblak optužuje za toliku
količinu radosti. Cijeli dan sam u mislima i preispitivanju, imam li pravo na te
male porcije radosti dok oko mene vrvi svijet i životi koji su sve više nego
bajkoviti? Opravdavam ovu svoju darovanu dozu samozadovoljstva i uhvaćenim
trenutkom radosti ljudskom zaboravljivosti na sve i svakoga oko sebe, radi sebe.
Kao da sam nagrađena svojim prirodnim izlaskom iz loših misli i loših situacija.
Opet se opravdavam kad kažem kako sam baš takva od koristi onima kojima
još trebam i koji me trebaju, ili je i to samo čista ljudska sebičnost?
Kako god, osjećam da sam se prizemljila čim sam se dala u analizu današnjeg
dana punog događaja i zbrkanih osjećaja. Oprostite svi vi koji danas tugujete:(
Post je objavljen 11.04.2024. u 17:47 sati.