Blagdani pojeli riječi

Božićni blagdani su mi najdraže doba godine. Sve neka toplina oko
srca, pluća, a onda toplina prijeđe i na ostale djelove tijela, što bi
značilo da se povećava živa u toplomjeru. Ima i ovih modernih, ali
ja sam nabavila baš onakav kakvim mi je mater mirila fibru.

Nema ovo veze s blagdanima, to je do mene i vremenske prognoze.
Čim čujem prognozu, najave snježnih vijavica, bura, jugova i slično,
ja brzinom munje hitam prema izlazu i provjeravam najavu. Tako više
dana, pa tako, iz dana u dan, promjene okoliša, moraš zaribati.

Baš zato sam promislila da je ovo idealna prilika da se uhvatim ove
sprave ispred i dam sve od sebe. Krenula, neće, malo protresem
glavom, neće, baš ništa, a još noćas u snovima imala sam nacrt za
nezaboravnu priču koju sam u putu zaboravila. Sjetih se da je to zbog
blagdanske spize. Spremilo se više od potreba a hrana se ne baca.
Podgrij sarmu, odledi janjetinu, podgrij juhu, dodaj, zakuhaj, uzmi
po neki kolačić i eto. Malo riječi pojele sarme, malo janješce, malo
otišlo kroz vince (opako dobro ove sezone, malo ga je ali valja svaka
kap, ne stidi se ni misnog). Gola je laž da sito čeljade može išta
suvislo pisat, radit..., pijano možda i može, samo nisam u toj fazi.

Kažu kako su veliki pisci, pjesnici i ostali osobenjaci, najviše i najbolje
stvarali kad bi se napili i to na prazan želudac, čudo jedno kako bi im
riječi klizili..., k'o piće niz grlo. Nema inspiracije od čajeva, koliko god da
su zalimunjeni i zamedeni, a neću udarat po vinu ovako šmrcava. Majko
mila dosadno li je ovo stanje, neću više pratit prognozu, a koji mi je vrag
bio da sam išla provjeravat. Nema veze, izdurat ću, iako kad oči i uši bacim
kroz prozor sunce me zove, smiješi mi se, sve mi šapće..., "dođi, dođi".

Nije ovo ni loše, ja malo odmaram, ručak je dorađen, sad ću ga malo
"odradit", daljinski u šake i gledat neku reprizine reprize reprizu.

Bit će još sunca, a pojest će se i blagdanska hrana, valjda će mi nešto
past na glavu, a dotle odmarajte, jedno manje na spisku.