Ulazimo u auto, prođemo naplatne kućice,
smjer je poznat. Moja dica i ja, blaženstvo,
dugo nismo posegnuli za zajedničkim kilometrima.
Pola puta pogledi nam putuju po prepoznatljivosti,
ostatak puta njima nepoznata područja.
Obišli puno zemalja, puno gradova, a ovaj dio susjedstva...,
ostao nepoznat, neistražen.
Opisujem svaki kilometar, polja i jezero nastalo umjetno.
Ona voli ravnice, rijeke i jezera, vole i more,
kad god se do njega more.
Ostaju zadivljeni ljepotom krajolika,
rječicama kojih nema na karti, a one očaravaju
svježinom, brzinom, i uokvirenošću zelenilom koje se obnavlja.
Pupoljci mame puninom, livade cvjetnošću i svježinom
jedna ukomponirana čarolija kojoj se ne nazire kraja.
Vjetar nam je poremetio istraživanje,
valja nam okrijepiti tijela kao što smo duše.
Naši prijatelji četiri desetljeća,
pripremili doček vrijedan careva,
stol prepun izišao iz ruku vrijedne domaćice
kuharice, pjesnikinje, fotografkinje,
naše je bilo uživati i uključiti se u priče iz mladosti,
obrađivati "teme dana", blago politizirati i filozofirati
bez nadmetanja, okršaja, tek uz poneki vic i smijeh iz trbuha.
Mala je ispunila očekivanje, prvi put i izraženom željom za povratkom.
On sa žalom..., zar je trebalo proći toliko godina za doći...
Ja čekam reprizu, kod nas ili kod njih, ne brojimo.
Valja proći granicu, našu, njihovu, carinu, našu, njihovu...,
samo pogledaju i odmahuju, još nismo za pretresa,
nije ga bilo, a neće ga ni biti.
Samo smo mali ljudi, kratkog putovanja praznih torbi i punih srdaca.
Post je objavljen 23.02.2024. u 16:49 sati.