Jedne veceri razgovaraju djeda i unuk o
aktuelnim dogadjajima.
Najednom unuk zapita djedu:
- Djeda, koliko ti imas godina?
Djeda odgovori:
- Da razmislim, rodjen sam prije televizije, vakcine za decju
paralizu, fotokopirnog aparata, kontaktnih sociva i kontracepcijskih
tableta.



Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka.
Nisu jos izumeli klima-uredjaje, masine za pranje i susenje rublja (rublje su
jednostavno prali i vjesali ga da se susi na svezem zraku).
Covjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni.
Vjencao sam se s tvojom bakom i zivjeli smo zajedno, a u svakoj
porodici su bili tata i mama.
Rec "gay" je bila postovanja vrijedna engleska rec, koja
je znacila veselog, simpaticnog, zadovoljnog covjeka, a ne pedera.
O lezbejkama nismo uopce culi, muskarci nisu nosili nausnice.
Rodjen sam prije racunara, paralelnih studija i grupne terapije. Ljudi nisu
odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na
preglede krvi i mokrace.



Do 25. godine starosti sam svakoga muskarca oslovljavao s gospodine,
a zene s gospodjo ili gospodjice.
Kada je u moje vreme gospodja stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi
su pozurili da joj ustupe mesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sjedista i
ako je bilo potrebno isli su da joj kupe i donesu kartu.
Muskarci su isli rubom trotoara, zene uz kuce. Na stepenicama je zenama
bila prepustena strana do ograde, one su se prve propustale u lift i iz njega,
muskarci su im uvijek primicali stolicu kada bi sjedale.
Muskarci nisu nikada pozdravljali zene, a da ne ustanu ako su sjedili.



Ustali bi svaki put kada bi zena ustala, makar samo za trenutak. Muskarci su
otvarali vrata automobila ili bilo koja druga vrata i zenama pomagali
da skinu ogrtac (kaput).
Nas zivot je bio odredjen s 10 zapovjedi, trezvenim rasudjivanjem,
postovanjem starijih, ponasanjem prema zakonu i ispunjavao
se plodnim zivotom s bliznjima.



Naucili su nas da razlikujemo dobro od losega i da smo odgovorni
za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namenjena ljudima u zurbi.
Ozbiljna veza je znacilo da smo u dobrim odnosima s bracom,
sestrama i ostalom daljom i blizom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Nismo znali za bezicni telefon, o mobilnom da i ne govorimo.
Nismo slusali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e,
elektronske pisace masine, racunare, prenosne racunare.
Notebook je bila biljeznica.



Satove smo navijali svaki dan. Nista nije bilo digitalno, ni satovi,
kucni aparati nisu imali svjetlecih pokazivaca. Kada vec govorimo o
aparatima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pecnica, radio -
budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bijele, a za razvijanje je
trebalo pricekati bar 3 dana. Fotografija u boji takodje nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan , to je znacilo da je
loseg kvaliteta, a proizvoda s natpisom Made in Korea , Taiwan ili
Thailand , a pogotovo Made in China nije ni bilo.



Nismo culi za Pizza - cut ili McDonald's niti za instant kafu,
vjestacke zasladjivace. U trgovini je bilo moguce kupiti nesto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvjezavajuce pice kostalo je 10 centi.
Novi automobil je kostao 1.000 $, ali ko je imao toliki novac?
U moje vrijeme, trava je bila nesto sto smo kosili, a ne pusili.
Mi smo bili poslednji koji su bili uvjereni da zena zeli muza da bi imala dete..
Sada mi reci koliko ti mislis da sam star?
- E., djeda.. Vise od 200 godina!? - odgovori unuk.
- Ne, dragi moj, samo pedeset!