28.08.2008., četvrtak
Park Maksimir, Zagreb, ljeto 2008.
Evo našao sam konačno vremena da pogledam fotografije, koje sam snimio šetajući parkom Maksimir još prošle nedjelje (17. kolovoza). Volim prošetati tim parkom, ,koji ima više od dva stoljeća tradicije! Ako niste znali (evo moram priznati da ja nisam) "Maksimir" je skraćenica od "Maksimilijanov mir", po biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, koji je prvu verziju parka otvorio i predao građanima Zagreba na uživanje 1794. godine. On je zamislio francuski tip parka (barokni stil - sve strogo uređeno, geometrijski, kao gradske ulice sa uredno podšišanim živicama). Uređenje parka završio je biskup Juraj Haulik 1843. On je potpuno promijenio koncepciju ka engleskom, pejsažnom tipu, kakav imamo danas.
No, evo fotografija - snimljeno sve mojim mobitelom, nikakva kvaliteta, ali ipak se može atmosfera osjetiti. Za ugodu onima, koji park nikad nisu vidjeli - za podsjećanje onima, koji ga znaju!
Za početak - spomen na završetak uređenja parka, u obliku obeliska, postavljen 1843.. Okružen je šumom sa svih strana. Glavni prilaz je sa juga, tu je uska čistina koja se uvlači u šumu, sa livade istočno od Vidikovca.
Spomen ploča na Obelisku, u kojem biskup Haulik iznosi svoje pobude za uređenje parka. Bila su to davna, romantična vremena, kad su se biskupi trudili nešto za boljitak naroda učiniti. Nešto danas apsoluto nezamislivo.
U okviru parka ima pet uređenih jezera. Ovo je četvrto, malecko. Ova mi je fotografija, mislim, najbolje uspjela.
Nadstrešnica na četvrtom jezeru (ne vidi se na gornjoj fotografiji - nalazi se lijevo, odmah izvan okvira slike). Tu je osobito romantično skloniti se kad pada kiša.
Peto jezero je veće. Nalazi se odmah pored četvrtog, odijeljeno nasipom. na oko tri metra većoj visini. Desno se vidi jedna apstraktna skulptura, za koju ne znam, tko ju je i kada postavio. Možda ima negdje na sajtu parka, ali ne da mi se tražiti.
Gore spomenuta skulptura izbliza. Hm, barem pretpostavljam, da je to stvarno skulptura.
Brojne patke obitavaju na jezerima. Ovo je snimljeno na petom jezeru. Inače, park daje stanište za više od stotinu vrsta ptica, od kojih se važnošću ističu dupljašice, koje obitavaju u dupljama stoljetnih hrastova.
Zrake popodnevnog sunca probijaju se kroz šumu
Šuma, popodne - još jednom.
Vraćamo se na Treće jezero, koje se nalazi znatno bliže glavnom ulazu u park (iza najprostranije livade, nazvane Livada Kišbran).
Čamci na Trećem jezeru.
Još jednom...
Detalj iz šume: ostatak oborenohg stabla, u obliku apstraktne skulpture.
Sjeverni ("stražnji") ulaz u park, iz ulice Požarinje VII.
|
- 23:59 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
27.08.2008., srijeda
Šest spašenih mačića traži dom
Evo danas nešto totalno apolitično! Prije desetak dana, noću, padala je kiša, moja je susjeda, vraćajući se kasno s posla, našla na livadi šest ostavljenih, bačenih mačića, starih oko tri tjedna. Dovela ih je meni, jer je vidjela da gori svjetlo u mojoj radnoj sobi, a zna da volim mačke. Donijeli smo ih u kuću, bili su mokri, posve iscprljeni, jadni, pobojao sam se da će uginuti. Temeljito smo ih obrisali i utoplili, ujutro su već izgledali puno bolje. Odnijeli smo ih veterinaru, rekao je da su zdravi. Neobičan raspon svih mogućih kombinacija boja:
Kad smo kupili specijalnu hranu za mačiće koji bi trebali još sisati kod mame i nahranili ih na dudicu, živnuli su.
Našli smo jednu ženu u Sesvetama, penzionerku, koja ih je primila na nadohranu. Treba ih hraniti svaka tri sata - mi to nismo bili u stanju. A sada su već i počeli puzati pa hodati. Ukratko, dobro su, ali trebaju dom!
Dakle, svatko tko hoće jednoga udomiti - neka se javi na emajl: zoranostric@gmail.com.
|
- 23:58 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
26.08.2008., utorak
Dvije ženske sudbine, uz lamentacije o strahu, moći i iskupljenju
Kao i svakog jutra,prolazio sam danas raznim portalima, gledajući novosti. Izdvajam dvije vijesti među kojima postoji određena veza.
KVAKA 22: AKO SI U LUDNICI, ZNAČI DA SI LUD
Portal h-alter prenosi iz Slobodne Dalmacije članak 'Slučaj Pukanić 2': Samoborka prisilno završila u ludnici. Situacija, koja izaziva jezu: netko (s kim ste, recimo, u svađi) prijavi da ste ludi i opasni za okolinu; na vrata vam dođu snažni bolničari i policija i privedu vas u psihijatrijsku bolnicu, zatvoreni odjel. Nemate pravo na komunikaciju s vanjskim svijetom. Niste ni za što optuženi, nemate dakle pravo na odvjetnika. Ali van ne smijete - zaključani ste, mogu protiv vas primijeniti silu, davati vam prisilno lijekove i tko zna što, ako se bunite. (Naravno, tu je kvaka 22, stavak 1: što se glasnije bunite, to je očitije da ste ludi.) Psihijatrica traži od vas da potpišete pristanak na liječenje. Nakon tri dana, to i učinite.
Kvaka 22, stavak 2: ako se ne bunite protiv toga što vas proglašavaju ludim, očito je da ste ludi. Kad ste dobrovoljno pristali na prisilno liječenje, makar i naknadno (datum se lako narihta), bolnica, navodno, nije obavezna obavijestiti Županijski sud o vašem prisilnom privođenju - što bi inače, po .Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, bili dužni učiniti u roku od 12 sati. I policiju, koja vas je privela, baš briga. Liječnici odlučuju o vašoj dobrobiti, jer vi sami niste ubrojivi, vaš se glas ne uvažava - a osnova za to je papir koji ste potpisali, da ubuduće vaš potpis ne treba uvažavati! Pa onda ljudi misle da je filozofija zaludna i apstraktna discliplina!
A glede procedure: Nakon tri dana nešto intenzivnijeg postupka, milijuni su žena i stotine tisuća muškaraca, tijekom stoljeća, priznavale da su dušu prodale vragu.
Osoba pak koja je prijavila da je žena luda i opasna je njen suprug, s kojim je u tijeku brakorazvodna parnica. Što pak dovodi do druge priče - slučajno se poklopilo da je danas objavljena.
OD ZLOSTAVLJAČA SE MOŽE POBJEĆI - ALI OD OČAJA?
Slika desno: radionica o nasilju nad ženama i djecom u obitelji, održana u okviru seminara za mlade Zelene liste, 24. srpnja ove godine. Više slika možete pogledati na fatebooku.
Portal index.hr objavio je danas članak Američka priča: Kako sam zlostavljana u Hrvatskoj (potpisan inicijalima M.M.). Riječ je o prikazu knjige Escape From Despair. A Croatian Family's Survival, objavljene na engleskom u SAD. Autorica je 58-godišnja novinarka i spisateljica Katarina Tepeš (Tepesh), koja od 1968. godine živi u SAD. Ova autobiografska ispovijed njena je prva knjiga. Ne znam kojim točno povodom je članak baš sad objavljen; pretpostavljam da je u pripremi prevod. Google za sekundu otkriva da je knjiga tiskana prošle godine, kada je objavljen i prikaz na mrežnom sjedištu Hrvatske matice iseljenika (autorica Diana Šimurina-Šoufek). Napisala je niz članaka o nasilju nad ženama i njihovoj borbi za jednakost (da to postoji, nasuprot tvrdokornom konzervativnosti i bigoteriji hrvatskog sela i Katoličke crkve, bilo je glavno otkriće kad je kao 17-godišnjakinja stigla u SAD), a također je kao volonterka pomagala žrtvama siloanja u post-jugoslavenskim ratovima 1990-ih.
Knjiga je životna ispovijed o teškom djetinjstvu u jednom selu u Zagorju, s ocem alkoholičarem, koji je zlostavljao obitelj, osobito često prebijajući suprugu. Nisu joj pomogli ni Partija (koliko god načelno pričala o jednakosti muškaraca i žena), ni Crkva (koja i danas govori ženama da moraju trpjeti, rađati djecu i moliti se Bogu ako ih muž zvjerski premlaćuje). Konačno je majka, inače pokorna i pobožna, smogla snage pobjeći, sa šestero djece, u Samobor. Tu je živjela dvije godine, te su konačno 1968. svi uspjeli iseliti u SAD, zahvaljujući pomoći jedne tetke koja je tamo već živjela. Nije to bio kraj njihovih muka. Prikaz, koji mi se najviše dopada (autorica je Mary Grabar, imigrantica u SAD iz Slovenije) naglašava da bijeg sam po sebi ne donosi spas.
And therein lies the paradox: how to obtain peace and freedom? Does “escape” from political and patriarchal tyranny by the channels leading to green cards and citizenship promise escape from its legacy? Tepesh,significantly, reports that this is often not the case. Tepesh’s poor long-suffering mother and six children save their lives by emigrating to New York. However, the family remains haunted; the book could have been subtitled “No Escape from Despair.”
Tragično, i toliko žalosno poznato (jer sam to već puno puta čuo!), zvuči podatak da se najstariji Katarinin brat, koji je kao dječak štitio majku i sestre od očevog nasilja, kao odrastao također pretvorio u zlostavljača. To je prokletstvo pranja mozga, koje se prenosi kroz naraštaje: koliko se god svojeg oca dječak strašio i gnušao, on mu je ipak jedini uzor, prema kojem razvija obrasce mišljenja i ponašanja - pravi muškarac pije, psuje, podriguje, tuče slabije, kupa se dvaput godišnje.. Jer ne zna drugačije; jer se drugačijosti boji.
Svi smo žrtve slika u našim glavama: zločinci i žrtve, moćni i slabi, žene i muškarci. Svi smo žrtve straha, koji je ubojica uma (očaj je samo viša potencija straha; sve počinje sa buhama).
MOŽEMO LI POBIJEDITI STRAH? I ŠTO OSTAJE ONDA?
Neću se bojati. Strah je ubojica uma. Strah je mala smrt koja donosi potpuno uništenje. Suočit ću se sa svojim strahom. Dopustit ću mu da prijeđe preko mene i kroz mene. Kada prođe strah, neće ostati ništa, samo ja.
Ovo je litanija protiv straha Sestrinstva Bene Gesserit, u seriji SF romana "Dune" ("Pješčana planeta") Franka Herberta. Dobra je. Djeluje.
Ali od paradoksa ljudske egzistencije ne možete pobjeći. Sestre Bene Gesserit su istinske, surove i bezdušne vještice, Nadžene, polulude od žudnje za moći - najradikalnija opreka "ženstvenosti" koju možete naći u literaturi. Iz romana u roman, pratimo rast moći Reda i njihovo udaljavanje od ljudskosti. A kad se utjelovi Moć kojoj žude, muškarac Kwisatz Haderach koji ujedinjuje muške i ženske moći, okrenut će se protiv njih, postati Car i Bog - i preobraziti u čudovište. Herbert je napisao jednu od najjezivijih epova o besmislenosti onoga što zovemo "humanost". Jedini istinski humani lik je vojvoda Leto Atreid, ubijen u prvom dijelu prvog romana.
"Što nas ne ubije, čini nas jačim". Friedrich F. Nietzsche.je bio veliki mislilac,koji je platio punu cijenu paradoksima modernoga doba, koji su se u njegovoj glavi prelamali: koliko god slavio Nadčovjeka, nije postao dovoljno jak da podnese pogled na patnju jednog teglećeg konja. za razliku od muškaraca kao što su Katarinin otac i brat, koji su vjerojatno izražavali formalnu pokornost Bogu i Crkvi u obredima, ali su svakodnevno nanosili patnju svojim najbližima (kao što je Crkva stoljećima ljude mučila i ubijala). A onda dolazi Voltaire, koji kliče protiv Crkve: Uništite bestidnicu! Komunistički borbeni ateizam je Kwisatz Haderach kršćanstva; ali i on se preobrazio u čudovište, te na kraju, kao i Cari i Bog Leto II, strovalio u ponor (a tajna je u tome, da je surađivao sa zavjerenicima).
Jedan prikaz knjige Katarine Tepeš napisala je Julienne Eden Busic, američko-hrvatska književnica, čiji je suprug Zvonko nedavno pomilovan, nakon 32 godine u američkom zatvoru zbog terorizma.(O tome sam pisao - i ne treba krivo shvatiti: to što osuđujem grupu nacionalističkih ekstremista koji ga slave, ne znači da njemu ne želim još duh i sretan život!).
The litany of suffering and sickness caused by neglect and abuse continues throughout Tepesh’s memoir (...) Yet the author never assumes the role of victim or object of pity, in spite of the horrors she endures. Instead, she takes the lessons of her nightmare existence to the shores of the United States (..) There she survives still more challenges to her physical and mental health, including even rape, and eventually learns how her individual suffering and the strength of character that grew from it have enabled her to reach her full potential as an enlightened and educated woman, independent thinker, and powerful advocate for victims of sexual and family abuse.
Carevi i Bogovi: Država, Crkva, Partija, Tržište - žele nas držati u pokornosti strahom; ustrašeni, padamo ničice. Kada stojimo prkosno i gledamo u oči straha, pustimo ga da prođe kroz nas ili mi prođemo kroz njega - postigli smo golemu pobjedu nad moćnicima ovoga svijeta. Ali fatalno je,ako nakon toga ostane samo "Ja" u praznini. To vodi u ludilo razularene Volje za Moć. Nietzsche je tu istinu objavio pola stoljeća prije nego što je u užasu holokausta i Hirošime postala svima očita (ali se velika većina trudi zaboraviti je, i ne misliti o Oil Peaku i klimatskim promjenama).
Suprotnost Strahu nije osobna hrabrost. To je suosjećanje s drugim ljudima - žrtvama zlostavljanja, žrtvama očaja - i sa stvaraocima, borcima, radnicima, ljubavnicima. "Ja" samo ne može ispuniti prazninu - to možemo samo Ja i Ti zajedno. Sve to možda i nije dovoljno - nešto nam možda i nakon tisuća godina izmiče - ali je jedini Put, koji imamo. Moramo nastaviti živjeti, tragati, stvarati, dijeliti, darivati i primati. (Načela univerizma, točka 4.4.)
(Govorimo tu o ljubavi, jer bolju riječ nemamo. Ali to je tako opasna riječ...)
Primati, ne samo darivati. Izraziti sebe kroz knjigu ili blogerske zapise - jedan je od puteva ka spasenju, ka iskupljenju (nuditi samo suosjećanje a ne znati ga primati - grijeh je oholosti). Juliana Eden Bušić, za kraj:
Tepesh has certainly saved herself by sharing her profoundly intimate story, and even if her book does not literally „save the world“, it serves as a form of salvation on an even more important, intangible level: in the human heart.
Ja taj cilj još nisam postigao. Tek zrnca, za moguću buduću ogrlicu.
|
- 11:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.08.2008., ponedjeljak
Kako sam postao pacifist
Da se malo odmorim od dnevnih aktivnosti, prenosim svoj tekst napisan u ožujku 2003., kada sam se pripremao za nastup na okruglom stolu "Antiratni pokret i civilno društvo", održan u Centru za ljudska prava u Zagrebu. (Promijenio sam sada samo godinu: prvotno sam napisao da je to bilo 1966. - naknadno sam shvatio, da je bilo godinu dana kasnije.) Pripremio sam tada jednu brošuricu, većinom sa svojim ranije napisanim tekstovima (najraniji 1988.), i dao zajednički naslov: Pacifist protiv svoje volje: Bilješke ostarjelog aktivista. Fotografije sam, naravno, dodao sada - googlajući na temu "Zagreb 1960-ih".
O pacifizmu kao svojem svjetonazorskom uvjerenju više sam puta pisao na ovom blogu. Pogledajte npr. članke: Na Božić, kontemplirajući o bespućima mirotvorstva, Branimir Glavaš na samrti: Pokušaj pacifističke analize i Nasiljem na javnu riječ.
Bila je jesen, davne godine 1967. Imao sam deset godina i bio član jedne družine, u kojoj je bilo nas četvero. Bili smo tipični mangupi iz siromašnog predgrađa: podrapani i izgrebeni, nosimo žive žabe u džepovima, pravimo nepodoštine, tučemo se ponekad.
Slika gore: Kvaternikov trg 1960.. Najuočljivija razlika. prazan prostor s istočne strane, gdje je kasnije sagrađena zgrada NAME. Preneseno sa www.zeljeznice.net.
Naš je vođa bio dječak godinu ili dvije stariji od nas ostalih. On me podučavao trikovima ulične borbe; npr. (i toga sam se i mnogo kasnije pridržavao): ne riskiraj udarajući šakom protivnika u glavu, jer postoji mogućnost (ako baš nisi izvježban boksač ili prirodni talent) da slomiš prst.
Bilo je, prije događaja o kojem ću govoriti, nekoliko manjih naguravanja i rvanja s drugim dječacima ili grupama, ništa ozbiljno. (Usput, u našoj je družini bila i jedna djevojčica, koja se uvijek odijevala kao dječak i ravnopravno sudjelovala u svim našim nepodopštinama. Imali smo tada, mi ostali, zbunjujući filozofski problem: ako nešto izgleda kao dječak, oblači se kao dječak, ponaša se kao dječak - da li je to dječak? Tu sam dilemu razriješio nešto kasnije, malo iza mojeg jedanaestog rođendana, o čemu ću možda pisati jednom drugom prilikom.)
Slike desno: za djevojčicu koja se oblači i ponaša kao dječak, u engleskom postoji izraz "tomboy". Fotografija je objavljena uz jedan članak na persistentillusion.wordpress.com, naslovljen Amp Your Masculinity, Savor Your Femininity.
Onda je jednoga dana došlo do ozbiljnog sukoba i tuče, razloga se više ne sjećam, sa jednom drugom družinom; nešto kao obračun uličnih bandi. Bila su trojica, svi otprilike kao što je bio naš vođa, dakle stariji i jači od nas troje ostalih; snage su, možemo reći, bile ravnopravne.
Ja sam se suočio sa jednim od njih. Nakon što sam pretrpio nekoliko udaraca, ušao sam u klinč i zadao snažan udarac tjemenom u lice. Čuo sam krckanje njegovog nosa; hrskavica je možda bila slomljena, jer udarac je bio jak, dobro odmjeren. Pao je na zemlju, jaučući, držeći se obim rukama za lice; krv je tekla između njegovih prstiju. Bio je očito nesposoban za dalju borbu.
Pogledao sam oko sebe i vidio da smo pobijedili. Naš vođa savladao je protivničkog vođu rvačkim zahvatom i prisilio ga na predaju, a posljednji je pobjegao pred udruženim napadom dvoje preostalih mojih suboraca. Mojim žilama, iako sam osjećao bol od udaraca koje sam primio, postrujala je neusporediva vatra triumfa. Opijenost pobjedom, zanos života, ushit činjenice da stojiš na nogama sa svojim drugovima okolo, dok se neprijatelj nemoćno valja u prašini. Za oproštaj, tresnuo sam ga još dva-tri puta u rebra, nogom, doduše bez puno učinka jer bio sam obuven u meke sandale. Zatim smo otišli, hvaleći se međusobno, opijeni svojom pobjedom. Kasnije, pod jednom uličnom pumpom, prao sam krv sa kose, da majka ne primijeti.
Kasnije, međutim (ne odmah; prošlo je mislim nekoliko tjedana, možda i dva-tri mjeseca) u mene se nekako uvukla nelagoda. Kriomice, postepeno, nenajavljeno. Nejasna uznemirenost zamijenila je užitak pobjede. Uvukla se u mene, a ne znam kako i otkuda, pomisao da nanositi rane i bol drugim ljudima nije ispravno, bez obzira na povod, čak i u samoobrani. (Kao što rekoh, više se ne sjećam koji je bio uzrok tuče. Mislim da se radilo o uobičajenom dječačkom odmjeravanju, koje je otišlo dalje nego inače. Ali za moje osjećaje, te zime - jer događaj se zbio u jesen - bilo je, toga se točno sjećam, posve nevažno da li sam bio napadač ili se branio.)
Kako i zašto sam došao na tu čudnu, neprirodnu misao? Ne znam; nitko odrasli za tu tuču nije saznao, nitko mi nije držao prodiku. Nisam išao u crkvu (bio sam već sa sedam godina uvjereni ateist), a stav crkve prema nasilju je ionako krajnje ambivalentan.
Svojim prijateljima svoje promijenjene osjećaje nisam otkrivao. U slijedećih godinu dana sličnih brutalnih tuča nije bilo; koliko se sjećam, stekli smo glas "opakih momaka" i drugi su nam sklanjali s puta. A onda je moja obitelj, početkom slijedeće školske godine, preselila, i ja sam prestao biti član te družine.
Slika gore: te je godine Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova. Razglednicu s potpisima igrača netko je skenirao i stavio na ImageShack. Tu sam povijesnu činjenicu inače spomenuo u tekstu Slike Pešče - 2, objavljenom 17. lipnja, povodom umjetničkog grafita u Zapoljskoj ulici, kojeg sam usput bio fotografirao. Kasnije, u svojoj kolumni u Jutarnjem listu 19. srpnja, Tomislav Židak navodi da je autor grafita Luka Vučić. A za one blazirane koji danas omalovažavaju taj nedostižni međunarodni uspjeh: pročitajte detaljni prikaz završne utakmice na sajtu u finalu poraženog Leeds Uniteda!
Taj je rastanak vjerojatno pridonio da onaj osjećaj nelagode u meni nastavi rasti. Promijenio sam se. Nekako, od samopouzdanog dječaka kakav sam ranije bio, počeo sam se povlačiti. Više puta, slijedećih godina, trpio sam udarce ne uzvraćajući. Drugi su me počeli smatrati kukavicom, i ja sam sebe takvim smatrao.
Jednom prilikom, imao sam 11 ili 12 godina, pikulao sam se iza škole sa još nekim dječacima. Iznenada su se pojavila dvojica huligana s namjerom da nam otmu pikule. Prema uobičajenom ritualu, iznenada su zgrabili pikule uz uzvik "gradska placovina", tj. porez na to, što si slabiji i manje hrabar. Pikule su bile vrijedna stvar, osvajale su se u sportskom takmičenju, kupiti ih bilo je u to još uvijek siromašno doba priličan izdatak.
Slika lijevo: posjedovati "Fiću", bio je 1960-ih pojam uspjeha u životu. Ova slika je sa oldtimer-klub-zagreb.hr.
Uhvatila me ljutnja, nisam se želio dati tako lako opljačkati. Bacio sam se na jednoga od njih. Bio je nešto niži od mene, ali vrlo snažno građen, teži i sigurno jači od mene. Uhvatio sam ga u rvački zahvat, napravivši polugu na njegovoj lijevoj ruci, s prstima moje desne ruke zabijenim u njegov vrat, prisiljavajući ga da se pogne prema naprijed. Znao sam što radim: slijedeći potez trebao je biti tresnuti ga koljenom u lice, zatim srušiti na pod i iscipelariti (a tada sam već imao čvrste cipele).
Ali nisam to učinio. Stao sam. Nisam ga mogao udariti. Pustio sam ga, i on je cereći se otišao sa mojim pikulama (iako se vidjelo da je malo uzdrman mojom prethodnom snažnom reakcijom, pa me nije izazvao na tuču).
I tako to biva u životu. Pacifizam je, naravno, posve nepraktična i neodrživa filozofija. Prije ili kasnije, pojavit će se neki huligan i ukrasti tvoje pikule.
Tukao sam se ponekad, u slijedećih 35 godina. Trpio sam udarce, ponekad ih i zadavao. Zagovarao sam pravo na samoobranu.
Pa ipak, svoje osjećaje više nisam uspijevao promijeniti. Mogućnost da me netko povrijedi izaziva u meni strah; ali mogućnost da ja povrijedim nekog drugog izaziva još veći strah, i mučninu.
A ipak, događalo se da ljude povrijedim. Događalo se da budem agresivam prema slabijima.
|
- 23:21 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
23.08.2008., subota
Uostalom mislim, da Milana Bandića treba smijeniti
Prošle srijede, objavio sam priopćenje za javnost stranke Zelena lista, pridružene članice Europske zelene stranke: Prekršen zakon imenovanjem Ive Čovića za predsjednika uprave Zg holdinga. Reakcije nadležnih, naravno, nije bilo. Imamo jednu izjavu predsjednika Nadzornog odbora kako nije u redu ali jest u redu... Nadzorni odbor nije se sastao, ali hoće... Uglavnom, naknadno će se sve pokriti svim potrebnim papirima, kao uvijek.
ŽIvahna diskusija razvila se na kolaborativnom blogu pollitika.com, gdje sam također objavio priopćenje: Vrijeme je da čir pukne - udariti u glavu hobotnice! Nitko međutim nije negirao našu političku procjenu političke situacije u Zagrebu:
Zagrebom se još od rušenja Većeslava Holjevca upravlja protivno minimalnom javnom interesu - jednako u komunizmu, u doba vladavine HDZ-a, koalicije SDP-a i HNS-a te današnje osobne vladavine Milana Bandića (koji bolje kontrolira satelitske stranke - HSU, HSS i SNL - od svoje vlastite). (...) Sve loše tendencije sada su dovedene do ekstrema. Vrijeme je da taj čir pukne. Treba udariti u glavu hobotnice; a to narod, na sreću, može učiniti izborima.
Diskusija se odnosila samo na neke pravne detalje. U međuvremenu sam se malo konzultirao i saznao još neke finese i detalje.
Osim Zakonom o trgovačkim društvima, razna se pitanja određuju, naravno, Društvenim dogovorom, odnosno izjavom o osnivanju društva. E sad, kvaka 22 jest da ovaj dokument javnosti nije dostupan!? Nema ga na webu, ne može ga se samo tako dobiti... Jedan naš član pravnik je pokušao, ali nije uspio. Možda se radi o nekom našem propustu, možda postoji neki formular koji se treba ispuniti da bi se uvid u taj dokument dobilo, te neki formular koji treba ispuniti da bi se dobio sllijedeći formular? Ako netko može pomoći - bit ćemo zahvalni. Rekao bih da "zdrav razum" i "moral" nalažu da dokument tako bitan za funkcioniranje grada ne bi smio biti tajan.
E sad, zanimljiv detalj: Skupštinu Trgovačkog društva, po Zakonu, saziva Uprava Društva - tj. ona ne može sazvati sama sebe - pa čak, ni kada Skupštinu čini jedan čovjek! Treba ju sazvati pismeno, a o sjednici treba sastaviti i potpisati zapisnik. Čuli smo međutim da se novi predsjednik uprave hvali kako je postavljen telefonski...
Što se tiče činjenice da jedan čovjek - gradonačelnik - čini Skupštinu tako golemog javnog poduzeća kao što je Holding (o čemu je Skupština grada Zagreba donijela odluku po hitnom postupku 28. lipnja 2005.): na tu je odluku tada reagirao pučki pravobranitelj Jurica Malčić, rekavši da je "moralno i pravno upitna" i da "krši norme demokracije".
Zašto ovo nije dovelo do nekakve reakcije? Zato, jer odlučuje politika: HDZ, na vlasti u državi, odlučno štiti Milana Bandića. U bitnom se vjerojatno radilo samo o borbi za određene fotelje u novom Holdingu - što je riješeno na obostrano zadovoljstvo.
Bolji život-udruga za promicanje kvalitete života (predsjednik je dipl. iur. Slavko Sonntag) podnijela je dana 30.kolovoza 2005. Ustavnom sudu RH Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti sa Ustavom RH i suglasnosti sa zakonom Zaključka Gradske skupštibne Grada Zagreba, od 28. lipnja 2005.
Za nekolijko mjeseci Ustavni sud je zahtjev odbacio, proglasivši se nenadležnim za rješavanje. (Zašto se Ustavni sud proglašava nenadležnim - drugo je pitanje; ali nažalost nema više instance koja bi mogla o tome diskutirati.) Sonntag kaže:
Ja sam se obraćao, po tom pitanju, i tzv. institucijama "pravne" države, ali sam svugdje naišao na tzv "šutnju administracije". To znači kada vaš zahtjev upravni organi ne mogu odbiti jer nemaju zakonske osnove za tio, tada se jednostavno ušute, nikada vam ništa nwe odgovore i na taj način stvarno i odbiju vaš zahtjev.
Glede pak načina imenovanja uprava javnih poduzeća, odnosno ovdje iznesenog mišljenja da je normalno da nikakvog natječaja nema, priznajem da za natječaj nema formalne zakonske obveze. Međutim, da ne bi ispalo da se samo tamo nekakvi zeleni marginalci tu pjene, evo što o tome misli Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika CROMA:
Javna poduzeća, i u najstrožoj otvorenoj tržišnoj privredi, imaju tu bitnu osobinu, da im primarni cilj nije ostvarivanje profita, nego osiguranje određenih usluga građanima. Učinkovitost je važan cilj - ali tek drugi.
Evo toliko o tome. Politički bitno: Bandića treba smijeniti.
|
- 20:38 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
22.08.2008., petak
Sukob na hrvatskoj civilnoj ljevici :)
Moj jučerašnji zapis Kako su Zelena akcija i Pravo na grad izdali Zagrepčane izazvao je živahne reakcije. Djelomično su one javne i vidljive na internetu - osim uz ovaj blog (i onaj "zrcalni" na bloger.hr), neke reakcije možete naći na portalu h-alter, koji je prenio moj tekst, a zatim i ogradu i ispriku zbog mojih "stavova i diskvalifikacija" koju je, u ime zelene liste, potpisala supredsjednica Vlasta Toth. Osobito je živahna i zanimljiva diskusija na portalu pollitika.com, gdje me je "patrijarh" pollitike AP usporedio s Miroslavom Krležom , što me je inspiriralo za naslov ovog teksta (drugi dio njegovog komentara, o "dečkima iz Dubrave", manje mi se svidio). Izraz "civilna ljevica" ima smisla, jer je ono što zovemo "civilno društvo" (svedeno danas, nažalost, gotovo isključivo na institucije "udruga") u Hrvatskoj podijeljeno na nacionalističko-konzervativnu desnicu i socijalno-liberalnu ljevicu (kojoj kao društveni aktivist - koji, međutim, žali za vremenima kad smo o sebi razmišljali kao o "društvenim pokretima" a ne "trećem sektoru", pa je bilo i više mjesta za svojeglave pojedince - danas takva "naiva" opstoji na rubovima, u anarhističkim grupicama i ad-hoc lokalnim građanskim inicijativama), koja je sebe neko vrijeme u nedostatku boljeg termina nazivala "civilna scena", a onda je posve prestala o sebi govoriti, jer je integrirala u sustav i izgubila samosvojnost ).
Prije svega, o ograđivanju da se ne radi o stavu stranke: tekst sam napisao u svoje ime i tako ga i potpisao, i to je svakome, tko zna čitati, jasno. H-alter (vidi gore link) nije imao problema to shvatiti, pa su napisali da je autor "veteran ekološkog aktivizma".Nisam ga napisao "za potrebe svog bloga", nego iz znatno dublje potrebe.
Slika desno: dvoje aktivista na štandu za prikupljanje potpisa protiv devastacije Cvjetnoga trga, 4. travnja 2007.. Desno je autor ovoga bloga.
Što se pak tiče isprike civilnodruštvenim svetim kravama čije sam osjećajćiće povrijedio (sad još čekam tužbu za nanesenu duševnu bol... ), nakon što sam razmislio dan i pol, zaključujem da se mogu ispričati samo građanima Zagreba, aktivistima i prosvjednicima, zbog toga što na rastući smrad izdaje nisam već ranije reagirao.
Kao što možete primijetiti u dvadesetak mojih tekstova koji spominju aferu oko Horvatinčićevog projekta uništavanja Cvjetnog trga i Varšavske, uvijek sam izražavao potpunu i neuvjetovanu podršku građanskoj akciji, koju su Pravo na grad i Zelena akcija pokrenuli. Tome je posvećen već prvi moj tekst na ovom blogu, 30. siječnja 2007., u kojem prenosim i priopćenje stranke, koja se tada zvala Zeleni za Zagreb, kojem sam pak i sam bio autor. Prenosim sada, jer iza svega i dalje stojim:
Stranka Zeleni za Zagreb ponovo izražava potporu akcijama civilnoga društva za spas Cvjetnoga trga od divljačkih planova krupnog kapitalista «razvojnika» Tomislava Horvatinčića i megalomanskih nebuloza Milana Bandića. Izražavamo zadovoljstvo odazivom građana na relativno skromno organizirani prosvjed u subotu 27. siječnja ispred rodne kuće zagrebačkog pjesnika Vladimira Vidrića. Zahvaljujemo se gospođi Urši Raukar za izvrsnu inicijativu, kao i umjetnicima koji su nastupili. (...)
Zahvaljujemo svim medijima koji su valjano najavili i popratili skup, te osobito hrabrim i vještim novinarima koji su se suprotstavili pritiscima, te razotkrili bahatost i prostaštvo onih koji projekt guraju. Ista se borba malih ljudi protiv beskrupoloznosti kapitalista i megalomanije političara događa posvuda u Hrvatskoj: u Sigečici i Starom Trnju, Tounju i Malom Lošinju, Dramlju i Dubrovniku, na Jadranu ili na Dravi… Suprotstavimo se! Vrijeme je da obični građani, koji si ne mogu priuštiti vile s bazenom, obrane ono malo ljepote i nježnosti, koje u centru grada imaju!
Slika lijevo: tržnica Utrine, 22. kolovoza 2008.. Stoji Siniša Dvornik, sjedi Vlasta Toth. Mene trenutno nema, jer naravno slikam.
Glede situacije u Zelenoj listi nakon ove (nepotrebne) javne konfrotacije, poručujem kako zabrinutima, tako i zluradima: ne sekirajte se za naše, niti za moje osobno zdravlje! Zeleni sa sukobima mogu živjeti - dapače. Stranka i dalje djeluje i djelovat će - danas smo imali štand na Tržnici Utrine, ljudi su potpisivali peticiju protiv gradnje nuklearne elektrane (jedan primjer naše uspješne suradnje s lokalnim udrugama - dok malograđanski aktivisti iz "Zelene akcije" o tome nemaju što reći - jer im to eto nije "projekt") i ogorčeno komentirali Horvatinčić-Bandićevo masakriranje Zagreba i druge aktualne teme.
Neki se (vidi na pollitika.com - gdje su se javili kako zagovornici SDP-a, tako i HDZ-a, uz asistenciju nuklearnog lobija i još par manjih ) zlurado naslađuju, kako se "stoka sitnog zuba" međusobno koška. Kvaka je upravo u tome, da su nam zubi počeli rasti - i to stari mački počinju primjećivati i brinuti se. Kad rastu pravi zubi, zabole ponekad - ali i mogu ugristi tako, da to zaboli.
Glede pak "civilne scene" (odnosno etabliranog udrugaštva - koje je, usput budi rečeno, izgubilo kontaks s građanskim inicijativama, koje pak Zelena lista održava), evo što je na h-alter napisao Slavko Sonntag, predsjednik udruge Bolji život (koji, inače, naravljuje kandidaturu za gradonačelnika Zagreba kao nezavisni kandidat):
Trebali smo, oboje, već davno, naučiti od Srećka Puliga da tzv. civilno društvo sada kod nas ne samo da nije radikalna kritika vlasti već je servis neoliberalne države.
Kratko i jasno. O pretvorbi dinamike "društvenih pokreta" osamdesetih u statiku "trećeg sektora" nultih godina, više sam puta pisao. Nadam se da ću naći vremena i volje da o tome nešto više i načelnije napišem.
|
- 23:58 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
21.08.2008., četvrtak
Kako institucije (u ovom slučaju, dve inspekcije) rade svoj posao...
Ovoga puta, samo prenosim iz članka objavljenog na javno.com. Komentar je nepotreban.
Tko je odgovoran za nesreću 19. kolovoza u Preobraženskoj ulici na Cvjetnom trgu, i kako će biti kažnjen, nadležne inspekcije nisu utvrdile i to ne namjeravaju. (...)
Iako je prema nalogu policije građevinska inspekcija izašla na gradilište, u odgovoru koji smo od njih primili rekli su da 'nema elemenata za postupanje građevinske inspekcije'.
- U nadzoru je utvrđeno da je Grad Zagreb izdao potrebne dozvole. Zaštita na radu ne spada u nadležnost građevinske inspekcije – rekli su u uredu glasnogovornice Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja.
No, državna inspekcija zaštite na radu nije uopće izlazila u inspekciju. - Naša je nadležnost za slučajeve koji se dogode unutar granica gradilišta. Ovo je bio slučaj koji se dogodio van gradilišta, i za to je nadležna građevinska inspekcija – bio je odgovor inspektora Ivice Daničića, premda je važno istaknuti da se ograda nalazila unutar gradilišta i svojim je vanjskim dijelom udarila prolaznice kraj gradilišta.
|
- 10:57 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
20.08.2008., srijeda
Kako su Zelena akcija i Pravo na grad izdali Zagrepčane
Stvari u Zagrebu odvijaju se dalje onako, kako smo u ovom autoritarnom kaosu navikli. Gradonačelnik obilazi gradilišta i osobno prekraja planove i rokove, na kritike o kršenju Zakona o trgovinskim društvima pri smjeni predsjednika uprave Zg Holdinga nitko se ne obazire (sutra ili prekosutra napisat ću još neke detalje o tome), odvojak Mirogojske kroz park na Radićevom šetalištu završava se bez dozvole i protivno GUP-u (zelena površina!), ograda oko rušilišta na Cvjetnom trgu pada na prolaznike...
Posebno je žalostan posljedni slučaj - ne samo zbog beskrupoloznosti zastupnika brutalnih profiterskih interesa (Horvatinčića, Bandića i njihovih poslušnika), nego i tužne kapitulacije tzv. "civilne scene" u Zagrebu. Stranka Zelena lista, pridružena članica Europske zelene stranke, od početka je intenzivno i samozatajno podržavala djelatnosti Zelene akcije i Prava na grad, o čemu sam više puta pisao i na ovom blogu (posljednji put kada su radovi počeli). Sudjelovali smo u prikupljanju potpisa za peticiju, nismo sebe posebno isticali (iako sam ja, na izvanredno uspjelom prosvjedu u Varšavskoj 26. siječnja, odbio skinuti "stranačko obilježje" tj. zelenu majicu sa žutim suncem - jer mi je tog licemjernog paničarenja bilo malo previše), nismo tražili da nas se uključi u ekskluzivni "štab revolucije" koji je, velikom mudrošću ,planirao sve akcije (jer, jao, mi smo stranka, samom svojom prisutnošću mogli bismo kontaminitari udrugašku nevinost...), nismo se žalili što desetine drugih svinjarija u Zagrebu, gdje smo mi kao aktivisti trćali i davali podršku građanima (kao što je ovaj posljednji, gore spomenuti, na Gupčevoj Zvijezdi), prolaze bez angažmana ovih ultraekskluzivnih asfaltnih aktivista (koji, valjda, ne žele prljati cipele po nekakvim livadama i raznim vukojebinama čak 500 metara od Jelačić platza). OK, ajde, fokusirali su se samo na jednu jedinu stvar, tako rade građanske inicijative, pa neka to valjano odrade. Oni svakako mogu napraviti puno više nego mi, koji se kao stranka bavimo i desetinama drugih stvari.
Nakon onog prosvjeda od 26. siječnja, iznenada - muk. Bio je najavljen još jedan, veći i artikularaniji prosvjed, sa govornicom i svime što uz to ide, na Trgu bana Jelačića u ožujku. Ali, kako izgleda istekli projekti tipa "sudjelovanje javnosti u Aarhuškom procesu", nestalo para - i ništa. Onda još par rutinskih priopćenja, posljednje 21. srpnju, panično: rušenje počinje 1, kolovoza. I stvarno, počeli radovi, i mi naivni politički marginaci očekivali nekakvu reakciju.. ali, aktivisti su na godišnjem, polako, ne treba se živcirati, uostalom pa to su samo dvije stare kuće, znate nama je stalo samo do toga da ulaz u podzemnu garažu ne bude u Varšavskoj...
Nema frke, reče mi gospon Celakoski koji se na Cvjetnom trgu pojavio tek kad je od mene, kad sam ga na mobitel nazvao, saznao da su naši članovi tamo i da daju izjave novinarima (koji su došli vidjeti što se zbiva, pa smo i mi došli vidjet što se zbiva...), mi smo sad mudro odlučili da se pravimo ludi, ali iza 15. kolovoza, kad se vrate aktivisti s godišnjeg, imat ćemo prosvjed u Varšavskoj, da se smrzneš... Aha, vidim. Evo 20. kolovoza, Varšavska se prekopava, a gospoda malograđanski "aktivisti" iz Zelene akcije i Prava na grad - ni da beknu.
Izdajstvo. To je jedina riječ, koju nalazim (OK, nalazim i gorih, ali neću ih napisati). Sramotno izdajstvo onih 4.000 koji su prije pola godine došli na prosvjed u Varšavsku, podlo izdajstvo onih 54.000 koji su potpisali peticiju, huljsko izdajstvo onih stotina, koji su sudjelovali u akcijama I mene, osobno, među njima, kako građanina. Ako je bitka izgubljena - jebi ga, ni prva ni zadnja, ali barem kažite nešto kao epitaf, za spas duše svoje! Kad tako mobilizirate ljude, kad vam povjeruju - imate i obveze prema njima.
I za buduće akcije. Jer razvojnici ne miruju. A ni mi, izdajice civilne scene, koji smo eto ukaljali obraz otišavši u politiku (u kojoj se ne smiješ igrati s ljudima koji su ti dali povjerenje - tu smo naivnost nekako sačuvali). I fuj-fuj, čak mislimo, da bi gtradonačelnika koji takve pizdarije radi, trebalo smijeniti! (I da bi recimo trebalo opet otvoriti Močvaru... ) Ali eto... Zašto tako - neču uopće u hipoteze ulaziti.
|
- 22:31 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
15.08.2008., petak
Zagrebački holding - predsjednik Nadzornog odbora priznao "proceduralnu pogrešku"
Prekjučer sam objavio priopćenje za javnost stranke Zelena lista, pridružene članice Europske zelene stranke, naslovljen Imenovanje novog predsjednika uprave Zagrebačkog holdinga – kršenje zakona. Priopćenje sma objvio i na pollitika.com, gdje je došlo do burne diskusije, uz tvrdnje kako griiješimo i kako je sve u redu (vidi: Zagreb: Vrijeme je da čir pukne - udariti u glavu hobotnice!).
Jučer kasno navečer, međutim, portal Javno.com objavljuje članak GAF ZA GAFOM: Čović kao ilegalan predsjednik Uprave u Holdingu, u kojem i sami upleteni ljudi priznaju, da smo u pravu.
Pravno gledano, takve odluke treba donositi Nadzorni odbor. Ali, ovo je uobičajeni postupak. To je i problem. Bilo bi bolje kada bi Skupština imala više članova. Sjednica Nadzornog odbora još nije sazvana, a u zakonskim okvirima, trebala je biti - rekao nam je jedan SDP-ovac.
Zakonski gledano - trebao je odlučiti Nadzorni odbor; ali eto, ovako je uobičajeno...
budući da (ne)formalni predsjednik Uprave Ivo Čović još uvijek nije prihvaćen od strane Nadzornog odbora, Slobodan Ljubičić također nije razriješen svoje dužnosti.
Ma što nije razriješen! Rekao trenutni gradonačelnik da ga razriješuje, i gotovo! Pa ne treba se držati zaikona kao pijan plota!
Prvo osobu imenuje predstavnik vlasnika, a to je gradonačelnik, a kako je u Nadzornom odboru većina vladajućih, ta se odluka samo potvrđuje. Oni prvo ''obrade'' svoje predstavnike, i tek onda sazovu sjednicu. Kvorum im je jedino problem.
Zna se tko je postavio Nadzorni odbor - pa ne bi smjelo biti problema, da smjerno izglasa što mu se kaže. Ipak, tko zna...
|
- 13:53 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.08.2008., četvrtak
Neki linkovi o nuklearnoj energiji
Povodom antinuklearne kampanje, koja je u tijeku (potpišite peticiju protiv gradnje NE! - a pripremamo i međunarodnu antinuklearnu konferenciju u Osijeku, Dalju i Erdutu ,4-6. rujna 2008. ), često lobisti i zastupnici nuklearne energije oonavljaju: "A gdje su vam argumenti!?", ili generalno: "Ma vi ste iracionalni i neznalice". Dajem linkove na nekoliko tekstova na tu temu, na sajtu stranke Zelena lista, pridružene članice Europske zelene stranke.
Priopćenje povodom početka antinuklearne kampanje: Neki stereotipi
Zajedničko priopćenje povodom raspisivanja peticije Zelene liste, udruga i općine Erdut
Članak Zašto nuklearke ne smiju biti dio energetske strategije Hrvatske
Od ostaloga, osobito preporučam članak koji je napisao fizičar dr. Ivo Derado: http://www.zamirzine.net/spip.php?article6654. Njemu se valjda ne može predbaciti da ne zna, o čemu govori. Njegov zaključak:
Srećom, nedavno je došlo u svijetu do revolucionarne spoznaje i konsenzusa (koji se, nažalost, skoro ne odražava u hrvatskim medijima) da je dugoročno nuklearni scenarij slijepa ulica i da su obnovljive energije jedina alternativa. Posve je neupitno da su, dugoročno, obnovljive energije jedino samoodrživo rješenje sa stanovišta resursa, ekologije, cijene, izbjegavanje ratova i terorizma. Ostaje samo tehničko pitanje koliko vremena znači dugoročno.
Glede obnovljivih izvora, jedan od aspekata, kojeg čak i ljudi koji se time bave nisu svjesni, jest koliko su vjetroelektrane danas postale golem biznis; nisu više nikakva "alternativa" - riječ je o ulaganjima od deset milijrdi eura godišnje na području EU(, uz rast. Pogledajte: Priopćenje povodom Europskog dana energije vjetra, gdje su dati neki dalji linkovi - na službene stranice Europske komisije, znanstvene ekipe iz Beča koja za Europsku uniju radi procjene potencijala itd.. To je naravno samo jedan segment mnogo šire priče.
|
- 23:52 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
13.08.2008., srijeda
Prekršen zakon imenovanjem Ive Čovića za predsjednika uprave Zg holdinga
.
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Predmet: Imenovanje novog predsjednika uprave Zagrebačkog holdinga – kršenje zakona
Povodom ostavki Slobodana Ljubičića i Nenada Ivankoviću u Zagrebačkom holdingu, stranka Zelena lista, pridružena članica Europske zelene stranke, izražava negadovanje zbog prozirnog pokušaja izbjegavanja odgovornosti za katastrofalno poslovanje i bezbrojne afere.
Iskorišten je marginalni povod (možda i ciljano iskonstruiran), da bi se u strahu od ozbiljne političke i kaznene odgovorosti zabašurili bitni problemi. Kao da je važnija objava jednog opskurnog anonimnog pamfleta, nego činjenica da je zbog borbe protiv korupcije Igor Rađenović bio pretučen!
Obojica "pokajnika" ostat će na visokim položajima, u srcu hobotnice koja davi Zagreb. Uostalom, Slobodan Ljubičić je već prije godinu dana najavljivao da se želi povući s ovog isturenog položaja - u pomrčinu koja mu bolje odgovara.
Upozoravamo također da je imenovanjem novog predsjednika uprave prekršen Zakon o trgovačkim društvima, kao i pravilnik o zapošljavanju samog Holdinga.
Danas se javnosti predstavio novi predsjednik uprave Zagrebačkog holdinga Ivo Čović. Tko ga je imenovao? Holding je trgovačko društvo, a Zakon o trgovačkim društvima, članak 244, kaže da "članove uprave i predsjednika imenuje Nadzorni odbor". Trenutni gradonačelnik grada Zagreba, čak i kad (protivno zdravom razumu) osobno čini Skupštinu trgovačkog društva, ne može nikoga za predsjednika uprave imenovati; a nismo čuli ništa o tome da se Nadzorni odbor sastao. Čak i ako jeste - po zakonu, novi predsjednik uprave bira se natječajem.
Projekt "Zagrebački holding" pokazao se kao potpuni promašaj s gledišta dobrobiti Zagrepčana - ali ne s gledišta privatnih interesa beskrupuloznih špekulanata i razvojnika (developera) i njihovih pokrovitelja u gradskoj upravi i upravi Holdinga. Osnivanje i djelovanje Holdinga samo je dio nasilništva, bahatosti, profiterstva, prezira zakonitosti i javnosti, koje karakterizira "vladavinu" trenutnog gradonačelnika Milana Bandića.
Formalno najjača oporbena stranka, HDZ, brojnim je klijentelističkim i interesnim vezama povezana s njegovom klikom. Danas ključni ljudi počeli su svoje karijere u doba komunizma, zatim su se smišljeno raspodjelili po raznim strankama.
Zagrebom se još od rušenja Većeslava Holjevca upravlja protivno minimalnom javnom interesu - jednako u komunizmu, u doba vladavine HDZ-a, koalicije SDP-a i HNS-a te današnje osobne vladavine Milana Bandića (koji bolje kontrolira satelitske stranke - HSU, HSS i SNL - od svoje vlastite).
Vrhunac je cinizma da je taj čovjek član stranke, koja po imenu zastupa socijalnu demokraciju. To je pljuska demokratskoj lijevoj tradiciji, koja se zasniva na obrani interesa običnog naroda, građana i radnika te na načelima participativne demokracije i socijalne pravde – načelima, koja zastupa i stranka Zelena lista.
Sve loše tendencije sada su dovedene do ekstrema. Vrijeme je da taj čir pukne. Treba udariti u glavu hobotnice; a to narod, na sreću, može učiniti izborima.
|
- 16:55 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.08.2008., subota
Da: Zeleni stoje iza građana!
Lijevo: Vlasta Toth i Zoran Oštrić na štandu. Imamo odnedavno i šator, pa smo u hladu.
Danas je stranka Zelena lista, pridružena članica Europskke zelene stranke, ikmala štand na Trešnjevačkom placu u Zagrebu. Štand je planiran u okviru kampanje prikupljanja potpisa protiv gradnje nuklearne elektrane na Dunavu, koju možete potpisati i on-line na našem sajtu. Štand ćemo postaviti 23. kolovoza na Utrinama, 30. kolovoza na Sigečkici, a u međuvremenu jednom idemo i u psojetu Sisku. Tu smo uspostavili dobru suradnju sa lokalnom vlastima (općina Erdut).
Pogledajte facebook grupu Reci NE nuklearki u DALJU. Međunarodna konferencija NE nuklearnim elektranama - SUNCE je najbolji reaktor održat će se u Osijeku, Dalju i Erdutu 4-6. rujna 2008. u zajedničkoj organizaciji Zelene liste, Europske zelene stranke i udruga Press centar za okoliš (Osijek) i Grupa OR (Zagreb).
Potaknuti žalosnim događajem uništavanja parka na Gupčevoj zvijezdi, o čemu sam pisao prekjučer, dodali smo i drugu peticiju, koju su pokrenuli tamošnji građani. Važno je da narod izrazi solidarnost, jer se iste nedopustive stvari svuda u Zagrebu, i drugdje, događaju. Tu se zaista nema što diskutirati: trenutna gradska vlast u godinu i pol je šest puta mijenjala Generalni urbanistički plan (koji bi kao strateški dokument, donesen nakon tri godine pripreme, trebao biti na snazi bar deset gbodina) u interesu razvojnika, spekulanata koji ulijeću u želji za lovom što se proglašava "javnim interesom" - a nakon svega toga mirno i otvoreno krši GUP koji je donijela! Pročitajte na stranicama naše gradske organizacije članak PUP i GUP jedno, Bandić i Jelavić drugo. Tu možete vidjeti i izvor iz katastra, u visokoj rezoluciji: da, radi se o zoni označenoj sa Z1, zelena zona - gradnja ceste tu ne dolazi u obzir. Nažalost, slične se stvari događaju stalno, u cijelom Zagrebu: tako trenutna vlast vlada - kao feudalac svojim lenom.
Mnogi su građani, koji su našem štandu prilazili, pitali što je sa Cvjetnim trgom, hoće li biti nekih prosvjeda. Nismo mogli drugo, nego im dati kopiju našeg jučerašnjeg priopćenja. Citiram iz njega:
Pozivamo udruge i grupe, koje su organizirale masovne prosvjede protiv uništenja gradske kulture, da obnove svoje aktivnosti. Taktička je greška što su aktivnosti zamrle u posljednjih pola godine, nakon vrlo uspješnog prosvjeda u Varšavskoj.
Mi smo svoj stav o tome jasno rekli i u akcijama udruga sudjelovali, ne tražeći ništa za sebe. Sudjelovat ćemo i dalje, i svoj stav iznositi u javnost. Mi smo također u posljednje dvije godine poticali ili podržali 20-ak drugih građanskih inicijativa samo u Zagrebu, te još mnoge van Zagreba. Danas možemo jasno reći i ovo: da, mi smo politička stranka, i na osnovu ovakvog našeg djelovanja, očekujemo glasove građana na slijedećim lokalnim izborima, svibnja 2009!
To, da smo mi stranka, uspio je nakon samo tri godine skužiti i trenutni pročelnik Gradskog ureda za graditeljstvo Davor Davor Jelavić, koji reče (citiram prema današnjem Novom listu):
Iza protivnika gradskih projekata, smatra pročelnik Davor Jelavić, stoje političke stranke. Politika, tvrdi Jelavić, stoji i iza prosvjeda zbog devastacije parka na Gupćevoj zvijezdi, kao što je, opominje, stajala i izta građana koji su svojedobno ustali proztiv radova u Galjufovoj ulici.
Da, gospodine Jelaviću, istina je: mi stojimo iza građana!
|
- 21:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Legalizirano uništavanje počinje. Razmisli do idućih izbora!
Posljednji put o projektu "uništenje Cvjetnog trga pisao sam prije nekoliko dana: Nastavak borbe za Cvjetni trg. Jučer, u petak 1. kolovoza, počeli su radovi. Postavljena je ograda, srušeni stupovi javne rasvjete. Donosim priopćenje Zelene liste tim povodom.
Kao što je i bilo najavljeno, danas su na Trgu Petra Preradovića (Cvjetni trg) U Zagrebu počeli radovi za realizaciju barbarskog projekta razvojnika Tome Horvatinčića. Priprema se skoro rušenje zgrada u kojima su u davnim vremenima, boljima za kulturu gradskog življenja u hrvatskoj metropoli, živjeli pjesnik Vladimir Vidrić, filozof Pavao Vuk Pavlović i poduzetnik i mecena Ignjat Granitz.
Desno: Darko Stošić (Zelena lista), Teo Celakoski (Pravo na grad), Jagtoda Munić (Zelena akcija).
Stranka Zelena lista, pridružena članica Europske zelene stranke, ponovo izražava ogorčenje zbog profiterske beskrupulozonosti spekulanata i korupcionaškog bezumlja gradske vlasti, na čelu s trenutnim gradonačelnikom Milanom Bandićem, koja uništava urbanističku cjelinu Donjeg Grada u interesu gradnje novih šoping centara i eksluzivnih stanova za elitu. Nepojmljivo je da gradonačelnik, iz stranke koja se formalno diči načelima socijalne demokracije, u potpunosti gazi javni interes (Cvjetni trg je „dnevna soba“ Zagrtepčana!) i demokratski izraženu volju naroda (peticija sa 54.000 potpisa!) u korist privatnog interesa spekulativnog kapitala sumnjivog porijekla.
Pozivamo udruge i grupe, koje su organizirale masovne prosvjede protiv uništenja gradske kulture, da obnove svoje aktivnosti. Taktička je greška što su aktivnosti zamrle u posljednjih pola godine, nakon vrlo uspješnog prosvjeda u Varšavskoj.
Pozivamo građane, da izraze svoje ogorčenje postupcima razvojnika i njihovih političkih zaštitnika. Ovaj slučaj, najpoznatiji u javnosti, samo je vrh ledenoga brijega bezbrojnih devastacija i skandala, koji se u Zagrebu događaju stalno. Posljednjem, u parku na Gupćevoj zvijezdi, bili smo svjedoci prije samo dva dana. Narod se mora aktivirati i organizirati, da bi demokracija djelovala. Zelena lista, koja zastupa načelo aktivne demokradije, pružit će podršku svakoj građanskoj inicijativi i samoorganiziranju.. A kada dođu novi lokalni izbori, građani Zagreba neka pažljivo razmisle kome će dati glas!
|
- 06:29 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|