Marketing
Dvije ženske sudbine, uz lamentacije o strahu, moći i iskupljenju
Kao i svakog jutra,prolazio sam danas raznim portalima, gledajući novosti. Izdvajam dvije vijesti među kojima postoji određena veza.
KVAKA 22: AKO SI U LUDNICI, ZNAČI DA SI LUD
Portal h-alter prenosi iz Slobodne Dalmacije članak 'Slučaj Pukanić 2': Samoborka prisilno završila u ludnici. Situacija, koja izaziva jezu: netko (s kim ste, recimo, u svađi) prijavi da ste ludi i opasni za okolinu; na vrata vam dođu snažni bolničari i policija i privedu vas u psihijatrijsku bolnicu, zatvoreni odjel. Nemate pravo na komunikaciju s vanjskim svijetom. Niste ni za što optuženi, nemate dakle pravo na odvjetnika. Ali van ne smijete - zaključani ste, mogu protiv vas primijeniti silu, davati vam prisilno lijekove i tko zna što, ako se bunite. (Naravno, tu je kvaka 22, stavak 1: što se glasnije bunite, to je očitije da ste ludi.) Psihijatrica traži od vas da potpišete pristanak na liječenje. Nakon tri dana, to i učinite.
Kvaka 22, stavak 2: ako se ne bunite protiv toga što vas proglašavaju ludim, očito je da ste ludi. 
Kad ste dobrovoljno pristali na prisilno liječenje, makar i naknadno (datum se lako narihta), bolnica, navodno, nije obavezna obavijestiti Županijski sud o vašem prisilnom privođenju - što bi inače, po .Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, bili dužni učiniti u roku od 12 sati. I policiju, koja vas je privela, baš briga. Liječnici odlučuju o vašoj dobrobiti, jer vi sami niste ubrojivi, vaš se glas ne uvažava - a osnova za to je papir koji ste potpisali, da ubuduće vaš potpis ne treba uvažavati! Pa onda ljudi misle da je filozofija zaludna i apstraktna discliplina! 
A glede procedure: Nakon tri dana nešto intenzivnijeg postupka, milijuni su žena i stotine tisuća muškaraca, tijekom stoljeća, priznavale da su dušu prodale vragu.
Osoba pak koja je prijavila da je žena luda i opasna je njen suprug, s kojim je u tijeku brakorazvodna parnica. Što pak dovodi do druge priče - slučajno se poklopilo da je danas objavljena.
OD ZLOSTAVLJAČA SE MOŽE POBJEĆI - ALI OD OČAJA?
Slika desno: radionica o nasilju nad ženama i djecom u obitelji, održana u okviru seminara za mlade Zelene liste, 24. srpnja ove godine. Više slika možete pogledati na fatebooku.
Portal index.hr objavio je danas članak Američka priča: Kako sam zlostavljana u Hrvatskoj (potpisan inicijalima M.M.). Riječ je o prikazu knjige Escape From Despair. A Croatian Family's Survival, objavljene na engleskom u SAD. Autorica je 58-godišnja novinarka i spisateljica Katarina Tepeš (Tepesh), koja od 1968. godine živi u SAD. Ova autobiografska ispovijed njena je prva knjiga. Ne znam kojim točno povodom je članak baš sad objavljen; pretpostavljam da je u pripremi prevod. Google za sekundu otkriva da je knjiga tiskana prošle godine, kada je objavljen i prikaz na mrežnom sjedištu Hrvatske matice iseljenika (autorica Diana Šimurina-Šoufek). Napisala je niz članaka o nasilju nad ženama i njihovoj borbi za jednakost (da to postoji, nasuprot tvrdokornom konzervativnosti i bigoteriji hrvatskog sela i Katoličke crkve, bilo je glavno otkriće kad je kao 17-godišnjakinja stigla u SAD), a također je kao volonterka pomagala žrtvama siloanja u post-jugoslavenskim ratovima 1990-ih.
Knjiga je životna ispovijed o teškom djetinjstvu u jednom selu u Zagorju, s ocem alkoholičarem, koji je zlostavljao obitelj, osobito često prebijajući suprugu. Nisu joj pomogli ni Partija (koliko god načelno pričala o jednakosti muškaraca i žena), ni Crkva (koja i danas govori ženama da moraju trpjeti, rađati djecu i moliti se Bogu ako ih muž zvjerski premlaćuje). Konačno je majka, inače pokorna i pobožna, smogla snage pobjeći, sa šestero djece, u Samobor. Tu je živjela dvije godine, te su konačno 1968. svi uspjeli iseliti u SAD, zahvaljujući pomoći jedne tetke koja je tamo već živjela. Nije to bio kraj njihovih muka. Prikaz, koji mi se najviše dopada (autorica je Mary Grabar, imigrantica u SAD iz Slovenije) naglašava da bijeg sam po sebi ne donosi spas.
Tragično, i toliko žalosno poznato (jer sam to već puno puta čuo!), zvuči podatak da se najstariji Katarinin brat, koji je kao dječak štitio majku i sestre od očevog nasilja, kao odrastao također pretvorio u zlostavljača. To je prokletstvo pranja mozga, koje se prenosi kroz naraštaje: koliko se god svojeg oca dječak strašio i gnušao, on mu je ipak jedini uzor, prema kojem razvija obrasce mišljenja i ponašanja - pravi muškarac pije, psuje, podriguje, tuče slabije, kupa se dvaput godišnje.. Jer ne zna drugačije; jer se drugačijosti boji.
Svi smo žrtve slika u našim glavama: zločinci i žrtve, moćni i slabi, žene i muškarci. Svi smo žrtve straha, koji je ubojica uma (očaj je samo viša potencija straha; sve počinje sa buhama).
MOŽEMO LI POBIJEDITI STRAH? I ŠTO OSTAJE ONDA?
Ovo je litanija protiv straha Sestrinstva Bene Gesserit, u seriji SF romana "Dune" ("Pješčana planeta") Franka Herberta. Dobra je. Djeluje. Ali od paradoksa ljudske egzistencije ne možete pobjeći. Sestre Bene Gesserit su istinske, surove i bezdušne vještice, Nadžene, polulude od žudnje za moći - najradikalnija opreka "ženstvenosti" koju možete naći u literaturi. Iz romana u roman, pratimo rast moći Reda i njihovo udaljavanje od ljudskosti. A kad se utjelovi Moć kojoj žude, muškarac Kwisatz Haderach koji ujedinjuje muške i ženske moći, okrenut će se protiv njih, postati Car i Bog - i preobraziti u čudovište. Herbert je napisao jednu od najjezivijih epova o besmislenosti onoga što zovemo "humanost". Jedini istinski humani lik je vojvoda Leto Atreid, ubijen u prvom dijelu prvog romana.
"Što nas ne ubije, čini nas jačim". Friedrich F. Nietzsche.je bio veliki mislilac,koji je platio punu cijenu paradoksima modernoga doba, koji su se u njegovoj glavi prelamali: koliko god slavio Nadčovjeka, nije postao dovoljno jak da podnese pogled na patnju jednog teglećeg konja. za razliku od muškaraca kao što su Katarinin otac i brat, koji su vjerojatno izražavali formalnu pokornost Bogu i Crkvi u obredima, ali su svakodnevno nanosili patnju svojim najbližima (kao što je Crkva stoljećima ljude mučila i ubijala). A onda dolazi Voltaire, koji kliče protiv Crkve: Uništite bestidnicu! Komunistički borbeni ateizam je Kwisatz Haderach kršćanstva; ali i on se preobrazio u čudovište, te na kraju, kao i Cari i Bog Leto II, strovalio u ponor (a tajna je u tome, da je surađivao sa zavjerenicima).
Jedan prikaz knjige Katarine Tepeš napisala je Julienne Eden Busic, američko-hrvatska književnica, čiji je suprug Zvonko nedavno pomilovan, nakon 32 godine u američkom zatvoru zbog terorizma.(O tome sam pisao - i ne treba krivo shvatiti: to što osuđujem grupu nacionalističkih ekstremista koji ga slave, ne znači da njemu ne želim još duh i sretan život!).
The litany of suffering and sickness caused by neglect and abuse continues throughout Tepesh’s memoir (...) Yet the author never assumes the role of victim or object of pity, in spite of the horrors she endures. Instead, she takes the lessons of her nightmare existence to the shores of the United States (..) There she survives still more challenges to her physical and mental health, including even rape, and eventually learns how her individual suffering and the strength of character that grew from it have enabled her to reach her full potential as an enlightened and educated woman, independent thinker, and powerful advocate for victims of sexual and family abuse.
Carevi i Bogovi: Država, Crkva, Partija, Tržište - žele nas držati u pokornosti strahom; ustrašeni, padamo ničice. Kada stojimo prkosno i gledamo u oči straha, pustimo ga da prođe kroz nas ili mi prođemo kroz njega - postigli smo golemu pobjedu nad moćnicima ovoga svijeta. Ali fatalno je,ako nakon toga ostane samo "Ja" u praznini. To vodi u ludilo razularene Volje za Moć. Nietzsche je tu istinu objavio pola stoljeća prije nego što je u užasu holokausta i Hirošime postala svima očita (ali se velika većina trudi zaboraviti je, i ne misliti o Oil Peaku i klimatskim promjenama).Suprotnost Strahu nije osobna hrabrost. To je suosjećanje s drugim ljudima - žrtvama zlostavljanja, žrtvama očaja - i sa stvaraocima, borcima, radnicima, ljubavnicima. "Ja" samo ne može ispuniti prazninu - to možemo samo Ja i Ti zajedno. Sve to možda i nije dovoljno - nešto nam možda i nakon tisuća godina izmiče - ali je jedini Put, koji imamo. Moramo nastaviti živjeti, tragati, stvarati, dijeliti, darivati i primati. (Načela univerizma, točka 4.4.)
(Govorimo tu o ljubavi, jer bolju riječ nemamo. Ali to je tako opasna riječ...)
Primati, ne samo darivati. Izraziti sebe kroz knjigu ili blogerske zapise - jedan je od puteva ka spasenju, ka iskupljenju (nuditi samo suosjećanje a ne znati ga primati - grijeh je oholosti). Juliana Eden Bušić, za kraj:
Tepesh has certainly saved herself by sharing her profoundly intimate story, and even if her book does not literally „save the world“, it serves as a form of salvation on an even more important, intangible level: in the human heart.
Ja taj cilj još nisam postigao. Tek zrnca, za moguću buduću ogrlicu.
Post je objavljen 26.08.2008. u 11:02 sati.