Marketing
Kako sam postao pacifist
Da se malo odmorim od dnevnih aktivnosti, prenosim svoj tekst napisan u ožujku 2003., kada sam se pripremao za nastup na okruglom stolu "Antiratni pokret i civilno društvo", održan u Centru za ljudska prava u Zagrebu. (Promijenio sam sada samo godinu: prvotno sam napisao da je to bilo 1966. - naknadno sam shvatio, da je bilo godinu dana kasnije.) Pripremio sam tada jednu brošuricu, većinom sa svojim ranije napisanim tekstovima (najraniji 1988.), i dao zajednički naslov: Pacifist protiv svoje volje: Bilješke ostarjelog aktivista. Fotografije sam, naravno, dodao sada - googlajući na temu "Zagreb 1960-ih".
O pacifizmu kao svojem svjetonazorskom uvjerenju više sam puta pisao na ovom blogu. Pogledajte npr. članke: Na Božić, kontemplirajući o bespućima mirotvorstva, Branimir Glavaš na samrti: Pokušaj pacifističke analize i Nasiljem na javnu riječ.
Bila je jesen, davne godine 1967. Imao sam deset godina i bio član jedne družine, u kojoj je bilo nas četvero. Bili smo tipični mangupi iz siromašnog predgrađa: podrapani i izgrebeni, nosimo žive žabe u džepovima, pravimo nepodoštine, tučemo se ponekad.
Slika gore: Kvaternikov trg 1960.. Najuočljivija razlika. prazan prostor s istočne strane, gdje je kasnije sagrađena zgrada NAME. Preneseno sa www.zeljeznice.net.
Naš je vođa bio dječak godinu ili dvije stariji od nas ostalih. On me podučavao trikovima ulične borbe; npr. (i toga sam se i mnogo kasnije pridržavao): ne riskiraj udarajući šakom protivnika u glavu, jer postoji mogućnost (ako baš nisi izvježban boksač ili prirodni talent) da slomiš prst.
Bilo je, prije događaja o kojem ću govoriti, nekoliko manjih naguravanja i rvanja s drugim dječacima ili grupama, ništa ozbiljno. (Usput, u našoj je družini bila i jedna djevojčica, koja se uvijek odijevala kao dječak i ravnopravno sudjelovala u svim našim nepodopštinama. Imali smo tada, mi ostali, zbunjujući filozofski problem: ako nešto izgleda kao dječak, oblači se kao dječak, ponaša se kao dječak - da li je to dječak? Tu sam dilemu razriješio nešto kasnije, malo iza mojeg jedanaestog rođendana, o čemu ću možda pisati jednom drugom prilikom.)
Slike desno: za djevojčicu koja se oblači i ponaša kao dječak, u engleskom postoji izraz "tomboy". Fotografija je objavljena uz jedan članak na persistentillusion.wordpress.com, naslovljen Amp Your Masculinity, Savor Your Femininity.
Onda je jednoga dana došlo do ozbiljnog sukoba i tuče, razloga se više ne sjećam, sa jednom drugom družinom; nešto kao obračun uličnih bandi. Bila su trojica, svi otprilike kao što je bio naš vođa, dakle stariji i jači od nas troje ostalih; snage su, možemo reći, bile ravnopravne.
Ja sam se suočio sa jednim od njih. Nakon što sam pretrpio nekoliko udaraca, ušao sam u klinč i zadao snažan udarac tjemenom u lice. Čuo sam krckanje njegovog nosa; hrskavica je možda bila slomljena, jer udarac je bio jak, dobro odmjeren. Pao je na zemlju, jaučući, držeći se obim rukama za lice; krv je tekla između njegovih prstiju. Bio je očito nesposoban za dalju borbu.
Pogledao sam oko sebe i vidio da smo pobijedili. Naš vođa savladao je protivničkog vođu rvačkim zahvatom i prisilio ga na predaju, a posljednji je pobjegao pred udruženim napadom dvoje preostalih mojih suboraca. Mojim žilama, iako sam osjećao bol od udaraca koje sam primio, postrujala je neusporediva vatra triumfa. Opijenost pobjedom, zanos života, ushit činjenice da stojiš na nogama sa svojim drugovima okolo, dok se neprijatelj nemoćno valja u prašini. Za oproštaj, tresnuo sam ga još dva-tri puta u rebra, nogom, doduše bez puno učinka jer bio sam obuven u meke sandale. Zatim smo otišli, hvaleći se međusobno, opijeni svojom pobjedom. Kasnije, pod jednom uličnom pumpom, prao sam krv sa kose, da majka ne primijeti.
Kasnije, međutim (ne odmah; prošlo je mislim nekoliko tjedana, možda i dva-tri mjeseca) u mene se nekako uvukla nelagoda. Kriomice, postepeno, nenajavljeno. Nejasna uznemirenost zamijenila je užitak pobjede. Uvukla se u mene, a ne znam kako i otkuda, pomisao da nanositi rane i bol drugim ljudima nije ispravno, bez obzira na povod, čak i u samoobrani. (Kao što rekoh, više se ne sjećam koji je bio uzrok tuče. Mislim da se radilo o uobičajenom dječačkom odmjeravanju, koje je otišlo dalje nego inače. Ali za moje osjećaje, te zime - jer događaj se zbio u jesen - bilo je, toga se točno sjećam, posve nevažno da li sam bio napadač ili se branio.)
Kako i zašto sam došao na tu čudnu, neprirodnu misao? Ne znam; nitko odrasli za tu tuču nije saznao, nitko mi nije držao prodiku. Nisam išao u crkvu (bio sam već sa sedam godina uvjereni ateist), a stav crkve prema nasilju je ionako krajnje ambivalentan.
Svojim prijateljima svoje promijenjene osjećaje nisam otkrivao. U slijedećih godinu dana sličnih brutalnih tuča nije bilo; koliko se sjećam, stekli smo glas "opakih momaka" i drugi su nam sklanjali s puta. A onda je moja obitelj, početkom slijedeće školske godine, preselila, i ja sam prestao biti član te družine.
Slika gore: te je godine Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova. Razglednicu s potpisima igrača netko je skenirao i stavio na ImageShack. Tu sam povijesnu činjenicu inače spomenuo u tekstu Slike Pešče - 2, objavljenom 17. lipnja, povodom umjetničkog grafita u Zapoljskoj ulici, kojeg sam usput bio fotografirao. Kasnije, u svojoj kolumni u Jutarnjem listu 19. srpnja, Tomislav Židak navodi da je autor grafita Luka Vučić. A za one blazirane koji danas omalovažavaju taj nedostižni međunarodni uspjeh: pročitajte detaljni prikaz završne utakmice na sajtu u finalu poraženog Leeds Uniteda!
Taj je rastanak vjerojatno pridonio da onaj osjećaj nelagode u meni nastavi rasti. Promijenio sam se. Nekako, od samopouzdanog dječaka kakav sam ranije bio, počeo sam se povlačiti. Više puta, slijedećih godina, trpio sam udarce ne uzvraćajući. Drugi su me počeli smatrati kukavicom, i ja sam sebe takvim smatrao.
Jednom prilikom, imao sam 11 ili 12 godina, pikulao sam se iza škole sa još nekim dječacima. Iznenada su se pojavila dvojica huligana s namjerom da nam otmu pikule. Prema uobičajenom ritualu, iznenada su zgrabili pikule uz uzvik "gradska placovina", tj. porez na to, što si slabiji i manje hrabar. Pikule su bile vrijedna stvar, osvajale su se u sportskom takmičenju, kupiti ih bilo je u to još uvijek siromašno doba priličan izdatak.
Slika lijevo: posjedovati "Fiću", bio je 1960-ih pojam uspjeha u životu. Ova slika je sa oldtimer-klub-zagreb.hr.
Uhvatila me ljutnja, nisam se želio dati tako lako opljačkati. Bacio sam se na jednoga od njih. Bio je nešto niži od mene, ali vrlo snažno građen, teži i sigurno jači od mene. Uhvatio sam ga u rvački zahvat, napravivši polugu na njegovoj lijevoj ruci, s prstima moje desne ruke zabijenim u njegov vrat, prisiljavajući ga da se pogne prema naprijed. Znao sam što radim: slijedeći potez trebao je biti tresnuti ga koljenom u lice, zatim srušiti na pod i iscipelariti (a tada sam već imao čvrste cipele).
Ali nisam to učinio. Stao sam. Nisam ga mogao udariti. Pustio sam ga, i on je cereći se otišao sa mojim pikulama (iako se vidjelo da je malo uzdrman mojom prethodnom snažnom reakcijom, pa me nije izazvao na tuču).
I tako to biva u životu. Pacifizam je, naravno, posve nepraktična i neodrživa filozofija. Prije ili kasnije, pojavit će se neki huligan i ukrasti tvoje pikule.
Tukao sam se ponekad, u slijedećih 35 godina. Trpio sam udarce, ponekad ih i zadavao. Zagovarao sam pravo na samoobranu.
Pa ipak, svoje osjećaje više nisam uspijevao promijeniti. Mogućnost da me netko povrijedi izaziva u meni strah; ali mogućnost da ja povrijedim nekog drugog izaziva još veći strah, i mučninu.
A ipak, događalo se da ljude povrijedim. Događalo se da budem agresivam prema slabijima.
Post je objavljen 25.08.2008. u 23:21 sati.