| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (16)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (12)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (19)
Svibanj 2012 (12)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (14)
Veljača 2012 (14)
Siječanj 2012 (9)
Prosinac 2011 (22)
Studeni 2011 (15)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (23)
Srpanj 2011 (15)
Lipanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (8)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (15)
Listopad 2010 (9)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Vježbaonica u kojoj će ostati višak nesagorenih kalorija koje sam zimus nakupio...
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
\'ladovina
|
...ne mogu ne nastaviti ono od jučer...ali da riješim dnevne obaveze prvo.. ...doručak: dinstana junetina na kockice i žganci i palačinke, pojeo sve ...ručak: punjene paprike, pojeto dvije i par ćufti i posrko skoro sav saft, ujutro ću bit ljut sam na sebe ...večera: breske ...i navečer malko izašao..pa da, bio sam malko živahniji prije, dok nisam odlučio da se uozbiljim, e tu se nisam baš snašao, zapravo možda i jesam, ali kad napraviš tako neki korak, onda tek skontaš kako si mali i kako pojma nemaš ni o čemu, onda počneš živjeti između onoga što si bio i onoga što bi trebao biti, a to su dosta nezgodne stavke za pomiriti, pogotovo ako svi znaju što bi trebao biti, a teško se odlijepiti od onoga što je bilo, a svoju neku viziju svijeta, ako si imao, vidiš da je tek neispričana priča...iako si svjestan da se moraš boriti, pa tako nekako spajaš ozbiljnu stvarnost sa neozbiljnim svijetom kafana i jednog dana se probudiš sa problemima oko vezanja cipela, onda se jedno vrijeme mučiš s tim, pa počneš pisati blog, onda počneš sam sebe nekako tjerati da budeš odgovoran i pišeš to na vrijeme i sve to nešto, pa skužiš da je život zapravo jedan ukusan koktel svega toga što misliš da ne možeš nnikako spojiti...i kako ipak moraš imati mjeru..i sve tako nešto..pa onda to vezanje cipela više ne bude toliki problem i tako.....najgore je pomiriti se s tim da nisi neka filmska zvijezda ili nogometaš ili bar što ja znam, netko tko je učinio nešto lijepo i korisno, ne mislim u smislu tamo nekih kuća, auta i pasa, nego nešto, onako, da ima neki smisao .....pravi bećari u kafanu uđu da proslave svoj život, a ne da pokažu da ih baš briga za sve...brrrr, samokritike i ludosti, ima nešto u tim trenucima kafanskim koje neće baš svako doživjeti ili razumiti, a i uspio sam se natjerati da nekako funkcioniram u tom stvarnom svijetu...iako to najradije ne bih priznao...ali nekako možda ipak nisam više toliko van kontrole... ..jako je teško pronaći stvar koja priča baš ono što bi čovjek htio reći i uvijek tu ima rečenica s kojima se ne slažeš, ali nekad je dovoljan taj neki naslov, bilo što...da sam u birtiji i da ima juke box, ovu bih večeras odabrao, čisto da pokaže kako ludost može dobro zvučati.....idem u krpe sad da bih mogao bit i ja živahan sutra k'o Mick |
el loko
- 05:35 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Ne znam kako to ide s postovima s kojima čovjek nije zadovoljan, može li ih se obrisati ili je to varanje. A ima ih nekoliko koje bih obrisao, ali pretpostavljam da to ne bi bilo fer, a i bolje je možda ovako, onda onej tko ovo eventualno pročita ima priliku vidjeti kakva sam spodoba. Jučer sam napisao kako su svi uživali u rakijicama, ali tamo je bilo puno ljudi i nek sam ja sa svakim isprobao po jednu eto objašnjenja zašto je meni i nakon dva dana izgledalo kako su rakije frcale svuda uokolo. Kako da kažem, meni je bio lijepo i sretan sam bio vidjeti drage mi ljude, ali stvarnost može biti i drugačija, mogu biti tamo neki dosadnjaković, koji davi s tim nekim lokanjem i svaki put se prebije tako da mu sve izgleda bajno. Ili općenito pretjerujem u svemu, pa tako i sa ovim svojim tu postovima, zapravo, ponekad se vratim pa pročitam što sam napisao i onda imam silnu potrebu da se objašnjavam, da tu neku sliku koju sam stvorio riječima, još malo doradim ili da nešto izbacim. Pitam se kako oni slikari završavaju svoje slike, pa to mora da su ludi dok ne kažu, evo, to je to. Ali slikari su umjetnici, a ja sam običan pijanac koji tu nešto drobi bezveze i ni u šta nije siguran. Volio bih moći širiti taj neki osjećaj sigurnosti, ali bojim se da bi to bilo previše bezobrazno i bezobzirno, možda je moguće biti siguran u nešto, ali na tom osjećaju mogu raditi samo postepeno, a nešto i radim, evo, počeo sam piskarati ovo tu, gdje kažem, čini mi se i previše u odnosu na zadane okvire, ali ako usitinu promijenim kilažu to će biti velika stvar, ne zato što ću ja biti sada tu nešto vitkiji, pa svijetu prihvatljiviji, nego zato jer je to nešto na što mogu utjecati i promijeniti svojom voljom. Možda ću onda biti zadovoljniji sobom i napraviti neki novi korak. Radim na sebi, ali to jako sporo ide sve nekako, ne znam kako da to objasnim, nisam sam na svijetu i poštujem integritet (ako je to prava riječ) i slobodu ili život svakog koga sretnem i ne želim na bilo čiji život utjecati na nekakav negativan način. Pa makar nikada ne objasnio ono što mi je bitno, a stvarno mislim da ljudi ako se razumiju i zajedno nešto čine, sve mogu učiniti, oš' u politici, u svakom timskom natjecanju, na tulumu, ma nebitno gdje i u čemu. Možda ta moja neka interakcija u životu nije baš neka uvjeljiva, ali morat će biti ,ako mislim raditi i biti bolji u svome poslu i svakom drugom segmentu života. Mislim da se mijenjam, iako polako, ali drugačije ne znam, možda naučim biti brži s vremenom...a znao sam ja biti i brži, ovom pajdi sam up'o na koncert mukte ne znam ni ja kako ... |
|
Taman sam se pohvalio kako sam skinuo kilogram viška i odmah se ovaj vikend prepustio guštima svake fele. Ali tako to mora biti...petak mi je bio takav dan da bih ga najradije iskinuo iz kalendara, pa sam popodne sjeo na bicikl i gazio kao sumanut, ali mora valjda biti i takvih dana. Navečer sam dobio poziv da se pridružim jednom veselom društvancu koje je sjedilo u birtiji na kraju grada. odlučio sam se na jedan test, pa sjeo na bicikl i odvezao se do tamo. Kad sam došao tamo, sjedili su u polumraku, atmosfera prava birtaška, hehe, teška boemština, bome je i priča bila tak'a...priča o ljubavi iz muškog kuta.....ovako nešto... ..nemam pojma, ali takve priče me uvijek profuraju na način kako je george thorogood to opisao : ...zapravo, baš to sam i radio zadnjih desetak godina, ali ovo s biciklom je bila nova priča, malko sam se koncentrirao na bicikl i relativno svjež došao kući. Sutradan rano ustajanje, a popodne odlazak na put..e to je bilo putovanje..nisam već dugo imao tako uživao u vožnji a da nisam vozio. Čudo japanske tehnologije koje izgleda kao da ga je napravio Montgomery Scott je bilo vozilo u kojem smo krenuli pozdraviti prijatelja u posljednjoj fazi vjenčanja. Kod njega se vjenčanje malko oteglo i proteglo gotovo kroz sva godišnja doba, bećarina je to, pa se valjda dugo otimao, zato i je valjda toliko trajalo, ali ovo što je napravio je stvarno bilo spektakularno. Jelo se i pilo, pjevalo i plesalo od jutra do sutra, bez ikakvih incidenata ili nekih posljedica, osim dobrog doručka. Dobro, nije bilo baš od jutra, nego od ranog popodneva, ali i rana popodneva su nekada znala biti jutra, bar meni, pa mogu tako reći valjda, nisam pjesnik, ali pravo na pjesničke slobode imaju valjda svi....sad moram malo povući ručnu, jer sam se opet malo zaletio. Kad smo kod kočnice, jedna, vrlo bitna odlika dobre vožnje je vrlo malo ili nimalo kočenja, a mi smo tog popodneva klizili tako fino da je to bilo milina, cool vozilo, cool glazba i autoput. Na cilj smo došli prije službenog početka veselog druženja pa smo se upoznali malo sa krajolikom i okolicom. Druženje je počelo domjenkom gdje sam se koncentrirao na uživanje u okusu šarana pečenog na rašljama, mmmmf, doobrooo. Ne smijem zaboraviti stol sa hrpom različitih voćnih rakija i likera, koji smo morali, naravno odmah pozdraviti. Klekovača ili rakija od kleka je bila prva s kojom sam se susreo, uff, jedva sam je progutao, bruka&sramota, ali sam poslije nadošao i družio se tu i tamo s klekovačom kroz cijelu noć s tim da bi povremeno netko podigao neku drugu bocu i zabavio ekipu sa prijedlogom, 'de malo ove'. Ono, veselje na sve strane, bend je bio baš dobro raspoložen, čak sam i ja malko se mrdao tamo među ovima što su plesali, ne znam kako to reći, iako su mi noge bile baš nekako teške i nisam bio nešto jako pokretan, osjećao sam se veselo i bezbrižno kao nekada dok sam skakutao po GSK Jabuka i drugim veselim mjestima, čega sam se opet i prisjetio tu, na toj osobitoj veselici. Bila je dobra i večera, oduševio sam se kako je divljač bila pripremljena sa nekakvim pufnama od tijesta. Seljo, ni ne znam što sam jeo, osim da je bilo odlično. Pa sam tako sjedio malo za stolom i promatrao tu erupciju veselja i dobrog rapoloženja koja je isijavala iz svakog pokreta. Lijepo je kada se ljudi tako sretnu i uživaju u druženju..Onda sam išao malo prošetati, vani je bila divna noć, obzirom da smo bili udaljeni od gradske rasvjete, nisam se morao daleko udaljiti da bi mogao uživati u pogledu na zvijezde koje su se jako dobro vidjele. Prije dva tjedna sam bio isto na jednom tulumu, u vrijeme kada su se mogla vidjeti kiša Perzeida, suza sv.Lovre, ali nisam ništa vidio jer je ulična rasvjeta činila svoje, pa mi je prošlo kroz glavu kako je ovdje netko možda uživao u pogledu u to vrijeme. Tako, s tim nekim mislima sam se vratio nazad u veselu atmosferu, rakije su bile totalno otkriće. Ja sam kao mali, za blagdanskim ručkovima kod dede i bake znao dobiti po malo orahovca ili kruškovca na dnu čaše kao aperitivić, pa mi to ostalo nekako u sjećanju i mog'o bi nabrojati svaki put kad sam to piće pio, a inače nisam baš sklon likerima, hehe, kad su mi brkovi počeli rasti probao sam rakiju. Tamo negdje kao srednjoškolac sam se valjda prvi put i nacvrcnio, kada sam kod dide pomagao pretakati rakiju. A izlazit sam počeo negdje kad sam se počeo brijati, smiješno je to, znam... tada sam počeo uživati u toj nekoj kulturi nazdravljanja. A kad se sretneš s prijateljima, kao ovo neki dan, pa to je spektakl, revija doskočica, salvi smijeha i zdravica na sve strane. Nazdravljao sam s pivom, a rakijice su bile tu više kao nekakav ukras, začin, dio jedne čarobne večeri. Tako, dok sam sjedio za tim stolom i gledao oko sebe kao onaj najgori panj, razmišljao sam o tim vjenčanjima i kako to čovjek upadne u tako neku priču, nemoguće je bilo o tome ne razmišljati jer sam i sam bio dio tog veselja, što reći kad dođe taj neki stani pani, ali nisam mogao ništa smisliti, ionako znam da neću više nikome ništa govoriti, davno sam tako još odlučio, jer ne treba mi to u životu, ali eto, bio sam kao neki konj iz onih limunada romana koji se tako raspekmezio od sveg tog silnog veselja i ljepote trenutka koji me tako nekako u glavu pogodio. Sva sreća, šank je bio blizu i mogao brzo sam i efikasno tu limunadu potopiti. Nisam loko pretjerano, ali se onih jutarnjih pića nakupila oveća hrpica, to moram priznati, pa sam morao i dobro pojesti kasnije kroz dan, heh, sve se to nekako odrazilo i na moju trbušinu koja dugo nije bila u toj mješinastoj fazi, ali neka, zbog toga mi nije krivo, jer bilo je supercalifragilisticexpialidocious  a što se tiče ovih kilograma, sredit ću ja to, pa makar išlo tim kilogram u dva tjedna tempomAko se i Johhny Cash znao raspekmeziti, onda ja mogu sada s mirom u krpe... |
|
Vagao sam se taj dan, ali nisam stigao ništa upisati jer sam izašao van, dobar spoj utakmice i rođendasnkog slavlja me se poprilično dojmio, pa sam se po dolasku kuć' odmah izvrnuo u krevetac, a jučer sam se opet malo sportirao tako da sam i sinoć bio poprilično crknut, ali onako dobro, kroz pore je znoj iznio sve one bedove što iza sebe ostavljaju braća maligani i birtaški dim. Majica mi je bila kao da sam se polio vodom. To i je neki cilj. Dan prije sam na vagi imao 107 i nešto sitno, za dva tjedna skinuo sam cijeli kilogram, mislim da je to ok ili će biti ok, ako za dva tjedna skinem još jedan, ali bliže se opet kirbajski dani. Uhh, naravno da želim te promjene, kao da bih išao samo tako lupati onu loptu da ne želim ili silom se ustati od stola nakon jednog tanjura. A stvarno ne znam što je gore, to lupanje ili to ustajanje, u prvom slučaju sam totalni antitalent, čovjek bez imalo te neke potrebne koordinacije koji i onaj udarac koji ima, buba nepravilno, onda probam naučiti pravilno i sve mi se pobrka kad igram, pa sam sebi budem blesav ili kad se ustanem od stola, a netko tko je naučio da se ne ustajem dok ne pomlatim sve što ima na stolu i još ako ima sa strane, zna me pogledati kao da sam ponenormalio u tom trenutku. Ne znam što još, ali ima toga, ne želim ni misliti o tome, al nema popuštanja. Ali to valjda tako mora biti tako, treba čovjek to nekako istjerati. Stalno se i tu nešto premišljam, te bi se kerio, te, ne bi se kerio, a zapravo je sve jednostavno, kad se treba keriti, keri se, kad ne treba, nemoj i sve će biti ok. Danas sam za ručak, dobio pečenih pilećih vratova, pohanog bijelog mesa i marimahuna, ove vratove sam potamanio sve....sjetio se kako sam se jednom davno nauživao pečenih purećih vratova. Ja ne znam da li svi ljudi imaju tako neke asocjacije vezane uz bilo što ili sam ja jedini idiot, nekako mislim da nisam jedini, ali sam možda jedini koji će to priznati... Jedna kila manje, uff, teško mi je to palo, koliko je truda bilo uloženo u tu jednu kilu, koliko finih papica i veselih zdravica...uhh, sjeta me propucala gadno i tako već danima i ne znam kako da si pomognem. Malo prije sam se čuo sa društvom, sjede u kafani, sva sreća, pa su predaleko, a i ovako mi pada na pamet da zaružim sam sa sobom....fino rakijica i budem sam sebi dj...haha, to bi bilo baš onako, pretjerivanje...jučer popodne sam gledao ružu jednu u dvorištu....pitam se odakle dolazi korijen riječi ružiti , heh, to wikipedija ne zna... Uff, sve neki upitnici, idem ja u krpe polako da ne zablesam još više ..ovo se safta još od neki dan : |
dojmovi
- 22:17 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Navodno su dečki iz Hemendexa rekli '20 kuna upad i 10 kuna pivo, da je to u Zagrebu, bilo bi mrtvih', da, za njih to zvuči izrazito povoljno, a ovdje su to još uvijek lijepi novci. Ja sam se na tom festivalu lijepo proveo, a i ovaj moj prethodni upis je bilo pomalo naivan, da ne kažem smiješan, kao da sam se negdje '68 natrip'o u San Francisco i ost'o i sve mi je ok i groovy. Opet se tu provukla jedna doza neozbiljnosti, možda i sebičnosti, jer sam htio samo da se provedem, ne razmišljajući ni gdje, ni kako..i ispalo je dobro. Danas mi je palo na pamet kako je šteta što nisam imao narančastu majicu sa logom Rur-a, da pokažem da je tu bilo još festivala prije, toga se valjda svi sjećaju, ali nitko ne zna točno što se s tim svim dogodilo. Jel moguće da je ljeto doba kada koncerata ima toliko da za jedan takav glazbeni događaj nema prostora ? Ovo događanje na kojem sam se neki dan lijepo proveo je bilo baš onako, doživljaj, ali to je zato što se puno toga pogodilo, ali mislim da nije bilo nešto profitabilno i veliko je pitanje hoće li dogodine u kasi, tko god bude za kasu brinuo, biti za takva događanja..ili za bilo kakva događanja. Ma događanja mora biti, ufff, ne znam više ni što sam htio reći, krenuo sam tu nešto probat kao komentirati ta festivalska događanja, bez obzira na mijene, vidim da je to sve skupa podržano od strane Vk bendova, jer bitno je da se nešto događa, bez obzira na sve ili bar mi se tako čini. Opet sam se dohvatio nečega što je preko moje glave i toga sam svjestan, ali trudim se da pišem onako kako mi to nešto padne na pamet, pa kako bude. I ovo skidanje kila kao da mi je trenutno preko glave, danas sam poslije ručka opet zalegao i izgubio svijet na nekoliko sati, volio bih znati nekako da li sam nešto sanjao, jer vjerujem da je i podsvijest bila na nuli, tako sam nešto bio iscrpljen, topao dan, a i posljedice pustopašnog vikenda su učinili svoje, tako da sam danas što se tiče kretanja totalno zakazao, a sutra je V dan, dan za vaganje, kako sam ono nešto odlučio i veliko je pitanje da li je bio kakvog napretka. Nadam se da jeste ..ali bit će dobro i ako budem na istom, kakvih sam dana naredao.. sixties.. i lude osamdesete.. |
vikend
- 23:28 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Sinoć sam nakon piva s momcima, došao kući, malo ohanuo, pa opet izašao, ovaj put sam išao na koncert, zapravo dvodnevni festival. Prvi dan sam promašio jer sam se ujutro morao ustati i sve to nešto, a kada izađem, volim se opustiti, pa sam to onda radije propustio, ali sinoć nisam. To što se sinoć desilo je bila uistinu čarolija...lijepa, zvjezdana noć, prostor omeđen šankovima i binom, a publike malo. Zašto je bilo malo ljudi ne znam, možda su svi na moru, možda nisu smjeli doći zbog neke političko stranačke stege, možda nisu znali, možda ne vole to, možda su prerasli tu vrst zabave, a možda im se jednostavno nije dalo, ali da je bilo odlično, bilo je. Kada sam stigao svirao je neki elektro bend, a njihovo muziciranje je bilo praćeno i video projekcijama, pa je to bilo u najmanju ruku interesantno za vidjeti. Čuo sam jedno tri njihove stvari, a jedna me je baš onako ponijela. Cijelo vrijeme sam šetao okolo i sreo puno poznatih ljudi, nije bilo puno publike, ali oni koji su došli su ljudi koji vole takve stvari i potpuno su neopterećeni bilo čim u životu. To i jeste ok, jer rock'n'roll je uvijek bio neka vrst bunta i slobode. A ja sam sinoć bio jako slobodan, hehe, nije bilo puno ljudi, pa na šankovima nije bila gužva, a pivo je teklo u potocima. Uglavnom, završni koncert je bio riječke grupe Let 3 koji je bio baš zabavan. Ovo im je drugi put da su svirali u gradu na Bosutu, kada su bili tu prvi put imao sam kartu, ali sam negdje to popodne malko bio zasjeo, pa sam navečer prespavao sve. Ovaj put nisam i bilo je baš groovy, cijelo vrijeme sam skakutao okolo i nazdravljao s ljudima od kojih neke nisam dugo vidio, a sva ekipa je bila totalno u koncertu. Ne znam koliko sam piva popio, ali dosta mislim jer sam na kraju stigao i s ekipom iz benda se pozdraviti. Bio sam tako opušten i slobodan kako već dugo nisam i po meni koncert je bio fantastičan, ali ja možda i nisam baš nešto mjerodavan, ali to nije ni bitno. Ali danas se nisam nigdje kretao, a to je bitno. Nedjelja je, pa sam dobro jeo i sve to skupa, a navečer uz film još si i sendvič napravio, ali to su ti neki gušti koje si čovjek može priuštiti valjda. Ujutro je novi ponedjeljak i mogu samo navaliti na novi tjedan u svakom smislu. Ovih dana sam stalno sretao tenisače, ne znam što to znači, ali možda bih trebao pojačati tempo u tom nekom smislu kretanja. Ne znam tko je izmislio naslove i to mi je najgori dio kod ovih blogova, nekada to na pišem na kraju i treba mi dugo da ga smislim, kao danas, a nekada krenem od naslova. Ovaj današnji je tako nekako i zabavan i obećavajući i težak i tužan. Pola riječi je 'end', kraj, čime daje veliku težinu tom prelasku iz relativne opuštenosti u novo stanje pripravnosti i akcije. Ergo, jurim u novi tjedan, pos'o, kuća, birtija, treba pogoditi prave omjere, paziti koliko se jede, čeka me novo vaganje, uff, vidjet ćemo.... |
pivo s muškarcima
- 19:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Jučer je bio ok dan i onako, dosta sam rano zaspao, malo papački, ali što da radim, nije život samo ružiona, ali bio je zanimljiv, jedna mi je kolegica pričala kako je igrala tenis s kolegom i kako ima baš muški nastup. Isto tako, ne znam koji bi izraz bio prikladan, ali kolegica tu s bloga, bi mogao biti prikladan, je rekla kako sam muškarac s misijom. Heh, to je dobro rekla da sam s misijom, ali misija je nešto što čovjek radi predano, a još usto i muškarac. Uf, okolnosti u kojima se nađem u toj svojoj misiji su žešće od potrage za blagom na dnu mora. Tamo moraš znati tko si i što želiš i ako zaroniš, pa ostaneš bez daha, ostati priseban i izroniti. A svijet u kojem ja živim nudi izobilje nekih drugih izazova, uvijek se tu nađe neki stol za kojim moraš jesti, piti, nešto reći. Uvijek se možeš prejesti, što ostavlja jasne tragove, prepiti koje ostavlja dugoročne tragove ili nešto bubnuti, što nikad nećeš moć' promijeniti, jer nebitno o onome što kažeš to uvijek netko tumači onako kako misli da to izgleda ili kako mu se čini da to izgleda, uvijek se traži neki kontekst koji možda i nema veze s onim što si rekao. Tako je i na ovom blogu, ali ovdje, sva sreća, svi živimo te neke svoje pseudonime i ono što napišeš, takav si, kakav god bio. E sad, jesam li ja pravi muškarac i tko je uopće pravi muškarac. Ako izuzmemo genotip koji nas po svom kodu čini muškarcima, koji se razlikuju po tim nekim osnovnim značajkama, obliku tijela, boji kose, očiju, sklonosti afektu ili alkoholizmu, sklonosti debljanju, tu je i fenotip kojim okolina utječe na ono što jesmo. U toj formuli ima puno parametara i sada, koje je pravo mjerilo. Mislim da je ovaj drugi dio formule vrlo bitan, jer u kombinaciji s normama oblikuje čovjeka. Teško je sada reći da li postoji neki pravi ili praviji, da li je to neki vladar iz davnina koji je oblikovao cijeli jedan svijet ili neki junak iz stripa kojima sam se svojevremeno u svom odrastanju divio, što ja znam, ili dječak iz neke bajke kojih je bilo puno, pa su svi na neki način oblikovali moje poglede na svijet u to vrijeme. Ili možda neki lik iz književnosti kojega sam sreo na stranicama fantastične literature kasnije, uh, tu je bilo nekoliko njih. Pa onda još poslije, jedan mi je bio odličan, Thomas Lieven se zvao, evo, jednog sam i imenovao, taj je već bio bliži stvarnosti, ali to još nije stvarnost. U vrijeme dok sam još čitao, bilo je puno takvih nekih likova koji su utjecali na taj živahni svijet mašte koji svaki čovjek ima u svoje neko slobodno vrijeme. Mogu navesti i nekog tko mi je bio zanimljiv kao jedan od onih koji su stvarali sve te fantastične likove, Ernest Hemingway, on je bio čovjek koji je utjelovio sve to nešto, humanist, ratnik, ljubavnik, pustolov, čovjek koji je živio do krajnjih granica i na kraju kada više nije bio zadovoljan sam sobom uzeo je pušku i puc'o si u glavu. Ne znam tko još, J.R.R. Tolkien, povjesničar, koji je stvorio cijeli jedan svijet za svoju djecu, da ne spominjem one koji su činili stvarne stvari, oplovili svijet ili otišli u svemir. Znam i neke koji su u životu rekli 'ja ću biti to' i to doista napravili. Moj otac, koji je nikada nije 'odo po birtijama, bar za mog života, za ono prije ne znam, niti imam pravo kopati po tome, al' vjerujem da je bio pravi, nego je živio svoju obitelj, koji bi možda uživao u nekim drugim stvarima da nije bilo moje majke, mog brata i mene, a znam da je volio život i imao vrlo zanimljive interese. Kako god okrenuo, sada znam da nikada najvjerojatnije neću onako epski udariti po stolu ili učiniti nešto usitinu posebno, ja sam, ono, običan čovjek, imenica muškog roda, koji uživa u folkloru koliko to znam i mogu, jer to je ono što nas sve oblikuje. U svijetu u kojem je svatko faca na svoj način, ja želim samo svojim radom moći učiniti toliko da se moji mati i brat, pa i moji prijatelji ne osjećaju loše kada me vide. I s vremenom ću valjda moći reći, pa eto, baš nisam bio toliko beskoristan...danas popodne sam malko zaružio i sada se spremam izaći, subota je i sve to i ne želim da s tim izlaskom izgledam sad tamo kao neki koji fura neku macho spiku, nego želim normalno uživati u jednom izlasku....možda bih mogao sada sjesti i baviti se, ne znam, rješenjem svjetskog problema gladi ili energetike, ali to je za neke veće ljude, ja sam obični seljo koji se želi malko iživiti i vratiti se radnom tjednu....ne bi trebalo u tome biti ništa loše, mislim da to pravi muškarci znaju puno bolje od mene....... ..evo jedan glazbeni broj, malko pretjeran, možda i malko bezvezan, ali nadam, se blizu teme ovog nekog posta |
par dobrih dana
- 21:35 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Nakupilo se par dobrih dana, sve nešto bilo ok i kako treba, čak i sinoć, iako sam malko izašao. Ali jutros sam normalno doručkovao, makaronci i povrtni preljev, nije bilo ništa od bureka, što će reći da sam sinoć dobar bio, iako sam primjetio par nekakvih mušica, možda su bile vinske, jutros, oko glave, heh, kud baš na mene, ali uspio sam ih otjerati...Za ručak sam pojeo dva tanjura supe od gljiva s kajmakom i tu sam trebao stati, ali baš sam bio nešto gladan, pa sam uzeo i nastavak, kuhano povrće, grašak, mrkva, mahune i integralna riža, to je nekakav rižoto i nije bio loš, ali sam ipak osjetio potrebu za još nečim pa sam pojeo i par pečenih hrenovki. Onda sam malko odmorio, pa išao na trening....nikad ja nisam imao te centre u glavi za sport u smislu motorike i koordinacije, zato valjda i jesam postao pijanac, ali kužim koliko je to dobra stvar. Kako čovjek može osjetiti zadovoljstvo kada se kao rezultat vježbe dogodi nekakav dobar udarac ili što ja znam, ok, to je kod mene puka slučajnost, koja se dogodi tu i tamo. Mislim da nijedan čovjek bilo kakvu vježbu ne radi tako da se skroz isključi, pa ne misli ni na što, iako bi to možda bilo idealno. Tako i ja, pa uvijek vrtim sto filmova, a dovoljan mi je vrlo mali poticaj pa da misli odu. Tada tijelo funkcionira nekako autonomno i savršeno, puno bolje nego kada o nekakvom pokretu razmišljam. Negdje u svijesti je ostalo kako taj pokret treba izgledati i dok se ja zabavljam razmišljajući o prošlosti, sadašanjosti, kaki sam, kaki bi trebao biti, moj organizam radi lude stvari. Istina, te situacije su vrlo kratkog vijeka i ubrzo, opet lopte frcaju na sve strane. Čovjekov organizam je jako fin instrument kojim uistinu treba znati upravljati. Sami sebe vozimo. Sada ja malo forsiram sve to nešto, na neki način otkrivam radosti tog nekog finog osjećaja iscrpljenosti, nakon par sati sportiranja, a i to zadovoljstvo postignutim, recimo. To je strašna motivcija u svakom smislu i polju življenja. Sada će ispasti da sam do sada bio neki apatičan i turoban lik, mislim da nisam, ali ovo mi je veliko otkriće. |
'nako usput, prije alarma
- 00:53 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Još malo pa će mi zvrndat alarm, ali evo, došao sam prije, bruka&sramota, ostao bih ja još, ali nema više bećarenja, pretvorili su se svi u odgovrne ljude i to je, mislim, ok. Pa sam i ja o'šo kuć'. Baš bezveze..a možda i nije..u nekom drugom životu ću bit bolji. Dinamo je pobijedio i to je jedino bitno bilo večeras, bez obzira na one što sišu proračune, a sve ostalo je bilo 'nako....Mog'o sam se kerit, ali vidim da to više nije neki prihvatljivi m.o. Sve ok, kerit ću se ovaj vikend, kad se ne radi, pa ću i ja bit pristojan, dolaze tamburaši iz daleka, bećari na glasu, a dočekat će i' bećarine kaki' nema nigdje...mislim da će to biti vesel vikend, kad se već čovjek ne može svaki dan razvalit, što je i u redu, ovo će bit prilika za pamćenje. Inače, jučer sam sam bio popodne na Banji, pa na treningu i navečer zaspao kao bundeva, danas sam izdržao malo dulje, ali to je zato što mi u ovim nekim disciplinama ne treba trening. |
produženi vikend
- 22:45 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
E ne mogu vjerovati da sam sve ovo napisao i da i dalje nastavljam s ovim pisanjem postova...u jednom trenutku sam osjetio silno oduševljenje i htio svoj ulazak u blogosferu usporediti sa ulaskom u matrix, stvarno me pucalo dobro raspoloženje, pa mi je onda raspoloženje podosta palo i to se tako stalno izmjenjuje, ali to tako valjda mora biti, da bi čovjek bio u nekoj ravnoteži, mora izbalansirati sve utjecaje na svoj život. A ja moram nastaviti s pisanjem ovog bloga, imam jasno definiran cilj, doći do ispod sto kila do nove godine. A nije to baš lako, neki dan svatovi, jučer ćevapi u večernjim satima, danas kirbajski ručak....izazovi i prepreke (slatke prepreke) na sve strane i vidim da će put prema cilju biti težak, ali dat ću sve od sebe, pa kako bude. Svatovi su na kraju dobro ispali, kako za maldence, tako i za moju malenkost, jer ipak sam došao kući u neko pristojno doba, a nisam se zarakijo. A onda bi vjerojatno počistio jedno dva, tri pladnja i tako bi to nekako bilo, pa je ocjena te večeri vrlo dobra. Sinoć sam bio u kinu sa čovjekom koji je veliki filmofil, a gurman po vokaciji, a i ja volim pogledati dobar film i dobro pojesti, pa su ta dva užitka, koja se jako dobro nadopunjuju, bila neizbježna, ali sam na vrijeme došao kući, obzirom da je danas bio neradni dan, to nije toliko bitno, ali broji se zalaganje. Danas sam bio na kirbajskom ručku i jeo sam kao da je kirbaj, što da se radi, tko neće, ne mora, ali cijeli dan mi je bio ok. Ujutro se ustao i išao na trening, ujutro je već bilo jako vruće, pa je bilo vrlo zahtjevno trčkarati za lopticom po terenu, ali zadovoljan sam jer sam bio relativno dobar. Samo bih trebao nabaviti nekakakv gips za ručni zglob, jer mi se čini da je proglasio autonomiju, mogu ja misliti i željeti što god hoću, refleksi čine svoje, a loptice lete na sve strane. Ali to je bilo odličan početak dana, nisam ništa doručkovao, a poslije se išao provozati biciklom. Nakon toga, smo išli na ručak, kada sam sjeo za stol, isključio sam slušni aparat u glavi, a dar govora poslao u ispomoć govoru tijela kako bi poruka bila što jasnija ' ne uznemiravaj, jedem', pa sam jeo kako treba za kirbaj. Na putu kući nisam ni zavirio u gostionice, jer da jesam, sigurno bih se sada trudio ostvariti eye contact sa osobljem kako bi bili dobri i čim prije donijeli još jednu rundu za stol, neprimjereno zanemarujući sugestivan nastup vatrene pjevačice. Ovako sam stigao otići s bratom na Banju i napraviti buć. Usput sam naučio da je sutra finale vaterpolske Divlje lige, ne znam što gramatika kaže, ali mislim da ova liga zaslužuje veliko slovo. Večeras nisam nikuda išao, sutra me čeka rani ustanak i ravnanje po pravilima. Ali danas je bio odličan dan. |
pravilo broj jedan
- 23:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Sve mi se čini da ovi moji postovi izgledaju kao upisi nekog trinaestogodišnjaka izgubljenog u vremenu, ali nisam ni trinaestogodišnjak, iako ne bi bilo loše sada biti jedan taki klinac niti izgubljen. Mislim da sam ozbiljan čovjek, s nekakvim karakterom i stavovima. Često spominjem svoju mamu tu kako je ljuta ili nesretna, to je jedna situacija čudna, potpuno razumijem, ako mogu ja išta razumiti, svu njenu brigu i razmišljanje. Ona misli da si uništavam zdravlje, da trošim previše i da ću danas, sutra, zbog toga imati problema u životu i to je sve sasma normalno i prirodno. I sad bi ja trebao objasniti da jesam tamo neki pustopašni majmun, ali da nisam svaki dan u selu i da se ne rasturam svaki dan, a što se tiče brige za sutra, ne mislim da je u novcima sve, ali svjestan sam da si moram osigurati nekakav egzistencijalni minimum i to ću, mislim, znati napraviti. A opet ne smije čovjek biti previše siguran ni u što, bar meni se čini da je to na granici s bezobrazlukom, nikada čovjek ne zna što će život staviti pred njega, ali volio bih se znati snaći u svakoj situaciji, bar se nadam da ću znati. I sada, kako da to objasnim, očito nisam neki čovjek koji uliva povjerenje i ne znam kako da to promijenim i trebam li uopće nešto mijenjati. Dobro, trebam, zato i pišem sve ovo, toga sam svjestan, ali kilaža je trivijalna stvar u odnosu na pitanje hoću li imti što jesti svaki dan. Mislim da hoću, nisam lijen i mogu dobro potegnuti. Uostalom, nemam ja ne znam kakve potrebe, ok, volim svašta..i veseliti se i raditi i otići negdje, ali nisam ni o čemu od toga ovisan i mogu bez problema bez toga. Probao sam više puta zatvoriti se u kuću i biti kućni miš, ali uvijek se dogodi neka situacija na koju bih trebao nekako odgovoriti i potrudim se odgovoriti najbolje što znam. Znam da to nije nešto, koliko može jedan provincijski seljačić, ali moje je i od srca, a ako ne budem mogao, reći ću ne mogu i dobro, šta sad. Mislim da nisam nikom ništa dužan, nadam se da nisam, ne znam ja kako izgledam ovako u svijetu kad se seciraju ljudi, a nije me ni briga. Ok, zaružim tu i tamo, ali vjerujem da će toga biti sve manje, malo manje zbog ovih mojih pravila, a više zbog toga jer se tempo života pojačava i ljudi sve manje imaju vremena za takve stvari, što je i normalno. Ali imam namjeru živjeti po tim pravilima, pa da vidim kako će to izgledati, mislim da to uopće nije lako, ali je potrebno zbog tog nekog cilja, ako ga ispunim, moći ću si zadati neki drugi, a mislim da hoću. Valjda hoću. Uff, moram sve to nešto dovesti u red, a to ću moći samo tako da sebe dovedem u red i zato trebam misliti o tim nekim stvarima. Ali neki put se izbediram, nije da ja ne slušam što mi mati govori, a svojim ponašanjem pokazujem drugo i ne znam kako da to pomirim. Ne mogu stalno čučat u kući, a kad izađem neću pit vodu, ufff, znam, pijandura sam, ali vodu poštujem, jest da se klin sa klinom izbija, ali voda liječi. Ako moj alarm bude radio, onda ću dolaziti na vrijeme kući, ni zbog koga drugoga, nego zbog sebe i sve će bit ok, a kirbaja će uvijek bit i kirbaj treba znat preživit, ništa drugo. Večeras sam bio vani, kino, ćevapi, pristojan razgovor i došao kući još taman na kraj drugog dijela Gospodara prstenova...znam i mogu, ali onako zaglaviti ponekad to ne valja, ne znam zašto to ne valja. Moja glava, moja glavobolja, ako je bude. Uff, ja se ne volim svađati, volim da se svi razumijemo, ali to ne mogu objasniti i to me muči. Znam da je moja mati u pravu, ali valjda sam i ja bar malo u pravu. Umjetnost je živjeti bez problema, stvar je u tome da sam ja sam po sebi problem i ništarija. Sebe ja trebam promijeniti i hoću i dosta mi je ovoga.....pravilo broj jedan, postovi moraju biti veseli. |
preobražaj
- 09:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Još uvijek sam u šoku od sinoć..i kako sam proveo večer i kako sam se vratio kući, ali eto, kada se sve zbroji i oduzme, bio sam slika i prilika onog najgoreg maminog sina. Sjedio sam u ćošku i pazio što radim. Na tren mi je palo na pamet da sam k'o neki kauboj, iza leđa dva zida i ispred svi na vidiku. Ali to su bili svatovi, svi veseli i nasmijani i puni doskočica i šašavih pitanja. Ali kad se sve zbroji i oduzme, to je još jedan manje, čovjek koji je svoju neku slobodu zamijenio za nekakve okvire koji ga čine normalnim. Brrrr, stvarno ne znam što se desi ljudima, pa pristanu na tako nešto...meni su od svih svatovskih fora najbolja ta neka momačka druženja. Sinoć sam i plesao i jeo kolače, jedna sestrična se pobrinula za jedno, a druga za drugo. Što je najgore, voli i zna plesati, a ja nisam popio dovoljno da mi noge same idu, malko sam možda i nadošao, ali to je bilo veselo, jer sam sam sebi bio smiješan i tako. Nije to kao inače, kad se ustanem sam od sebe, pa idem skakutati okolo. Mislim da se radilo o dva i pol plesa, pa su okrenuli na darivanje. Kaže, morala me izvući malo tu gdje je živo, da ne sjedim u tom kutu, da dođem tu gdje su cure. A vidio sam, nakupile se sve okolo mladoženje, valjda im je fora za tim stolom sjediti. Za tim stolom mi se najviše sviđa to što sve stiže ekspresnom brzinom, oš pivo, oš rakiju, oš vino. Ali to su bila neka druga vremena, od osam do jedan, dakle, pet sati, popio sam tri i pol piva. Nikada u životu nisam brojao, niti sutradan znao koliko sam popio, a nije me ni bilo briga...ok, mogao bih se uvijek prisjetiti, jer dovoljno je da pobrojiš koliko puta si u večeri presjekao, a to nije teško prebrojati i onda između stvaiš po pivo ili dva i eto, jednostavna računica. Jedina razlika je ta što sam jutros doručkoavao, a inače mi ručak bude doručak. Malo mi je žao što sam ostavio sinoćnjeg druga u nazdravljanju, mislio sam da neće biti nikoga, ali eto, našao se ipak jedan, ali taman kad smo se zaigrali, ja sam mor'o ić' kuć'. Mor'o, nisam morao, bilo je tu i moje volje, ali morao sam pokazati da mogu hodati iako sam pio, užas jedan. Sam sam krenuo u promjene tog svog nekog života i želim to, iskreno, ali život ne bi bio život da tu nema još i nekih nepotrebnih i nenadanih pritisaka, al to tako valjda mora biti. Gledam oko sebe, a jedan nabio čajin šešir na glavu, a drugi ga slika, smiju se, tamo neko fruštvo, veselo se kucaju, onaj jedan mora ić' plesat, ali smije se, na podiju šareno, svi se upicanili i sada se u kolo uhvatili. A moja mati samo u moju čašu gleda. A ne znam, možda stvarno nemam mjere, idiot bez kraja i konca. Ne znam, ali znam kako moram počet živjeti i to mi se na trenutke gadi, pogotovo zbog ovakvih nekih situacija, ali to je ono najvažnije, pobijediti samog sebe, pobijediti sram i ne ostat zadnji u birtiji, ujutro se ustati i odraditi jutarnju tjelovježbu, kroz dan paziti što radim i što jedem, cilj je skidanje kila, a vidim da se puno stvari u životu mora poklopiti, a neke i nisu baš lake, što je najvažnije, da nije ovog bloga, mislim da ne bih bio ni blizu svega toga. Živjeti za neke urbane partije, dalje od svega. Ipak nisam Gregor Samsa. |
|
..malo prije sam se vratio iz svatova, bilo je dobro i veselo, ali evo me tu...došao sam taman pred večeru i sjeo za stol, kraj mene brat, sestrična i njezin dečko, s kojim sam, eto, lijepo nazdravio..sve zajedno, popio sam par piva i jednu rakiju prije supice, fine svatovske, to se ne propušta. Onda je na red došlo kuhano, to sam preskočio, iako mi je bilo jako krivo kad su odnosili tacnu. U svatovima na večeru dolazim već dobro narakijan, pa od svega probam po bar po malo, ali ovaj put sam bio ko curica. Od sarme sam si natočio malo supice u tanjur, nisam izdržao..tako je fino mirisala. Pečenku sam probao, ali to je i bio plan, izdržati do pečenke. Onda smo sjedili još malo i pričali, dok se moji ukućani nisu odlučili ustati. Taman nam je fino krenulo s novom turom i dobio sam prijedlog da ostanem, pa će me njih dvoje odfurati nazad, ali odlučio sam pokazati da sam civiliziran i krenuo kući. Tužno sam pogledao u više od pola piva koje je osalo u flaši i ustao se......danas sam za ručkom napravio jedan veliki korak, pričao sam nešto o komunikaciji neki dan i danas sam se malko otovorio. Ispričao sam nešto sto prije ni u ludilu ne bih rekao. Ali bilo mi je nekako bitno da se otvorim, inače nisam nikada pričao ništa ni gdje sam išao ni što sam radio i danas sam ispričao nešto što inače nikada ne bih. Ok, mislim da je potrebno razgovarati, ali neke stvari jesu za podijeliti, a neke i nisu baš za majčinske uši, ipak moraju ostati neke stvari koje se pričaju samo na momačkim druženjima, a neke nisu ni za to. Iako i tada ima ljudi koji misle da se sve priče mogu pričati svuda, ja ne mislim da je to baš tako, eto, ali ja sam zadrta seljačina. Znam da nisam baš neki baja... bajan i to ne mogu promijeniti, mogu se samo truditi biti bolji. I radim na tome...idem sada u krpe, dosta je bilo za danas. |
Hvaljen Isus i Marija
- 15:28 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
A je, ružim, ali ne svaki dan, ne mogu svaki dan, iako bih rado, ali ne mogu, imam obveza, a i ružan sam i debo, a kad fino zaružim, onda mi nema ništa slađe nego dobro se najesti, mmmmmmm. Sva sreća pa ova zadnja ružiona nije puno utjecala na moj novi režim, stao sam na vagu i vidio da je kilaža ista, u dvije decimale. Jedino što se uvijek moram vratiti kući, a svijet u kojem ja živim baš ne odobrava takve huncutarije ili bar selo u kojem živim, znam da u mom dvorištu to ne prolazi. Zapravo bi kada se tako vraćam, trebao posuti dvorište kukuruzom i onda se do kreveta dovući na koljenima. Onda budem sav izbediran, a nisam nikoga sramotio, ništa loše napravio, nego zastao s priijateljem. I to se ne događa često...koji sam ja bolesnik, stalno nešto objašnjavam. Ništa, živjet ću pokorno, biti dobar koliko mogu i znam, to je plan, ma samo trebam živjeti po ovim nekim pravilima koja sam tu, kao, smislio i bit će mir u kući, ali s prijateljima ću uvijek nazdraviti. Padne koja dobra priča, bude veselo i onda u najgorem slučaju sutradan cijeli dan budeš mamuran, pa šta, nije, ono, da imam djecu i da bi mog'o neko nagazit taki. Opet imam poštapalicu i to ovu glupu, 'ono'. Žao mi je što to izgleda kao da sramotim svoje, umjesto da to izgleda kao da sam tamo neki veseljak. Čini mi se na trenutke da izgledam kao da mi treba egzorcist, naravno da mi ne treba, ovaj egzorcizam sam namjerno spomenuo da naglasim slijedeću rečenicu. To jutro, u jednom selu u Cvelferiji sam stao da odem kupiti vode i na ulazu u trgovinu umjesto 'dobro jutro', ne znam zašto, rekao 'faljen Isus', zapravo ništa čudno, iako se na takvo ponašanje danas gleda s puno cinizma, a ne bi trebalo bit tako, znam da nije sve idealno, ali nedostaje onog osnovnog međuljudskog poštovanja. Trgovkinja je rekla dobar dan, pa se odmah nadovezala, 'Uvijek', jedan čovjek se okrenuo, a jedna baka me pogledala tako milo da je mamurluk ne trenutak nestao. Eto i to je posljedica jedne ružione, ehh, da sam mogao tu baku nekako ubaciti u auto da me dođe malo obraniti kod kuće. Tako, bio sam u nemilosti dva dana, iako sam dobijao jesti, a jučer sam bio dobar k'o sunce. Ujutro normalno doručkovao, ručao malo manje, malo odmorio i predvečer se išao sportitati, tri sata smo udarali, naravno, crk'o sam i poslije bili na pivu i došao kući na vrijeme. Kako da kažem, dan bez piva je kao supa bez soli, ali nemo'š svaki dan baš ružiti. Kad sam došao kući srušio sam se u krevet i zaspao istog trena. Jutros sam imao tenis trening, dugo nisam i dobro sam se oznojio. Kako nisam mogao cijelo vrijeme izdržati, jer ritam je bio vrlo jak, imali smo dvije tri pauze, pa sam saznao kako su lijepe i zanimljive Unije. To je turizam, odeš negdje na. kupanje i onda se ne možeš vratiti jer brod dolazi za tri dana, ali baš te briga za to. I onda uživaš u miru i tišini jednog lijepog otoka. Usput se malo udebljaš, pa kako drugačije možeš znati da si bio na odmoru ?? Super mi je bila ta priča i prisjeto sam se kako bi i ja mogao otići na nekakav zanimljivi odmor, jednom, kad zaradim pravo na to, na neko jedrenje ili nekakav safari ili u lov na blago ili na pusti otok i samo spavati. Odličan je bio trening danas, em sam se dobro istrkao, probao korigirati svoje falične udarce, em mi i mašta proradila. A danas je i ručak bio odličan, malo prije sam se jedva ustao od stola. Sestrična dolazi s mora i poželjela je fiš za ručak, malo joj se odužio put, pa smo se nekako našli ukućani za stolom. Spremamo se u svatove danas, to će bit sve familija i sada se priča tko je gdje i kako je. Pa je krenula priča o tome kako je jedan rođak završio u bolnici, ne znam točno zašto, saznat ću, vjerojatno, danas i tri dana bio na infuziji. Na to sam ja rekao da je to baš super, misleći na infuziju, a mama me na to pitala zabrinuto da kad sam ja to kolabirao, misleći na neku alkoholnu komu. Nikad, rekoh, niti ne namjeravam, ali sam nekad znao primati fiziološku otopinu, pa sam ispričao kako sam išao davati plazmu i poslije toga dobijao tu fiziološku otopinu, zanimljiv je osjećaj bio kad onako zahladi. To je bilo da se malo popravi studentski budžet, a eto, imalo je i tu neku humanitarnu dimenziju. Mama je tu moju priču komentirala da sam se išao prodavat, a brat je na to rekao da sam prošao gore od kunića. Na to smo se nasmijali i za stolom je zavladao mir, dalje smo opušteno čavrljali o svemu i svačemu. |
jedan korak naprijed, dva nazad
- 22:12 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Ne znam odakle bih krenuo, nije mi manipulacija baš dobra riječ za opis komunikacije s ljudima, jer sam idiot koji ima potrebu da sve bude jasno i objašnjeno, kojemu se tu i tamo trefi da bubne nešto zanimljivo pa nisam stalni dosadnjaković, ali kada tražim riječ za opis komunikacije s ljudima, onda bi to bio mingling...heh, cijeli život kao jedna velika zabava. Možda je malko neozbiljno na taj način gledati na stvari, ali mislim da svi to rade, samo je pitanje koliko su toga svjesni. Ja sam se zinoć malko odveć zaminglo, bio vani, gledao utakmicu i poslije zaružio, tu pomoći nije bilo. Riječ po riječ o zanimljivim temama, o automobilima, pa poslije o parkovima i općenito arhitekturi gradova koji su bili građeni prije kojih petstotinjak godina. Parkovi su se osmišljavali, gradili i na kraju bili predivna zabavišta. A danas se, eventualno samo održavaju sve te ljepote koje je netko davno osmislio, ali ne stvaraju se novi. Mislim na one parkove sa drvećem, ne mislim na zabavne parkove sa Miki Mausom ili roller coaster instalacijama. Zašto, vjerojatno zato jer su to neprofitna šetališta ili smo izgubili naviku uživanja, a i kad osjetimo potrebu onda odem u park koji je osmislio netko prije jako puno godina. Tko zna koliko su ih te ideje koštale i da li su uopće dočekali izgled parkova koji su osmilili. Onako, lijepa tema za jednu ljetnu večer, za jednu prohladnu ljetnu večer. Zeznuo sam se što nisam poslušao mati kada mi je na izlasku iz kuće govorila da obučem nekakvu majicu s dugim rukavima. Nisam ja neki mačo, ali nije mi se činila potrebnom, to je bila prva greška u koracima, ali vrlo mala u odnosu na onu drugu. Da ima kaki sudija za ovo moje ponašanje, svirao bi toliko da bi mu žile na obrazima poiskakale. Sinoć sam testirao foru sa alarmom i taj testni model će trebati neka poboljšanja. Znam kada je kraj utakmice, možda koja minuta produžetka i dodao još petnaest, ono, pristojnih i postavio alarm, ali samo da vibrira, a ne da svira, a treba da svira na maksimumu, kako da kažem, nisam se još priviknuo na tu ideju, iako je odlična, e to je bila druga greška u koracima. Nisam baš ozbiljno prihvatio tu vibraciju i ostao sam još malo i zapričali se, ne mogu reć, bilo je tu svašta zanimljivog, sinoćnje druženje je bilo svojevrstan hommage veselim srijedama. Sve je to bilo super, ali sam opet doručkovao burek i jogurt i pitu od korumpira i još mi je komadić pite pao na majicu, a nemo'š se vratit, ono, cijeli dan mi je bio distorziran. Više puta morao stajati po studenu s okusom limuna, ta mi je omiljena i baš je nekako blagotvorna bila. Stigao sam i na pivkana, dnevne rutine su dnevne rutine i kada si večer prije bio konj, onaj klasični. E tu sam naučio jednu bitnu stvar, da kada sam u nekim normalnim okvirima ne zovem na još jedno ni u ludilu, osim kada su posebne okolnosti. E to isto dodajem u pravila, nešto su se počela nakupljati, samo da ih ne bude previše. Ne znam samo kako baš to moje uvijek ispadne nekako bezobrazno. Uglavnom, doručak je bio dobar kako i treba biti, a ni ručak nisam mogao zanemariti, pa sam cijelo popodne bio trom, sad mi pala na pamet ona, tko visoko leti nisko pada, koliko sam sinoć bio dobro raspoložen, toliko sam danas popodne bio u komi. Glupson. Večerao nisam ništa. Ocijena dana je NULA. Glupan. Nije loše tako malo se pustiti, ali sada imam nekakav cilj, heh, misiju, jer i ovi postovi moraju biti nekakva obaveza, najvažnije je da se prvom prilikom nakon alarma, a ima da ga namontiram da tuli najglasnije, ustanem, pozdravim i odem. Šta mi ovo treba ?! Znam što mi ovo treba, da se smanjim i da se unormalim, k'o malo dijete, nikako da se odviknem od dude :-) ne znam koji je naslov stariji kaki je ovo bećar, al ne daju spot |
Ich will smršaviti
- 22:56 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Jučer sam završio s Leibachom, Life is Life, htio sam staviti neku pjesmu koja slavi život, mogao sam staviti i neku živahniju ili neku koja je dočarava urednost, što ja znam, bečke dječake, ali to bi bilo već previše uredno. Pa sam našao jednu od Rammstein, heh, i oni su bili uredni, obukli odijela, čak i leptir mašne stavili, 'Ich will', pjevaju, ja želim, ja hoću, ali ne kao ja skinuti višak kilograma, nego žele biti viđeni, gledani, slušani, ehh, to su pravi momci. Prava istina je što želimo i kako to postižemo, želje su uglavnom slične, ali načini nisu, a mislim da je način kako čovjek nešto postiže vrlo bitan. Način na koji komuniciramo sami sa sobom, jer te neke unutarnje borbe su najteže, pa onda i sa okolinom, način na koji se odnosimo prema ljudima koje srećemo, svemu oko sebe, jutru, večeri, što ja znam, sve je to bitno i sve je to ono što nas oblikuje, jer mi smo odraz okoline onoliko koliko se i mi odražavamo na okolinu. Sad sam ga malko zakomplicirao, ali hoću reći da je ta neka međuljudska interakcija, kao i ona sa prometom ili bankomatom, ono što čini život, jer kada jedemo, komuniciramo sami sa sobom, osjećamo okuse, oduševljeno trpamo u sebe ili pušemo jer je vruće, osjećamo da smo siti ili da bi mogli, uff, bar još malko, tako je dobro, komuniciramo na neki način sa priborom, stolom, stolnjakom, nešto se uvijek zabrlja, to je već nekakva komunikacija sa okolinom, koja se produbljuje kad netko obrati pažnju na način na koji umosimo hranu, pa iz načina na koji jedemo može iščitati da li nam to godi ili ne, da li nam se možda nekuda žuri ili da sam totalno neumjeren. Nakon sto postova, meni se tu u blogosferi dogodila interakcija, zanimljiva komunikacija, koja će vrlo vjerojatno jako utjecati na moj režim života i cijelu ovu pričo o skidanju kila. A to je ono, ne treba se bojati sebe i biti otvoren prema svijetu i svima će nam biti ljepše..znao sam ja to i prije, ali sam nekako zaboravio, ne znam što mi bi.... Svi mi nekako želimo doći do tih svojih nekih ciljeva, a i ciljevi su različiti, neki će ići nemilosrdno gazeći sve pred sobom, neki će opet biti glupani koji će pokušati razumjeti sve oko sebe, mislim da sam ja takav glupan i onda kada bih htio vrištati od muke i razbijati, probaš sa smiješkom pronaći neko rješenje koje će biti dobro za sve, to ni Supermen ne može, ni Thor, ni Lun, kralj ponoći, ni Vili Garvin, ni Zagor, ni Aster Blistok, njega sam kasnije upoznao, ni Superhik. I ti izmišljeni likovi uvijek upadaju u neke nevolje, a sve mogu, a što može jedan običan seljačić, nego gledati svoja posla i to je to, to mi polako postaje jasno, ali i u životima nas običnih ljudi postoji nekakva potreba za priznanjem, pa i manipulacijom, kako bi bili priznati ili nešto postigli. Sada sebe optužujem za manipulaciju, jer sam sretan zbog interakcije koju sam ostvario i ovog današnjeg posta koji pišem inspiriran tim druženjem, s nadom da ćemo se još dugo družiti, eto, što je to, manipulacija ili nekakav iskreni stav koji teži prijateljstvu ? Mislim da danas naročito puno blebećem bez nekog reda i smisla, ali to je zato što sam baš nekako dobro raspoložen i baš me briga što će tko misliti. Vagao sam se danas, 108, mislim da idem prema dolje, trebao bih sada odrediti neki dan kada ću se opet vagnuti...evo, za dva tjedna, sada me frka uhvatila, hoće li biti nekog napretka, mora. Kako mi je ono bratić neki dan rekao, da li ja to stvarno želim, naravno da želim, a njemu svaka čast, on je sebe lijepo istesao, pa zna što govori. Jutros sam se probudio na vrijeme, ali sam se odlučio za još pet minuta, pa od jutarnje šetnje nije bilo ništa, a pojeo sam brdo makarona s povrtnim preljevom i parmezanom, pa je početak dana bio onako, neki prosječan. Za ručak su bile roštiljske kobasice, sataraš i korumpir pire, kojima sam pristupio vrlo oprezno, dva komadića kobasice, malko pirea i nešto sataraša, jedino što sam posrkao svu supicu iz sataraša, ocjena ručka je odličan, ostatak ću riješiti ujutro. Popodne sam još malo odspavao, pa se išao provozati biciklom, odem uvijek malo dalje, kad osjetim da znoj probija, onda se okrenem prema nazad, takav neki ritam imam, ne znam da li je dobar, ali nadam se da će uroditi nekakvim rezultatom. Vrlo dobro sam komunicirao sa cestom, sa biciklom, čak i sa onim mjeračem brzine. Eto, optužio sam sam sebe da sam tamo neki manipulator, wannabe, svašta, ali pojma nemam što sam, osim da sam jedan sirovi debeljko. Manipulativoje, ne znam zašto mi se ta šašava riječ mota po glavi, ali mi je baš fora pisati ovaj post i sve mi se nekako čini da je bolje da prestanem, jer je moguće da sam već davno pretjerao. Još samo Rammstein..... ..i jedna za laku noć.. |
|
..stavio sam onog brku na kraju jučerašnjeg posta jer mislim da nešto brije o putovanjima i uživanju u svim čudesima na koja može sresti, to je bilo jer sam htio nastaviti upis poslije filma, baš volim tu fantastičnu priču o putovanju, prijateljstvu, dobru i zlu. E baš to je bitno, nijedno putovanje ne traje vječno i čovjek se treba dohvatiti nekakve rutine da bi mogao živjeti dalje do neke slijedeće avanture, ako je bude. Neki ljudi to vole, neki ne, ja obožavam lunjati okolo, gledati, upijati svijet, zato i jesam ovakav bleso, što mi je sve zanimljivo. Danas je ponedjeljak, pa sam za doručak pojeo pečenu slaninu i jaja, sa brdom svježeg povrća i češnjaka. Prije toga sam odradio jutarnju šetnju, prošao pored nekoliko birtija, iz jedne sam svojevremeno znao izlaziti u to doba, sada je tamo konobarica postavljala stolove, pogledala me, misleći pri tom valjda, da kakav je ovo čudak. Razmijenili smo dobro jutro, Eto, skoro da je normalnije izlaziti u to doba van iz birtije, nego prolaziti pored u gaćama i patikama. A za ručak sam dobio tijesto sa nekakvim povrtnim umakom, fantastičan i ljut. Pojeo sam jedan tanjur i onda još malko stavio, nisam mogao odoliti, ostalo sam ostavio, bit će sutra za doručak i bit će dobarrr, malo ipak lakši od današnjeg, ali vrlo ukusan. Moja draga mamasita me gledala kako se ustajem od stola i komentirala kako je dobro da sam se sam od sebe ustao, još samo da se tog piva manem. Ne znam kako da objasnim da nije problem u jednom ili dva piva ili dvadeset dva, ako se dogodi takav dan, jer to je sve dio nekakve priče u kojoj sudjelujem. Ne pijem ja zato što ne znam što ću od sebe, nego jer je to folklor. I imao sam sreću jer sam uvijek imao priliku nazdraviti sa ljudima koji su u svakom pogledu bolji od mene i od kojih sam mogao samo učiti. Osim ponekad kad odlučim otići na ono još jedno, e to je druga priča, ok i tu ponekad sretneš zanimljivog svijeta, a ponekad baš i ne, ali pronađem načina da se umrtvim. Zašto to radim, pojma nemam, nekad mora biti i majmunovo, a nekad jer želim pokazati valjda da još nisam pokleko, da sam još uvijek među živima, što ja znam, glupo je to, jasno mi je to sada i tu sam u povećem problemu sada, kako se ponašati u budućnosti. Jedina stvar koja će mi biti onako od koristi su ta neka pravila koja svaki dan spominjem, već sam i dosadan, a i onaj novi detaljčić s alarmom, eto, polako slažem sliku, možda ću se negdje do 100te godine smiriti. Pokušavao sam svašta, prošle godine se nisam nikome javljao ni na telefon jedno mjesec dana, ali moraš ići na posao, imaš drugih nekih zanimacija i ne možeš živjeti u kutiji, a i uvijek ima netko kome se jednostavno ne možeš ne javiti i tako to opet krene, pristojan svijet kuć' a ja muć. Idiot. Uglavnom, puno sam vremena potrošio da pokažem da ni za što ne marim, ali ni to nije baš istina. Prošlih dana sam opet brijao aktualnu politiku i tu ne možeš stati , to je kao neka droga, ali skužim da su te neke stvari ipak preko moje glave, ali eto, nekakvo mišljenje imam. I ne iznosim ga zato da bih se dodvorio nekoj možebitnoj novoj politici, kao što ne šutim da bih se svidio aktualnoj. Ne želim na taj način živjeti makar ost'o sam ko ćuk. Ionako sam mišljenja da je taj neki dualiziam nečija dobra izmišljotina i jedni i drugi se glože oko istih stvari i misle da su pametniji jedni od drugih, a u konačnici svi imaju iste potrebe. Svi trebaju jesti, piti, disati i ljubiti. Danas hrana košta, piće košta, zrak je džabe, ali pitanje koliko će to još tako biti, ako se ljudi nastave svađati. Onaj čudni Michael Jackson je tu bio svojevrsni vizionar sa onim svojeim krevetom sa kisikom. Bit će sretan onaj tko ima čistog zraka. Ja sam za zajedništvo i suradnju, jer znam da iako ovako mora biti, opcije i borba za prevlast, na kraju svi moraju surađivati ako žele živjeti zajedno. Najbolje bi bilo otići negdje u pustinju ili negdje u divljinu i živjeti od onoga što ulovim i onda se ne bih morao sekirati oko ničega. Kažem da sam za suradnju i zajedništvo, a s druge strane ružno govorim o ljudima koji žive nekakvu politiku, znam da nisam u redu, ali moje primjedbe ne moraju biti bitne, ali sto nekih drugih može biti bitno, zašto ne naćuliti uši i promijeniti to nešto.....i dalje mislim da postoji netko tko može sve ujediniti, poništiti sve te glupe antagonizme i stvoriti jednu sretnu i bogatu zajednicu. Ono što me ljuti kada se sjetim ovih postova, je to što sam sebi izgledam kao nekakav wannabe, nešto, a nisam. Možda jesam pijanac bez karaktera, ali to je pitanje te neke svakodnevice, koju ću valjda savladati uz ova pravila. Kako god okrenem, ja sam seljo iz provincije, ali se toga ne sramim, čak mislim da su selo i grad u biti isti, samo što ovdje čovjek kroz cijeli život gradi nekakve odnose, a tamo je puno više ljudi i nekako su ti odnosi puno intenzivniji, pa se ljudi brže troše, čak bih se usudio reći da je ovdje život puno elegantniji. Može čovjek biti aktualan i iz provincije. Netko možda može, pitanje je koliko sam ja aktualan i što bih trebao sam sa sobom, možda je došlo vrijeme da se kupim i odem negdje gdje nema nikoga, da vidim mogu li živjeti, trebao bih moći, jer su me moji dobro naučili. Iako im ne služim baš na čast, sramota za familiju, crna ovca, pa nema valjda gore od toga, iako ih beskrajno volim i poštujem i zahvalan sam na svemo što sam dobio, a malo je tko dobio toliko ljubavi i pažnje, kao brat i ja, ne mogu u ovom slučaju biti objektivan, ali znam to jer sam veliki svinjac i spodoba, pa kužim razliku...na tome i ne moš biti zahvalan, to moš samo prenijeti. Trudim se pokazati koliko ih volim, ali to radim na svoj neki mulasti način, jedino što mogu je biti uredan. Život je lijep, samo treba biti slobodan živjeti ga. |
sezona kiselih krastavaca
- 18:47 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Jučer je bio dobar neki dan, sredina produženog vikenda, milina....probudio se, pa dobro doručkovao, onda išao pokositi travuljinu u dvorištu. Već tu sam se dobro oznojio, pa sam ušao u kuću popiti nešto, sok od bazge je fasovo naveliko, pa sam sjeo pred tv i malo šaltao programe, naletio sam na neki film gdje je John Candy debeljuškasti tridesetosmogodišnjak koji upoznaje curu s mamom, a ova je neka oštrokonđa. Uto je mama ušla u sobu i pokažem, da vidi ovog tu na ekranu kako se pati, da kome to treba, jedino što izgleda kao ja. Malo je pogledala i rekla da ne govorim bedastoće. Nisam film pogledao do kraja, jer sam išao s bratom na kupanje, na Banju. Plivao sam polako i točno osjetio kako nemam kondicije, ono, puf, pant, na pola puta, ali bilo je fino, kupanjac, pa pivo prije ručka. A ručak sam dobio kao da sam Michael Phelps, naglo prženi lungić i mladi korumpirići, mmmmm..i brdo salate, friške paprike i paradajza. I da nije bilo ovog tu mog bloga sve bih požderao, a ovako sam ipak nešto ostavio. Popodne sam malko zažmirio, listao blogove, stvarno ih ima zanimljivih, a još nisam našao ni jedan koji govori o godišnjim odmorima, a to je sada top tema, jesi bio, kad ideš i to sve nešto. Lijepo je ići malko na odmor, treba plivati, nadisati se morskoga zraka i nauživati energije velike vode. Pa to zvuči kao mirovina, brrr, meni se to ne da. Imam planova za jesen/zimu. To je dosadno. To su odgovori koje dajem kada me netko pita za godišnji. Prava istina je da sve što zaradim protrajbam i to isto moram promijeniti, zapravo, kako sam počeo nešto intenzivnije s ovim upisima i to se počelo mijenjati nabolje, ali ne mogu si dopustiti ljetovanje kakvo bih htio, pa je onda bolje da i ne idem. A da imam planova za jesen/zimu, imam, a da to zvuči kao mirovina, zvuči. Iako nitko ne ide na odmor da se odmori, to su učestale kojekakve fešte, druženja po plažama, a kući obično svi dolaze iznevirani zbog gužvi na cesti ili tako nekih gluposti. MIslim da u svemu treba uživati, ali pomalo, ok, s prijateljima ćeš uvijek sjesti za stol, nešto čalabrcnit, nazdraviti, ali treba se naspavati. Navečer sam opet bio kod kumašina, došao mu je brat, a on je ispravan lik, simpatičan jedan starkelja, pa smo se malo podružili. On je svirao gitaru, pa smo slušali pjesmu koju su njih dva napravili prije par godina i još brdo zanimljivih glazbenih brojeva. Usput smo čačkali po njegovom novom mobitelu, t-mobileov nekakav telefon što liči na blackberry, postavke spajanja na internet i sve to nešto od čega čovjeka zaboli glava. To sam nekoliko puta radio, ali uglavnom uz pomoć službe za korisnike i interneta, ali svaki telefon ima drugačije postavke, uglavnom, bilo je zanimljivo. Zvijezda večer je bila jedna voćna rakija, od krušaka, jabuka, bresaka, zerdelija, ovo još ne mogu vjerovati, mente i smrička. Pravi je njegov frend koji živi na Novoj brani, to je kao da živi na Aljasci. Umirao sam od smijeha, kad je točio čudio sam se kako to netko pravi rakiju od smrička. U neko doba se njegov brat ustao i krenuo kući, a ima dobru foru, koju ću prekopirati. Odredio je kada će ići kući i postavio si alarm da mu zvoni i kada je alarm zazvonio on je krenuo polako. To ću i ja napraviti, zvuči baš dobro. Ja sam ostao još malo, ali nisam se ni ja predugo zadržao, nije još ni ponoć bila kada sam krenuo polako prema gradu, rekoh, idem malko prošetati još da vidim što ima, subota je. Ovaj put nisam dočekao jutro. Ne znam što to znači, nije da sam se prestao diviti životu više, ali možda je i dobro što sam jednom došao kući dok zvijezde još veselo trepere. Evo veseljaka koji vole sve te neke fore. Pišem ovo danas ranije da stignem se uključiti u film na tv, vidio sam danas u naovinama na programu, dva odlična filma, Vrućina i Gospodar prstenova, težak izbor, gledao sam i jednog i drugog, ali trenutno mi više paše ovaj svijet fantazija...Počela su oba, eto koliko preciznost u životu znači, da sam bio brži stigao bih na početak.Danas sam opet bio na Banji, ali poslije ručka, kaže brat da se stalno okretao da vidi jel plutam, a jeo sam malo slobodnije, nedjeljni ručak je nedjeljni ručak. |
|
Dogodila mi se komunikacija tu u ovoj bolgosferi ili kako da to nazovem, virtualna blog zajednica. I super mi je bilo čitati druge blogove i ono što ljudi tamo pišu, a naročito me obradovala ona jedna stranica koja ima sličnu temu, ako je ovo moje tema i na zanimljiv način je obrađuje i nije bloger, heh, nego blogerica, moram joj se ispričati zbog neobraćanja pažnje na bitne detalje, ali sadržaj i forma su me zaslijepili. I danas sam malko listao razne blogove, do sada sam naučio na čitanje novinskih članaka i svega toga, ali ovo je nešto sasma drugo, ne znam s čim bih to usporedio. Uvijek sam volio tulume, ta druženja na kojima svaka riječ, pokret ili stvar u vidokrugu bila mogla biti pokretač fantastične zezancije, neke ozbiljne priče ili eksplozije osjećaja. A ovdje sve vrvi od ideja, komentara, priča, misšljenja, iskustava, mogao bih po cijele dane prelistavati sve te postove, baš kao što sam nekada uživao u druženjima, razgovorima, pogledima, nebitno o mjestu ili vremenu. Ali onda sam sve te doživljaje dijelio s prijateljima. Bio sam sinoć kod kuma, zvao me da vidim malog čovjeka koji je stigao kući...uz fićuk rakije i kolače iz pušnice sam saznao da ću mu biti kum. Običaji su lijepa stvar. Onda smo se zapričali, svašta smo na stol nabacili, sjetili se i tih nekih veselih dana, zapravo ja sam se sjetio. Onda je on rekao da mu je to kao da je bilo prije tristo godina. Vjerujem da je tako i sa svima drugima, valjda sam ja jedini koji još uvijek živi tu neku slobodnu priču gdje je sve zanimljivo, ok, ipak ne kao prije, ali koliko mogu. Zato valjda i jesam došao tu i sada sam siguran da se moram počet držati ovih nekih pravila koja sam definirao. Sve mi je to prošlo kroz glavu dok je on izgovarao slijedeću rečenicu. Ali bilo nam je veselo, sjetili smo se i ekipe koja je bila na moru, igrao se jedan memorijalni nogometni turnir na kojem je i on jednom bio igrao, pa ga je zanimao rezultat. Ali nitko koga smo zvali nije bio tamo, nešto se očito dogaša s ljudima, pa sam ja nakon dva poziva odustao od daljnjeg zvanja jer sam skužio da je i ovo bilo krajnje nepristojno, mislim da doba dana. Ja s tim nemam problema, jer još uvijek mi se sviđa sve to nešto gdje je sve moguće, ali poštujem pravila svijeta u kojem živim. Odavno više ne zovem oženjene frendove, jer nije u redu da ih izvlačim van, jer je meni još uvijek samo zezanje na pameti, ali se rado odazovem uvijek, odavno više ne želim nikome kvariti život svojim pustopašnim navikama, ali sam tu za kad treba. Mislim, znam da nikom ništa ne treba, jer su to sve izrazito samostalni ljudi i sposobni i ne umišljam si da sam od neke osobite koristi, ali da treba bio bih tu. Evo, pravdam se, to jedna poštena vucibatina ne čini, pa neću ni ja. Eto, svakakve ludosti tu meni padaju na pamet, ali sinoć sam se oduševio kada sam vidio koliko još ljudi ovdje gradi neke svoje svjetove, opušta se ili jednostavno želi nešto reći. Nisam sinoć do kasno ostao i otišao ravno kući, a i nije bilo nikoga na ulici, u jednoj kafani je neka ekipa jako lijepo pjevala, ali nisam ni zavirio. Mijenjam se i ja, eto, što da radim, a i moram se posvetiti nekim stvarima o kojima razmišljam već dugo, a to neću moći ako mi samo zezanje bude na pameti. Moram se obračunati sam sa sobom. Želim raditi i razvijati se u tom smjeru, a za to moram biti uredan i naspavan, mislim da ni dobitak na lotu ne bi dugo djelovao, ono u smislu da se budim kad hoću i radim što hoću, jer čovjek u životu mora imati smisao, iako svi maštamo o tome da liježemo kad hoćemo i ustajemo kad se probudimo. A nemo'š više ni ružiti svaki dan, ostali samo šankovi i barmeni...jučer sam se opet dohvatio aktualne politike, ali i to djeluje nekako na moj život, pa ne mogu sve ignorirati, ne sviđa mi se puno stvari koje vidim i čujem, a kao običan građanin imam pravo na svoje mišljenje, a u ovom slučaju to je bio kritički osvrt na ekipu koja stoluje u palači vlade. I zašto ne bih imao pravo na svoje mišljenje i mogao ga izreći, ok, ovo nije baš javno, zapravo sam mislio da uopće nije javno, ali ispada da je zapravo vrlo živo ovdje....u odnosu na ovu vlast i na svaku drugu, ako to zasluži. Ja živim u Slavoniji, a aktualna ekipa u palači vlade je ovdje uvijek dobivala najmanje tri četvrtine glasova, a to povjerenje nisu vraćali nikako. Došli bi amo 18. studenog odglumiti sućut i o vinkovačkim jesenima na sijelo. Prvo zbog političkih bodova, a drugo jer je to ipak hvalevrijedna manifestacija, a i guzice su to, pa znaju šta je guzici slatko. Uglavnom, slavonci su miran narod i nisu prevrtljivi i kad su jednom odlučili kome će dati svoje povjerenje to mišljenje nisu mijenjali, a ovi uživaju, to što su prosječni prihodi manji od hrvatskog prosjeka, da ne govorim o Zagrebu, uopće ih ne dira. Gdje su ta sredstva, razvojni planovi, strategije. Razvit će se Slavonija sama, tiho kao i uvijek, s njima ili bez njih, ali treba vremena, a da su gospoda malo ulaganja usmjerili amo, bilo bi i lakše i brže. Ok, ceste su bitne, ali vjerojatno je gro ulaganja išao u tom smjeru ne toliko što su ceste bitne, nego zato što su tamo mogli zavrtati i teški milioni su tamo nestali, tako priča kaže. Da je samo dio toga došao ovamo, pa da se malo uložilo, što ja znam, u navodnjavanje, prinosi bi bili veći, više ljudi bi se tu moglo zaposliti, a i zarada bi valjda bila veća. Država Izrael izvozi voće i povrće, a imaju pustinju. Vozao sam se okolo pa vidio da se samo neka polja navodnjavaju, zato o tome govorim, a može to biti i drugačije. Znam i da postoji tvrtka koja je te poslove radila i ima ljudi koji opet gledaju u tom smjeru. Treba ljudima samo prezentirati mogućnosti i kulture koje su na cijeni i nema seljaka ili zadruge koja neće znati izračunati isplativost vlastitih ulaganja. Ali treba nekako donijeti te informacije narodu, pokazati i na taj način poticati poljoprivredu. Sada sam otišao predaleko, ali to je nekakva bit, svak treba raditi svoj posao, a ja svoj, a ne tu naklapati o poticajima u poljoprivredi, To je posao političara, rad za opće dobro, a ne sitne interese što je slučaj u aktualnoj vladi. Zato i jesmo u banani, kako je rekla ona neka sitna duša. Morao sam ovo istresti iz sebe, iako znam da je sve ovo moje razmišljanje poprilično naivno, ne da mi mira. Treba čovjek gledati svoja posla, a ne bulazniti o politici ...ili počet djelovati u tom smjeru, ja nisam taj. Druge me stvari zanimaju i nadam se da ću u tome biti dobar, a ovakvo razmišljanje je samo odgovor na silan priliv informacija iz svih medija...nismo u srednjem vijeku da imamo samo dva, tri izvora informacija i ne pale se više ljudi jer analiziraju i diskutiraju. Subota je, pa idem u šetnju večeras malko, da vidim što ima ... |
disciplina
- 01:07 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Jutros sam pojeo burek, ipak sam prekasno legao i jutros sam se kasno ustao i nisam imao vremena da doručkujem normalno, ručao teleći paprikaš, to nisam mogao zaobići, a večerao kuhane kukuruze gledajući utakmicu...i onda se još sladio s lubenicom..ne znam u što se pretvaram, aj dobro, ne mogu ić' svaki dan u kafanu gledati utakmice, možda i mogu, ali sutra se ne radi i mogao sam otići vanka i malko se urediti...ali evo, nisam. Nije mi se dalo, a danas je idealan dan za takve stvari. Ima tu malo ove želje da se držim tih svojih nekih pravila, vrijeme za cjelonoćni izlazak je subota, osim ako se ne dogode neke izvanredne okolnosti, a i htio sam ohanuti, pa onda ujutro rano ustati i otići na jutarnju šetnju. Pffff, k'o neki umirovljenik zvučim sada, znam, ali to je super fora, ono malo što sam probao, uvjerilo me da jest. Pravila, valjda ću ih uspjeti konačno izdefinirati i onda ih se držati. Čitao sam danas malo uratke blogera koji su istaknuti tamo na početnoj blog stranici i vjerujem čitani. Pokrivaju sva moguća polja, gadgete, aktualnosti, politiku, financije, soliranje, ludosti kojekakve, bio je čak jedan o kilama, taj me obradovao, da sam mogao lupio bih ga po ramenima i rekao 'di si frende !! Pa bi razmijenili iskustva, hehe. Svi oni se drže svoje teme, a ovaj moj je papazjanija totalna, svega tu ima, možda koji gadget, aktualnost i politiku da ne spominjem, iako sam u zadnje vrijeme to smanjio, financija i soliranja, a najviše ludosti kojekakvih. Uglavnom, moram se sada osvrnuti na sve ovo što sam vidio danas. Gledao sam i televiziju večeras, poslije utakmice, vijesti, Scarface i glupe reklame. U Kninu je otkriven spomenik hrvatske pobjede "Oluja 95". Otkrila su ga djeca poginulih branitelja. Ta djeca imaju poseban status u ovom društvu i to je neosporno i to je u redu. I djeca branitelja koji su izvukli živu glavu imaju poseban status i to je isto u redu. Nešto se špekuliralo da se broj branitelja s vremenom povećao, pa tako i onih koji uživaju povlastice. Kako je to moguće i zašto je to tako, ako je to istina. Ja nisam bio sudionik domovinskog rata, bio sam klinac, ali i mlađi od mene su išli, pa mi to i nije neko opravdanje, želim reći da osjećam veliko poštovanje prema ljudima koji su pošli u boj. I zaslužuju sve što im se može dati. Ali tko su ovi onda koji su se poslije pojavili, odakle, kakav to čovjek moraš biti da tražiš prava koja nisi zaslužio i na kraju tko im je ta prava dao ?? I zašto ? Često se priča o pravnoj državi, a sa pravima se trguje šakom i kapom. Kakva je to poruka onoj djeci koja su otkrila taj spomenik ? Želim živjeti u stabilnoj, sigurnoj i neovisnoj zemlji, a da bi to bilo moguće i novi naraštaji moraju imati nekakvo čvrsto uporište i nekakve usađene vrijednosti, jer ako ne budemo poštovali ono što imamo, neće nam ništa ostati. Moram se sada vratiti malo unazad, jer su u zadnje vrijeme bile vrlo aktualne priče oko vrtića diljem lijepe naše i cijena usluga i svega toga. To je nekakvo političko pitanje. Bit politike je rad na razvoju zajednice i kroz to ostvarivanje nekakvih političkih bodova i glasova birača. E sad, vrtići služe roditeljima da tu ostave svoju djecu kako bi kroz dan mogli raditi svoje poslove i ne brinuti da li je sve u redu s djecom. Zbrinuta djeca znače sigurne roditelje koji se mogu posvetiti svome poslu, biti efikasniji i kroz taj svoj neki rad možda stvoriti još koje radno mjesto. Nezbrinuta djeca znače opterećene roditelje koji se ne mogu posvetiti poslu i gomilu problema koji će usporiti opći razvoj. Mislim da je šteta da su hrpe para potrošene na kupovinu socijalnog mira i stvaranje vojske birača sa krivotvorenim životopisima umjesto na stvaranje pouzdanijeg i dugotrajnijeg biračkog tijela. Kako to promijeniti ? Ja to ne mogu promijeniti, mogu samo o tome ovdje blebetati i gubiti vrijeme, umjesto da se bavim pametnijim stvarima. Ali bliži se vrijeme izbora i ta pitanja će biti svakodnevica koju bih volio izbjeći, samo ne znam kako. Jer priča će se zaoštriti i svi će poluditi i neće bit moguće normalno hodati ulicama. Opet će hrpe para biti potrošene na glupe izbore umjesto na neke konkretnije stvari. Bolje da ih preusmjere na plaćanje vanjskog duga, a izbore ako već hoće da ih imaju nek organiziraju elektronski, pa da klikamo ili telefonski. Pare, vidio sam da su velika poduzeća počela ostvarivati dobit koja se mjeri u milijardama kuna, kako je onda moguće da su tako dugo vremena bili gubitaši, a sada otvaruju dobit, a ništa se gotovo nije promjenilo u načinu poslovanja, gdje su te pare. Netko zna gdje su i mogao bi s njima fino smanjiti taj neki dug koji imamo, zašto se to ne čini, nego se taj dug ostavlja građanima da se s njim pate generacijama ? Evo, imam i ja hrpetinu pitanja s kojima ne znam što bih iako znam da moja pitanja nisu bitna, jer sam pijanac i vucibatina i bolje mi je da šutim, ali ja sam svojih mana svjestan i priznajem ih i želim ih promijeniti i radim na tome... Opet sam svašta tu napisao i tu je velika razlika između ovog mog bloga i onih drugih, oni imaju svoje teme i po tome tepu, a ja pišem o onome čega se dohvatim. Zapravo su ovi moji postovi u mnogo čemu nalik na priče koje se vrte oko stolova za kojima se jede i pije, a hrana i piće su moja nekakva tema. Ali za stolovima sam ja uglavnom spor, treba mi sto godina da nešto kažem, pa se onda ovdje ispušem, a tamo radim ono što se za stolom treba raditi. Znam da te neke navike moram promijeniti i radim na tome. Neki dan sam napisao da me puca nostalgija u zadnje vrijeme, ne znam što mi bi, od uspomena se ne živi, ali čovjek nije čovjek ako nema uspomena, a ja sam zbog ovih svojih baš nekako sretan, jer su super. Ima jedna stvar u kojoj se blogeri slažu, disciplina je ključ svega, to sam vidio kod onoga što je pisao o kilama, ali tko voli biti discipliniran ? |
nikad ne znam da li taj zarez koristim pravilno
- 01:12 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Dan sam započeo s punjenim paprikama i i nisam se prežder'o, pa će biti valjda nešto i za sutra, nakon dan, dva, saftanja, bi trebale biti još i bolje. To je bio doručak i stvarno je bio vrhunski, moram to sada reći, svi znaju okuse poznatih jela, ali ovo je fantastično i uopće nije lako suzdržati se od repetiranja. Za ručak tjestenina kuhana s jajima i komadićima šunke, sa svim mogućim povrćem koje je sada aktualno u salati, a ono, moraš bar probati..... Popodne sam se opet sportirao, iznojio se toliko da mi je bilo neugodno, pa za večeru lubenica...želim reći da sam baš imao dobar dan, a navečer utakmica, sve je bilo baš nekako dobro, poslije utakmice se malko i zapričali, bez pretjerivanja sve, ono, moraš završiti priču...puno spominjem tu rječicu 'ono', ružno je imati poštapalicu, ali želim reći da je dan bio baš dobar...bio sam i na vagi danas, pa sam htio sakriti rezultat, ali brat me skužio....sporo to ide, ali trudim se...zadnji zadatak mi je bio da idem kući pravocrtno, da nigdje ne skrenem...i nisam, odoh sada u krpe..... Nisu mi ovi upisi baš neki, ali možda bude od toga nešto.. |
filovane paprike
- 22:05 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Doručak je bio dobar, fin i obilan kakav treba biti, a ručak je trebao biti manji...i bio je manji po obimu i svemu, ali trebao je biti još manji, ali nije. Čim sam ušao u dvorište osjetio sam miris punjenih paprika, što sam i potvrdio tako što sam zavirio u lonac. Nisam mogao odoliti, punjene paprike i fini krumpir pire, mmmm, pa sam pojeo jedan tanjur, inače jedem dok mogu disati. Prema tome, bio sam bolji nego prije, ali još uvijek nedovoljno dobar. Popodne sam malko odmorio i predvečer krenuo potražiti nove patike, kako to obično biva, sreo sam kolegu...dobre su i ove stare. A sjeli smo malo da popričamo i trgovina je bila zatvorena kad smo izašli iz kafane. Eto, nije to bio neki veliki životni plan, niti smo se dugo zadržali, ali treba se držati plana, nebitno kako mali bio, volja je bitna. Još jedna lekcija.....odoh u krpe. |
ponedjeljkom
- 05:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Jučer je bio dobar dan....ujutro za doručak pečena jaja i slanina i obilje friškog povrća, ponedjeljak je prvi dan u tjednu i važno je da obrok bude zadovoljavajući. Za ručak sam pojeo supu i komad pohanog mesa. To meso baš i nisam trebao jesti, ali predobro je izgledalo da bih ga samo tako mogao obići. Popodne sam proveo na biciklu, usput sreo jednog tatu i sina koji su taman krenuli provozati se malo, pa sam se pridružio momcima. Otišli smo do Sopota i usput se fino napričali.....Za večeru sam onako nonšalantno pojeo dvije pečene paprike, bile su fino ljutkaste...a navečer čituckao malo, možda nakon dugo vremena opet pročitam jednu knjigu, zaspao sam relativno brzo. |
