Marketing
Taman sam se pohvalio kako sam skinuo kilogram viška i odmah se ovaj vikend prepustio guštima svake fele. Ali tako to mora biti...petak mi je bio takav dan da bih ga najradije iskinuo iz kalendara, pa sam popodne sjeo na bicikl i gazio kao sumanut, ali mora valjda biti i takvih dana. Navečer sam dobio poziv da se pridružim jednom veselom društvancu koje je sjedilo u birtiji na kraju grada. odlučio sam se na jedan test, pa sjeo na bicikl i odvezao se do tamo. Kad sam došao tamo, sjedili su u polumraku, atmosfera prava birtaška, hehe, teška boemština, bome je i priča bila tak'a...priča o ljubavi iz muškog kuta.....ovako nešto...
..nemam pojma, ali takve priče me uvijek profuraju na način kako je george thorogood to opisao :
...zapravo, baš to sam i radio zadnjih desetak godina, ali ovo s biciklom je bila nova priča, malko sam se koncentrirao na bicikl i relativno svjež došao kući. Sutradan rano ustajanje, a popodne odlazak na put..e to je bilo putovanje..nisam već dugo imao tako uživao u vožnji a da nisam vozio. Čudo japanske tehnologije koje izgleda kao da ga je napravio Montgomery Scott je bilo vozilo u kojem smo krenuli pozdraviti prijatelja u posljednjoj fazi vjenčanja. Kod njega se vjenčanje malko oteglo i proteglo gotovo kroz sva godišnja doba, bećarina je to, pa se valjda dugo otimao, zato i je valjda toliko trajalo, ali ovo što je napravio je stvarno bilo spektakularno. Jelo se i pilo, pjevalo i plesalo od jutra do sutra, bez ikakvih incidenata ili nekih posljedica, osim dobrog doručka. Dobro, nije bilo baš od jutra, nego od ranog popodneva, ali i rana popodneva su nekada znala biti jutra, bar meni, pa mogu tako reći valjda, nisam pjesnik, ali pravo na pjesničke slobode imaju valjda svi....sad moram malo povući ručnu, jer sam se opet malo zaletio. Kad smo kod kočnice, jedna, vrlo bitna odlika dobre vožnje je vrlo malo ili nimalo kočenja, a mi smo tog popodneva klizili tako fino da je to bilo milina, cool vozilo, cool glazba i autoput. Na cilj smo došli prije službenog početka veselog druženja pa smo se upoznali malo sa krajolikom i okolicom. Druženje je počelo domjenkom gdje sam se koncentrirao na uživanje u okusu šarana pečenog na rašljama, mmmmf, doobrooo. Ne smijem zaboraviti stol sa hrpom različitih voćnih rakija i likera, koji smo morali, naravno odmah pozdraviti. Klekovača ili rakija od kleka je bila prva s kojom sam se susreo, uff, jedva sam je progutao, bruka&sramota, ali sam poslije nadošao i družio se tu i tamo s klekovačom kroz cijelu noć s tim da bi povremeno netko podigao neku drugu bocu i zabavio ekipu sa prijedlogom, 'de malo ove'. Ono, veselje na sve strane, bend je bio baš dobro raspoložen, čak sam i ja malko se mrdao tamo među ovima što su plesali, ne znam kako to reći, iako su mi noge bile baš nekako teške i nisam bio nešto jako pokretan, osjećao sam se veselo i bezbrižno kao nekada dok sam skakutao po GSK Jabuka i drugim veselim mjestima, čega sam se opet i prisjetio tu, na toj osobitoj veselici. Bila je dobra i večera, oduševio sam se kako je divljač bila pripremljena sa nekakvim pufnama od tijesta. Seljo, ni ne znam što sam jeo, osim da je bilo odlično. Pa sam tako sjedio malo za stolom i promatrao tu erupciju veselja i dobrog rapoloženja koja je isijavala iz svakog pokreta. Lijepo je kada se ljudi tako sretnu i uživaju u druženju..Onda sam išao malo prošetati, vani je bila divna noć, obzirom da smo bili udaljeni od gradske rasvjete, nisam se morao daleko udaljiti da bi mogao uživati u pogledu na zvijezde koje su se jako dobro vidjele. Prije dva tjedna sam bio isto na jednom tulumu, u vrijeme kada su se mogla vidjeti kiša Perzeida, suza sv.Lovre, ali nisam ništa vidio jer je ulična rasvjeta činila svoje, pa mi je prošlo kroz glavu kako je ovdje netko možda uživao u pogledu u to vrijeme. Tako, s tim nekim mislima sam se vratio nazad u veselu atmosferu, rakije su bile totalno otkriće. Ja sam kao mali, za blagdanskim ručkovima kod dede i bake znao dobiti po malo orahovca ili kruškovca na dnu čaše kao aperitivić, pa mi to ostalo nekako u sjećanju i mog'o bi nabrojati svaki put kad sam to piće pio, a inače nisam baš sklon likerima, hehe, kad su mi brkovi počeli rasti probao sam rakiju. Tamo negdje kao srednjoškolac sam se valjda prvi put i nacvrcnio, kada sam kod dide pomagao pretakati rakiju. A izlazit sam počeo negdje kad sam se počeo brijati, smiješno je to, znam... tada sam počeo uživati u toj nekoj kulturi nazdravljanja. A kad se sretneš s prijateljima, kao ovo neki dan, pa to je spektakl, revija doskočica, salvi smijeha i zdravica na sve strane. Nazdravljao sam s pivom, a rakijice su bile tu više kao nekakav ukras, začin, dio jedne čarobne večeri. Tako, dok sam sjedio za tim stolom i gledao oko sebe kao onaj najgori panj, razmišljao sam o tim vjenčanjima i kako to čovjek upadne u tako neku priču, nemoguće je bilo o tome ne razmišljati jer sam i sam bio dio tog veselja, što reći kad dođe taj neki stani pani, ali nisam mogao ništa smisliti, ionako znam da neću više nikome ništa govoriti, davno sam tako još odlučio, jer ne treba mi to u životu, ali eto, bio sam kao neki konj iz onih limunada romana koji se tako raspekmezio od sveg tog silnog veselja i ljepote trenutka koji me tako nekako u glavu pogodio. Sva sreća, šank je bio blizu i mogao brzo sam i efikasno tu limunadu potopiti. Nisam loko pretjerano, ali se onih jutarnjih pića nakupila oveća hrpica, to moram priznati, pa sam morao i dobro pojesti kasnije kroz dan, heh, sve se to nekako odrazilo i na moju trbušinu koja dugo nije bila u toj mješinastoj fazi, ali neka, zbog toga mi nije krivo, jer bilo je supercalifragilisticexpialidocious 
a što se tiče ovih kilograma, sredit ću ja to, pa makar išlo tim kilogram u dva tjedna tempom
Ako se i Johhny Cash znao raspekmeziti, onda ja mogu sada s mirom u krpe...
Post je objavljen 29.08.2011. u 21:12 sati.