Marketing
pravilo broj jedan
Sve mi se čini da ovi moji postovi izgledaju kao upisi nekog trinaestogodišnjaka izgubljenog u vremenu, ali nisam ni trinaestogodišnjak, iako ne bi bilo loše sada biti jedan taki klinac 
niti izgubljen. Mislim da sam ozbiljan čovjek, s nekakvim karakterom i stavovima. Često spominjem svoju mamu tu kako je ljuta ili nesretna, to je jedna situacija čudna, potpuno razumijem, ako mogu ja išta razumiti, svu njenu brigu i razmišljanje. Ona misli da si uništavam zdravlje, da trošim previše i da ću danas, sutra, zbog toga imati problema u životu i to je sve sasma normalno i prirodno. I sad bi ja trebao objasniti da jesam tamo neki pustopašni majmun, ali da nisam svaki dan u selu i da se ne rasturam svaki dan, a što se tiče brige za sutra, ne mislim da je u novcima sve, ali svjestan sam da si moram osigurati nekakav egzistencijalni minimum i to ću, mislim, znati napraviti. A opet ne smije čovjek biti previše siguran ni u što, bar meni se čini da je to na granici s bezobrazlukom, nikada čovjek ne zna što će život staviti pred njega, ali volio bih se znati snaći u svakoj situaciji, bar se nadam da ću znati. I sada, kako da to objasnim, očito nisam neki čovjek koji uliva povjerenje i ne znam kako da to promijenim i trebam li uopće nešto mijenjati. Dobro, trebam, zato i pišem sve ovo, toga sam svjestan, ali kilaža je trivijalna stvar u odnosu na pitanje hoću li imti što jesti svaki dan. Mislim da hoću, nisam lijen i mogu dobro potegnuti. Uostalom, nemam ja ne znam kakve potrebe, ok, volim svašta..i veseliti se i raditi i otići negdje, ali nisam ni o čemu od toga ovisan i mogu bez problema bez toga. Probao sam više puta zatvoriti se u kuću i biti kućni miš, ali uvijek se dogodi neka situacija na koju bih trebao nekako odgovoriti i potrudim se odgovoriti najbolje što znam. Znam da to nije nešto, koliko može jedan provincijski seljačić, ali moje je i od srca, a ako ne budem mogao, reći ću ne mogu i dobro, šta sad. Mislim da nisam nikom ništa dužan, nadam se da nisam, ne znam ja kako izgledam ovako u svijetu kad se seciraju ljudi, a nije me ni briga. Ok, zaružim tu i tamo, ali vjerujem da će toga biti sve manje, malo manje zbog ovih mojih pravila, a više zbog toga jer se tempo života pojačava i ljudi sve manje imaju vremena za takve stvari, što je i normalno. Ali imam namjeru živjeti po tim pravilima, pa da vidim kako će to izgledati, mislim da to uopće nije lako, ali je potrebno zbog tog nekog cilja, ako ga ispunim, moći ću si zadati neki drugi, a mislim da hoću. Valjda hoću. Uff, moram sve to nešto dovesti u red, a to ću moći samo tako da sebe dovedem u red i zato trebam misliti o tim nekim stvarima. Ali neki put se izbediram, nije da ja ne slušam što mi mati govori, a svojim ponašanjem pokazujem drugo i ne znam kako da to pomirim. Ne mogu stalno čučat u kući, a kad izađem neću pit vodu, ufff, znam, pijandura sam, ali vodu poštujem, jest da se klin sa klinom izbija, ali voda liječi. Ako moj alarm bude radio, onda ću dolaziti na vrijeme kući, ni zbog koga drugoga, nego zbog sebe i sve će bit ok, a kirbaja će uvijek bit i kirbaj treba znat preživit, ništa drugo. Večeras sam bio vani, kino, ćevapi, pristojan razgovor i došao kući još taman na kraj drugog dijela Gospodara prstenova...znam i mogu, ali onako zaglaviti ponekad to ne valja, ne znam zašto to ne valja. Moja glava, moja glavobolja, ako je bude. Uff, ja se ne volim svađati, volim da se svi razumijemo, ali to ne mogu objasniti i to me muči. Znam da je moja mati u pravu, ali valjda sam i ja bar malo u pravu. Umjetnost je živjeti bez problema, stvar je u tome da sam ja sam po sebi problem i ništarija. Sebe ja trebam promijeniti i hoću i dosta mi je ovoga.....pravilo broj jedan, postovi moraju biti veseli.
Post je objavljen 14.08.2011. u 23:11 sati.