| < | travanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (16)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (12)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (19)
Svibanj 2012 (12)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (14)
Veljača 2012 (14)
Siječanj 2012 (9)
Prosinac 2011 (22)
Studeni 2011 (15)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (23)
Srpanj 2011 (15)
Lipanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (8)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (15)
Listopad 2010 (9)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Vježbaonica u kojoj će ostati višak nesagorenih kalorija koje sam zimus nakupio...
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
\'ladovina
ragbi
- 22:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ovaj tjedan se mogu kladiti na vagu, odlučila je svaki dan pokazivati isto. Toliko je uporna da me izluđuje ! Sjećam se priče o čovjeku koji je trenirao ragbi, neobičan sport za treniranje, bar u ovim našim krajevima, ali klubovi su postojali, a mislim da postoje neki i danas, negdje i eto, moguće je poznavati osobu koja se bavi tim sportom....kao i u svakom sportu, mora se trenirati, a priča koju sam čuo je da su ti vrli ragbijaši znali izaći vikendom i onda bi negdje pošteno zapili. Samo po sebi, to ne bi bilo neki veliki problem, da se ti ljudi nisu natjecali, a jedan takav izlazak bi uništio dva tjedna priprema. Nikad mi nije bilo baš jasno zašto je to tako, jer što jedan izlazak može pokvariti, ali ovih dana mi je vaga ukazala na neke moguće utjecaje kojima slobodne aktivnosti vikendom djeluju na organizam. Znam da sam sada malko zašao na tamnu stranu, ali valjda neću dugo....umjereni izlazak ne može nikome škoditi, ipak se nadam.. |
od danas svaki dan, znam da se lažem, ali ću se truditi
- 09:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Jučer ujutro sam imao dva i pol kilograma više nego u subotu u isto vrijeme, strašno !! A sve je počelo tako lijepo i sportski......Pazio sam što radim, jeo normalno, pio normalno i sve drugo činio otprilike onako kako treba, ne da ja mislim da sam nešto osobito u pravu, nego sam činio stvari onako kako sam sebi zadao. Subota predvečer, pošao na utakmicu, zapravo nisam nikada išao na utakmicu zato jer sam htio, jer mi se išlo, uvijek je to bilo zato jer je to neka fora, kao, sad ide ekipa, pa idem i ja, bilo je nekoliko zanimljivih posjeta utakmicama, sjećam se utakmice Dinamo - Olympiacos, 9. prosinca 1998, smrzli smo se kao tuljani, a Dinamo nije mogao proći grke. Zato je ovaj put Cibalia nadigrala Dinamo. Ovaj put i jesam došao kao navijač Cibalie...zanimljivo je to iskustvo biti na tribinama. Sam put do stadiona je bio interesantan, posvuda se osjećao adrenalin. Išao sam pješke i kako sam se približavao stadionu, tako je to nekakvo uzbuđenje bilo sve veće. Na jednom dijelu puta ispred mene su išla tri dječaka, nekakva moja procjena, peti, šesti razred osnovne škole, obzirom da inače hodam malo žustrije kada sam sam, tako moje približavanje nije prošlo nezamijećeno, okrenuli su se sva trojica i odmjerili me od glave do pete, prvo jedan, pa drugi, pa treći, kada su vidjeli da su moje patike obične, malo trbuha, poneka sjedina, procijenili su valjda da nisam opasan, tako da se nisu ni pomaknuli sa staze. Ok, razumio sam, ima ih tri i bili su budni, čuli su da se netko približava, pa su svaki za sebe morali ocijeniti situaciju, ipak su krenuli na utakmicu, tko zna tko sve dolazi na tribine i kakvih će sve ludih i blesavih događanja biti. Morali su biti spremni na sve. Nastavio sam dalje stazom, pored drveta u lenijama su stajala dva starija čovjeka u svojim šezdesetim godinama, pogled ravno u oči, valjda opet neko ocjenjivanje, tko je ovaj i glasan komentar kako se puno policije skupilo i zaista, policija na svakom cestovnom križanju, zabranjuje se prilaz vozilima na stadion, tko je ušao, ušao, usmjeravaju se navijači, valjda da se izbjegne susret sa navijačkom skupinom gostujuće momčadi. Usput sam sreo jednog čovjeka, poznat mi je, radi u trgovini specijalnim alatima, išao je sa tri dječaka, dok sam prolazio kraj njih, čuo sam kako govori: "Znate što ja mislim, četiri-nula, okrenem se i dobacim, za Cibaliu !"..Eto, nisam izdržao....produžili smo sa osmjesima na licima. Naišao sam u trgovini kupiti cigarete i pitao kakav upaljač imaju. Čovjek mi je počeo nabrajati, pa sam rekao dajte mi jedan plavi, na što mi je on dao jedan svjetlo plavi, da kažem, nebesko plavi. Rastali smo se s osmjesima na licima. Zanimljivi su mi ti detalji i načini na koji se razumijemo. Nakon što sam popio piće sa kolegama iz firme, pošli smo prema tribinama. Ovakve gužve dugo nije bilo. Sjeli smo u ravnini aut linije gola domaće momčadi u prvom poluvremenu. Utakmica je počela bojažlivo sa strane domaće momčadi, ali tu je bilo iskusnih navijača, iza mene je sjedio jedan. Bilo je zanimljivo slušati kako se navija !! Drugi gol je i predvidio ili osjetio, kako ga je najavio, tako se i dogodlio..odličan mi je bio taj instinkt. Poslije sam sa zanimanjem promotrio tog čovjeka, imao je trenerku reprezentacije i majicu na kojoj je pisalo SAMO CIBALIA. Prekaljeni navijač starije generracije koji više ne ide na istočnu tribinu. Pobijedili smo ! Poslije nisam mogao otići kući na spavanje, pa sam otišao išao prošetati ulicama da vidim kakva je atmosfera i završio na partiju u u jednoj kafani koja inače živi cijeli dan i tamo se poptuno prepustio slavljaničkom raspoloženju, bar u početku večeri, a poslije dobrom tulumu koji je bio, nekako mi se čini, planiran u slavu pobjede domaće momčadi. Bio je angažiran i DJ, moram to napisati na ovaj način jer čovjek je starno stvorio ok atmosferu i to ne navijačkog slavlja, nego posebne subotnje večeri. Vinkovci znaju živjeti !! Atmosfera je bila odlična, a organizator cool i spreman da ne dopusti da bilo što pokvari raspoloženje. Samo u Vinkocima !! Opio sam se do tako da ne znam kako sam kući došao. Probudio me telefon, nadam se da svojim slobodnim ponašanjem nisam nikome kvario večer....Probudio sam se i odmah otišao na roštilj kod frenda.....tamo sam opet popio puno piva i sudjelovao u razgovoru o puno stvari....lijepa su takva druženja, ali ne valja kad se čovjek ponaša kao mamlaz koji ne mari ni za što, jer sam zaboravio da je nedjelja i da sam trebao biti na obiteljskom izletu i navečer posjet cirkusu jednom dječaku. Ponedjeljak je bio težak dan, vaga je pokazala svoje, a ja sam turobno odradio dan, iako mi je ručak bio super. Večeras sam išao pogledati utakmicu i uživao u Olićevom hat tricku. |
zabrana pušenja, bruka i sramota
- 17:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Danas sam prije ručka imao 107,3...polako, ali stvarno polako skidam komadić, po komadić te svoje prekomjerne mase. Ne mogu reći ništa protiv tog svog stanja koje je blizu pretilosti bilo, jer sam svaki gram s guštom nabacio, ali da nije lako skidati, nije. Evo na primjer, subota, doručak i ručak sam odradio onako kako se privikavam već danima, a navečer sam išao na roštilj, a tu nema izvlačenja. Dakle, pošteno sam se najeo, e sad, bilo bi dobro da sam se samo najeo, ali sam poslije roštilj partija još išao malo šetati po birtijama, a baš u takvim operacijama se stvara ono tkivo, uh, stvara se temelj tog tkiva koji se ne može samo tako skinuti. A da sam se ponašao kako sam isplanirao, ne bi mi ta turneja ni pala na pamet. Prvi plan je bio da dođem u dogovoreno vrijeme i uživam u druženju oko roštilja, jer što se tiče roštilj zabava, ono najzanimljivije se događa u pripremi i motanju oko roštilja, to je prilika da se našali, nazdravi, čak smo se i loptali. Znam da je ovo infantilan naziv za zabavu sa nogometnom loptom, ali obzirom na moje loptačke sposobnosti, nekakav ozbiljniji termin ne smijem ni upotrijebiti...Dakle, isplanirao sam da se družim, zezam i nazdravljam do papice, a poslije da eventualno popijem čašu vode i zaputim se kući, zato sam čak i autom došao, kako bi bio oprezan, ali nisam bio dosljedan. I te večeri ili bolje noći mi se dogodilo da sam napravio glupost. Kada sam išao kući, poželio sam zapaliti jednu cigaretu, onako, fino, na miru, u noćnoj šetnji popušiti jednu do kuće, ali kako sam sve cigarete već bio popalio tokom večeri, morao sam ić' negdje ih kupiti. Ušao sam u birtiju, sreo poznanike, s kojima se inače srećem u drugoj birtiji i naručio cigarete, kad sam već bio tamo, naručio sam si i piće i usput zapalio cigaretu. Sve bi valjda bilo dobro da nisam tražio pepeljaru, na to se konobar uhvatio za glavu, pa su i momci s kojima sam stajao reagirali kako je stupila na snagu zabrana pušenja. Znam to, stajao sam pred onim šankom i želio u zemlju propasti. Ostao sam tamo još otprilike pola sata, popušio još dvije cigarete vani i ispričao se vlasniku. Sad više nisam bio za ići kući, pa sam odlučio vidjeti što još radi. Čim sam ušao u tu drugu kafanu, pitao sam gdje je prostor za pušenje i tamo se smjestio u stolicu i razmišljajući o zabrani pušenja gledao što se događa okolo. Zanimljivo je bilo gledati kako oko dva u toj subotnjoj noći različiti ljudi, različitih stilova oblačenja i modela ponašanja dolaze i opušteno se predaju zabavi, nazdravljajući i smijući se, sigurni, jer im živote čuvaju i oblikuju zakoni. Ovaj o zabrani pušenja je jedan od zanimljivijih, možda je došao u krivo vrijeme, ali je bez imalo sumnje tu da ostane. Čitao sam negdje da je proces privikavanja na te zakone trajao dvije do tri godine, ljudi su prvo ljutito napuštali omiljene kafane, a da bi se nakon par mjeseci počeli vraćati oni kojima je taj ugođaj najviše falio i dalje redom svi su se vratili na svoja mjesta u kafanama, ali ovaj put u prostore u kojima nije bilo dima. Kakva je to kafana bez kafanskog dima, eto napjeva za nekakav turbofolk hit. I jučer sam se obruko, gledajući utakmicu u birtiji u kojoj se inače sportovi prate sa velikom strašću, a pivo ispija u dugim, zadovoljavajućim gutljajima, počeo sam blebetati o igraču koji nije bio u igri. Ne postoji nešto gluplje što čovjek može napraviti. Mislim da je najgori osjećaj u životu onaj kad shvatiš da si izvalio budalaštinu, onda te zaboli glava onako jako i ne znaš kud bi sa sobom. Nogomet, sjećam se kad me otac, kao klinca, vodio u jedan klub na trening, kada su trenirali baš moji vršnjaci. Nisam pokazao nekakav interes, jučer me i to zabolilo, mogu mislit kakav sam kreten od sina morao biti, debil. Eto još jedne od stvari koje moram naučiti, ne mogu naučiti igrati, za to je kasno, ali mogu pratiti što se događa i paziti što govorim. |
