< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (16)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (12)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (19)
Svibanj 2012 (12)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (14)
Veljača 2012 (14)
Siječanj 2012 (9)
Prosinac 2011 (22)
Studeni 2011 (15)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (23)
Srpanj 2011 (15)
Lipanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (8)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (15)
Listopad 2010 (9)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Vježbaonica u kojoj će ostati višak nesagorenih kalorija koje sam zimus nakupio...

Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

\'ladovina
31.03.2011., četvrtak
C12H22O11

Danas je baš neki veseo dan, puklo me proljeće valjda ili me profurala akcija, neću više ni minute prodangubiti, pojma nemam što, ali živnuo sam totalno i to mi je baš nekako ok. Naravno da sam to proslavio prežderavanjem, grahom, ali tko normalan može zaobići friško kuhani grah sa slaninom i kobasicom i gospodinom buncekovićem, mmmmm, genijalno...od sutra ću opet na režimsko razmišljanje i samokontrolu, haha, pojma nemam hoću li, mislim, znam da bih trebao, ali tako sam dobre volje da me baš briga za kilažu......neki dan sam došao kući, nakon što sam se nažburo raznoraznih napitaka i susreo se sa odrazom u ogledalu, izgledao sam kao gorila, ali nije bilo magle da se sakrijem, stomak je kruškoliko gravitirao prema podu i počeo povlačiti sve za sobom, pa su mi se ramena povukla prema naprijed i prema podu, čak mislim da su mi i obrazi postali nekako izrazito mesnati i krenuli prema dolje, još malo i ruke će mi se izdužiti...eto s takvim sam nekim mislima zaspao neki dan, heh, treba paziti što čovjek pije, iako ja nisam nikada pazio, niti ne želim, važno da je veselo i živo....zapravo, uopće nije loše biti malo mesnatiji, čak mi je palo na pamet kako bi bilo fino odnjegovati taj stomak, pa pustiti bradu i jednog dana kad odrastem biti djed mraz, pa frkati brke, jer ne može djed mraz biti bez stomaka i veselih brkova. Sviđa mi se taj lik, baš je veseli....kao i nova reklama za fantu, svi su nekako okruglasti i veselo skakuću...it's like that




treba uživati u životu......život je lijep :-)




Evo ga, uspio sam se konačno natjerati da nešto napišem ovdje, malo sam varao, jer sam utrpao dva video klipa, ali to je cilj, doći amo i šarati i onda cijeli dan veselo skakutati, a navečer prije spavanja tu napisati bar jednu rečenicu, koliko to može biti teško ??





- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.03.2011., ponedjeljak
turobni i paranoični prvi dan proljeća

Početak današnjeg dana mi je obilježio razgovor o dijetalnim režimima i načinu dovođenja svoga tijela u red, očito nisam jedini koji o tome razmišlja, ali valjda nisam dovoljno predan ili totalni ovisnik o hrani. To mi je najveći porok, hrana. A hrana postaje sve skuplja..i umjesto da sam sebe tjeram na misli o tome kako se ne smijem prežderavati, opet ću u svijet politike, ali to je jednostavno postalo neizbježno, u zadnje vrijeme gdje god sjednem, priča ode u tom smjeru i stalno se trudim biti umjeren, pronaći razloge za ovo što se događa, mislim na prosvjede. Nisu to neki divlji prosvjedi van kontrole, niti neki masovni prosvjedi, ali se događaju. Pune novinske stupce i šire se iz tv ekrana i radio aparata i time sigurno ostavljaju određeni dojam na one koje vijesti zanimaju, a takvih sigurno nije malo. Prosvjedi se ne bi događali da sve štima i to je ono što trebamo sami sebi priznati, nije to neko veliko i teško priznanje, ali jako je teško sam sebi nešto priznati, sam sebe izmijeniti, sam sebe natjerati da promijenim prehrambene navike. Ali za moje prehrambene navike još ima nade, pa možda i za nekakvo sazrijevanje kolektivne svijeti ima nade. Sada sam povukao suludu paralelu, ali znam da je Pero Ždero anoreksičan tip pored mojih nekih avantura za stolom, nema veze što je izmišljen. I lokativ mi je omiljeni padež. He, he, El loco..pomalo ludo zvuči misao koja mi se par dana mota po glavi. Znam da bi trebao misliti o drugim stvarima, ali eto, ne mogu si pomoći, valjda je previše tih raznoraznih utjecaja, ali ako ja uspijem jednog dana promijeniti svoje gabarite, možda i ova turobna stvarnost u kojoj živimo može biti drugačiija. Zašto turobna, kad na ulicama ima hrpetina vozila koja govore da nam je dobro i lijepo, automobila tako dobrih da čovjeku pamet stane, kad je izbor tv emisija tako širok i sjajan da bi mogao cijeli dan provesti pred televizorom, kad smo prodali hrpu državnih obveznica amerikancima, pa ćemo sada imati za započeti hrpu investicija. Možda sam ja turoban lik, jer se ne mogu oteti osjećaju da od onog trena od kako je ova država stvorena netko uporno radi na razjedinjenju, raspiruje netrpeljivost u oba politička tabora, tako da umjesto dijaloga koji kao politički oponenti moraju voditi, sva je politička komunikacija među natjecateljima za pravo na mandatno vođenje zemlje svedena na kavgu. Grozno, kultura i pismenost od stoljeća sedmog, a razumijevanje i uvažavanje se gubi u svakoj rečenici. Ne bi čovjek rekao da jedan narod koji bilježi toliko dugu povijest pismenog izražavanja, koji je nakon toliko dugo vremena konačno izborio svoju neovisnost na moguće najljepšem komadiću svijeta čini pogreške kakve su uništile nepismena divlja plemena sa afričkog kontinenta. Tukli su se međusobno, a oni koji su preživjeli završili su kao robovi na američkom jugu ili kao sluge kolonizatora u vlastitoj zemlji, gdje i dan danas nemaju neka svoja prava. Nisam ni povjesničar, ni geolog, ni sociolog, pa ne mogu sa sigurnoću tvrditi da je moguće da se netko igra sa nama. Da je vidio da smo tako zapaljivi da ćemo sami sebe nabrzaka uništiti i onda će ova zemlja biti spremna za preuzimanje. Neće to biti neka očita okupacija, ali oni koji prežive, sada malo dramatiziram, će biti roblje. Roblje u zemlji koja je nekada bila njihova i koja obiluje resursima koji će za nekoliko godina biti vrijedniji od nafte, od zlata, da ne govorim o ljudskim životima.
Jesu ljudi izašli na ulice, ali moguće je da ti ljudi koji sada šeću ulicama izražavajući svoje negodovanje nisu pripadnici niti jedne političke opcije i nemaju ništa određeno protiv bilo koje od političkih opcija koje postoje, ali osjećaju da nešto nije u redu. Očito se među njima još nije pojavio netko tko bi mogao na pravi način atrikulirati to negodovanje, možda se nikada neće ni pojaviti, ali oni izlaze i svojim izlaskom pozivaju i druge da izađu. Dobro bi bilo, možda, da svi izađu na ulice i da konačno sami sebi priznamo da nešto nije u redu i da razmislimo što i kako dalje. E sad, da li je to moguće
- 19:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.03.2011., ponedjeljak
Popodne sam se išao voziti biciklom, nije to bila baš uspješna vožnja, jer sam se brzo umorio dok sam osjećao kako mi se trbušina prevaljuje s jednog bedra na drugo kako sam pedalio. Ali krenuo sam opet u borbu s tom mješinom, jest da mi je draga i da sam puno truda uložio u taj svoj tobolac, odlučio sam, još jednom probati ga malo stesati. Ako sam prošle godine uspio skinuti deset kilograma, valjda ću moći opet. Jedan korak naprijed i dva nazad, skoro da je tako, jer sam ono što sam skidao cijele prošle godine vratio za dva mjeseca. Matematički gledano, to bi bilo šest koraka nazad, katastrofa !! Ali odlučio sam tako, pa ću pokušati opet živjeti na taj način. Puno je odluka i stavova nešto u mojim riječima ovih dana, kažu bitno je imati stav, nešto odlučiti i onda tu odluku provoditi, imati nekakav cilj u životu. Mene su moje odluke, kojih nije bilo puno, dobro provodale po svijetu. Ništa osobito, ali u jednom trenutku sam se našao u blizini H. D. Genschera, to mi je palo na pamet dok sam se vozio njegovom ulicom danas. On je moćan i ispravan lik, što nije baš česta pojava, a prema nama se pokazao kao veliki prijatelj. Negdje piše da je veliki pacifista i da je posvetio život mirenju ljudi. Sudjelovao je u ujedinjenju zapadne i istočne Njemačke, dvije zemlje koje su se kroz godine hladnog rata jako udaljile jedna od druge, toliko da još uvijek postoje razlike među nijemcima koji su dugo živjeli podijeljeni zidom. Ali, koliko god to teško bilo, oni su ipak pripadnici jednog naroda i rade na svom ujedinjenju, jer to sigurno nije lak proces. Jedni koji su rintali kao konji cijelo to vrijeme i drugi koji su živjeli po principu lako ćemo i kojima je jedino opravdanje za sve strah od režima. Ne znam kakva je situacija sada, ali vjerujem da neće odustati. To je volja naroda.
Ja sam jučer odlučio zauzeti određeni stav, stavovi su nezgodna stvar i često mogu biti kočnica, kočnica svemu, onome što je po meni bitno, taj neki duh zajedništva i razumijevanja. Reći nekome da nije u pravu, a ne moći to zorno objasniti, je nezgodna stvar. Da sam nastupio negdje u javnosti, to bi bio vrlo nepromišljen nastup, jer nisam na pravi način možda objasnio zašto sam odlučio biti određen, a i ne znam mogu li to objasniti na pravi način. Jer kod nas sve funkcionira po principu, ako nisi s nama, onda si protiv nas i to netko jako dobro koristi i raspiruje mržnju, a zemlja se polako gubi, blijedi, pod pritiscima zakona iz unije, pod pritiskom velikog vanjskog duga, pod pritiskom odgovornosti za upravljanje zemljom. Opće je prihvaćen stav bio da su jedni stvorili zemlju i da sada imaju pravo raditi što god hoće, a da su drugi građani manjeg reda, etiketirani gotovo kao unutrašnji neprijatelj, što nije u redu. Prvo zato što je bivši vođa oporbe bio jedan od onih koji su otvorili vrata demokraciji i višestranačju, što je činjenica koju nikada nije kapitalizirao, a drugo zato što smo svi samo prolaznici u ovoj zemlji i na svijetu i sve što napravimo, osim nekih kratkotrajnih užitaka, ostavljamo u naslijeđe. A naše zajedničko naslijeđe su stoljeća borbe za slobodom i neovisnošću, nije mala stavka. Ali sva ta stoljeća su za petnaestak godina završila u džepovima nekolicine. Meni to baš nije ni normalno ni prirodno, ajd dobro da su to neki supermeni koji su sami učinili promjene i izvojevali pobjedu, pa se sada mogu folirati, ali nisu.
Desnica i ljevica moraju znati što radi ona druga, to je logično. Desnica i ljevica kao dvije strane istog političkog lica, to mora biti stvarnost. Moraju znati da se dopunjuju i nadograđuju, a ne da zaziru jedna od druge. Bilo bi glupo da mi jedna ruka smeta, a moram, što ja znam, voziti automobil. Čovjek kada zazme određeni stav, isti tren postane drugačiji, strši i ništa više nije isto, iako bi trebalo biti. Ne znam, ali u ovom virtualnom svijetu piskaram, pa nikako da objasnim sam sebi sve ono što mislim da bi trebalo reći, a ne znam kako bi to bilo u stvarnosti.
- 23:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.03.2011., nedjelja
proljeće

Bio sam ovaj petak u Geneva, bilo bi glupo da se izrazim da sam bio u Genevai ili kako već da se izrazim u lokativu, da to bude bar gramatički ispravno, a stilski kako bude. Lokativ, dobro zvuči za jedan padež, ako sam ga pogodio. Dakle, bio sam na Geneva Motor Show 2011, moram se pohvaliti, jer to je nešto o čemu razgovaramo brat i ja već godinama. Kao klinci smo svake godine išli na izložbe automobila, to su uvijek bili veseli obiteljski izleti, sa svim uzbuđenjima koja pristojan izlet nosi. I putovanje i gužve i kupovine karata i duge šetnje i razgledavanje sto čuda automobilskoga svijeta i svih vrsta ljudi koje se mogu usput susresti. Tako smo i ovaj put krenuli na izlet, ali ovaj put smo morali ići avionom. Imamo nešto malo iskustva s avionima, pa nije bilo strašno. Pogriješio sam u predviđanju da će nam u avionu dati nešto za pojesti, sreća pa je mama napravila sendviče. Mislim da se aroma kobasice proširila po okolici jer sam čuo par zgodnih komentara sa sjedala par redova ispred. To mi je već učinilo ovo putovanje posebnim. Cijeli doživljaj je bio neko ispujenje dječačkih snova, što ja znam, kao ekranizacije stripova. Baš je dobar osjećaj šetati po aerodromima, osjećati se dijelom svijeta koji živi malo življe no inače. Ok, nije to neka nasušna potreba, ali je baš dobro iskustvo.
Nakon ulaza prva reklama na koju sam naleti je bila Heiniken i šankovi puni ljudi koji uživaju u pivu, kakvo otvorenje, a odmah iza je bila hala puna raznoraznih alata, opreme za mehaničke radionice, vulkanizerske radionice, autopraonice i sve nekako u tom stilu, odmah sam primjetio puno tuniranih automobila, ali to je bilo tek naznaka onoga što je slijedilo. Znao sam da ću vidjeti najbolje i najskuplje automobile koji se mogu vidjeti u svijetu, ali nisam znao kakav će osjećaj biti stajati pored takvih vozila. Zaboravio sam kakav je to osjećaj. Nekada sam znao upijati dojmove i dugo se sjećati kako izgledao model koji mi je bio naj, koje je boje bio i maštati o tome kako bi bilo voziti se u tom čudu jednog dana. Onda sam počeo odrastati i shvaćati da su takve stvari djetinje maštarije i u taj svije automobilskih izložbi sam se uvije vraćao samo kao gledalac svjestan da su to preskupe igračke. Ovaj put sam stvarno gledao čudesne strojeve i ponovo osjetio ushit koji sam osjećao kao mali klinac. Svidjelo mi se to. Treba se boriti, a ne nastupati kao čovjek s ograničenjima, kakav sam već dugo bio...i uživati. Ok, svjestan sam svojih mogućnosti i vozila koja bi bila primjerena, recimo, mom džepu, ali biti blizu takvih strojeva pali maštu i silno jača volju. A to je ono što čovjek mora imati puno dobre volje i raspoloženja, jer bez toga ne valja ići kroz život. Kada smo završili s obilaskom, predložio sam da odemo do šetališta pored jezera koje sam posjetio prošle godine. Heh, dobro smo se nasmijali kada smo izašli van iz vlaka i kada je brat rekao da se u početku zapitao da kud sad idemo, ali da mi vjeruju dok nešto ne popijem. Nismo se dugo družili na ovaj način, jer svakodnevica je ispunjena rutinama i zapravo tek te neke malo drugačije situacije čine sve puno ljepšim. Zato volim tako putovati i otkrivati život i uživat ću u tome dokle god budem mogao. A što se tiče lokativa i lokarenja, pa mislim da toga sada neće biti neko vrijeme, ali kad se ukaže prilika, sjest ću u birtiju i neću izlaziti tri dana. Znam da ću na kraju ostati sam, kad svi papučari i oni birtaški glumci odu kući, onda ću ostati da popijem još koju s barmenom, prije no što odem kući da tamo u miru zaspem. Jer nema više natezanja i nerazumijevanja. Moramo se razumjeti, ja neću biti više turobna spodoba, nego veseljak kakav sam nekad znao biti i sve će biti u redu. U prošlom postu sam pisao nešto o tome kako se trebam uozbiljiti i svašta nešto, da to svi trebaju, ali zapravo svak samo treba odgovarati za svoje postupke i sve će biti ok. Rekao sam da neću više pisati o politici, iskreno, to je neizbježno, jer svuda, gdje god dođem ljudi lamentiraju o politici, na ovaj ili onaj način i teško je biti tu normalan, neutralan ili ne znam što. Meni je stalo da se ljudi razumiju i uvijek pokušavam pronaći korijen problema. Kod nas se nešto događa, obzirom da su ljudi spontano izašli na ulice, problem negdje postoji, vezan je uz vlast. Kako je moguće da vladajuća stranka, općenito vladajuća opcija i svi oni koji ih podržavaju nisu vidjeli da ono što se događa nije dobro ? Možda su i vidjeli, ali imali su veliku podršku izvana, Europska pučka stranka koje su članovi i stranke iz vladajuće koalicije je pružala podršku i onda i ako se nešto pogriješilo, nije bilo teško prijeći preko toga i nastaviti dalje, ali ulozi su postajali sve veći, a novaca sve manje. Sada je kesa prazna i treba vidjeti što dalje. Demokršćani u Europi, na čelu s Njemačkim, bili su velika podrška ovoj našoj vladajućoj koaliciji i pokazali su se kao veliki prijatelji kroz vrijeme kada je ovdje bilo najteže i što je najvažnije, općenito, Njemačka se gleda kao veliki uzor. I Njemačka je imala političare na visokim pozicijama i tajne fondove i s tim se obračunala, a frajer koji je morao odstupiti nije bio mala faca i nije bio u politici kratko. Ono što je bitno je da je ok imati uzore, ali treba učiti iz onoga što je najbolje. Njemačka je lokomotiva Europske unije, ali to je zato što rade, zato što proizvode i izvoze. A mi smo i ono što smo mogli proizvoditi zagušili i uvozimo istu robu izvana. I sada se bojimo da će nas unija pregaziti. I trebamo se bojati, jer nemamo svojih proizvoda, jer imamo silne poljoprivredne površine, a masu voća i povrća uvozimo i umjesto da smo stvarali kanale za izvoz, stvoreni su kanali za uvoz. Lijepo je prošetati se po svijetu, a bilo bi još ljepše da imamo veća i bolja primanja i sigurno je to sve moguće još napraviti, nije kasno, samo se ne smijemo vrtiti na mjestu više. Zato su ljudi izašli na ulice. Vlada se boji da će im se oduzeti pravo na dovršenje pregovora s europskom unijom ako budu morali odstupiti s vlasti. Da su se ponašali drugačije i da nisu dopustili manipulaciju s biračkim tijelima, korupciju u svim sferama, da se nisu ponašali kao da ostale stranke ne postoje, ti pregovori bi bili već odavno zaključeni. Ne moramo mi na kraju krajeva ući u EU, ali trebamo imati jasan stav oko toga što želimo, a u borbi za opstanak na vlasti je sve pobrkano i građani više nemaju jasnu sliku gdje se nalaze i što mogu očekivati od eventualnog ulaska u europske integracije. I zato su ljudi izašli na ulice. Bio sam sada opet malo u uređenom svijetu, vrlo malo, ali dovoljno da vidim kako je to i da poželim i sam živjeti u takvom svijetu i evo, opet sam pola posta posvetio politici, ali možda je došlo vrijeme da se u politiku uključe svi, svi građani i da se konačno dogodi ta promjena. Znam da ću zbog svojih stavova ostati sam na kraju, ne kao u birtiji, kad papučari i ostali odu kućama, nego u svijetu i životu, jer pokušavam sve objasniti, kako sebi, tako i drugima, iskreno želim da se ljudi razumiju. Znam da moram imati jasan stav, iako jasan stab bez objašnjenja može biti kontraproduktivan. Mislim da prosvjednike treba podržati, mislim da se mora nešto dogoditi. Možda će se konačno dogoditi situacija u kojoj će progovoriti netko tko će sve povezati i koga će svi razumjeti. Slušao sam neki dan na televiziji zanimljiv prilog o tome kakav bi trebao biti čovjek koji bi mogao sve okupiti oko sebe, obiteljski čovjek mlađe dobi, sa akademskom naobrazbom. Znam da takav postoji.
Jednu stvar su pokazali ovi prosvjedi, da smo kao narod ipak vrlo smireni, nismo skloni neredima, tihe građenske svijesti koja je odlučila reći dosta... i sasvim je razumljivo da se tu nitko normalan ne želi nametati, možda bi trebao biti predložen ? Na kraju uvijek ostaje oporba.
S priče o prelijepom izletu prešao sam na priču o politici i opet tome posvetio puno prostora, očito je da od politike više ne možemo pobjeći ako želimo promijeniti svijet u kojem živimo. Nema smisla ni od čega bježati, treba se čovjek sa svime suočiti.


- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.03.2011., četvrtak
post

Prošlo je vrijeme poklada, maškarada i ludiranja i ja sam se par puta dobro namaskirao, zadnji put prošlu noć. Nema ništa bolje od nazdravljanja s prijateljima, iako, često, nakon što pristojan svijet ode kući, volim otići u noćni bar i tamo sam sa sobom još malo posjediti. Volim taj osjećaj tupila, kada osjetim kako se mozak natapa i kako mi je sve svejedno i nemam potrebu da mislim, da osjećam, da nešto kažem. Nekada sam neopterećeno šetao svijetom i bilo je sve ok, a sada čim zinem nešto krivo kažem. Čak i ovdje gdje mogu dobro promisliti oko nečega prije no što to i napišem, dogodi se da napišem nešto što može biti krivo shvaćeno i protumačeno. A kada s nekim razgovaram, onda tek imam tremu, inače mi treba 100 godina da nešto objasnim, volio bih da sam neki haiku majstor, pa da sve mogu izreći u dvije rečenice, ali nisam i puno mi je lakše funkcionirati kada sam natopljen. A sada toga više neće biti, počeo je post i morat ću sudjelovati u svim razgovorima koje život nosi, neću moć' pobjeći ili se sakriti u čašu...o svakodnevici, o životnim stvarima, politici. Izem Ti politiku, napisao sam neki dan da se događaju mirni prosvjedi i onda isti dan gadovi počnu bacati kamenje i što ja znam sve ne. Znam da u svakom žitu ima kukolja, pa tako i među prosvjednicima, kao i među političarima, nisu svi ljudi loši, svuda ima i dobrih ljudi. Počeo sam ovdje često piskarati o politici, iako sebe smatram apolitičnim čovjekom, a zašto...mislim da je u svemu, pa tako i na našoj, domaćoj političkoj sceni potrebna ravnoteža. Kada su se početkom devedesetih slavile političke promjene, to je bilo zato što smo se odlučili za demokratski, višestranački sustav, krvavo smo ga platili i taj sustav treba funkcionirati. Mora funkcionirati, jer se više nikada ne smiju dogoditi zla jednopartijskog sustava. Mislim da bi ljudi trebali surađivati i svi zajedno stremiti istom cilju, ali ljudsko društvo možda još nije zrelo za taj oblik zajedništva, jer povijest je pokazala da su do sada svi jednopartijski sustavi prerasli u turobne režime. Zato se ne smije više dogoditi da netko pomisli da je nezamjenjiv, da je njegovo pravo da veće od prava nekog drugog na mišljenje. Zato se zalažem za ravnotežu u tom nekom političkom životu, jer onda i mi obični građani možemo neopterećeni živjeti svoje živote. U svim razvijenim demokracijama vlast se mijenja ciklički, svakih četiri ili osam godina, ovisno o uspjehu aktualne vlasti, ali ta rotacija postoji i moramo i mi naučiti da je to normalna stvar. Nezgodno je to što u ovoj mladoj državi svi još učimo živjeti slobodu, jer je među ljudima još uvijek živi taj neki strah od vlasti ukorijenjen za vrijeme jednopartijskog režima. Živimo u lijepoj, bogatoj i veseloj zemlji, samo se trebamo dogovoriti, svi zajedno kako ćemo i uživati. A političari svih opcija bi trebali surađivati, ok, svak treba raditi na svom planu i programu, ali u konačnici ciljevi trebaju biti isti i što jedni započnu, drugi trebaju završavati itd. Trebao bi doći netko mlađi i pokazati svima kako se trebaju ponašati, povesti sve nas u tu uživanciju, ali kako nagovoriti nekoga da se bavi politikom ?! Ovo što se događa kod nas je vijest na svim televizijama svijeta, neki dan sam dugo razgovarao sa jednim vrlim emigrantom, nije on pripadnik političke emigracije, čak ni one egzistencijalne, nego ljubavne, otišao čovjek kamo ga je srce odvelo...i sada, pita on mene da jel idem na prosvjede, rekao sam da ne. Nije ih bilo u ovim krajevima, a kada se i dogodi, mislim da je bolje da tamo idu ljudi koji imaju nešto za reći. Razgovarali smo tako o svemu i svačemu, pa mi je rekao kako je Oprah snimila tri svoje emisije u Australiji. Njezin dolazak je platila australska turistička zajednica, to mora da je koštalo hrpetine novaca. Ali kaže da je sav novac vraćen, jer su Amerikanci počeli masovno uplaćivati turističke aranžmane. Opet ja o Oprah, to je stvarno totalno papučarski, ali htio sam reći da je tako nešto i nama potrebno, da imamo pune ruke turista, da ne stignemo misliliti o ničemu drugome od njih, to bi bilo super. Znam da fantaziram, ali to je ono što želim svima, pa tako i sebi, da se u tom nekom smjeru razvijamo.
Opet ja pletem po svemu i svačemu, eto, tako me pogodi, iako bih se trebao manuti politike i početi pisati opet o tome kakav sam pojeo doručak i sam sebi objašnjavati zašto sam pojeo toliko za ručak, bilo što, samo ne o politici. Trebao bih izmisliti nekog izvanzemaljca i pisati o njemu. Mogu ja pisati o bilo čemu, ali sam kada dođem kući najobičniji pijanac koji svoju obitelj čini nesretnom. Možda je stvarno vrijeme da se uozbiljim, da iz birtija počnem izlaziti prvi i da idem ravno kući, da počnem živjeti taj neki svoj život kako treba. Zapravo i nisam ja tako daleko od tog nekog 'kako treba' života, samo što ponekad zaglavim. Nisam tamo neki ratnik koji svoje pobjede proslavlja razuzdanim pijankama, ali pravi momci tu i tamo nazdrave i to nije ništa neprirodno, samo što mi nekada jednostavno nije dosta i umjesto kući, odem na još jedno.
- 04:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.