Početak današnjeg dana mi je obilježio razgovor o dijetalnim režimima i načinu dovođenja svoga tijela u red, očito nisam jedini koji o tome razmišlja, ali valjda nisam dovoljno predan ili totalni ovisnik o hrani. To mi je najveći porok, hrana. A hrana postaje sve skuplja..i umjesto da sam sebe tjeram na misli o tome kako se ne smijem prežderavati, opet ću u svijet politike, ali to je jednostavno postalo neizbježno, u zadnje vrijeme gdje god sjednem, priča ode u tom smjeru i stalno se trudim biti umjeren, pronaći razloge za ovo što se događa, mislim na prosvjede. Nisu to neki divlji prosvjedi van kontrole, niti neki masovni prosvjedi, ali se događaju. Pune novinske stupce i šire se iz tv ekrana i radio aparata i time sigurno ostavljaju određeni dojam na one koje vijesti zanimaju, a takvih sigurno nije malo. Prosvjedi se ne bi događali da sve štima i to je ono što trebamo sami sebi priznati, nije to neko veliko i teško priznanje, ali jako je teško sam sebi nešto priznati, sam sebe izmijeniti, sam sebe natjerati da promijenim prehrambene navike. Ali za moje prehrambene navike još ima nade, pa možda i za nekakvo sazrijevanje kolektivne svijeti ima nade. Sada sam povukao suludu paralelu, ali znam da je Pero Ždero anoreksičan tip pored mojih nekih avantura za stolom, nema veze što je izmišljen. I lokativ mi je omiljeni padež. He, he, El loco..pomalo ludo zvuči misao koja mi se par dana mota po glavi. Znam da bi trebao misliti o drugim stvarima, ali eto, ne mogu si pomoći, valjda je previše tih raznoraznih utjecaja, ali ako ja uspijem jednog dana promijeniti svoje gabarite, možda i ova turobna stvarnost u kojoj živimo može biti drugačiija. Zašto turobna, kad na ulicama ima hrpetina vozila koja govore da nam je dobro i lijepo, automobila tako dobrih da čovjeku pamet stane, kad je izbor tv emisija tako širok i sjajan da bi mogao cijeli dan provesti pred televizorom, kad smo prodali hrpu državnih obveznica amerikancima, pa ćemo sada imati za započeti hrpu investicija. Možda sam ja turoban lik, jer se ne mogu oteti osjećaju da od onog trena od kako je ova država stvorena netko uporno radi na razjedinjenju, raspiruje netrpeljivost u oba politička tabora, tako da umjesto dijaloga koji kao politički oponenti moraju voditi, sva je politička komunikacija među natjecateljima za pravo na mandatno vođenje zemlje svedena na kavgu. Grozno, kultura i pismenost od stoljeća sedmog, a razumijevanje i uvažavanje se gubi u svakoj rečenici. Ne bi čovjek rekao da jedan narod koji bilježi toliko dugu povijest pismenog izražavanja, koji je nakon toliko dugo vremena konačno izborio svoju neovisnost na moguće najljepšem komadiću svijeta čini pogreške kakve su uništile nepismena divlja plemena sa afričkog kontinenta. Tukli su se međusobno, a oni koji su preživjeli završili su kao robovi na američkom jugu ili kao sluge kolonizatora u vlastitoj zemlji, gdje i dan danas nemaju neka svoja prava. Nisam ni povjesničar, ni geolog, ni sociolog, pa ne mogu sa sigurnoću tvrditi da je moguće da se netko igra sa nama. Da je vidio da smo tako zapaljivi da ćemo sami sebe nabrzaka uništiti i onda će ova zemlja biti spremna za preuzimanje. Neće to biti neka očita okupacija, ali oni koji prežive, sada malo dramatiziram, će biti roblje. Roblje u zemlji koja je nekada bila njihova i koja obiluje resursima koji će za nekoliko godina biti vrijedniji od nafte, od zlata, da ne govorim o ljudskim životima.
Jesu ljudi izašli na ulice, ali moguće je da ti ljudi koji sada šeću ulicama izražavajući svoje negodovanje nisu pripadnici niti jedne političke opcije i nemaju ništa određeno protiv bilo koje od političkih opcija koje postoje, ali osjećaju da nešto nije u redu. Očito se među njima još nije pojavio netko tko bi mogao na pravi način atrikulirati to negodovanje, možda se nikada neće ni pojaviti, ali oni izlaze i svojim izlaskom pozivaju i druge da izađu. Dobro bi bilo, možda, da svi izađu na ulice i da konačno sami sebi priznamo da nešto nije u redu i da razmislimo što i kako dalje. E sad, da li je to moguće
Post je objavljen 21.03.2011. u 19:34 sati.