| < | ožujak, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (16)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (12)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (19)
Svibanj 2012 (12)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (14)
Veljača 2012 (14)
Siječanj 2012 (9)
Prosinac 2011 (22)
Studeni 2011 (15)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (23)
Srpanj 2011 (15)
Lipanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (8)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (15)
Listopad 2010 (9)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Vježbaonica u kojoj će ostati višak nesagorenih kalorija koje sam zimus nakupio...
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
\'ladovina
turobni i paranoični prvi dan proljeća
- 19:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Početak današnjeg dana mi je obilježio razgovor o dijetalnim režimima i načinu dovođenja svoga tijela u red, očito nisam jedini koji o tome razmišlja, ali valjda nisam dovoljno predan ili totalni ovisnik o hrani. To mi je najveći porok, hrana. A hrana postaje sve skuplja..i umjesto da sam sebe tjeram na misli o tome kako se ne smijem prežderavati, opet ću u svijet politike, ali to je jednostavno postalo neizbježno, u zadnje vrijeme gdje god sjednem, priča ode u tom smjeru i stalno se trudim biti umjeren, pronaći razloge za ovo što se događa, mislim na prosvjede. Nisu to neki divlji prosvjedi van kontrole, niti neki masovni prosvjedi, ali se događaju. Pune novinske stupce i šire se iz tv ekrana i radio aparata i time sigurno ostavljaju određeni dojam na one koje vijesti zanimaju, a takvih sigurno nije malo. Prosvjedi se ne bi događali da sve štima i to je ono što trebamo sami sebi priznati, nije to neko veliko i teško priznanje, ali jako je teško sam sebi nešto priznati, sam sebe izmijeniti, sam sebe natjerati da promijenim prehrambene navike. Ali za moje prehrambene navike još ima nade, pa možda i za nekakvo sazrijevanje kolektivne svijeti ima nade. Sada sam povukao suludu paralelu, ali znam da je Pero Ždero anoreksičan tip pored mojih nekih avantura za stolom, nema veze što je izmišljen. I lokativ mi je omiljeni padež. He, he, El loco..pomalo ludo zvuči misao koja mi se par dana mota po glavi. Znam da bi trebao misliti o drugim stvarima, ali eto, ne mogu si pomoći, valjda je previše tih raznoraznih utjecaja, ali ako ja uspijem jednog dana promijeniti svoje gabarite, možda i ova turobna stvarnost u kojoj živimo može biti drugačiija. Zašto turobna, kad na ulicama ima hrpetina vozila koja govore da nam je dobro i lijepo, automobila tako dobrih da čovjeku pamet stane, kad je izbor tv emisija tako širok i sjajan da bi mogao cijeli dan provesti pred televizorom, kad smo prodali hrpu državnih obveznica amerikancima, pa ćemo sada imati za započeti hrpu investicija. Možda sam ja turoban lik, jer se ne mogu oteti osjećaju da od onog trena od kako je ova država stvorena netko uporno radi na razjedinjenju, raspiruje netrpeljivost u oba politička tabora, tako da umjesto dijaloga koji kao politički oponenti moraju voditi, sva je politička komunikacija među natjecateljima za pravo na mandatno vođenje zemlje svedena na kavgu. Grozno, kultura i pismenost od stoljeća sedmog, a razumijevanje i uvažavanje se gubi u svakoj rečenici. Ne bi čovjek rekao da jedan narod koji bilježi toliko dugu povijest pismenog izražavanja, koji je nakon toliko dugo vremena konačno izborio svoju neovisnost na moguće najljepšem komadiću svijeta čini pogreške kakve su uništile nepismena divlja plemena sa afričkog kontinenta. Tukli su se međusobno, a oni koji su preživjeli završili su kao robovi na američkom jugu ili kao sluge kolonizatora u vlastitoj zemlji, gdje i dan danas nemaju neka svoja prava. Nisam ni povjesničar, ni geolog, ni sociolog, pa ne mogu sa sigurnoću tvrditi da je moguće da se netko igra sa nama. Da je vidio da smo tako zapaljivi da ćemo sami sebe nabrzaka uništiti i onda će ova zemlja biti spremna za preuzimanje. Neće to biti neka očita okupacija, ali oni koji prežive, sada malo dramatiziram, će biti roblje. Roblje u zemlji koja je nekada bila njihova i koja obiluje resursima koji će za nekoliko godina biti vrijedniji od nafte, od zlata, da ne govorim o ljudskim životima. Jesu ljudi izašli na ulice, ali moguće je da ti ljudi koji sada šeću ulicama izražavajući svoje negodovanje nisu pripadnici niti jedne političke opcije i nemaju ništa određeno protiv bilo koje od političkih opcija koje postoje, ali osjećaju da nešto nije u redu. Očito se među njima još nije pojavio netko tko bi mogao na pravi način atrikulirati to negodovanje, možda se nikada neće ni pojaviti, ali oni izlaze i svojim izlaskom pozivaju i druge da izađu. Dobro bi bilo, možda, da svi izađu na ulice i da konačno sami sebi priznamo da nešto nije u redu i da razmislimo što i kako dalje. E sad, da li je to moguće |
