| < | listopad, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (16)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (12)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (19)
Svibanj 2012 (12)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (14)
Veljača 2012 (14)
Siječanj 2012 (9)
Prosinac 2011 (22)
Studeni 2011 (15)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (23)
Srpanj 2011 (15)
Lipanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (8)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (15)
Listopad 2010 (9)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Vježbaonica u kojoj će ostati višak nesagorenih kalorija koje sam zimus nakupio...
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
\'ladovina
|
Danas je bio lijep dan, fino na zraku i baš je godilo, pogotovo zato jer sam sinoć malko kasnije legao, bio malo vani i nije mi se baš žurilo kuć, pa sam navratio u obližnju gostionu. Malo da kontempliram. Osim mene nikoga, osim dva policajca koji su se došli ogrijati. Kada sam izašao van, mrakan, vani sam vampiri i sove, huu. Zaspao sam odmah čim sam legao. Ujutro pojeo burek, pa ne bi ga promašio nikako, 5 kuna za burek, čudo u babinoj gredi. Ok..i dvije kifle i dva jogurta. Ali godilo je, svjež zrak i sve to. Obukao sam se slojevito, potkošulja, majica kratkih rukava, topla deblja majica i jakna. Kako je postajalo sve toplije, morao sam se raskopčati, ovo je bilo prvi put da sam se tako toplije obukao i još zakopčao do grla, kako sam raskopčavao jaknu, tako se ova moja trbušina oslobađala i kad sam se otkopčao do kraja, osjatio sam kako se trbušina oslobaša i ispada, plop. It's alive, aaaaa...Stvarno se moram pozabaviti s tim, papao sam pilseve, kao dodatak prehrani, koji učine da više ne mogu ništa progutati, jer šalju signale iz želuca u mozak da sam pun. I to je bilo vrlo zanimljivo iskustvo, taj neki osjećaj kao da si pojeo kutiju, pa kad sjedneš ili se pomakneš, kao da te bridovi žuljaju pod rebrima. Imam još jednu kutiju pilseva, ovo je sada skroz novi pristup, iako, to sam već naučio, tablete pomažu, ali ništ bez volje, ok, ja volju imam, da nemam volje sa ovim svojim apetitom imao bih tristo kila. Tablete, ima ih svakavih i ne mogu reći da nisam osjetio baš te efekte koji su opisani u načinu djelovanja. Dakle sve to ima smisla i efekta, pitanje je samo možemo li se mi pridržavati uputa koje dođu skupa sa tabletama. Iako, sve više sam siguran da čovjek treba biti umjeren u svakodnevnoj prehrani, umjeren i to je to. Danas pričam tamo sa jednim strojarom, kaže mora smanjiti prehranu jer mu je liječnik rekao da ima previše kila. Citiram: moram skinuti 30 kila, puno je i za kaasti ! A čovjek je stvarno jede višestruko više od svih ostalih, tako je naučio. Šutke mislim o svom višku kila i opet sam sebi govorim kako moram biti čvršći i predaniji. Zanimljive su te priče s terena, neki dan sam spomenuo miša u špajzu i opsegu akcije koja je poduzeta da se saniraju posljedice posjeta tog nezvanog gosta. Poslije sam se sjetio isto tako jedne priče na terenu, kad je isto neki miš bio u priči i jedan bećar komentira nešto u stilu, pa šta se miša bojiš, pa nije bijeli. Ja sam pao sa stolice skoro od smijeha. Ne znam kako da klasificiram tu izjavu, ide li to u crni humor ili u nekakve brutalne šale, ne znam da li je uopće u redu da to komentiram, ali za jednu birtašku priču je bila vrlo zabavna. Općenito, nešto sa u posljednje vrijeme se odmaknuo od načina na koji sam mislio da ću pisati ove postove, što općenitije i sa što manje dodirnih točaka sa stvarnim svijetom, jer sam sve više počeo prenositi događaje iz stvarnog svijeta tu u ove svoje postiće.Zapravo je nemoguće ne spomenuti te neke trenutke i nadam se da ih uspijem na pristojan način tu prenijeti, ali na trenutke se osjećam kao parazit, kao vampir koji se hrani pričama iz svoje okoline. |
|
Što jedan miš može napraviti to je nevjerojatno...kod kuće je opsadno stanje, sve iz smočnice, ostave ili špajza je vani, ali to mi nije smetalo da uredno doručkujem, ručam, ok, nisam večerao....a na vagu sam stao nekoliko puta, zabezeknut, odlična mi je ta riječ, zabezeknut...znam da je, a opet mislim da previše pokazuje.. |
|
Vratija se Šime, a di je bija...završetak terenskog rada je vrlo osjetan kraj jedne cjeline, jer svako zaključenje nekog događanja u okolini u kojoj čovjek živi nekakvu svakodnevicu nema tako jasne konture kao kada se crta podvuče negdje daleko od poznatog okružja. Iako bi sve trebalo biti rutina, ipak ostaje činjenica da se u izoliranim uvjetima ljudi bliže, upoznaju i stvaraju kontakte sa ljudima van njihovog malog kruga....sklapaju se prijateljstva. Pa i odlazak ima neku svoju težinu, jednu večer pred kraj smo zasjeli u gostioni malo, sutradan smo svi jedan drugom bili smiješni, a naročito oni koji su večerali, jer na povratku dočekala nas večera, ali nisu svi sjeli za stol i onda su neki se nauživali fino pripremljene patke. Sutradan, kako to već obično biva, netko pita što su jeli, koliko su pojeli, pa veselo saznaju da je fasovala cijela patka....ahahaha, pojeli bi i cijelog pazinskog purana, to su zdrave šale, općenito bio je to lijep dan. To je jedan mali detalj u cijeloj priči, jer ostalo je i nešto napravljeno tamo, što vrijedi vidjeti. Općenito, u nekakvom životnom smislu ovo je bilo vrlo intenzivno iskustvo..i sada je gotovo. Stvarnost. Ružan odraz u ogledalu.... |
|
Fotografija govori više od tisuću riječi, tako kažu i nije to daleko od istine, danas sam dobio mailom fotke sa druženja povodom krštenja prijateljevog sina. Jesam, ono, nevaljalac, to znam, koliko god se trudio biti bolji, ali ipak znam da pristojnost nalaže da u takvim prilikama treba obući bar košulju ako već ne i nešto ozbiljnije. Ali, izabrao sam strukiranu (mislim da se tako kaže) košulju, samo jednu takvu imam i slučajno sam je kupio, što da kažem, za ove moje medvjedolike gabarite totalno krivo i pravo je čudo da se nije raspala, ok, bio sam ja toga svjestan dok sam sjedio za stolom, pa sam uvlačio trbušinu cijelo vrijeme dok bi s nekim razgovarao ili primjetio kada bi se baš zatekao pred foto aparatom, ali koliko je potrebno da se čovjek opusti i da više ne primjećuje ništa, hm, neko si to neće baš dopustiti, ali ja sam stvarno sirovina, ne znam što da kažem, jer kad sam vidio kako strukirana košulja uopće ne izgleda tako odlučio sam se opet poslati u nekakvu vježbaonicu, gdje ima svega, sprava za aerobne vježbe, za anaerobne vježbe, općenito gdje ima svih sprava za mučenje, samo da ovaj mijeh svedem u neke pristojne gabarite. Naravno da sam se opustio, sve je bio kako treba, krštenje, pa red ručka..u takvim prilikama se jede kako treba, em je klopa vrhunska, em nema zabušavanja..pa red nazdravljanja, ni tu nema skrivanja..i sve je bilo kako treba, dok nisu došli tamburaši, ole, ali ono, zbogom pameti...najgore od svega, osim što sam vidio da trbušinu ne mogu više nikako sakriti, osim pred ogledalom, kad duboko udahnem, pa sam sebe lažem, je to da sam shvatio da baš i nisam neki kad treba naručiti pjesmu. Pa sam odlučio da bih trebao malo više pohađati mjesta gdje sviraju tamburaši...dobre su mi odluke, nema što, teretana, pa tamburaši...na što će to ličiti...uglavnom, opet sam u čast jednog dječaka bio najgori..ali tko zna, možda ću i ja jednom imati mali trbuščić, ipak ne mo'š bez trbuha. Znam da bih trebao misliti o nekim drugim stvarima i baviti se nekim drugim stvarima, zvučati ozbiljnije i odvažim se tu i tamo reći ili učiniti nešto što mislim da je onako ozbiljnije prirode, ali užasavam se pogreške, ne znam da li je to normalno, slušam danas na radiu profesora Grudena, kaže da treba furat svoj film, ok, rekao je da treba vjerovati u sebe, svakako, treba znati biti opušten..možda zato i ozbiljan svijet priča viceve i kojekakve šale, možda zato ja tu pišem koješta na ovim stranicama, ali nekada stvarno dobro dođe malo se ispuhati. Trebao bi zapravo svaki dan tu nešt napisati, dobro, otompotom.... |
|
Fotografija govori više od tisuću riječi, tako kažu i nije to daleko od istine, danas sam dobio mailom fotke sa druženja povodom krštenja prijateljevog sina. Jesam, ono, nevaljalac, to znam, koliko god se trudio biti bolji, ali ipak znam da pristojnost nalaže da u takvim prilikama treba obući bar košulju ako već ne i nešto ozbiljnije. Ali, izabrao sam strukiranu (mislim da se tako kaže) košulju, samo jednu takvu imam i slučajno sam je kupio, što da kažem, za ove moje medvjedolike gabarite totalno krivo i pravo je čudo da se nije raspala, ok, bio sam ja toga svjestan dok sam sjedio za stolom, pa sam uvlačio trbušinu cijelo vrijeme dok bi s nekim razgovarao ili primjetio kada bi se baš zatekao pred foto aparatom, ali koliko je potrebno da se čovjek opusti i da više ne primjećuje ništa, hm, neko si to neće baš dopustiti, ali ja sam stvarno sirovina, ne znam što da kažem, jer kad sam vidio kako strukirana košulja uopće ne izgleda tako odlučio sam se opet poslati u nekakvu vježbaonicu, gdje ima svega, sprava za aerobne vježbe, za anaerobne vježbe, općenito gdje ima svih sprava za mučenje, samo da ovaj mijeh svedem u neke pristojne gabarite. Naravno da sam se opustio, sve je bio kako treba, krštenje, pa red ručka..u takvim prilikama se jede kako treba, em je klopa vrhunska, em nema zabušavanja..pa red nazdravljanja, ni tu nema skrivanja..i sve je bilo kako treba, dok nisu došli tamburaši, ole, ali ono, zbogom pameti...najgore od svega, osim što sam vidio da trbušinu ne mogu više nikako sakriti, osim pred ogledalom, kad duboko udahnem, pa sam sebe lažem, je to da sam shvatio da baš i nisam neki kad treba naručiti pjesmu. Pa sam odlučio da bih trebao malo više pohađati mjesta gdje sviraju tamburaši...dobre su mi odluke, nema što, teretana, pa tamburaši...na što će to ličiti...uglavnom, opet sam u čast jednog dječaka bio najgori..ali tko zna, možda ću i ja jednom imati mali trbuščić, ipak ne mo'š bez trbuha i znati otić' kuć' na vrijeme. Znam da bih trebao misliti o nekim drugim stvarima i baviti se nekim drugim stvarima, zvučati ozbiljnije i odvažim se tu i tamo reći ili učiniti nešto što mislim da je onako ozbiljnije prirode, ali užasavam se pogreške, ne znam da li je to normalno, slušam danas na radiu profesora Grudena, kaže da treba furat svoj film, ok, rekao je da treba vjerovati u sebe, svakako, treba znati biti opušten..možda zato i ozbiljan svijet priča viceve i kojekakve šale, možda zato ja tu pišem koješta na ovim stranicama, ali nekada stvarno dobro dođe malo se ispuhati. Trebao bi zapravo svaki dan tu nešt napisati, dobro, otompotom.... |
|
Jutros sam počistio sve što je ostalo od nedjeljnog ručka...doručak je bio dobar, a ručak sam mislio preskočiti, ali tako se dogodi, da dođeš kuć' a miriši purica s mlincima. Pa ne znam kakav kakrakter moraš biti da to preskočiš. To je nekakvo zadovoljstvo, nauživat se fine papice, ali zadovoljstvo je kratkotrajno, a i ostvlja traga na čovjeku. Ok, tko želi biti momčina od stopedeset, to je u redu.....ma teško je ignorirati dobru klopu, a i ne želim je ignorirati nedjeljom, a ovim danima ću nemati vremena za ručanje u pravom smislu riječi.....i bit će to tako, ali nikako da se usaglasim sam sa sobom....možda neću nikada...možda bih trebao otići u japan malo da živim u onim njihovim cijevima krevetima i da se malo više posvetim pravim stvarima.... |
|
Ja tu pišem riječi koje nitko ne želi niti izgovoriti, ok, za sve čovjek mora imati neki razlog...ja sam sretan što postojim, što svaki dan otkrivam koliko je život lijep i tu slavim te spoznaje na ovaj neki svoj način. Danas sam čitao o onom frajeru što je probio zvučni zid u slobodnom padu. Eto i on slavi život, na svoj način. Svidio mi se taj njegov skok jako, skočio je i probio zvučni zid bez obzira na to što se mogao zapaliti, ne znam jel se mogao zapaliti ili što ja znam, slomiti, mogao je pokupiti neku pticu u letu....evo, to je razlika zašto ja slavim tu i razmišljam o sitnicama koje su u tom nekom planu njegovog skoka vjerojatno odmah eliminirane, možda ne bi ni osjetio da je proletio kroz pticu u letu.... a on tamo skače s ruba svemira. Baš oraspoložio, dapače, to mi je genijalna vijest i nadam se da će takvih bećara biti što više, ne moraju svi nešto skakati, nek svaki odradi svoju stvar.....bitno je da i ja odradim svoj dan najbolje što mogu, brrr, opet mantram. Ali što sada, nekada je mantra možda potrebna. Najvažnije je biti zadovoljan sam sa sobom. |
|
Zadnja dva dana se bavim mišlju kako nikada više ne bih trebao pisati postove u birtiji, ali nije birtija kriva za ludost nego nemir kojem dopustim da zavlada u mislima...a stvarno sam životinja nekada. I dovoljna je jedna sučajnost da to čovjek shvati, ako je točno da se sve što radimo odražava u našoj okolini, onda sam ja neki dan vidio svoj odraz u jednom haustoru. Vidio sam nezahvalnog monstruma. Moram biti pristojniji, ako je to ikako moguće. Kakva je ovo luda neka godina, mjesecima sam pazio na svaku misao da ne bude kriva da ne bih nešto krivo izrekao i onda u par dana napravim 100 gluposti i sve zato što sam sirovo, tupo čeljade.... Kod pametnih ljudi se sve događa s nekim smislom, kod mene je sve jedna nevjerojatna slučajnost za drugom i da se na glavu postavim ne bih znao kako se sve te neke stvari događaju. Stvarno sam živi nered, ali gledam oko sebe, slušam i učim, svaka godina je jedna nova škola, mislim da je ovogodišnja lekcija poniznost. Jer bio sam najgori gad na svijetu. Kad čovjek pogleda, ovakav sam ružan i deb'o baš zato što sam nered totalni. Kada sam počinjao s ovim blogom htio sam ga imenovati 'My mom's home cooking and couple of beers', ali nisam, ne znam zašto, zato što se nisam usudio to izreći. Nisam baš onaj iz reklame za neku stambenu štedionicu koji uzma kredit i kupuje si stan da pobjegne od kuće, jer je to znak nekakve individualnosti i uspjeha. Ja ne mislim tako. I puca mi prsluk..da imam običaj nositi prsluk mislim da bi stvarno puko jer se ova moja trbušina širi kao da jedem germu.. Čovjek treba znati reći sve bez ustezanja, ovaj prošli post sam rekao da trebam biti mrgud, na žalost ili na sreću, ne mogu ja to naučiti. Jer vedrina je super stvar. Da nije vedrine ne bih ja ovo sada pisao, ali teško mi ide nešto danas, ni onaj prošli mi nije bio neki, da mogu obrisao bih ga, ali to ne bi bilo fer, jer moram znati živjeti sa svojom glupošću i neka ga, nek stoji i podsjeća me kako sam tupav. Kažu da pametni ljudi uče na tuđim pogreškama, a budale na svojim. Ja sam toliko krivih koraka i pogrešaka napravio da bih se mogao zaposliti u cirkusu, fino, cin, cin, tri kune, medo koji pleše, cin, cin, dvije kune, medo klaun, cin, cin, jedna kuna, glupi medo koji samo sjedi. Bolje da sjedi i da šuti, nego da pravi gluposti, jer čim zine izleti glupost, čim se pomakne pomiču se i granice moguće gluposti. AAAAAAAAAAAAA, moram nešto napraviti da prekinem ovaj suludi slijed, da se obranim od ove poplave gluposti. Htio sam pisati o slučajnosti i nevjerojatnom slijedu slučajnosti na koje stalno nailazim, a zabrijo sam na glupost. Kao da je nema dosta na ovom svijetu, pa i ja moram dati svoj doprinos, baš glupost. To je zato što subotnju večer provodim kod kuće, ali opet, sinoć sam bio vani i proveo se. Dobro, želim biti uredniji, a da sam i danas izašao to bi bio nered. E, sad bi bilo dobro da mogu smisliti neku dobru rečenicu da podvučem sve ovo, ali ne mogu.....nema, prazna glavurda.... |
|
Ipak jesam međed i to onaj spiljski, ne samo po gabaritima, nego i po naravi volio bih.... Nekad pomislim da bih trebao kleknuti i na koljenima krenit na put oko svijeta da pokažem kako se osjećam zbog bezobraštine i bahatluka koji čuči u svakoj mojoj riječi i sprema se da skoči. To je slika koja postaje sve jasnija i življa i da nije tako ne mogu to više dokazati. Jer kao pravi medvjed znam samo u afektu reagirati, a takve reakcije su po defaultu krive. Ali da imam poštovanje prema cvjetnim livadama koje su procvale zato da pozdrave zvjezdicu koja je nedavno zasjala imam, ali bolje to ne pokazivati. Bolji je špilje mrak. Što sirovije i ružnije budem brundo u životu bit će mi bolje, vidim to na svakom koraku, to samo treba naučiti...... ...evo jedna žestoka stvar, možda je na trenutke stvarno malo previše sirova, ali onako nekako u globalu mislim da je dobra, koliko jedan medvjed može da prosudi........ono, mrdam se dok ovo pišem |
|
Ne znam jel ima što ljepše od produženg vikenda, mo'š se kršnit i u subotu i u nedjelju, jer imaš još jedan dan da se rekuperiraš.....praznik, danas je Dan neovisnosti. Na današnji dan je donešena odluka da dalje idemo samostalno. Zanimljiv je taj datum, na isti dan 1871 započeo je ustanak, e sad, moram nešto malo prekopirati iz wikipedije: Dana 7. listopada 1871. skupili su se svi zavjerenici u selu Broćancu i istog dana formirali Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom. Sutradan, 8. listopada 1871. planula je buna. Kvaternik je s 200 naoružanih graničara i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo prema Rakovici koja je bila određena za sjedište vlade. Uz bunu su odmah pristala sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. U buni su sudjelovali i pravoslavci iz navedenih mjesta. U tada donesenom proglasu predviđena je jednakost pred zakonom, potpuna općinska samouprava, ukidanje vojničke uprave u Krajini i uvođenje slobodnih županija, te da svećenici obiju vjeroispovijedi "imadu narod poučiti u ljubavi i slozi." Istog dana upućen je Rakijaš s 300 vojnika da pobuni Drežnicu, ali se neobavljena posla vratio u Rakovicu. Odatle su ustanici na čelu sa Kvaternikom 9. listopada krenuli u Plaški. Tada reagira austrijska vojska, pa se na samu dojavu o dolasku ogulinske regimente većina od 1700 vojnika razbježala. 11. listopada Kvaternik, Bach, Rakijaš i jedan od braće Čuić pogubljeni su, dok je drugi brat Čuić, Rade uspio pobjeći, prvo u Bosnu a zatim u Srbiju. Čim je ustanak likvidiran, treći dan po izbijanju, vlasti su krenule u akciju hvatanja ustanika. Četvrti dan sedmorica su osuđeni na smrt vješanjem "zbog zločinstva pobune". To su bili Petar Ugarković (graničar pješak), Petar Čuić (regrut), Marko Milošević (graničar), Janko Čuić (graničar), Ilija Šaša (graničar), Jozo Stergar (regrut) i Petar Tepavac (graničar). Budući da nije bilo krvnika koji bi izvršio tu zadaću svi su isti dan strijeljani. Tri dana kasnije osuđeni su na smrt Lazo Čuić (graničar), Filip Milanović (podbaša), Petar Došen (graničar) i Miladin Šaša (regrut). Svi su strijeljani izuzev posljednjeg koji je pomilovan na osamnaest godina teške tamnice. Uhićivanja nisu prestala te su pohapšeni, između 12. i 13. listopada svi stanovnici Zagreba koji su nosili prezime Starčević! Uhićeni su također Petar Vrdoljak (kasnije osuđen na 12 godina teške tamnice, s time da kroz mjesece travanj i listopad bude do kraja robijanja zatvoren u samici), Rudolf Fabijani (proglašen nekrivim - oslobođen) i Franjo Turkalj te graničari Milovan Miljković (14 godina teške tamnice), Maksim Čuić (8 godina teške tamnice), Lazo Šaša (4 godine teške tamnice), Mihael Bosnić (proglašen nekrivim - oslobođen), Petar Vojnović (proglašen nekrivim - oslobođen), Mihajlo Manojlović (proglašen nekrivim - oslobođen) i Stjepan Đaković (proglašen nekrivim - oslobođen). Eto malo povijesti, to mi se učinilo bitnim, jer današnji praznik koji slavimo se tako nekako poklopio da slavimo i one koji su hrabro krenuli u nemoguću bitku, sve zbog sna o neovisnosti. U Zagrebu su bili pohapšeni svi koji su nosili prezime Starčević !! Taj frajer je proveo pola života u zatvoru zbog želje za slobodom i neovisnošću. To je požrtvovnost, to su bili pravaši. Stranka prava postoji još i danas u sada neovisnoj zemlji i sudjeluje redovito na izborima u borbi za mjesta u parlamentu. Nije lako doći u parlament i onda nekako utjecati na svijet oko sebe. Znam da počinju pripreme za izbore i da se dogovaraju partnerstva, jer lakše je kada se ljudi udruže. Pročitao sam da se pravaši udružuju sa strankom loših navika. Ne znam da li je to pravi izbor, nije da me se pita, ali imam svako pravo da blebećem sebi u brk, jer nakon 20 godina na vlasti ta stranka nema što za ponuditi nekom potencijalnom partneru osim dugova, sudskog spora, uništene industrije i puno neodgovorenih pitanja. To je naročito bolna točka, kako je moguće da tvornice koje su zapošljavale tisuće radnika i izvozile robu danas ne rade ili jedva preživljavaju ? I sada dolaze izbori, ljevica se organizirala i ima svoj program, a desnica se počela okupljati, zašto npr. pravaši ne bi sami krenuli, ili ako već nekog moraju zvati u pomoć, možda bi mogli pozvati seljake, imaju i oni čvrste korijene ako ih se mogu prisjetiti, a nama trebaju korjenite promjene, pa nek onda zajedno naprave neki program. Pojma nemam, nekakvu plansku poljoprivrednu proizvodnju, sustav otkupnih centara, nešto tako, znam da lupetam. Treba razviti najvažnjije gospodarke grane, da imamo što jesti, da imamo što ponuditi turistima, a ako što ostane da možemo prodati negdje, kad moramo opet krenuti iz početka, možda dođemo jednom i do industrijske revolucije. Zašto desnica ne bi mogla reći ovima koji su bili na poziciji zadnjih 20 godina da nisu dobro radili. Najgore od svega je to što oni svojih pogrešaka nisu ni svjesni i to im treba netko reći, nije to ništa čudno, novca je sve manje, ne samo kod nas, nego u svijetu, a kada je ljudima teško, onda im nije problem reći sve što ih tišti. Teške godine dolaze, a mi živimo na jako bogatom i lijepom komadiću zemlje i mogli bi nas rastrgati ako se ne postavimo na pravi način, a onima koji više cijene novac i osobnu korist od vlastite zemlje nije mjesto u parlamentu. Ali tko zna, sve je moguće, moguće je i da na novčanici od 1000 kuna umjesto Starčevića osvane Karamarko ili još bolje, onaj samaritanac Sanader, to bi bila realnost. Opet me puklo na politiku, svi nešt blebeću o tome, pa eto i ja, čim izađem na ulicu osjetim se nekako glupo, trudiš se biti normalan, a uvijek laneš neku glupost, pa izgledaš kao nezahvalni zajedljivac i tako sve nešto, kao bahati magarac, užas jedan. Ovdje bar mogu sve reći i opet ne mogu ispraviti neke stvari koje me tište, jer sam glup i govorim gluposti. Znam da čovjek treba paziti što govori, a ja se ne znam izraziti kako bih želio, jer sam glupa i nepismena seljačina, koja uz to izgleda kao medvjed, trapavo i turobno. Ne želim biti glup, ni nepismen, niti izgledati trapavo i turobno, očito su i meni potrebne korjenite promjene. |
Braturođendanski i nedjeljni ručak, sarma, prečena prasetina, kolači, ono, idila, pojeo sam od svega po malko, ok, nije to bilo baš malo, ali malo u odnosu na ono što inače prožderem.....moram smisliti novi ritam i razmišljam da nedjeljni ručak bude cilj, a kroz tjedan da se hranim onako kako budem osjetio potrebu, znači kad ogladnim, onda da nešto čalabrcnem i tako, jedini problem je u tome što imam puno sada puno, previše kila za skidanje opet, stvarno sam najgori. Krenem ujutro ranije na vožnju biciklom, kad ima manje ljudi i tako to, da me nitko ne vidi, ali nema šanse, svaki put sam bio uhvaćen...onda moraš priznati da se ideš vozati zato što želiš živjeti zdravije i sve to tako nešto, ono neugodnjaci.....poanta je da ne možeš ništa raditi kriomice. Ali naravno, mora se tu i tamo dogoditi da zalomiš, onda slijedeći dan uživaš u mamurluku i počneš ponovo pisati na blogu.....kakve su novosti ? Pa i dalje sam stoineštokilaš, međed..i dalje se nadam da ću ipak skinuti nekih desetak, petnaest kilograma kroz neki vremenski period..novost je ta da sam otvoreno počeo razmišljati o politici, iznositi neke svoje stavove u običnim razgovorima, ali toga me pomalo frka, jer kako možeš biti siguran da si u pravu..da ne govorim o tome kako se moraš znati izražavati, paziti što govoriš, jer lako je ovdje, ali u stvarnom razgovoru nerijetko se dogodi, pojma nemam, poželiš biti duhovit, a sam sebi ispadneš nekako glup, zajedljiv i ne znam ni ja kakav.... Politika je tema toliko široka i opsežna da se vrlo lako možeš izgubiti, zato moraš valjda u svemu tome biti čvrst i imati neki jasno definirani cilj. Uh, kad se sjetim jasno definiranih ciljeva i ovog mog skidanja kilograma loše mi dođe, ali...... nada uvijek postoji.. Kako da kažem, teško se rastajem valjda od ovih kilograma koji trenutno definiraju ovaj moj lik, ( liiiiik medvjeda - eto jedna malo suluda asocijacija) nisu došli samo tako, puno je truda uloženo u ovu kilažu i veselja, ono, svaki gram ima neku svoju zanimljivu ili veselu priču. Tako to ide, uvijek se sve događa oko nekog stola i onda malo meziš, malo nazdravljaš i uz to razgovaraš, slušaš, ako dobro slušaš onda ponešto i naučiš, a kroz sve to se i zabavljaš. Heh, veseli stomak  Da, još jedna novost, otkrio sam kolače, ne mogu vjerovati da sam počeo često uživati u kolačima jer kolači su fajront. |
|
Opet sam se nadebljo kao prasac ili se to nakupilo bedova u meni pa sam nabubrio, ne znam ni sam....prije će biti da sam se nadebljo jer sam sav neki tup u zadnje vrijeme i umjesto da nešto činim sam sa sobom sjednem i žderem.....sinoć sam se zapio, to je bio razgovor o ozbiljnim stvarima, a takve teme se ne mogu prožvakati bez velike količine alkohola da ih malko omekša....tema je bila politika i kojim putem krenuti...rekao sam da sam sav u ovoj nekoj tradicionalnoj opciji, što bi bilo desnoj opciji, jer sam odgojen tako, da poštivam starije, da znam svoje mjesto za stolom i tako sve to nešto, da ne duljim, ali kod nas ako kreneš u desnom smjeru, odmah ćeš bit proglašen nekim mengeleom ili ne znam kakvim monstrumom, što nisam i bolje bi mi bilo da sam šutio, ako kreneš ulijevo odmah će ti netko reći da si srboljub i što ja znam, drag queen.....to što pokušavam razumjeti svijet oko sebe, zašto je srbin napravio konc logor iako je vidio da to ne valja ili što motivira drag queen ekipu da se tako predstavlja ne znači da sam ljevičar, što je najgore, ova dva razmišljanja bi trebala biti jako odvojena jer mi nekako ne bi trebala biti niti u istoj rečenici, zapravo treba znati prihvatiti ljude kakvi jesu i to što se netko voli oblačiti mislim da nije neki problem, sve dok ne odluči osnovati konc logor ili podržati osnivanje......eto, stvarno nisam baš normalan. Mislim da živimo u turobnom svijetu u kojem treba malo napraviti neke promjene, ali kaže meni moj prijatelj da nije vrijeme za revolucije. Istina nije, možda sam i ja mogao postati neki revolucionar, možda sam i ja bio dio nekakvog proljeća, možda kažem, jer ja sebi puno toga umišljam, ali eto nisam, jer u svakoj revoluciji netko mora nastradati, to je tako, a ja nekako ne želim nikome nauditi, iako su neki zaslužili najgore kazne, ali za to valjda treba brinuti neki sustav...a nije loše biti revolucionar, ideš okolo i radiš po svome, brdo cuge i cigara, a i djevojke vole revolucionare, što reći...da, to bi bilo fino, ali nije ni to baš ono što želim, ok, volim nazdraviti, volim i maštati o ljubavi, ali za cugu treba zaraditi, a da bih mogao jednom prići djevojci moram imati nekakav sređen život, posao, stalna primanja, nekakvu stabilnost, kaže moj odgoj, onaj seljački....sve što jedan pošteni revolucionar nema... I sad, niti sam desničar, niti sam ljevičar, niti sam revolucionar s bilo koje strane, a mislim da u ovom našem svijetu i politici kronično treba vedrine, a kako će to ljudi shvatiti zaista ne znam.....mislim da znam zašto se Jan Palach spalio, ali ja želim živjeti i kako god okrenem sam sebi izgledam kao neki seronja, ono, ujutro se probudim i stanem pred ogledalo i svaki put izgledam sve gore....ogledalo, ogledalo moje, najveći seronja na svijetu tko je.......i tako, znam da bih trebao pisati o lijepim stvarima, o ljubavi, veselim druženjima, putovanjima, pojma nemam, bavim se tu glupostima nekim.....cijelo ljeto sam izgubio zbog razmišljanja o glupostima i sada opet izgledam kao medvjed, da sam pisao ovdje nešto svaki dan, vjerojatno ne bih izgledao tako, ali eto, nisam mislio na to....... ali ne mogu reći da mi nije padalo na pamet da bih trebao doći i napisati nešto, čisto iz terapijskih razloga, ali nisam, nisam bio ni na pepersima, iako sam rekao da ću ići, to je bilo super druženje, predgrupa su im bila ona dva bećara, iako su mogli pozvati i ovu ekipu, onako iz zezancije...ili bar meni izgledaju kao pepersi kad su bili klinci.....pepersići dosta vremena sam proveo družeći se s radiom, a tu vole pustiti sve što je novo, pa sam se naslušao sveg i svačeg....eto jedne koja mi je zapela za uho, baš zezancija, ništa drugo, možda nije neki hit, ali mi je fora .....treba biti opušten...šašavci vesela je ta ekipa što živi u radio aparatu, volio bih ih vidjeti jednom, jer stvarno su me oraspoložili sto puta, a i iznenadili...obzirom da sam se izgubio u bespućima povijesne zbiljnosti ova će biti onako nekako prigodna da završim ovaj glupi i nezgrapni post....ne znam 'oću li se ikada znati izraziti onako nekako tečno, elegantno, bez da svaka moja riječ zvuči kao kamen mislim da ovi malo pretjeruju kad kažu da se dobra ne sjećaju, ali to je neka pjesnička sloboda koju ja ne razumijem....isto tako znam da sam glupa seljačina i da razmišljanja o politici nisu za moj ograničeni mozak, ali su nažalost, neizbježna u ovom svijetu u kojem živimo...nadam se samo da ću nekako pronaći načina da nekako korigiram ove svoje krmaste gabarite, a da ću usput i još poneki odgovor pronaći ili pojma nemam |
