Danas je bio lijep dan, fino na zraku i baš je godilo, pogotovo zato jer sam sinoć malko kasnije legao, bio malo vani i nije mi se baš žurilo kuć, pa sam navratio u obližnju gostionu. Malo da kontempliram. Osim mene nikoga, osim dva policajca koji su se došli ogrijati. Kada sam izašao van, mrakan, vani sam vampiri i sove, huu. Zaspao sam odmah čim sam legao. Ujutro pojeo burek, pa ne bi ga promašio nikako, 5 kuna za burek, čudo u babinoj gredi. Ok..i dvije kifle i dva jogurta. Ali godilo je, svjež zrak i sve to. Obukao sam se slojevito, potkošulja, majica kratkih rukava, topla deblja majica i jakna. Kako je postajalo sve toplije, morao sam se raskopčati, ovo je bilo prvi put da sam se tako toplije obukao i još zakopčao do grla, kako sam raskopčavao jaknu, tako se ova moja trbušina oslobađala i kad sam se otkopčao do kraja, osjatio sam kako se trbušina oslobaša i ispada, plop. It's alive, aaaaa...Stvarno se moram pozabaviti s tim, papao sam pilseve, kao dodatak prehrani, koji učine da više ne mogu ništa progutati, jer šalju signale iz želuca u mozak da sam pun. I to je bilo vrlo zanimljivo iskustvo, taj neki osjećaj kao da si pojeo kutiju, pa kad sjedneš ili se pomakneš, kao da te bridovi žuljaju pod rebrima. Imam još jednu kutiju pilseva, ovo je sada skroz novi pristup, iako, to sam već naučio, tablete pomažu, ali ništ bez volje, ok, ja volju imam, da nemam volje sa ovim svojim apetitom imao bih tristo kila. Tablete, ima ih svakavih i ne mogu reći da nisam osjetio baš te efekte koji su opisani u načinu djelovanja. Dakle sve to ima smisla i efekta, pitanje je samo možemo li se mi pridržavati uputa koje dođu skupa sa tabletama. Iako, sve više sam siguran da čovjek treba biti umjeren u svakodnevnoj prehrani, umjeren i to je to. Danas pričam tamo sa jednim strojarom, kaže mora smanjiti prehranu jer mu je liječnik rekao da ima previše kila. Citiram: moram skinuti 30 kila, puno je i za kaasti ! A čovjek je stvarno jede višestruko više od svih ostalih, tako je naučio. Šutke mislim o svom višku kila i opet sam sebi govorim kako moram biti čvršći i predaniji. Zanimljive su te priče s terena, neki dan sam spomenuo miša u špajzu i opsegu akcije koja je poduzeta da se saniraju posljedice posjeta tog nezvanog gosta. Poslije sam se sjetio isto tako jedne priče na terenu, kad je isto neki miš bio u priči i jedan bećar komentira nešto u stilu, pa šta se miša bojiš, pa nije bijeli. Ja sam pao sa stolice skoro od smijeha. Ne znam kako da klasificiram tu izjavu, ide li to u crni humor ili u nekakve brutalne šale, ne znam da li je uopće u redu da to komentiram, ali za jednu birtašku priču je bila vrlo zabavna. Općenito, nešto sa u posljednje vrijeme se odmaknuo od načina na koji sam mislio da ću pisati ove postove, što općenitije i sa što manje dodirnih točaka sa stvarnim svijetom, jer sam sve više počeo prenositi događaje iz stvarnog svijeta tu u ove svoje postiće.Zapravo je nemoguće ne spomenuti te neke trenutke i nadam se da ih uspijem na pristojan način tu prenijeti, ali na trenutke se osjećam kao parazit, kao vampir koji se hrani pričama iz svoje okoline.
Post je objavljen 31.10.2012. u 23:44 sati.