Fotografija govori više od tisuću riječi, tako kažu i nije to daleko od istine, danas sam dobio mailom fotke sa druženja povodom krštenja prijateljevog sina. Jesam, ono, nevaljalac, to znam, koliko god se trudio biti bolji, ali ipak znam da pristojnost nalaže da u takvim prilikama treba obući bar košulju ako već ne i nešto ozbiljnije. Ali, izabrao sam strukiranu (mislim da se tako kaže) košulju, samo jednu takvu imam i slučajno sam je kupio, što da kažem, za ove moje medvjedolike gabarite totalno krivo i pravo je čudo da se nije raspala, ok, bio sam ja toga svjestan dok sam sjedio za stolom, pa sam uvlačio trbušinu cijelo vrijeme dok bi s nekim razgovarao ili primjetio kada bi se baš zatekao pred foto aparatom, ali koliko je potrebno da se čovjek opusti i da više ne primjećuje ništa, hm, neko si to neće baš dopustiti, ali ja sam stvarno sirovina, ne znam što da kažem, jer kad sam vidio kako strukirana košulja uopće ne izgleda tako odlučio sam se opet poslati u nekakvu vježbaonicu, gdje ima svega, sprava za aerobne vježbe, za anaerobne vježbe, općenito gdje ima svih sprava za mučenje, samo da ovaj mijeh svedem u neke pristojne gabarite. Naravno da sam se opustio, sve je bio kako treba, krštenje, pa red ručka..u takvim prilikama se jede kako treba, em je klopa vrhunska, em nema zabušavanja..pa red nazdravljanja, ni tu nema skrivanja..i sve je bilo kako treba, dok nisu došli tamburaši, ole, ali ono, zbogom pameti...najgore od svega, osim što sam vidio da trbušinu ne mogu više nikako sakriti, osim pred ogledalom, kad duboko udahnem, pa sam sebe lažem, je to da sam shvatio da baš i nisam neki kad treba naručiti pjesmu. Pa sam odlučio da bih trebao malo više pohađati mjesta gdje sviraju tamburaši...dobre su mi odluke, nema što, teretana, pa tamburaši...na što će to ličiti...uglavnom, opet sam u čast jednog dječaka bio najgori..ali tko zna, možda ću i ja jednom imati mali trbuščić, ipak ne mo'š bez trbuha i znati otić' kuć' na vrijeme.
Znam da bih trebao misliti o nekim drugim stvarima i baviti se nekim drugim stvarima, zvučati ozbiljnije i odvažim se tu i tamo reći ili učiniti nešto što mislim da je onako ozbiljnije prirode, ali užasavam se pogreške, ne znam da li je to normalno, slušam danas na radiu profesora Grudena, kaže da treba furat svoj film, ok, rekao je da treba vjerovati u sebe, svakako, treba znati biti opušten..možda zato i ozbiljan svijet priča viceve i kojekakve šale, možda zato ja tu pišem koješta na ovim stranicama, ali nekada stvarno dobro dođe malo se ispuhati. Trebao bi zapravo svaki dan tu nešt napisati, dobro, otompotom....
Post je objavljen 24.10.2012. u 19:23 sati.