Popodne sam se išao voziti biciklom, nije to bila baš uspješna vožnja, jer sam se brzo umorio dok sam osjećao kako mi se trbušina prevaljuje s jednog bedra na drugo kako sam pedalio. Ali krenuo sam opet u borbu s tom mješinom, jest da mi je draga i da sam puno truda uložio u taj svoj tobolac, odlučio sam, još jednom probati ga malo stesati. Ako sam prošle godine uspio skinuti deset kilograma, valjda ću moći opet. Jedan korak naprijed i dva nazad, skoro da je tako, jer sam ono što sam skidao cijele prošle godine vratio za dva mjeseca. Matematički gledano, to bi bilo šest koraka nazad, katastrofa !! Ali odlučio sam tako, pa ću pokušati opet živjeti na taj način. Puno je odluka i stavova nešto u mojim riječima ovih dana, kažu bitno je imati stav, nešto odlučiti i onda tu odluku provoditi, imati nekakav cilj u životu. Mene su moje odluke, kojih nije bilo puno, dobro provodale po svijetu. Ništa osobito, ali u jednom trenutku sam se našao u blizini H. D. Genschera, to mi je palo na pamet dok sam se vozio njegovom ulicom danas. On je moćan i ispravan lik, što nije baš česta pojava, a prema nama se pokazao kao veliki prijatelj. Negdje piše da je veliki pacifista i da je posvetio život mirenju ljudi. Sudjelovao je u ujedinjenju zapadne i istočne Njemačke, dvije zemlje koje su se kroz godine hladnog rata jako udaljile jedna od druge, toliko da još uvijek postoje razlike među nijemcima koji su dugo živjeli podijeljeni zidom. Ali, koliko god to teško bilo, oni su ipak pripadnici jednog naroda i rade na svom ujedinjenju, jer to sigurno nije lak proces. Jedni koji su rintali kao konji cijelo to vrijeme i drugi koji su živjeli po principu lako ćemo i kojima je jedino opravdanje za sve strah od režima. Ne znam kakva je situacija sada, ali vjerujem da neće odustati. To je volja naroda.
Ja sam jučer odlučio zauzeti određeni stav, stavovi su nezgodna stvar i često mogu biti kočnica, kočnica svemu, onome što je po meni bitno, taj neki duh zajedništva i razumijevanja. Reći nekome da nije u pravu, a ne moći to zorno objasniti, je nezgodna stvar. Da sam nastupio negdje u javnosti, to bi bio vrlo nepromišljen nastup, jer nisam na pravi način možda objasnio zašto sam odlučio biti određen, a i ne znam mogu li to objasniti na pravi način. Jer kod nas sve funkcionira po principu, ako nisi s nama, onda si protiv nas i to netko jako dobro koristi i raspiruje mržnju, a zemlja se polako gubi, blijedi, pod pritiscima zakona iz unije, pod pritiskom velikog vanjskog duga, pod pritiskom odgovornosti za upravljanje zemljom. Opće je prihvaćen stav bio da su jedni stvorili zemlju i da sada imaju pravo raditi što god hoće, a da su drugi građani manjeg reda, etiketirani gotovo kao unutrašnji neprijatelj, što nije u redu. Prvo zato što je bivši vođa oporbe bio jedan od onih koji su otvorili vrata demokraciji i višestranačju, što je činjenica koju nikada nije kapitalizirao, a drugo zato što smo svi samo prolaznici u ovoj zemlji i na svijetu i sve što napravimo, osim nekih kratkotrajnih užitaka, ostavljamo u naslijeđe. A naše zajedničko naslijeđe su stoljeća borbe za slobodom i neovisnošću, nije mala stavka. Ali sva ta stoljeća su za petnaestak godina završila u džepovima nekolicine. Meni to baš nije ni normalno ni prirodno, ajd dobro da su to neki supermeni koji su sami učinili promjene i izvojevali pobjedu, pa se sada mogu folirati, ali nisu.
Desnica i ljevica moraju znati što radi ona druga, to je logično. Desnica i ljevica kao dvije strane istog političkog lica, to mora biti stvarnost. Moraju znati da se dopunjuju i nadograđuju, a ne da zaziru jedna od druge. Bilo bi glupo da mi jedna ruka smeta, a moram, što ja znam, voziti automobil. Čovjek kada zazme određeni stav, isti tren postane drugačiji, strši i ništa više nije isto, iako bi trebalo biti. Ne znam, ali u ovom virtualnom svijetu piskaram, pa nikako da objasnim sam sebi sve ono što mislim da bi trebalo reći, a ne znam kako bi to bilo u stvarnosti.
Post je objavljen 14.03.2011. u 23:03 sati.