Bio sam ovaj petak u Geneva, bilo bi glupo da se izrazim da sam bio u Genevai ili kako već da se izrazim u lokativu, da to bude bar gramatički ispravno, a stilski kako bude. Lokativ, dobro zvuči za jedan padež, ako sam ga pogodio. Dakle, bio sam na Geneva Motor Show 2011, moram se pohvaliti, jer to je nešto o čemu razgovaramo brat i ja već godinama. Kao klinci smo svake godine išli na izložbe automobila, to su uvijek bili veseli obiteljski izleti, sa svim uzbuđenjima koja pristojan izlet nosi. I putovanje i gužve i kupovine karata i duge šetnje i razgledavanje sto čuda automobilskoga svijeta i svih vrsta ljudi koje se mogu usput susresti. Tako smo i ovaj put krenuli na izlet, ali ovaj put smo morali ići avionom. Imamo nešto malo iskustva s avionima, pa nije bilo strašno. Pogriješio sam u predviđanju da će nam u avionu dati nešto za pojesti, sreća pa je mama napravila sendviče. Mislim da se aroma kobasice proširila po okolici jer sam čuo par zgodnih komentara sa sjedala par redova ispred. To mi je već učinilo ovo putovanje posebnim. Cijeli doživljaj je bio neko ispujenje dječačkih snova, što ja znam, kao ekranizacije stripova. Baš je dobar osjećaj šetati po aerodromima, osjećati se dijelom svijeta koji živi malo življe no inače. Ok, nije to neka nasušna potreba, ali je baš dobro iskustvo.
Nakon ulaza prva reklama na koju sam naleti je bila Heiniken i šankovi puni ljudi koji uživaju u pivu, kakvo otvorenje, a odmah iza je bila hala puna raznoraznih alata, opreme za mehaničke radionice, vulkanizerske radionice, autopraonice i sve nekako u tom stilu, odmah sam primjetio puno tuniranih automobila, ali to je bilo tek naznaka onoga što je slijedilo. Znao sam da ću vidjeti najbolje i najskuplje automobile koji se mogu vidjeti u svijetu, ali nisam znao kakav će osjećaj biti stajati pored takvih vozila. Zaboravio sam kakav je to osjećaj. Nekada sam znao upijati dojmove i dugo se sjećati kako izgledao model koji mi je bio naj, koje je boje bio i maštati o tome kako bi bilo voziti se u tom čudu jednog dana. Onda sam počeo odrastati i shvaćati da su takve stvari djetinje maštarije i u taj svije automobilskih izložbi sam se uvije vraćao samo kao gledalac svjestan da su to preskupe igračke. Ovaj put sam stvarno gledao čudesne strojeve i ponovo osjetio ushit koji sam osjećao kao mali klinac. Svidjelo mi se to. Treba se boriti, a ne nastupati kao čovjek s ograničenjima, kakav sam već dugo bio...i uživati. Ok, svjestan sam svojih mogućnosti i vozila koja bi bila primjerena, recimo, mom džepu, ali biti blizu takvih strojeva pali maštu i silno jača volju. A to je ono što čovjek mora imati puno dobre volje i raspoloženja, jer bez toga ne valja ići kroz život. Kada smo završili s obilaskom, predložio sam da odemo do šetališta pored jezera koje sam posjetio prošle godine. Heh, dobro smo se nasmijali kada smo izašli van iz vlaka i kada je brat rekao da se u početku zapitao da kud sad idemo, ali da mi vjeruju dok nešto ne popijem. Nismo se dugo družili na ovaj način, jer svakodnevica je ispunjena rutinama i zapravo tek te neke malo drugačije situacije čine sve puno ljepšim. Zato volim tako putovati i otkrivati život i uživat ću u tome dokle god budem mogao. A što se tiče lokativa i lokarenja, pa mislim da toga sada neće biti neko vrijeme, ali kad se ukaže prilika, sjest ću u birtiju i neću izlaziti tri dana. Znam da ću na kraju ostati sam, kad svi papučari i oni birtaški glumci odu kući, onda ću ostati da popijem još koju s barmenom, prije no što odem kući da tamo u miru zaspem. Jer nema više natezanja i nerazumijevanja. Moramo se razumjeti, ja neću biti više turobna spodoba, nego veseljak kakav sam nekad znao biti i sve će biti u redu. U prošlom postu sam pisao nešto o tome kako se trebam uozbiljiti i svašta nešto, da to svi trebaju, ali zapravo svak samo treba odgovarati za svoje postupke i sve će biti ok. Rekao sam da neću više pisati o politici, iskreno, to je neizbježno, jer svuda, gdje god dođem ljudi lamentiraju o politici, na ovaj ili onaj način i teško je biti tu normalan, neutralan ili ne znam što. Meni je stalo da se ljudi razumiju i uvijek pokušavam pronaći korijen problema. Kod nas se nešto događa, obzirom da su ljudi spontano izašli na ulice, problem negdje postoji, vezan je uz vlast. Kako je moguće da vladajuća stranka, općenito vladajuća opcija i svi oni koji ih podržavaju nisu vidjeli da ono što se događa nije dobro ? Možda su i vidjeli, ali imali su veliku podršku izvana, Europska pučka stranka koje su članovi i stranke iz vladajuće koalicije je pružala podršku i onda i ako se nešto pogriješilo, nije bilo teško prijeći preko toga i nastaviti dalje, ali ulozi su postajali sve veći, a novaca sve manje. Sada je kesa prazna i treba vidjeti što dalje. Demokršćani u Europi, na čelu s Njemačkim, bili su velika podrška ovoj našoj vladajućoj koaliciji i pokazali su se kao veliki prijatelji kroz vrijeme kada je ovdje bilo najteže i što je najvažnije, općenito, Njemačka se gleda kao veliki uzor. I Njemačka je imala političare na visokim pozicijama i tajne fondove i s tim se obračunala, a frajer koji je morao odstupiti nije bio mala faca i nije bio u politici kratko. Ono što je bitno je da je ok imati uzore, ali treba učiti iz onoga što je najbolje. Njemačka je lokomotiva Europske unije, ali to je zato što rade, zato što proizvode i izvoze. A mi smo i ono što smo mogli proizvoditi zagušili i uvozimo istu robu izvana. I sada se bojimo da će nas unija pregaziti. I trebamo se bojati, jer nemamo svojih proizvoda, jer imamo silne poljoprivredne površine, a masu voća i povrća uvozimo i umjesto da smo stvarali kanale za izvoz, stvoreni su kanali za uvoz. Lijepo je prošetati se po svijetu, a bilo bi još ljepše da imamo veća i bolja primanja i sigurno je to sve moguće još napraviti, nije kasno, samo se ne smijemo vrtiti na mjestu više. Zato su ljudi izašli na ulice. Vlada se boji da će im se oduzeti pravo na dovršenje pregovora s europskom unijom ako budu morali odstupiti s vlasti. Da su se ponašali drugačije i da nisu dopustili manipulaciju s biračkim tijelima, korupciju u svim sferama, da se nisu ponašali kao da ostale stranke ne postoje, ti pregovori bi bili već odavno zaključeni. Ne moramo mi na kraju krajeva ući u EU, ali trebamo imati jasan stav oko toga što želimo, a u borbi za opstanak na vlasti je sve pobrkano i građani više nemaju jasnu sliku gdje se nalaze i što mogu očekivati od eventualnog ulaska u europske integracije. I zato su ljudi izašli na ulice. Bio sam sada opet malo u uređenom svijetu, vrlo malo, ali dovoljno da vidim kako je to i da poželim i sam živjeti u takvom svijetu i evo, opet sam pola posta posvetio politici, ali možda je došlo vrijeme da se u politiku uključe svi, svi građani i da se konačno dogodi ta promjena. Znam da ću zbog svojih stavova ostati sam na kraju, ne kao u birtiji, kad papučari i ostali odu kućama, nego u svijetu i životu, jer pokušavam sve objasniti, kako sebi, tako i drugima, iskreno želim da se ljudi razumiju. Znam da moram imati jasan stav, iako jasan stab bez objašnjenja može biti kontraproduktivan. Mislim da prosvjednike treba podržati, mislim da se mora nešto dogoditi. Možda će se konačno dogoditi situacija u kojoj će progovoriti netko tko će sve povezati i koga će svi razumjeti. Slušao sam neki dan na televiziji zanimljiv prilog o tome kakav bi trebao biti čovjek koji bi mogao sve okupiti oko sebe, obiteljski čovjek mlađe dobi, sa akademskom naobrazbom. Znam da takav postoji.
Jednu stvar su pokazali ovi prosvjedi, da smo kao narod ipak vrlo smireni, nismo skloni neredima, tihe građenske svijesti koja je odlučila reći dosta... i sasvim je razumljivo da se tu nitko normalan ne želi nametati, možda bi trebao biti predložen ? Na kraju uvijek ostaje oporba.
S priče o prelijepom izletu prešao sam na priču o politici i opet tome posvetio puno prostora, očito je da od politike više ne možemo pobjeći ako želimo promijeniti svijet u kojem živimo. Nema smisla ni od čega bježati, treba se čovjek sa svime suočiti.
Post je objavljen 13.03.2011. u 10:54 sati.