La Llorona, ili "Uplakana žena", je sablasna figura iz latinoameričkog folklora koja vječno luta oko vodenih površina, tražeći djecu koju je utopila u naletu bijesa. Najčešća verzija priče govori o ženi po imenu María koja, nakon što ju je prezreo nevjerni muž, utopi njihovu djecu u rijeci prije nego što si oduzme život. Osuđena na nemiran zagrobni život, njezini tužni krici navodno odjekuju noću, ponekad upozoravajući druge da se drže podalje, a ponekad pogrešno namamljujući ljude u njihovu propast. Ovaj video objašnjava priču o La Lloroni:

https://youtube.com/shorts/cnIEGyeuCwI?si=YUvgXWx06JaN6nc5

Izdaja i bijes: Priča obično počinje sa ženom koja je bila ili tašta ili udana za bogatog muškarca. Kad otkrije da joj je muž bio nevjeran, obuzima je bijes i tuga.

Tragičan čin: U svom bijesu, utapa svoju djecu u rijeci. U nekim varijacijama to je bio impulzivan čin osvete; u drugima je to bila tragična nesreća uzrokovana njezinim nemarom.

Posljedice i prokletstvo: Nakon što shvati što je učinila, ispunjena je ogromnom krivnjom i tugom. Umire i prokleta je da postane duh koji nikada ne može pronaći mir.

Vječna potraga: Kao La Llorona, osuđena je lutati obalama rijeka i jezera, vječno tražeći duše svoje izgubljene djece uz očajnički krik: "(Ay, mishijos!)" ("O, djeco moja!").

Upozorenje: Roditelji ponekad koriste legendu kako bi upozorili svoju djecu da se klone nevolja, ali neke verzije mita kažu da njezini krici mogu donijeti nesreću ili smrt onima koji ih čuju.

Kulturni značaj: Priča je duboko ukorijenjena u meksičkoj i meksičko-američkoj kulturi te se s vremenom razvijala i nosila različita značenja, ponekad služeći kao opomena o ponosu i osveti, a ponekad reinterpretirana kao simbol ženske nemoći i traume.

Día de los Muertos (Dan mrtvih) u Meksiku slavi se kao festival života pokojnika, a ne kao dan tuge. Obitelji podižu oltare (ofrendas) s fotografijama, hranom i pićem za pokojnika, posjećuju groblja i ukrašavaju grobove cvijećem (nevenima) te ukrasnim lubanjama (calaveras). Tradicija traje od 31. listopada do 2. studenog, a obilježava se zabavama, glazbom i druženjima. Meksikanci vjeruju da se duše mrtvih na ovaj dan vraćaju i slave zajedno sa živima, zbog čega se blagdan slavi uz hranu, piće i zabavu. Blagdan je UNESCO-ova nematerijalna svjetska baština, a slavi se širom Meksika, posebice u središnjem i južnom dijelu, uz parade, glazbu i plesove.

NOĆ VJEŠTICA
Bit će klupe mokre
bit će dani sivi
bit će jesen duga
mrtvi će bit živi

sve je više svijeća
pijesak brzo curi
ona - zadnji trzaji
a meni se ne žuri

na čarapi čičak
skidam ga polako
čičak vrišti uvija se
neće boljet jako

na smežuran list
liči mi to lice
u čijem životu
lete ružne ptice

kukuruz u klipu
još u polju stoji
kljunom žuto zrnje
mokra vrana broji

na ogradi bundeva
mjesec je sve niže
zombi jede mozak
Noć vještica stiže.

24. 10. 2025.

Moja soba

Moja soba. Polutama. Tišina.
U njoj gradim, razgrađujem, dižem, spuštam, gladim, korim svoj život.
Sa sunčanom zrakom pišem radosno stihove koji poput ptica kroz otvorene prozore odlete u svijet.
Sa zelenom zrakom mjesečine pišem tihe i tajne stihove koji poput vlažnih noćnih paunčeta kroz otvorene prozore odlete k zvijezdama.
S pramenom magle pišem turobne stihove koji poput crnih florova kroz otvorene prozore plove u noć.
Tiha soba. Stihovi. Sjeta.
A kad me jednog dana budu iz nje iznijeli u lijesu, ostat će još neko vrijeme u zraku moj duh i u kutovima jeka mojih koraka, a onda će kroz otvorene prozore u sobu navaliti život poput naglog vjetra, srušiti mrtvačke svijeće i mjesto njih u svijećnjake utaknuti visoke, crvene ruže.
I dok se moj lijes bude polagano pomicao groblju, iz teških, crvenih ruža mirisat će vlažno život.
Život koji sam toliko volio!

Vjekoslav Majer, Prozor na grad (Pjesnička proza)

Svjetiljke na Griču (galerija)

""Ovo je trebao biti radostan događaj", rekao je Partee. "Povratak kući - kada se pojedinci vrate i daju nešto svojoj alma mater te žive lijepe uspomene na vrijeme provedeno na Sveučilištu Lincoln, koje im je pomoglo da krenu u život. To je prekinula pucnjava koja se nije trebala dogoditi."

U ovom trenutku još uvijek nije jasno što je dovelo do pucnjave i zašto su pucnji ispaljeni. Škola je bila zatvorena, ali to je kasnije ukinuto.

"Danas djelujemo kao da ovo nije incident u kojem je netko ušao s namjerom da nanese masovnu štetu sveučilišnom kampusu", rekao je de Barrena-Sarobe tijekom konferencije za novinare.

Istražitelji vjeruju da je bilo više strijelaca, ali trenutno nema jasne prijetnje kampusu, rekla je de Barrena-Sarobe.

U izjavi objavljenoj u nedjelju poslijepodne na društvenim mrežama, ured predsjednice Sveučilišta Lincoln, Brende A. Allen, rekao je da fakultet surađuje s vlastima.

"Budući da je ovo i dalje tekuća istraga, detalji se mogu razvijati tijekom sljedećih nekoliko dana", stoji u objavi. "Nastavit ćemo obavještavati zajednicu Sveučilišta Lincoln o svim važnijim ažuriranjima čim postanu dostupna."

Sveučilište Lincoln nalazi se na Baltimore Pikeu u južnom okrugu Chester, oko 72 kilometra od Philadelphije.
1 osoba uhićena u vezi s pucnjavom na Sveučilištu Lincoln

Zecqueous Morgan-Thompson iz Wilmingtona u Delawareu uhićen je zbog nošenja skrivenog vatrenog oružja bez dozvole i nalazi se u zatvoru okruga Chester uz jamčevinu od 25.000 dolara, rekao je de Barrena-Sarobe, dodajući da ne može potvrditi je li pištolj koji je imao korišten u pucnjavi.

Od 17 sati u nedjelju, mjesto događaja je ostalo aktivno, rekao je de Barrena-Sarobe, a istražitelji provode mrežnu pretragu područja i surađuju s K9 kako bi prikupili dokaze. Također intervjuiraju ljude i pregledavaju video dokaze, rekao je.

"Spajanje videozapisa bit će ključni dio ove istrage", rekao je de Barrena-Sarobe.
"Razorna" noć u južnom okrugu Chester, kaže okružni tužitelj

Policija je opisala kaotičnu scenu u kojoj su ljudi bježali u svim smjerovima nakon što su ispaljeni pucnji. Vidjeli su ljude kako trče u zaklon, a nekoliko drugih je liječeno nakon što su srušeni na tlo i pregaženi, rekli su dužnosnici.

CBS News Philadelphia razgovarao je sa svjedokom koji je rekao da je vidio jednu osobu kako prima CPR.

Šatori su postavljeni na parkiralištu ICC-a za događaj uoči događaja, osmišljen kako bi se ljudi okupili, ponovno povezali i proslavili Sveučilište Lincoln. De Barrena-Sarobe rekao je da se u ICC-u nalazi i policijska uprava Sveučilišta Lincoln.

"Ova masovna pucnjava nikada se nije trebala dogoditi", rekao je okružni tužitelj.

"Zabrinuti smo za naše studente koji su ovo morali doživjeti, naše bivše učenike koji su ovo morali doživjeti, te naše posjetitelje i prijatelje", rekao je Partee. "Ovo smo odredili kao vrijeme za proslavu naslijeđa Sveučilišta Lincoln, prvog povijesno crnačkog HBCU-a u zemlji. Dakle, shrvano, ako postoji druga riječ koja bi to opisala, a koja ima veći utjecaj, ja bih je upotrijebio, ali shrvan je početak."

Okružni tužitelj okruga Chester rekao je da dužnosnici nastavljaju pratiti sve žrtve i istražuju pucnjavu s punom snagom saveznih, državnih i lokalnih snaga za provođenje zakona.

Nakon pucnjave, guverner Pennsylvanije Josh Shapiro rekao je u emisiji X: "Obaviješten sam o pucnjavi na Sveučilištu Lincoln večeras i moja administracija ponudila je punu podršku.""

https://fenix-magazin.de/tijekom-dodjele-diploma-ubijena-jedna-a-najmanje-sest-osoba-je-ranjeno-u-pucnjavi-na-sveucilistu-u-pennsylvaniji/#google_vignette

MIJENJAM PROFILNU

Brišem Marlene
imam sebe
mijenjam profilnu
postavka me hebe
ne biram sliku iz starog albuma
od postanka ko neke
koje svog lica sada se boje
pa stavljaju mlađahno svoje
NE!
zar stidit se svog lica danas
treba?
u koju svrhu?
zbog čega?
ima tako lijepih faca
u svako godišnje doba
proljeće, ljeto, jesen i zimu
bez obzira na klimu
te oči uvijek bistrinom zrače
njena prastara tugom sve jače
zbog vremena prošlog
kao da plače
profilnu stavljam
baš sam si cool
fotkana juče
kad izašla sam na kišu
i vjetar
u noć iz kuće.

Kvartovski dečki i pijača, nisu prestajali piti poslije rata i skidanja se, pokojni su danas, počivajte u miru, dečki


JA SAM BUDUĆNOST
(Bare, legenda)

Monoteizam, fundamentalizam i demokracija su nespojivi, otuda sva šizoidnost klerom napadnutih društava jer kler nije da vlada predviđen nego da tješi nesretnike i potrebite, a kad kler zajaši vlast želi ju svu, bez demokracije. Gledam nekog popa kako pljuje Tomaševića i pitam se kako se pop usuđuje petljat u političke poslove i je li će društvo biti još šizofrenije pod likovima koji umjesto tješenja raje napadaju demokratski izabrane lijeve političare. Pogledaj bogatstvo popa i siromaštvo naroda oko njega dok se bori za prednost koja dok mu se ne izbije i ne vrati se popa na mjesto koje mu u društvu pripada, a to je milosrđe a ne napad, mira biti neće, i sreće. Sva napredna društva metnula su popa gdje mu je mjesto, u hramu a ne na trgu gradskom i agitiranju za političku i financijsku prednost nad građanima. Kad se popokracija ukorijeni ugovorima i njihov ulazak u TV-ove, stanove, škole i lisnice građana nasilno provede na šetu i masovno siromašenje i iseljavanje stanovništva i dovrši popovska fanatizacija društva umjesto modernog obrazovanja, tada će samo francuska revolucija biti učinkovita opozicija mu, uči nas povijest. Pope, pa zar tebi nikad nije dosta love i krvi, rata? Pop želi vlast i novac i u tom smislu gdje je on jak narod je slab i siromašan i u iseljavanju i emigraciji, jer nismo mi u stotinama tisuća nesretnika ugoroženi pod popom imigracijom u Hrvatsku koliko smo pod lakomim popom ugroženi imigracijom u Njemačku, Švedsku, Austriju, Irsku, Kanadu, Švicarsku i sve zemlje u koje pod lakomim popom iseljavamo trajno, za razliku od nekadašnjeg u Jugi rada u inozemstvu kad je stari slao kući lovu I VRAĆAO SE, sad više nema ni kuće ni nikog već se pod popom, ovrhom, terorom, deložacijom i propadanjem i neimaštinom iseljava kao kad se umre, ZAUVIJEK.




Poljubi taj kamen???????????????????????????

Ovo mi je taaaaaako dobra pjesma, Ginem...

Djevojčica s kečkicama, torte i kolači je poezija sama po sebi naslov, pa je potpuno nepotrebno stvarati stihove, o ljupkosti djevojčica s kečkicama, i još kad stoje pred kolačima - arhetipska slika djetinjstva i sreće. Djevojčice su čuđenje u svijetu. Zamislite sad horor manijaka koji takvo dražesno stvorenje udara u glavu i u trbuh životinja kad su nasamo, i čuči za dominaciju je pod dirigentskom palicom bogatih popova obučenih da ubiju ljupkost djetinjstava u korist svoje želje za društvenom moći, za lovom, dominacijom i robljem. Patokracija je vladavina psihopata. Je li živimo patokraciju i izlažemo našu djecu ozbiljnom riziku kroz patokratski formirane servise za dominaciju djevojčica i klečaonu? Djevojčice su kolijevka čovječanstva, psihopat je - smrt, brutalna opozicija ljupkosti, radosti i životu.

Monstrumizacija društva je uzela maha posebnno na polju psihopatologije dominiranja i dominacije. Psihopati opušteno ulaze u autobuse, naslanjaju se na putnice i masturbiraju javno. Komentari su odvratni pod objavom napadnute žene, uglavnom sarkastično tolerantni prema manijaku. Jutros UŽAS - muškarac u Splitu silovao curicu godinama, vlastitu kćer, počelo je kad je imala samo PET godina s užasnim detaljima da ju je silovao i tjerao da se gola kupa pred njim satima. Jezivo, monstrum se žalio na presudu da je prevelika, djevojčica je ostala doživotni psihički a možda i fizički invalid od torture koju je prošla od svoje PETE GODINE. Manijak imigrant u Irskoj seksualno napao djevojčicu od DESET GODINA i izazvao val antiimigrantskih nereda umjesto nereda protiv svih manijaka i predatora oko nas koji čuče i mole za dominaciju nad nekim i za pravo obiteljskog nasilja i gnjusnog obiteljskog iživljavanja u četiri zida. Sjetih se onog manijaka koji je napao seksualno američku košarkašicu a čudovište je to u svojoj presudi proglasilo činom rukovanja jer joj je gurnuo prst a ne stvar u crijevo. Nikada, ama baš nikada nisam čula popa da propovijeda protiv nasilja nad djecom i životinjama, ali sam ih gledala i čitala kako blagoslivlju pse, puške i noževe i nazivaju žene drugotnim bićima. Kako skrivaju prljave afere svojih članova i masno plaćaju žrtvama našim novcem u skandalima za šutnju. Kako ne daju silovanim djevojčicama zdravstvenu skrb jerbo drugotne moraju roditi. Kako perverznjaci isisavaju, osiromašuju i harače provincije svojim financijskim i političkim interesima. Čitam Drakulićkinu Kao da me nema o silovanim i ubijanim dječacima, logorskim robinjama silovanim i ubijanim i o ženama koje ostavljaju djecu začetu ratnim silovanjima u bolnicama doživotno uništene traumama. Može li monstrum regulirati monstrume? Je li kriv imigrant ili bolesni manijak kod politiziranja zločina? Tko je STVARNO KRIV ZA ZLO? PO MENI - ČUČAVAC ZA DOMINACIJU na mom trgu pred nosom nam. Što je za čučavca dominacija ako ne - normalizacija psihopatologije u društvu koje će prstom upirati na radnika i ženu koja nije čedno obučena, a parazit će joj/im biti izvan fokusa dok gledaju u koga "divide et impera" upire prst. Slaveni su uvijek držali do svojih žena i kćeri, paraziti su došli to izregulirati političkim pritiskom s brežuljka moći po trgovima širom nekad zdrave i normalne naše u kojim zakonima je silovanje bilo silovanje a ne rukovanje s drugotnom.

p. s. Sigurna sam da gnjusni zločini imaju manje veze s bojom kože a više sa monstrumskim mozgom psihopata, jer silovatelj svog djeteta od pet godina, je monstrum ma koje rase i boje bio.

Kad je jako otežala i prijetila da će prevrnuti lončić s balkona na stazu duboko dolje gdje prolaze ljudi, brigu sam riješila režući je, iako mi je bilo žao, jer cijelo ljeto me uveseljavala nepoznata mirisna brzorastuća biljka čija sjemenka je počela klijanje u pogrešnom loncu, na petom katu u mojim ukrasnim travama. Dominantna tamnozelena debela dlakava stabljika i krupno neugledno lišće, aktivnog i naočigled rasta, pitala sam se koji je to rod, a onda se na vrhu pojavila svijetlozelena mesnata kuglica - plod. Rajčica, obična domaća Solanum lycopersicum, otkrila se minijaturnim ljupkim plodom. U ono malo zemlje izrasla je preko metar i pol u dužinu, a čini se da nije smetala susjedu, mom klorofitu, jer je i on uz nju lijepo napredovao. Poslije prvog hladnog vjetra morala sam ju onako dugačku i nestabilnu odrezati da ne padne lončić nekom na glavu i bacila sam ju u vrećicu za smeće iz koje je ostala viriti zelena glavica. Onda sam sažaljena odrezala vršak biljke i metnula ga u čašu u kojoj je nastavio davati sve od sebe za malu rajčicu koja je i dalje rasla bez korijena i bez zemlje. Izvela sam dva + dva zaključka:

1. Smisao rajčice je plod pod svaku cijenu, i kad list žuti i vene u čaši, i dalje hrani svojim sokovima plod
2. Plodovi su okrugli, nisu ravne ploče
3. Zemlja je okrugla
4. Je li svemir bašta a planeti - plodovi?

Evo i galerija:

Kakva svježina!
Miriši kosa po bilju -
poslije kupanja.





Made with Reface App


I moja mala slatka Crvenkapica s natučenim nosićem, pala je :)))))), moja fotka

Replika kao posebni post jer ne mogu objaviti ju na anketi iz tehničkih ili možebitno selekcijskih razloga tko će a tko ne sudjelovati u anketi, možebitno, velim, jer ne bih mogla baš vjerovati da baš na Halidu me eliminiralo za sudjelovanje u razgovoru.

Dakle, replika:

Uglavnom je sva sevdalinka i pjevači sevdalinke "od sevapa" pa to nikako ne može tumačiti tugu regije za Halidom osim u kontekstu Jugoslavije koju je obožavao. Meni ne nedostaje "sevap" jer nisam obožavateljica, ali mi nedostaje Halid, jer volim takve tople ljude, konobarice.

https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQ4VrLNm3s_85JjICIx9393J9F33285E2qbmQ&s

Najava koncerta ljetos u gradskom parku, koji nažalost, nije održan zbog zdravstvenog stanja pjevača. Moja fotka. Bilo je lijepo živjeti s tobom.

Vrt. Uz žutu bundevu
gmiže gusjenica.
Kud žuriš, gusjeničice?


Jesenji sumrak.
Ispod žutog lišća trnje -
zapinje rub haljine.

Moja galerija:

... Od idiličnih staraca, koji zalijevaju svoje pelargonije, do biznismena i Lucky-Day-crnačke glazbe nije se promijenilo ništa. Pale se svijetla pred fotografijama pokojnika, pije se vino i sviraju glazbe, a po ormarima čuva se zlato. Mijenjaju se putnici jedni za drugima, putuju kroz sobe i umiru kao lišće po drvoredima u jesenjem sutonu. A onda dolazi metla, noć i smeće. Na jednoj crkvi u kamenome centru Grada odbija zvono na zvoniku. Titra kandilo u polutmini crkvene lađe, a mramorni grbovi s biskupskim mitrama, raspela, sveci i anđeli na portalu, sve to stoji kao crna kulisa. Pada jesenji suton i sve je tiho i žalosno.

Dok tako centar grada tone u građanskoj tišini, predgrađe obavijeno je gustim oblakom čađe i dima, na osvjetljenju bogenlampa svi predmeti izgledaju sivi kao da su izliveni od termitskoga pepela i posuti betonskim brašnom. Uz nekakve zgrade s dorskim i jonskim mramornim stupovima, uz marijaterezijanske soldačke magazine s okomitim zlatnim gromovodima, u blatu i u smradu, bez asfalta i bez kanala, stoji predgrađe. Tu su stanovi smrdljivi kavezi menažerija, tu se puše koksove peći i tvornički dimnjaci, a na rasvijetljenim četvorinama u tamnonarančastoj pari plazi transmisiono remenje strojeva. Nered i Siromaštvo. Tu stanuje Proleter, brat onog istog Proletera koga tako dobro poznaju i George Grosz i carinik Rousseau i pokojni Vahtangov. Tu mlade djevojke u batistnoj bluzi s cvjetićima izgovaraju prostačke i surove riječi tako jednostavno i naivno kao što se sve tu zbiva prirodno i jednostavno. Naoko i na prvi pogled: bez živaca. Zamazana djeca, drvenjare polijepljene katran-papirom, limene table za Palma-gumipete, i mlade sušičave krezube žene. Drvene psetarnice u kojima stanuju bolesni ljudi, poderane krpe kao zavjese na oknima iza kojih zijeva tmina. Na jednom prozoru šalica puna crne kave, jedna kefa, jedna žlica i prazna plehnata kutija za Admiral-pastu. Prašni, sivi truli plotovi, izgaženi cvijetnjaci sa zelenjem i staklenim kuglama. A između svega toga tiho i elegantno, u obloj krivulji, po gvozdenim šinama, što na odrazu kolodvorskih svjetiljaka blistaju kao staniol, giba se zmijski nečujno jedna Pullman-garnitura s najnovijim belgijskim strojem na šest cilindara. U rasvijetljenim oknima luksurioznoga Ekspresa Svijet Internacionale, Skandala i Blefa. Kožnati kovčezi sa slikom venecijanske Santa Maria della Salute, s londonskim Carlton-monogramom, s vinjetama međunarodnih fashionable hotela. Skupocjene rukavice od jelenje kože, Dunhill-lule, pepita putničke kape. Porculanske pločice s engleskim i francuskim slovima, jelovnici, livrirani sluge, crveni sagovi i miris spavaćih vagona: čađa, lizol i kolonjska voda. To Njegovo Veličanstvo Ljudevit Četrnaesti putuje smradnom plebejskom provincijom. Nestalo je crvenkaste mahagoni-boje žutom mjedi okovanih luksuznih vagona, nestale su crvene svjetiljke u tmini, a iz jedne krčme iza plota čuje se harmonika. Nad predgrađem puši se žalost jesenjeg predvečerja. Svi se ljudi miču tu kao drvene igračke u sivoj zamazanoj kutiji. Lica grubo izrezana pastirskom kebom i namazana karminom; kretnje tvrde i olovne, glasovi prepukli i gluhi. Žene se znoje nad šparhetima, djeca plaču, a kroz dudovu aleju prokasao je fijaker s dvije gladne ćorave kobile. Robovi. Znojni i ogromni, poderani i gladni robovi. Povorke robova po blatnim ulicama, iza kojih ostaje u zraku vonj izmučena tijela kao da su pred nama pronijeli nagnjila mrtvaca. Preko blata prosuo se odraz zlatnoga brokata jedne Brijačnice gdje su ogledala omotana tilom, gdje miriše po prostom parfemu i po karbolu, i gdje se "Bubikopf šiša za Šest Dinči". Karameli i kraherli na svijetlu lojanice pod jednim šatorom gdje gnjiju kruške, zamotane u stare novine. Plotovi u sivoj boji predvečerja i oblaci s dalekom zelenkastom rasvjetom gradskoga Centra. Tu žive ljudi u rasklimanim posteljama s prugastom perinom, tu se kune i pljuje po podu i umire jeftino. Govori se o tancšulu i o nogometu, pije se medica u nedjelju i igra se tombola uz svirku orkestriona. Tu je predgrađe i tu pada teška, umorna, blatna noć kad se puše petrolejke i laju psi. A na terasama hotela u Gradu razgaraju se kristalni crveni ljiljani i primaš u fraku intonira: "My baby blues", majoneze, lososovina, mirišljive paštete, zlatno vino, brokat i srebro. Prošla su siromašna mrtvačka kola sa crnim zavjesama i srebrnom tkaninom, a jedna se crvenokosa žena nasmijala glasno, i taj je smijeh odjeknuo kao razbita čaša. To je već Noć došla u grad, i magla, i jesen. Ždralovi putuju u Egipat! Neka bosa djevojčica prodaje katarinčice. Blizu su Svi sveti.

Miroslav Krleža, Lirska varijacija o jesenjem sutonu (1928)



Galerija mojih fotki: Sisvete 2024.

"»Nedjeljna Dalmacija«; Split, 25. VIII. 1993.

Premetačina (jedne) polemike
»Zabadao« sam klerikalcima sâm

Polemičko propitkivanje klerikalnog »establišmenta« kojim se moja malenkost bavila od 1968. godine, ulazeći u neravnopravni koštac s institucijom vjerskoga tiska, sadašnji v. d. urednika »Glasa Koncila« pokušava lažno prikazati kao neku vrstu tadašnje javne »zadaće« koju sam navodno dobio od komunističkih vlasti!?

PRAVITI PREMETAČINU po polemičarskim policama na kojima su odloženi i prašinom već dvadesetogodišnjega zaborava prekriveni tekstovi ima smisla ako netko zna što traži, tj. ako ga pamćenje ne vara u vremenskoj orijentaciji. Moguće je i drukčije, pa pretragu prošlosti obavljati tendenciozno, na osnovu stečenih preduvjerenja, izmanipuliranih konstrukcija i unatražno smišljenih uzročno-posljedičnih veza. Kad se neku povijesnu pričicu prekroji kao haljetak po vlastitoj mjeri, dotičnik se može šepuriti (kao) da je Istina na njegovoj strani.

Upravo tako se na račun moje malenkosti izvolio našaliti g. Ivan Miklenić, inače v. d. glavnog i odgovornog urednika »Glasa Koncila«. Nekadašnje moje »besplatno propagiranje« toga lista preuredio je prema svome nahođenju, a to će reći u svojevrsno izokrenutoj vremenskoj perspektivi, pripisujući mi »zadaću« koju s (ne)razumijevanjem uklanjam. U intervjuu za »Vjesnik« (»Političari trebaju znati da zakoni ne jamče i moral«, 8. VIII. o. g.), ovaj v. d. (usput: zar se i u »GK« još »vrši« žito na uredničkim dužnostima!?) našao je značajnim istaknuti moj svojedobni supolemičarski doprinos boljem poznavanju našega katoličkog tiska, a to se (redakciji) učinilo toliko bitnim da je »izvučeno« u nekoliko redaka podnaslova:

Neravnopravne rasprave

Nakon 1973. godine imali smo manje posla sa sucima, jer je tada donesena odluka da se s nama uglavnom polemizira. Tu zadaću dobilo je više vrsnih novinara, primjerice partijski funkcionar Petar Šegvić, koji je pisao pod pseudonimom Šime Pierotti, te Igor Mandić. Međutim, Mandić je bacio pero rekavši - tako smo čuli - da to više ne želi raditi i pitao zašto i on, kad se napije, ne bi kao svi normalni ljudi vidio bijele miševe, a ne crnu don Jurinu mantiju. Jer u polemikama s njime uvijek bi izvukao - kraći kraj.« To što je Miklenić tek »čuo« (a što je trebao pročitati, ako ne na vrijeme, onda u mojoj polemičkoj zbirci »Nježno srce«, Znanje, Zagreb, 1975.), to su moji vicevi na vlastiti račun (što je poznato retoričko sredstvo), ali sročeni i lansirani zbog toga što su moji supolemičarski popovi, »umjesto toljagom logike i autoritetom uma... nepoštedno baratali paragrafima«. Čim bih ja bio zaustio nešto kako naš tadašnji socijalizam »ne bi trebao biti terenom rada novovjekovnih trgovaca indulgencijama« odmah bi me »poklopio neki pop citiranjem zakona i Ustava«.
Kao da nikome tada - a vidim ni danas - nije išlo u glavu da jedan Hrvat i katolik, ali ne- komunist može i želi držati rastojanje prema - klerikalizaciji društva.

Dakle, kad se već poslužio mojim citatom - kao da ga je bio netom pročitao, a ako nije, onda će biti da se barem moje šale u seminarističkim krugovima prepričavaju iz generacije u generaciju!? - onda je v. d. glodura (glavnog i odgovornog urednika) »Glasa Koncila« mogao pažljivije pretražiti ukoričena godišta odličnog lista kojemu sada ima čast biti na čelu, pa bi lako uočio da je pisanju moje malenkosti posve nepravedno omeđio nekom 1973. godinom! Mene je polemičarski (n)agon, u apsolutno neravnopravne rasprave s impozantnom institucijom katoličkih tiskovina - jer, nota bene, uz »Glas Koncila« izvoljevao sam povremeno propitkivati etičko-literarnu kakvoću pojedinih tekstova i u »Veritasu« i u »Svescima« i u »Kani« (tako da me, na Miklenićevu mjestu, ne bi vezivao samo uz »GK«!) - bio naveo i zaveo još 1968. godine! Ni tih pet godina (1968. - 1973.) koje prethode imaginarnoj Miklenićevoj granici - da li zbog njegova kratkoga pamćenja, nedovoljnoga proučavanja arhiva ili tendencioznoga imputiranja? - ni godinu-dvije nakon nje pojma nisam imao kako je bila »donesena odluka« i kako sam »dobio zadaću« da uopće i bilo s kime, bilo o čemu i na bilo koji način polemiziram!

Tradicija antiklerikalizma

O tome odsječku moga (polemičkoga) pisanja trajno su se plele tračerske zablude jer naprosto kao da ni tada, a vidim ni danas nikome nije išlo u glavu da jedan Hrvat i katolik, ali ne-komunist može i želi držati rastojanje prema - klerikalizaciji društva! Ne bih se (već ili još?) htio javno ispovijedati, ali zar bi išta vrijedilo kad bih pokušao objasniti da kod nekih pojedinaca stanovita metafizička groznica i literarno-filozofijske elukubracije mogu čak i pogotovo nakon poslušno odrađenoga vjerskoga staža do uzrasta od 13-14 godina - dovesti do buntovnoga stava prema Institucijama među kojima povijesno predvodi Crkva?

Pubertetsko i mladenačko, grozničavo studentsko upijanje literature od Voltairea do Feuerbacha, od Starčevića do Krleže moglo je samo podjariti svojevrsnu svijest o trajnosti antiklerikalizma (i u hrvatskome narodu), kao svojevrsne korekcije privatne i intimne vjere. Kad sam 1968. godine bio počeo ispisivati svoj »Notes« u »Vjesniku u srijedu« - prvu personaliziranu kolumnu te vrste uopće na ovim prostorima - ničim izvanjskim, osim vlastitim polemičarskim (n)agonom natjeran - mogućnost polemiziranja s jednom moćnom Institucijom naprosto se ponudila kao nadomjestak svih ostalih manjkavih građanskih sloboda! Niti sam tada mislio niti danas računam kako sam bio taknuo u živac važnih pitanja, znajući da moje sitno zabadanje nije ni do gležnja onoj divovskoj antiklerikalističkoj poziciji koju su učvrstili mislioci kalibra A. Starčevića, S. Radića i M. Krleže. Upravo tim slijedom, a bojim se da bi tek danas novopečenim steklišima knedla zastala u grlu kad bih citirao ono što je o »Našim popovima« još 1871. godine objavio Ante Starčević!
Ne mislim da sam u svojim polemikama s vjerskim tiskom bio taknuo u živac važnih pitanja, znajući da moje sitno zabadanje nije ni do gležnja onoj divovskoj antiklerikalističkoj poziciji koju su učvrstili mislioci kalibra Starčevića, Radića i Krleže

Đavolska advokatura

Naime, u kraćim osvrtima, invektivama, pamfletima i pošalicama na račun nekih tekstova u vjerskoj štampi - najčešće s »Don Jurom«, kojega mi identitet dugo nije bio poznat - bavio sam se relativno minornim, nipošto društveno-političkim i/ili ideološkim problemima, svjestan da mi kao katoliku po podrijetlu i krštenju u jednom nasilno ateiziranom okružju nije dolično na tome terenu ikome podvostručavati neugodnosti. Ali ono nezaustavljivo prelaženje iz doktrine i vjere, u stvari i pitanja općeljudskoga morala i razuma, te preuzimanje svojevrsnoga podzemnoga vodstva od strane Crkve kao institucije (pri čemu je ona figurirala kao tadašnja »vlada u sjeni« ili »paralelni CK«!) iritiralo me kao pisca koji je mislio da mora čitati »znakove vremena«
.
Više ili manje obostrano (ne)uspješno raspravljanje o (ne)razumijevanju Freuda, o pitanju pobačaja, o »psihi samoupravljača«, o seksualnome odgoju, o spaljivanju vještica, o Matiji Gupcu i biskupu Draškoviću, o Matoševu »obraćenju«, o »katoličkim pjesnicima«, o izbacivanju jedne profesorice s posla, o »misionarima iz svemira«, o križarskim ratovima, o kupovanju duša, o televizijskom prikazivanju Marinkovićeve »Glorije«... - to raspravljanje, ma koliko plitko, izazivalo je furore u javnosti iz razloga koji mi ni do danas nisu posve jasni. Takvo pisanje, s individualističkim pečatom, nikome nije bilo po volji, dakle ne samo onoj gomili anonimusa koji su me obasipali svojim pisamcima (posve u duhu i stilu kršćanske ljubavi), već ni onima koji su to tolerirali silom prilika. Hoću reći da se ni bivšem političkom »establišmentu« moje polemiziranje nije moglo sviđati, jer su razvoj prilika i stjecaj okolnosti pokazali da su, makar kako veliki komunisti na riječima, oni u stvari pod kožom i u potaji bili - fanatični vjernici i veliki Hrvati! Kakvog li paradoksa?! Dok moja malenkost i danas potpisuje svaki svoj objavljeni redak, oni za koje v. d. glodura »Glasa Koncila« misli da su bili donijeli nekakvu odluku i dali zadaću danas u javnosti savijaju koljena pred oltarima, nespretno se križaju i očito s neznanjem zijavaju dok mrmore molitve!

Premetačina polemika može, kao što vidimo, ipak neke činjenice staviti u logičan poredak samo ako se složimo da poštujemo vremensku perspektivu. Jer kao što sam se impulzivno bio prihvatio da polemičkim »cakama« malo uznemirim klerikalni »establišment« - na liniji one »đavolske advokature« koja je za zdravi propuh u Crkvi korisnija od prozelitizma i ikonolatrije – jednako sam se tako spontano i ostavio toga posla kad su me novi interesi drugamo odvukli. Već sam bio i zaboravio da sam ikada ikome koristio kao »besplatna propaganda«- kao što napominje v. d. glodura »Glasa Koncila« - a sada vidim da se poneko i toga sjeća sa zahvalnošću. Poželjet će neki novi »Don Jure« moga »Notesa«, ali »Notesa» više biti neće... "

Igor Mandić, Oklop od papira – Autobiografski saldakonti 1966. – 2013.

plućica na kiselo

on je donio meso za nedjelju
javio mu je mesar njegov
"stigla su pluća!"

prilazim sudoperu
pihtijasta ružičasta krvava masa
kao da kuca srce
izvađeno iz tijela
stresem se
pa kog ja to jedem
bilo je živo nevino biće

vidim oči u tanjuru ponekad

mogla bih biti vegetarijanka
ostatak života
i jedino jaja
ostaviti na meniju

s. n.

Redatelj Cyrus Nowrasteh udružuje se sa scenaristkinjom Betsy Giffen Nowrasteh kako bi osvijetlili opasnosti vjerskog fundamentalizma, rodnog apartheida i vladavine mase u ovoj fikcionaliziranoj adaptaciji bestselera Freidoune Sahebjam, koja se temelji na istinitoj tragediji. Priča se odvija 1986. godine, baš kada Homeini dolazi na vlast u Iranu. Tajni francuski novinar Freidoune Sahebjam (Jim Caviezel) putuje kroz malo selo na jugozapadu zemlje kada mu se pokvari automobil. Okružen sukobima, ali bez drugog izbora nego čekati da mu se automobil popravi, zabrinutom Freidouneu ubrzo prilazi uporna lokalna Zahra (Shohreh Aghdashloo) koja ga uvjerava da je slijedi u dvorište iza njezine kuće. Tamo mu otkriva da je upravo svjedočila najgnusnijem zločinu. Samo dan ranije, Zahra je gledala kako muškarci iz njezina grada kamenuju nevinu ženu do smrti. Ta žena bila je Soraya (Mozhan Marnň), dugotrpljiva supruga nasilnog tiranina Alija. Soraya se udala za Alija u dogovorenom braku, ne sluteći užase koje će ona i njezina djeca pretrpjeti pod teškom rukom svog muža. Kad je Ali zatražio razvod kako bi se mogao oženiti 14-godišnjom djevojčicom, Soraya je hrabro odbila, znajući da će ona i djeca sigurno umrijeti od gladi bez muža koji bi ih uzdržavao. Ali je bio previše siromašan da bi vratio Sorayin miraz kako nalaže običaj u razvodu, ali je pronašao drugi način da se izvuče iz braka. Prema šerijatskom zakonu, preljub je zločin kažnjiv smrću ako optužena ne može dokazati svoju nevinost. Spletkareći s novopostavljenim, lažnim mulom, Ali je optužio svoju ženu za preljub. Kako bi osigurao da nema šanse da se brani, ucijenio je nekoliko muških seljana da svjedoče u njegovu korist. Brzo je sazvan sud i Sorayina sudbina zauvijek je zapečaćena.

Kako djeca spavaju

Djeca spavaju najljepše na svijetu
široko, široko, k'o leptiri u letu
spavaju, sanjaju te zvjezdice male
što u tamu sobe k'o sreća su pale

Čas mirno, mirno kao smotuljci
čas prepuna nemira kao vrtuljci
djeca spavaju, lijepa k'o iz bajke
ako ne vjerujete, vi pitajte majke...

Dubrovački trubaduri



tu špavam u šobi ža gošte, došli su pošebno žbog mene vidjeti me i ljubiti s puno darova koji više ne štanu u šobu koliko šam ih dobio već a tek šam še rodio, tu mi je baka čitala slikovnicu pa šam odmah žašpao pa šu me pokrili ža švaki šlučaj da mi bude toplo, baš je lijep ovaj švijet, vani snježi, ovdje peć ...

"Čitamo Nostradamusa. Čaramo, prorokujemo, predviđamo, kombiniramo, bacamo karte, ispitujemo kaveni talog, vjerujemo bažuljarkama, astrolozi smo, vjerujemo u zvijezde, u horoskope, u svetoga Malahiju, u povratak jakih dinastija, u restauraciju legitimizma, u uskrs Habsburga na Dunavu, zvone zvona, molimo se, ispovijedamo se, crkve su pune, »samo Majka Božja Lurdska može nam pomoći«, punom parom putujemo kroz đavolska crijeva u mračne i dlakave dubljine kaosa, veseljaci smo, advokati smo, znamo gdje je dobar rizling, prvorazredne sanoborske češnjofke, šunka u hljebu, gdje se zazivaju duhovi, čitamo teozofske traktate, čitave noći spiritiziramo i ništa nas toliko ne privlači kao ovaj tajanstveni magnet u čijoj se polarno hladnoj svjetlosti davimo kao ljubičastozelenkaste sjenke suludih kalibana u brodolomu."
Miroslav Krleža



Cijeli Krležin tekst o proročanstvu svetoga Malahije, iz oktobra 1942., str. 231. do str. 239., možete pročitati ovdje:

"Čudno, ali unatoč njegovoj tuzi zbog Leninog besmislenog života i prerane smrti, Markove su se misli neprestano okretale ka Beli. To ga je zbunjivalo. Zbog čega mora misliti o nekoj neuglednoj djevojci, koja je uz to i neinteligentna? Ali onog trenutka kad bi prestajao s gorčinom razmišljati o Leni i njenoj sudbini, misli su mu se neizbježno vraćale Beli. Što ona radi? Kako je podnijela neuspjeh? Da li zna da je izgubio ženu? Druge učenice - zgodne, sposobne i omiljene gotovo je zaboravio, međutim, Belino je lice lebdjelo pred njegovim očima. U mraku bi je vidio kao da je tu prisutna - kratko čelo, kukasti nos, debele usne, velike buljave oči. U mašti ju je svlačio do gola. Kako mora da je odvratna sa ogromnim grudima, izbočenim bokovima i krivim nogama!

Ova je djevojka u sebi nosila crtu ludila. Kroz nju su se smijale i plakale generacije primitivnih žena koje su živjele u pećinama i borile se protiv divljih životinja, ušiju, gladi i muškaraca - s atavizmima majmuna.

Unatoč svojoj tuzi, Mark se morao nasmiješiti prisjetivši se kako ju je pokušavao učiti matematiku. Intelektualno je bila hiljadama godina iza Euklida, no njeni su roditelji željeli da ona postane, ni više ni manje, nego učena osoba. Kako mora da izgledaju roditelji ovakove djevojke? Morala je u sebi nositi nečije gene. Čudan se nagon počeo rađati u Marku Majtlsu - da potraži Belu. Nije imao njenu adresu, a takva sirotinja nema telefon. Njena adresa sigurno postoji negdje u gimnaziji, a ona je zatvorena za vrijeme školskog odmora. Mark je bio sasvim svjestan koliko je sve to besmisleno. Onaj tko je u tuzi ne ide druge tješiti. I što bi joj on mogao reći? Takove kao što je ona najbolje je prepustiti same sebi. Priroda, koja nadgleda sve od bakterije i stjenice do kita, će nekako zbrinuti Belu, ili joj donijeti propast, što je sa više točke gledišta također neka vrsta skrbi.

Mark reče sam sebi da mora prestati sa ovakovim dokonim mislima. Obično je znao kako da disciplinira svoje misli, ali Belina se slika nije dala odgurnuti u stranu. >>Šta mi je, gubim li ja to razum?<< pitao se Mark.

Jedne se večeri iznenada prisjetio dá joj otac radi u prodavaonici ulja i sapuna u ulici Gnojna. Gnojna je bila kratka ulica. Koliko je takvih dućana moglo biti u njoj? Kako god, sad je prekasno - sve su prodavaonice zatvorene. Sutra...

Ispunjen nemirom koji ga je zbunjivao, Mark je počeo koračati kroz tamne sobe. Proždirala ga je znatiželja vezana za tu odvratnu djevojku kao i nešto slično strasti. »Je li to moguće? Jesam li ja to zaljubljen u nju? Ne može biti drugo nego da sam izgubio razum..<< U zaprepaštenju je slušao kaos kako mu bijesni mozgom. Iz razloga koji se nisu dali objasniti, ova ga je Bela sve više opsjedala. Patio je od onoga što bi se moglo nazvati idée fixe. Povremeno je imao čudan osjećaj da ga Bela zove izvikujući mu ime. Vidio ju je zapanjujuće jasno, sve nepravilne crte njenog lica, svu rugobu njenog tijela. Poriv da je nađe i govori s njom postajao je jači iz minute u minutu... >>Prošetat ću do Gnojne<<, odlučio je. »Ponekad bude otvoreno do kasnije... Netko bi mi mogao dati potrebnu informaciju.«

Mark je požurio da izađe. Imao je osjećaj da će, ako požuri tamo stići prije nego bude prekasno. U isto vrijeme jedan trijezan glas u njemu kao da je pitao: »Što se to s tobom događa? Kuda trčiš! U kakvo to ludilo srljaš ?« Zalupio je vratima stana, spremán da se sjuri niz stepenice, kad začuje oštru, upornu zvonjavu telefona iz stana. »To je ona! Prizivao sam je svojim mislima!<< povikao je u sebi.

Zgrabi ključ da opet otključa vrata i kratko se vrijeme mučio oko ključaonice. U predsoblju naleti na stolicu i povrijedi koljeno. Čitavo to vrijeme telefon nije prestajao zvoniti. Kad je konačno stigao da aparata, utihnuo je. Mark zgrabi slušalicu i poviče: »Halo? Tko je? Odgovorite!...«

Osjeti val toplote i u trenutku tijelo mu postane vlažno od znoja. Zalupi slušalicom i glasno reče: »To je ona, životinja!...«

Obuze ga bijes i sram. On više nije bio Mark Majtls, već neka praznovjerna budala koju tjera neka prisila ili je, kako bi se to moglo opisati jevrejskim rječnikom, opsjednuta dibukom.

Mark se ponovo spremi da izađe, ovaj put ne više s namjerom da ode do ulice Gnojna, već u neki restoran na večeru. Istina, izgubio je apetit, no nije imalo smisla da se potpuno zapusti. »Prvo što ću sutra učiniti je to da ću negdje otputovati,« odluči on. »U Zakopane, ili možda na more...« Bio je na pola puta do izlaznih vrata kad telefon ponovo zazvoni. Potrči u mraku do aparata i prigušenim dahom uzvikne: »Halo ?«

Na drugom kraju se čulo zamuckivanje. Da, bila je to Bela. Čuo je niz riječi kojima je nedostajala povezanost. Trudila se da je vlastite riječi ne uguše. Mark ju je slušao zapanjeno. >>Bi li itko ovo povjerovao ?« pitao se. Postoji nešto što se zove telepatija. Glasno upita: »Je li to Bela Zilberštejn ?«

>> Profesor prepoznaje moj glas ?<<
>>Da, Bela, prepoznajem ti glas.<<
Zastala je za trenutak.
>>Zovem jer sam čula za vašu tragediju«, nastavila je oklijevajući. »Veoma mi je žao... Svi su u razredu žalili... I sama sam preživjela jednu nesreću, ali u usporedbi s vašom..,<< Ušutjela je.
Mark upita: >>Gdje si?<<
>>Eh? U ulici Prosta... Tu mi živimo.<<
>>Imate kod kuće telefon ?<<
>>Ne, zovem iz radnje u kojoj se prodaju delikatese.<<
>>Možda bi htjela doći k meni ?<<
Uslijedila je tjeskobna tišina; a zatim sa uzdrhtalim glasom ona reče: »Ako je to Profesorova želja... To bi mi bila velika čast... Profesor nikada nije znao koliko mnogo...«
I ne završi rečenicu.
>>Dođi k meni i više me ne zovi Profesor.<<
>>Kako da vas zovem ?<<
>>Kako god želiš. Može jednostavno Mark.<<
>>O? Profesor se šali. Bilo mi je tako žao... Strašno sam zbog vas patila... Pomisao da...<<
Mark joj je dao precizne upute kako da dođe do njegove kuće. Zahvalila mu je nekoliko puta. Ponavljala je kako je zbog njega patila. >>Strašno, strašno. Prosto danju i noću...<<

Poslije nekog vremena Mark spusti slušalicu.

>>No, kakvo je ovo ludilo?<< pitao se. »Je li to telepatija ili hipnoza? Sigurno nije bila koincidencija. Moram biti oprezan s ovom djevojkom«, upozori sam sebe. >>Takve odmah gube glavu«. Upali svjetlo. »Vjerovatno će biti gladna i morat ću je nečim počastiti.<< Pođe u kuhinju i poče rovariti po ostavi. Rijetko je od Lenine smrti jeo u kući i sve što je uspio naći bila je stara vekna kruha i nekoliko konzervi sardina. »Izvest ću je negdje«, odluči. Ali gdje? Netko od njegovih poznanika sigurno će naići i vidjeti ga. Bilo ga je sram da ga vide s nekom djevojkom tako brzo nakon Lenine smrti - pogotovo s tako ružnom. U gimnaziji je postojao nepisani zakon po kojem se profesori ne smiju družiti sa učenicama. »Donijet ću pecivo i kobasice«, najzad odluči.

Siđe dolje, kupi pecivo i voće. Požuri dá Bela ne bi došla prerano (računajući da je uzela taksi) i da nikoga >>ne nađe kod kuće.<< Što ako je Lenin duh tu i vidi što radim? pade mu na pamet. >>Ako postoji telepatija, zašto i duše ne bi mogle ostajati poslije smrti?... Ne, mora biti da sam prosto izgubio razum zbog svojih nevolja.<<

Dugo je čekao, ali nitko nije došao. Ranije je bio upalio sva svjetla u dnevnoj sobi, zatim ih ugasio, ostavivši samo upaljenu malu lampu. Sjeo je na sofu i naćulio uši da bi čuo bilo koji zvuk na ulaznim vratima. Možda se izgubila. Bila je beznadežno nesnalažljiva u svakom pogledu...

Zvuk zvona odjeknu dugom i prodornom zvonjavom. Mark potrči da otvori vrata i ugleda Belu u crnoj haljini i slamnatom šeširu. Nosila je buket cvijeća. Izgledala je starija. Bila je oznojena i zadihana.

Rekao je: »Oh, cvijeće! Za mene ?«

>>Da za vas... da ne biste trebali poznavati više tuge<<, rekla je, prevodeći jidiš rečenicu na poljski.

Mark je uze za zglob i povede u dnevnu sobu. Cvijeće stavi u vazu i nalije u nju vode. »Odakle joj novac za cvijeće ?<< pitao se. >>Vjerovatno je potrošila zadnji groš... Bit ću pristojan prema njoj, ali ne smijem se usuditi da joj dám ni najmanju nadu!<< upozori samog sebe.

Bela skine šešir i po prvi put Mark primijeti da ona ima lijepu kosu. Bila je kestenjaste boje, gusta i imala je prirodni sjaj. Sjela je na stolicu i gledala svoje noge u crnim cipelama i čarapama. Izgledalo je da se srami zbog svoje nezgrapne pojave - prekrupnih grudi, širokih bokova, orlovskog nosa, izbuljenih očiju. »Ne, to nisu teleće oči,« pomisli Mark. >>One odražavaju strah i ljubav staru koliko i sama ženska vrsta.<<

Obje je ruke držala na tašni - ruke prevelike za učenicu. Mark primijeti da su uprljane tintom, kao da je upravo došla iz gimnazije. Rekla je: »Čule smo o svemu što se desilo, sav je razred bio van sebe... Druge nisu mogle doći na pogreb, pošto su se u to vrijeme održavali ispiti, međutim, meni nije bilo dozvoljeno da im pristupim... Profesor me sigurno nije opazio?«

>>Eh? Ne. Na žalost nisam.<<

>>Da, bila sam tamo.<<

>>Što sada radiš?«

>>Ah, a što bih radila? Svi su se u kući u mene razočarali. Gorko razočarali. Uzalud na mene potrošen toliki novac i ostalo. Konačno, nije sve u diplomi. Nešto sam i naučila književnost, povijest, malo crtanja. Nikada neću biti dobra u matematici. Izgubljen slučaj.<<

>>Možeš biti dobra osoba i bez matematike.<<

>>Možda. Tražim nekakav posao, međutim, u kući svi govore da se bez diplome ne može dobiti posao. Bio je oglas kojim se tražila djevojka da radi u prodavaonici čokolade, te sam pošla tamo. Rekli su da je mjesto već popunjeno. Nisu pitali ni za kakvu diplomu.<<

>>Ni naše bake nisu imale diplome, pa su ipak bile veoma dobre žene.<<

>>Naravno. Moja majka ne zna čitati ni jidiš novine, a ipak su htjeli da ja postanem liječnik. Nemam ja smisla za to.<<

>>Što bi ti htjela raditi - udati se, imati djecu?<<

Beline se oči istog trenutka ispune smijehom.

>>Da, to, ali tko bi me htio? Volim djecu. Strašno ih volim. Ne bi to morala biti moja vlastita djeca. Udala bih se za udovca sa djecom i podizala bih ih kao da su moja rođena. Čak bolje...<<

>>Zašto ne bi imala vlastitu djecu?<<

>>Oh, ja to samo tako govorim. Prirodno, to bi bilo bolje, samo...<<

Nastane tišina. U drugoj sobi otkucavao je sat.

>>Možda bih mogla nešto učiniti za Profesora ?<< upita Bela. >>Mogla bih pomesti, isprašiti, prati - sve. Ali ništa za pare. Bože sačuvaj!«

>>Zašto bi mi besplatno radila?<< upita Mark.

Bela je trenutak razmišljala i osmijeh joj se pojavi na usnama. Njene oči su ga gledale - crne i goruće. »Oh, ja bih sve učinila za Profesora. Kao što bi rekli na jidišu: Prala noge i pila vodu...«
Mark joj priđe i položi joj ruke na ramena. Koljena su mu pritiskivala njena. Upita je: »Je li istina ono što si upravo rekla ?<<

>>Da, istina je.<<

>>Da li me toliko voliš?«

»Više nego išta na svijetu.«

»Zašto?«

»Oh, ne znam. Zato jer je profesor mudar, a ja tupa krava. Kad se profesor smije to je tako zanimljivo, a kad je ozbiljan i namršti se i sve je nekako tako…« Nije završila. Vrućina je izbijala iz nje - toplina koja se ponekad osjeti kad se zadesiš u blizini konja. …”

Odlomak iz priče “Vještica”, iz zbirke priča “Strasti”
Isaac Bashevis Singer
Naslov originala: PASSIONS AND OTHER STORIES

Bio je to restorančić tipa krčme, onakve ugodne, balkanske, domaće krčme s kariranim stolnjacima, pletenim košaricama za kruh, po lamperiji povješanim slikama s prizorima iz pastoralnog života i vršom i šargijom za ukras iznad glave. Jesti s prijateljima s kojima jedeš cijeli život za prigode i bez njih uvijek je topla, udobna priča. Ona je rekla da ima pončo, o rekoh, za tebe?, ne, za tebe, za mene?, da. za tebe, super, nisam pončo tip pomislim ali zavoljela sam, čitajući Borgesa, žilave argentinske gaučose, mogu probat nešto što nisam nikad. Ona stock, ja pelinkovec, dečki pivu, smo pijuckali uz razgovor, a onda su na stol stigle četiri porcije ogromnih divno prženih šarana kojeg sam pojela u slast jer je bio ukusan kao maslac, topilo se slasno meso u ustima izvučeno vilicom ispod hrskave kožice. Šaran mora i zaplivati, pa smo popile i dobru domaću frankovku divne dimaste arome i u ambijentu vremena iz filmova Sakupljači perja ili Kuduz, ili bilo kojeg domaćeg filma sa turbo scenom iz balkanske krčme, opisao je jednu i Majdak u svom Baršunastom prutu, falila je još samo Silvana da zapjeva iz punih grudi: “Šta će mi život bez tebe dragi, kad drugu ljubav ne želim da iiiii mam…” pa da shvatim zašto su nekad davno letjele čaše po usijanim krčmama, a bome i sijevali noževi i padale glave zbog - ljubavi.

Neovlašteno citiranje autora ozbiljan je etički prekršaj koji se naziva plagijat, a to je korištenje tuđih riječi ili ideja kao svojih bez odgovarajućeg navođenja izvora. To je također pravno pitanje poznato kao kršenje autorskih prava ako djelo nije u javnoj domeni i nemate dopuštenje za njegovo korištenje. Da biste to izbjegli, morate navesti svoje izvore s citatima u tekstu i popisom literature ili dobiti dopuštenje od nositelja autorskih prava i ostati unutar zakonskih granica poštene upotrebe.

Plagijat vs. kršenje autorskih prava

Plagijat:
Čin predstavljanja tuđeg djela kao svog, bez obzira je li zaštićeno autorskim pravima ili ne. To je kršenje akademske i profesionalne etike.
Kršenje autorskih prava:
Neovlaštena upotreba materijala zaštićenog autorskim pravima. Korištenje citata bez odgovarajućeg navođenja izvora je plagijat, ali korištenje bez dopuštenja također može biti kršenje autorskih prava, ovisno o korištenoj količini i drugim čimbenicima.

Kada trebate citirati i/ili dobiti dopuštenje
Morate citirati i potencijalno dobiti dopuštenje za citiranje iz izvora, osim ako nije u javnoj domeni ili vaša upotreba spada pod poštenu upotrebu.

Javna domena: Djela koja više nisu zaštićena autorskim pravima. Djela objavljena prije 1926. općenito se smatraju javnom domenom u SAD-u, s točnim datumom prekida koji se pomiče svake godine.

Poštena upotreba: Pravna doktrina koja dopušta ograničenu upotrebu materijala zaštićenog autorskim pravima bez dopuštenja u određene svrhe, kao što su kritika, komentar, izvještavanje, podučavanje, stipendiranje ili istraživanje.

Pravila izdavača: Neki izdavači imaju vlastite pragove za to kada je potrebno dopuštenje.

Kako etički i legalno citirati

Citirajte svoj izvor: Uključite citate u tekstu i popis literature kako biste naveli izvornog autora.

Koristite navodnike: Za izravne citate uvijek koristite navodnike.
Pažljivo parafrazirajte: Ako parafrazirate, prepišite ideje svojim riječima, ali i dalje navedite citat.
Zatražite dopuštenje: Za dulje citate ili kada niste sigurni u pogledu poštene upotrebe, obratite se nositelju autorskih prava kako biste zatražili pismeno dopuštenje.
Provjerite pravila svog izdavača: Različiti izdavači imaju različita pravila o tome koliko možete citirati.

Mimohod 2025., moje fotke