Moja soba

Moja soba. Polutama. Tišina.
U njoj gradim, razgrađujem, dižem, spuštam, gladim, korim svoj život.
Sa sunčanom zrakom pišem radosno stihove koji poput ptica kroz otvorene prozore odlete u svijet.
Sa zelenom zrakom mjesečine pišem tihe i tajne stihove koji poput vlažnih noćnih paunčeta kroz otvorene prozore odlete k zvijezdama.
S pramenom magle pišem turobne stihove koji poput crnih florova kroz otvorene prozore plove u noć.
Tiha soba. Stihovi. Sjeta.
A kad me jednog dana budu iz nje iznijeli u lijesu, ostat će još neko vrijeme u zraku moj duh i u kutovima jeka mojih koraka, a onda će kroz otvorene prozore u sobu navaliti život poput naglog vjetra, srušiti mrtvačke svijeće i mjesto njih u svijećnjake utaknuti visoke, crvene ruže.
I dok se moj lijes bude polagano pomicao groblju, iz teških, crvenih ruža mirisat će vlažno život.
Život koji sam toliko volio!

Vjekoslav Majer, Prozor na grad (Pjesnička proza)

Svjetiljke na Griču (galerija)