Pregled posta

STRASTI

"Čudno, ali unatoč njegovoj tuzi zbog Leninog besmislenog života i prerane smrti, Markove su se misli neprestano okretale ka Beli. To ga je zbunjivalo. Zbog čega mora misliti o nekoj neuglednoj djevojci, koja je uz to i neinteligentna? Ali onog trenutka kad bi prestajao s gorčinom razmišljati o Leni i njenoj sudbini, misli su mu se neizbježno vraćale Beli. Što ona radi? Kako je podnijela neuspjeh? Da li zna da je izgubio ženu? Druge učenice - zgodne, sposobne i omiljene gotovo je zaboravio, međutim, Belino je lice lebdjelo pred njegovim očima. U mraku bi je vidio kao da je tu prisutna - kratko čelo, kukasti nos, debele usne, velike buljave oči. U mašti ju je svlačio do gola. Kako mora da je odvratna sa ogromnim grudima, izbočenim bokovima i krivim nogama!

Ova je djevojka u sebi nosila crtu ludila. Kroz nju su se smijale i plakale generacije primitivnih žena koje su živjele u pećinama i borile se protiv divljih životinja, ušiju, gladi i muškaraca - s atavizmima majmuna.

Unatoč svojoj tuzi, Mark se morao nasmiješiti prisjetivši se kako ju je pokušavao učiti matematiku. Intelektualno je bila hiljadama godina iza Euklida, no njeni su roditelji željeli da ona postane, ni više ni manje, nego učena osoba. Kako mora da izgledaju roditelji ovakove djevojke? Morala je u sebi nositi nečije gene. Čudan se nagon počeo rađati u Marku Majtlsu - da potraži Belu. Nije imao njenu adresu, a takva sirotinja nema telefon. Njena adresa sigurno postoji negdje u gimnaziji, a ona je zatvorena za vrijeme školskog odmora. Mark je bio sasvim svjestan koliko je sve to besmisleno. Onaj tko je u tuzi ne ide druge tješiti. I što bi joj on mogao reći? Takove kao što je ona najbolje je prepustiti same sebi. Priroda, koja nadgleda sve od bakterije i stjenice do kita, će nekako zbrinuti Belu, ili joj donijeti propast, što je sa više točke gledišta također neka vrsta skrbi.

Mark reče sam sebi da mora prestati sa ovakovim dokonim mislima. Obično je znao kako da disciplinira svoje misli, ali Belina se slika nije dala odgurnuti u stranu. >>Šta mi je, gubim li ja to razum?<< pitao se Mark.

Jedne se večeri iznenada prisjetio dá joj otac radi u prodavaonici ulja i sapuna u ulici Gnojna. Gnojna je bila kratka ulica. Koliko je takvih dućana moglo biti u njoj? Kako god, sad je prekasno - sve su prodavaonice zatvorene. Sutra...

Ispunjen nemirom koji ga je zbunjivao, Mark je počeo koračati kroz tamne sobe. Proždirala ga je znatiželja vezana za tu odvratnu djevojku kao i nešto slično strasti. »Je li to moguće? Jesam li ja to zaljubljen u nju? Ne može biti drugo nego da sam izgubio razum..<< U zaprepaštenju je slušao kaos kako mu bijesni mozgom. Iz razloga koji se nisu dali objasniti, ova ga je Bela sve više opsjedala. Patio je od onoga što bi se moglo nazvati idée fixe. Povremeno je imao čudan osjećaj da ga Bela zove izvikujući mu ime. Vidio ju je zapanjujuće jasno, sve nepravilne crte njenog lica, svu rugobu njenog tijela. Poriv da je nađe i govori s njom postajao je jači iz minute u minutu... >>Prošetat ću do Gnojne<<, odlučio je. »Ponekad bude otvoreno do kasnije... Netko bi mi mogao dati potrebnu informaciju.«

Mark je požurio da izađe. Imao je osjećaj da će, ako požuri tamo stići prije nego bude prekasno. U isto vrijeme jedan trijezan glas u njemu kao da je pitao: »Što se to s tobom događa? Kuda trčiš! U kakvo to ludilo srljaš ?« Zalupio je vratima stana, spremán da se sjuri niz stepenice, kad začuje oštru, upornu zvonjavu telefona iz stana. »To je ona! Prizivao sam je svojim mislima!<< povikao je u sebi.

Zgrabi ključ da opet otključa vrata i kratko se vrijeme mučio oko ključaonice. U predsoblju naleti na stolicu i povrijedi koljeno. Čitavo to vrijeme telefon nije prestajao zvoniti. Kad je konačno stigao da aparata, utihnuo je. Mark zgrabi slušalicu i poviče: »Halo? Tko je? Odgovorite!...«

Osjeti val toplote i u trenutku tijelo mu postane vlažno od znoja. Zalupi slušalicom i glasno reče: »To je ona, životinja!...«

Obuze ga bijes i sram. On više nije bio Mark Majtls, već neka praznovjerna budala koju tjera neka prisila ili je, kako bi se to moglo opisati jevrejskim rječnikom, opsjednuta dibukom.

Mark se ponovo spremi da izađe, ovaj put ne više s namjerom da ode do ulice Gnojna, već u neki restoran na večeru. Istina, izgubio je apetit, no nije imalo smisla da se potpuno zapusti. »Prvo što ću sutra učiniti je to da ću negdje otputovati,« odluči on. »U Zakopane, ili možda na more...« Bio je na pola puta do izlaznih vrata kad telefon ponovo zazvoni. Potrči u mraku do aparata i prigušenim dahom uzvikne: »Halo ?«

Na drugom kraju se čulo zamuckivanje. Da, bila je to Bela. Čuo je niz riječi kojima je nedostajala povezanost. Trudila se da je vlastite riječi ne uguše. Mark ju je slušao zapanjeno. >>Bi li itko ovo povjerovao ?« pitao se. Postoji nešto što se zove telepatija. Glasno upita: »Je li to Bela Zilberštejn ?«

>> Profesor prepoznaje moj glas ?<<
>>Da, Bela, prepoznajem ti glas.<<
Zastala je za trenutak.
>>Zovem jer sam čula za vašu tragediju«, nastavila je oklijevajući. »Veoma mi je žao... Svi su u razredu žalili... I sama sam preživjela jednu nesreću, ali u usporedbi s vašom..,<< Ušutjela je.
Mark upita: >>Gdje si?<<
>>Eh? U ulici Prosta... Tu mi živimo.<<
>>Imate kod kuće telefon ?<<
>>Ne, zovem iz radnje u kojoj se prodaju delikatese.<<
>>Možda bi htjela doći k meni ?<<
Uslijedila je tjeskobna tišina; a zatim sa uzdrhtalim glasom ona reče: »Ako je to Profesorova želja... To bi mi bila velika čast... Profesor nikada nije znao koliko mnogo...«
I ne završi rečenicu.
>>Dođi k meni i više me ne zovi Profesor.<<
>>Kako da vas zovem ?<<
>>Kako god želiš. Može jednostavno Mark.<<
>>O? Profesor se šali. Bilo mi je tako žao... Strašno sam zbog vas patila... Pomisao da...<<
Mark joj je dao precizne upute kako da dođe do njegove kuće. Zahvalila mu je nekoliko puta. Ponavljala je kako je zbog njega patila. >>Strašno, strašno. Prosto danju i noću...<<

Poslije nekog vremena Mark spusti slušalicu.

>>No, kakvo je ovo ludilo?<< pitao se. »Je li to telepatija ili hipnoza? Sigurno nije bila koincidencija. Moram biti oprezan s ovom djevojkom«, upozori sam sebe. >>Takve odmah gube glavu«. Upali svjetlo. »Vjerovatno će biti gladna i morat ću je nečim počastiti.<< Pođe u kuhinju i poče rovariti po ostavi. Rijetko je od Lenine smrti jeo u kući i sve što je uspio naći bila je stara vekna kruha i nekoliko konzervi sardina. »Izvest ću je negdje«, odluči. Ali gdje? Netko od njegovih poznanika sigurno će naići i vidjeti ga. Bilo ga je sram da ga vide s nekom djevojkom tako brzo nakon Lenine smrti - pogotovo s tako ružnom. U gimnaziji je postojao nepisani zakon po kojem se profesori ne smiju družiti sa učenicama. »Donijet ću pecivo i kobasice«, najzad odluči.

Siđe dolje, kupi pecivo i voće. Požuri dá Bela ne bi došla prerano (računajući da je uzela taksi) i da nikoga >>ne nađe kod kuće.<< Što ako je Lenin duh tu i vidi što radim? pade mu na pamet. >>Ako postoji telepatija, zašto i duše ne bi mogle ostajati poslije smrti?... Ne, mora biti da sam prosto izgubio razum zbog svojih nevolja.<<

Dugo je čekao, ali nitko nije došao. Ranije je bio upalio sva svjetla u dnevnoj sobi, zatim ih ugasio, ostavivši samo upaljenu malu lampu. Sjeo je na sofu i naćulio uši da bi čuo bilo koji zvuk na ulaznim vratima. Možda se izgubila. Bila je beznadežno nesnalažljiva u svakom pogledu...

Zvuk zvona odjeknu dugom i prodornom zvonjavom. Mark potrči da otvori vrata i ugleda Belu u crnoj haljini i slamnatom šeširu. Nosila je buket cvijeća. Izgledala je starija. Bila je oznojena i zadihana.

Rekao je: »Oh, cvijeće! Za mene ?«

>>Da za vas... da ne biste trebali poznavati više tuge<<, rekla je, prevodeći jidiš rečenicu na poljski.

Mark je uze za zglob i povede u dnevnu sobu. Cvijeće stavi u vazu i nalije u nju vode. »Odakle joj novac za cvijeće ?<< pitao se. >>Vjerovatno je potrošila zadnji groš... Bit ću pristojan prema njoj, ali ne smijem se usuditi da joj dám ni najmanju nadu!<< upozori samog sebe.

Bela skine šešir i po prvi put Mark primijeti da ona ima lijepu kosu. Bila je kestenjaste boje, gusta i imala je prirodni sjaj. Sjela je na stolicu i gledala svoje noge u crnim cipelama i čarapama. Izgledalo je da se srami zbog svoje nezgrapne pojave - prekrupnih grudi, širokih bokova, orlovskog nosa, izbuljenih očiju. »Ne, to nisu teleće oči,« pomisli Mark. >>One odražavaju strah i ljubav staru koliko i sama ženska vrsta.<<

Obje je ruke držala na tašni - ruke prevelike za učenicu. Mark primijeti da su uprljane tintom, kao da je upravo došla iz gimnazije. Rekla je: »Čule smo o svemu što se desilo, sav je razred bio van sebe... Druge nisu mogle doći na pogreb, pošto su se u to vrijeme održavali ispiti, međutim, meni nije bilo dozvoljeno da im pristupim... Profesor me sigurno nije opazio?«

>>Eh? Ne. Na žalost nisam.<<

>>Da, bila sam tamo.<<

>>Što sada radiš?«

>>Ah, a što bih radila? Svi su se u kući u mene razočarali. Gorko razočarali. Uzalud na mene potrošen toliki novac i ostalo. Konačno, nije sve u diplomi. Nešto sam i naučila književnost, povijest, malo crtanja. Nikada neću biti dobra u matematici. Izgubljen slučaj.<<

>>Možeš biti dobra osoba i bez matematike.<<

>>Možda. Tražim nekakav posao, međutim, u kući svi govore da se bez diplome ne može dobiti posao. Bio je oglas kojim se tražila djevojka da radi u prodavaonici čokolade, te sam pošla tamo. Rekli su da je mjesto već popunjeno. Nisu pitali ni za kakvu diplomu.<<

>>Ni naše bake nisu imale diplome, pa su ipak bile veoma dobre žene.<<

>>Naravno. Moja majka ne zna čitati ni jidiš novine, a ipak su htjeli da ja postanem liječnik. Nemam ja smisla za to.<<

>>Što bi ti htjela raditi - udati se, imati djecu?<<

Beline se oči istog trenutka ispune smijehom.

>>Da, to, ali tko bi me htio? Volim djecu. Strašno ih volim. Ne bi to morala biti moja vlastita djeca. Udala bih se za udovca sa djecom i podizala bih ih kao da su moja rođena. Čak bolje...<<

>>Zašto ne bi imala vlastitu djecu?<<

>>Oh, ja to samo tako govorim. Prirodno, to bi bilo bolje, samo...<<

Nastane tišina. U drugoj sobi otkucavao je sat.

>>Možda bih mogla nešto učiniti za Profesora ?<< upita Bela. >>Mogla bih pomesti, isprašiti, prati - sve. Ali ništa za pare. Bože sačuvaj!«

>>Zašto bi mi besplatno radila?<< upita Mark.

Bela je trenutak razmišljala i osmijeh joj se pojavi na usnama. Njene oči su ga gledale - crne i goruće. »Oh, ja bih sve učinila za Profesora. Kao što bi rekli na jidišu: Prala noge i pila vodu...«
Mark joj priđe i položi joj ruke na ramena. Koljena su mu pritiskivala njena. Upita je: »Je li istina ono što si upravo rekla ?<<

>>Da, istina je.<<

>>Da li me toliko voliš?«

»Više nego išta na svijetu.«

»Zašto?«

»Oh, ne znam. Zato jer je profesor mudar, a ja tupa krava. Kad se profesor smije to je tako zanimljivo, a kad je ozbiljan i namršti se i sve je nekako tako…« Nije završila. Vrućina je izbijala iz nje - toplina koja se ponekad osjeti kad se zadesiš u blizini konja. …”

Odlomak iz priče “Vještica”, iz zbirke priča “Strasti”
Isaac Bashevis Singer
Naslov originala: PASSIONS AND OTHER STORIES






Post je objavljen 05.10.2025. u 15:30 sati.