... Od idiličnih staraca, koji zalijevaju svoje pelargonije, do biznismena i Lucky-Day-crnačke glazbe nije se promijenilo ništa. Pale se svijetla pred fotografijama pokojnika, pije se vino i sviraju glazbe, a po ormarima čuva se zlato. Mijenjaju se putnici jedni za drugima, putuju kroz sobe i umiru kao lišće po drvoredima u jesenjem sutonu. A onda dolazi metla, noć i smeće. Na jednoj crkvi u kamenome centru Grada odbija zvono na zvoniku. Titra kandilo u polutmini crkvene lađe, a mramorni grbovi s biskupskim mitrama, raspela, sveci i anđeli na portalu, sve to stoji kao crna kulisa. Pada jesenji suton i sve je tiho i žalosno.

Dok tako centar grada tone u građanskoj tišini, predgrađe obavijeno je gustim oblakom čađe i dima, na osvjetljenju bogenlampa svi predmeti izgledaju sivi kao da su izliveni od termitskoga pepela i posuti betonskim brašnom. Uz nekakve zgrade s dorskim i jonskim mramornim stupovima, uz marijaterezijanske soldačke magazine s okomitim zlatnim gromovodima, u blatu i u smradu, bez asfalta i bez kanala, stoji predgrađe. Tu su stanovi smrdljivi kavezi menažerija, tu se puše koksove peći i tvornički dimnjaci, a na rasvijetljenim četvorinama u tamnonarančastoj pari plazi transmisiono remenje strojeva. Nered i Siromaštvo. Tu stanuje Proleter, brat onog istog Proletera koga tako dobro poznaju i George Grosz i carinik Rousseau i pokojni Vahtangov. Tu mlade djevojke u batistnoj bluzi s cvjetićima izgovaraju prostačke i surove riječi tako jednostavno i naivno kao što se sve tu zbiva prirodno i jednostavno. Naoko i na prvi pogled: bez živaca. Zamazana djeca, drvenjare polijepljene katran-papirom, limene table za Palma-gumipete, i mlade sušičave krezube žene. Drvene psetarnice u kojima stanuju bolesni ljudi, poderane krpe kao zavjese na oknima iza kojih zijeva tmina. Na jednom prozoru šalica puna crne kave, jedna kefa, jedna žlica i prazna plehnata kutija za Admiral-pastu. Prašni, sivi truli plotovi, izgaženi cvijetnjaci sa zelenjem i staklenim kuglama. A između svega toga tiho i elegantno, u obloj krivulji, po gvozdenim šinama, što na odrazu kolodvorskih svjetiljaka blistaju kao staniol, giba se zmijski nečujno jedna Pullman-garnitura s najnovijim belgijskim strojem na šest cilindara. U rasvijetljenim oknima luksurioznoga Ekspresa Svijet Internacionale, Skandala i Blefa. Kožnati kovčezi sa slikom venecijanske Santa Maria della Salute, s londonskim Carlton-monogramom, s vinjetama međunarodnih fashionable hotela. Skupocjene rukavice od jelenje kože, Dunhill-lule, pepita putničke kape. Porculanske pločice s engleskim i francuskim slovima, jelovnici, livrirani sluge, crveni sagovi i miris spavaćih vagona: čađa, lizol i kolonjska voda. To Njegovo Veličanstvo Ljudevit Četrnaesti putuje smradnom plebejskom provincijom. Nestalo je crvenkaste mahagoni-boje žutom mjedi okovanih luksuznih vagona, nestale su crvene svjetiljke u tmini, a iz jedne krčme iza plota čuje se harmonika. Nad predgrađem puši se žalost jesenjeg predvečerja. Svi se ljudi miču tu kao drvene igračke u sivoj zamazanoj kutiji. Lica grubo izrezana pastirskom kebom i namazana karminom; kretnje tvrde i olovne, glasovi prepukli i gluhi. Žene se znoje nad šparhetima, djeca plaču, a kroz dudovu aleju prokasao je fijaker s dvije gladne ćorave kobile. Robovi. Znojni i ogromni, poderani i gladni robovi. Povorke robova po blatnim ulicama, iza kojih ostaje u zraku vonj izmučena tijela kao da su pred nama pronijeli nagnjila mrtvaca. Preko blata prosuo se odraz zlatnoga brokata jedne Brijačnice gdje su ogledala omotana tilom, gdje miriše po prostom parfemu i po karbolu, i gdje se "Bubikopf šiša za Šest Dinči". Karameli i kraherli na svijetlu lojanice pod jednim šatorom gdje gnjiju kruške, zamotane u stare novine. Plotovi u sivoj boji predvečerja i oblaci s dalekom zelenkastom rasvjetom gradskoga Centra. Tu žive ljudi u rasklimanim posteljama s prugastom perinom, tu se kune i pljuje po podu i umire jeftino. Govori se o tancšulu i o nogometu, pije se medica u nedjelju i igra se tombola uz svirku orkestriona. Tu je predgrađe i tu pada teška, umorna, blatna noć kad se puše petrolejke i laju psi. A na terasama hotela u Gradu razgaraju se kristalni crveni ljiljani i primaš u fraku intonira: "My baby blues", majoneze, lososovina, mirišljive paštete, zlatno vino, brokat i srebro. Prošla su siromašna mrtvačka kola sa crnim zavjesama i srebrnom tkaninom, a jedna se crvenokosa žena nasmijala glasno, i taj je smijeh odjeknuo kao razbita čaša. To je već Noć došla u grad, i magla, i jesen. Ždralovi putuju u Egipat! Neka bosa djevojčica prodaje katarinčice. Blizu su Svi sveti.

Miroslav Krleža, Lirska varijacija o jesenjem sutonu (1928)



Galerija mojih fotki: Sisvete 2024.