(moja fotografija)


KAD IDE MORE

ide more na mene
i tada - ponesena valima i vjetrom
me baš briga što će uništiti
moje million-dollar cipele
ukopane u tlo i školjke
za ravnotežu i stabilnost
na suhom

Starry Night, jednominutna, 30.6.2025.




i moja očaranost:

“Još prije nego što se Čika vratio, stigao je Petar sa svojim kozama. Kad su koze primijetile Heidi, jurnule su k njoj sa svih strana. Za tili čas našla se Klara na svojoj stolici usred stada zajedno s Heidi, koja je sve koze redom predstavljala Klari kazujući njihova imena.

Tako se Klara najzad upoznala s malom Snješkom, s veselim Češljugarom, čistim djedovim kozama, i sa svima, sve do velikog Turčina. Petar je za to vrijeme stajao sa strane i prijeteći promatrao zadovoljnu Klaru. Kad mu oba djeteta doviknuše veselo: »Laku noć, Petre!<< on nije ni odgovorio, nego je svojim prutom ošinuo tako ljutito po zraku, kao da je htio da ga presiječe. Otrčao je onda dolje, a njegova pratnja za njim.

Svemu lijepom što je Klara vidjela na planini za danas je bio kraj.

Dok je ležala gore na sijenu, na velikoj mekoj postelji kamo se sada popela i Heidi, pogledala je kroz otvoren okrugli prozorčić u sjajne zvijezde, i sva očarana uzviknula:

O, Heidi, vidiš li, izgleda kao da smo se na nekim kolima odvezle u nebo!

Da, a znaš li zašto su zvijezde tako radosne i zašto tako žmirkaju - upitala je Heidi.

Ne, ne znam. Što ti misliš? - zapitala je sada Klara.

Zato što one odozgo s neba vide mene i tebe zajedno, pa se tome raduju. Vidiš li kako nam daju znak da se i mi radujemo! Ali, znaš li, Klara, da moramo odmah spavati!

Heidi položi glavu na svoju punačku ručicu i istog časa zaspa. Ali Klara je još dugo ostala budna, jer je za nju bilo nešto sasvim novo da iz postelje gleda ravno u zvijezde.
Ona jedva da je kad i vidjela zvijezde, jer noću nikada nije bila izvan kuće, a tu su spuštali debele zavjese još mnogo prije nego što se zvijezde pojave. Kad je sada htjela da zatvori oči, morala je odmah da ih još jednom otvori da se uvjeri blistaju li još uvijek velike svijetle zvijezde. A zvijezde su blistale, tako da Klara nije mogla da se nagleda njihovoga sjaja i treperenja, sve dok se najzad njene oči same od sebe sklopiše, ali je i u snu vidjela njihov sjaj."

Johanna Spyri, HEIDI (Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost, Zagreb 1973.)

Ako ti ne znaš za što si kriva, oficir - ZNA

Najava Iggija:
"Koncert | Musik-Arena
Iggy Pop
posebni gost: Die Verlierer

On je „kum punka“, živuća legenda koja je ostavila trag u glazbenoj povijesti: Iggy Pop dolazi na Tollwood Summer Festival 2025! 24. lipnja, karizmatični, iznimni umjetnik sa svojim nepogrešivim glasom i energičnim nastupom zatrest će glazbenu arenu.
Njegovi hitovi poput The Passenger i Lust for Life bezvremenske su himne. Ali Iggy Pop je daleko više od samog punk idola. Čak i nakon scenske karijere duge više od 50 godina, on nastavlja inspirirati svojom nepokolebljivom strašću prema glazbi. Nakon hvaljenog albuma Post Pop Depression i prestižnih nagrada poput GRAMMY nagrade za životno djelo i Polar Music Prize, legendarni rocker vraća se u Njemačku 2025. U Tollwood Music Areni u Münchenu, obožavatelji će imati jedinstvenu priliku doživjeti Iggyja Popa uživo i izbliza osjetiti njegovu neusporedivu energiju i kreativnost, koje ga karakteriziraju od 1970-ih. Ovaj koncert obećava još jedan nezaboravan vrhunac glazbene povijesti.

Dragi posjetitelji Tollwooda, molimo vas da se pridržavate trenutnih sigurnosnih uputa za glazbenu arenu. Na ulazu u Musik-Arenu bit će provedeni tjelesni pregledi i pregledane torbe. Imajte na umu da je unošenje velikih torbi i ruksaka strogo zabranjeno. Dozvoljene su samo torbe do DIN A4 formata (21 cm x 29,7 cm)."

IGGY POP, TOLLWOOD MÜNCEN LIVE 24/6/2025


Najskuplja stvar koju posjedujem je - moja koža. - Iggijeva životna filozofija

SEA YA LATER! IDEMO PAPA!

"Zaključni uvodni znak i svršetak

Zvek osvete poput udarca saracenske sablje o tuljac (koji to film bijaše, madame!) odjeknu iz zraka, kao da je sav jad i sranje i škrtost i izvorna pohlepa svih tih jebenih Engleza, Iraca, Škota i evropskog korova, presađenog u Sjevernu Ameriku, tu tužnu duboku slatku divnu tajanstvenu zemlju purpurnih šuma, ružičastoga stijenja i plavih voda, od indijanskih prebivališta u Maineu do obala Californije, svu izvađene utrobe, usrane, izrabljene, razorene, jer korov uspijeva u kaljuži, pišaća je njegov nektar, a govna ambrozija. I one poruke u noći, oh, Bože, daj mi da sprčim šefovu kćer, dopusti mi da to učinim, Bože, sve to prolazi kroz EMP, prosijecajući uzduh, oprljivši polje snova, svi ujedinjeni Pohlepnici Amerike guraju u tome starome ritmu, okrećući dinamo, proizvodeći, sjekni samo taj magnetizam i idi, dječače, i Bog je to morao udijeliti Pohlepnicima, jer ako je čovjek dovoljno pohlepan, on ima smionosti da gura i guta, guraj Gutsy Hyde, - te tako Đavo čovjeka hrani s jedne strane a Bog ga cijedi s druge, jao, jao, ali ne, usporiti se neće, i te poruke zuje preko zemaljâ, EMP se javlja, noću - provjeri ovo, idiote, stručnjače za tehnologiju! - jonizirani sloj se podiže, manje je miješanje, radio-poruke se kreću brže, kao pneumatske cijevi što vode iz krila Hirama Hardona, Pred- sjednika i Upravitelja Upravnoga Odjela Trgovine upravo gore, u Endicott Mountains, Brooks Range, i sat prije sunčeva svanuća, dok se sve te sjeverno- američke usrane glave trzaju u snu, probavljajući poruke što su ih otposlali i koje natrag primaju, i počinju zamagljivati zrak pred svanuće svojim duševnim grgljanjem, prezasićenošću i izlučevinama, a da i ne govorimo o svim ukopničkim dvoranama što se hlade u preranoj zori, iz EMP odjekuju cijele noći vrisci i jauci leševa što su iskopani, izrovani, isprani, ispužvani, začinjeni, prstima izjebani, oderani, zašiveni, gurani, sječeni, i stiskani, a da se i ne govori koji su im sve organi isječeni, i da su skamenjeni u balzamskome soku - svaki ukopnik dostojan svoje dugogodišnje prljavštine ima svoju tajnu formulu - formal dehyde, ne napuštajte svoje tajne obrede, vaše kovčege s blagom, vaše medvjeđe perivoje u kojima se vestalske djevice prče u vašem soku, ali, gospodine, ne zaboravite žive, mrtve, i upravo mrtve što prolaze kroz sve one valne dužine kvadratnoga korijena od minus jedan, u EMP, a tajanstveno KC često uništava vaše krugove, i kada jutro dolazi, sat prije zore, oni snuju u svojem snu, postaju praktični, spremaju se ustati, zijevati, kašljati, prdjeti, pišnuti pomalo, i uopće jebati valnu dužinu EMP-a, i tako, prijatelji, sloj jonizacije (što je prvi bratučed statike u telepatskim poslovima) spusti se poput oblaka, i priguši se interkranijalna komunikacija, a nije posrijedi nikakva prosta stvar, jer u Brooks Rangeu, na rubu golemog snježnobijelog paraboličkoga reflektora, u tihom rezonantnom električnom zujanju tišine, osjeća se trenje u zraku kao da vam se kosa nakostriješila ili coitus što je sav interruptus s električnim uzvojnicama plina u crijevima, s bolom u mudima i mržnjom u kurcu, jest, tegobe kad se sloj jonizacije ponovo slegne i brda se ispune statičkim nabojem.

A kada je sranje prošlo u lovačkoj kući Moe- -Henry-Obungekat-Safari-Skupine na jezeru Dolly Ding Bat, i kada su ledeni vrhunci Brooks Rangea mrmljali riječi s ledenoga štita paraboličkoj dolini, »E.m.p., e.m.p., u redu, jutro je, javite se« - Rusty i Luka i vodiči i dječaci i nosači i prosječna prknad, svi se potrpaše u zrakoplove, da bi se vratili u Fairbanks i vodili novi život upravo ovdje dvije godine kasnije u mojoj svijesti, to jest: ovdje je Ranald na ovome pipavom objedu u dallaskoj usranoj palači, što je opet priređen meni u čast, te s moje strane vam hvala, jer sutra Tex i ja odlazimo u posjet starome čarobnjaku u Vijetnam. Ukoliko, to jest, ja nisam tek crnoguzi bogalj Crnjo, što vam se javlja iz Harlema. Nikad se ne zna. Nikada ne znate kakvo vas je priviđenje noću tralo. Tako, guzoglava Ameriko, razmisli o svojoj stražnjici. Koji bi Ranald (D.J.), crni ili bijeli, bio gori genij, iz Harlema ili iz Dallasa, i tko vodi koga? Ovdje je D.J., najavljivač-zabavljač za Ameriku, prijenos je završen. Vijetnam, vraški vruće."

Norman Mailer, Zašto smo u Vijetnamu?

INTUITIVE ABILITIES
nije mi se dalo upaliti svjetlo
pa sam punila vodom
veliku kantu za zalijevanje vrta
u potpunom mraku
testirajući si usput intuiciju
kad, u kom trentutku
zatvoriti pipu točno kap prije prelijevanja
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
SAD!
ZATVORI!
nisam mogla vjerovati
kad sam upalila svjetlo
kanta do samog ruba puna
i rubovi suhi
trenutak pogođen
u kap


SPAS U ZADNJI ČAS
netko je izvadio
jedan izdanak iz zemlje
a tako su lijepo napredovali
u bezbrojnim cvjetnim lončićima
pun balkon sam posadila
beba zelenih ljiljana
sjetih se da sam vidjela djecu
kako promatraju biljke i čupkaju listove
već se počeo sušiti
slučajno sam prišla baš njemu
i gurnula ga natrag u zemlju
dobro zalila i
podragala prstom
oporavit ćeš se sigurno
stigla sam na vrijeme
ko hitna pomoć kad je došla
po njega i oporavio se
tako da su mu rekli danas na tržnici
da izgleda nikad bolje

21. lipnja 2025.

“Pogrebna ta zvona
stoje par miliona
a komedija loša
ne vrijedi ni par galoša . . .

Svi memoari uskrslog i preporođenog kraljevskog perioda pričaju nam kako je crkvena aristokracija počela politizirati, sastavljajući nove političke stranke, i spekulirajući na burzama, kao u Mazarinovo i Richelieuovo doba. Božje sluge, kao pravi, rođeni srebroljupci, zaboravile su što je riječ evanđeoska, pretvorivši se u vođe političkih stranaka, u ministre i u profesionalne krvnike. Nisu se pastiri duhovni brinuli za duše svoga stada, kao što je zapisano, već su kao zvjerad otimali bezbožna slobodnozidarska i bonapartistička zemaljska dobra u prokletoj »Dolini Suza«.

Prionuli su dušobrižnici da obnove zemlju posvećujući nove svece, gradeći na sve strane nove crkve i bazilike, otkrivajući nova svetišta, nove mučenike i čitavu galeriju novih rodoljubivih blaženika. Osim vulgarnih kalendarskih blagdana svakog se mjeseca slavio još i po neki novi, »restauracioni kraljevski svetac«, simbolizirajući pobjedu kraljevskog oružja u borbi s poganima svake vrste, sa Turcima i s ljutim Arapima, s Arnautima, sa hugenotima i protestantima, s bogumilima ili s albigenzima, sa sankilotima ili s bonapartistima. Ova sakralna strategija kretala se uglavnom oko ponovnog ustoličenja crkvenih knezova na feudalnim crkvenim lenima. Bilo koja vrsta radinosti, individualne inicijative ili konstruktivnog napora smatrala se republikanskom demonstracijom.
Tko hoće da radi, taj hoće da jede, a tko hoće jesti, taj je gladan, a tko je gladan, taj je sankilot ili republikanac i s njime treba u bajbok ili na galiju! Veslaj, robe, jer si rođen da veslaš gladan, a ne da se buniš . . .

Moliti se i naricati, pokapati i iskapati aristokratske kosture, svetkovati i kajati se, a po mogućnosti što manje raditi, to su bila veoma skupocjena rekvijemska plandovanja, dostojna aristokratske bezazlenosti. Kada bi trideset milijuna francuskih stanovnika bilo zarađivalo dnevno samo tridesetak hiljada cekina, stvari bi se otele bijedi i jadu potpuno podrovanih financija još iz bonapartističkih dana, ali kako se je planski ljenčarilo, Tedeumi i Rekvijemi, pak Svečane Službe Božje u slavu »historijske pobjede Dinastije, koja nas je oslobodila«, donosili su biskupima, vladikama i arhimandritima solidne rente, ali su državne kase uprkos tome šobonjile prazne kao bubnjevi na državnim pogrebima.

U beskrajnim povorkama, u pratnji klera, uz zvonjavu zvona i uz lepršanje stjegova stupa intelektualna i moralna krema bonapartističkog društva na burbonskim kraljevskim sprovodima pognute glave, postiđena i demoralizirana. Ovi sprovodi nemaju druge svrhe nego da, kao simbol ispaštanja bonapartističkih grijeha, ponizuju umjetnike, mandarine, generale i ministre Carstva, da bi se posuli pepelom nove i bezuslovno lojalne državotvorne vjernosti, kao što se to i dolikuje političkim pokajnicima. Bonapartističkim obraćenicima naredili su perverzni biskupi povrh svega još i da se upišu u kongregacije, jer tko je rojalist po uvjerenju, taj se mora sveudiljno skrušeno klanjati i javno kajati. za svoje političke grijehe zajedničkim molitvama, da bi se javno kompromitirao za dobrobit Krune. Nije bilo bonapartistički ni najnevinije kompromitiranog građanskog lica, a da pred svijetom ili u intimnom krugu nije uznastojalo dokazati svoju bezuslovnu rojalističku lojalnost. To, što su se po alkovenima i po budoarima i salonima pojavile statuete, portreti i litografije članova Previšnje Obitelji kao neka vrsta Anđela Čuvara nad bračnim krevetima i nad trpezama, to je, na kraju, svakodnevna pojava, koja kao hagiografska sjenka prati sve historijske događaje većeg ili manjeg stila u stopu. Da su se u ispovjedaonicama pojavili Inicijali Vladara. kao simbol najvišeg moralnog autoriteta, da su se prodavali kolači i slike, kutije za nakit i molitvenici, porculansko posuđe kao i konjanički sabretachei sa kraljevskim monogramima, i to je još uvijek bila samo pomodna imitacija bonapartističkih dekorativnih uzora; kao sredstvo likovne propagande ili sitne zanatske zarade, ovaj način profiterstva spada u popularnu ekonomiku dana i, kao takav, zapravo je posve normalna pojava. Ali to, da su pojedini istaknutiji politički sumnjivci morali plaćati svoje lične ispovjednike da se ne bi ponovo srozali i pali žrtvom antidinastičkih iskušenja, to svakako spada u nastranosti onog jadnog režima. Jer nije se radilo o rojalizmu, nego o vjernosti Dinastiji, a dinastičarstvo i rojalizam nisu sinonimi u svim mnogobrojnim rojalističkim varijantama kroz vjekove. Nad Francusku nadvila se sjenka pseudoreligiozne kraljevske glume, u okviru koje se četrdeset francuskih kraljeva povampirilo u sjaju vrhunaravnog rojalističkog ikonostasa, a admiralitetom, dvorskim kancelarijama, policijom i cenzurom zavladali su mandarini te nitko živ više nije smio riskirati da samo i pomisli kako je Bog hipoteza bez koje se može čak i udobno živjeti, što je, uostalom, u sve grubljoj devalvaciji sviju intelektualnih vrijednosti već od enciklopedista naovamo bilo potpuno zaboravljeno.

Da je Bonaparte stradao kod Moskve kao Samozvanac, koji je zavladao Evropom, ili da je jedamput davno, usred Pariza, srušena Bastilja, koju je goloruki puk oborio kao znamen narodne sramote, to su bile veleizdajničke sentencije. U francuskom političkom mravinjaku sve je mrvice i slamčice preplavila ogromna masa novopečenih rojalista, a Francuskom zavladao je mandarinizam ambicioznih dvorskih doušnika, pak se ponovo počelo šaputati kako zidovi i po zatvorenim sobama prisluškuju svakoj riječi. Štampa je makijavelistički podrivala ugled raznih »javnih osoba« za koje se nije moglo znati što kriju pod kabanicom, te su se tako oko naivnih Hugoovih premijera (na primjer) rasplamtjeli žestoki bojevi, jer su šeprtlje od nakostriješenih vlastodržaca nanjušile u tim stihovima miris jakobinstva. Strava, koja hvata bezidejne političke režime pred stihovima koji se izgovaraju sa scene, policijska nervozna netrpeljivost spram štampane riječi uopće, sve su to bili pouzdani simptomi uznemirenih savjesti, koje strahuju pred posljednjim ispitom. Bezazlene šale po šaljivim listovima kažnjavane su robijom, a žigosanje moralne problematike od strane svih onih krugova koji nisu bili toliko zaslijepljeni te bi promatrali stvari i događaje na način kako se to »odozgo« priželjkuje, sve je to bila opoziciona uvertira u novu revolucionarnu fazu, u kojoj se francuska javnost kretala u predvečerje tridesetih godina prošloga stoljeća. Počela je da kruži fama kako Bastilja još uvijek stoji »neoborena«, i da, nažalost, nije srušena Osamdesetdevete. Kraljevska vlada, mjesto da utvrdi izvore tih »bolesnih glasina« i da carskim rezom ukloni svaku opasnost od bastiljskog raka (što bi bili zahtijevali svi principi rutinske političke kirurgije), ta bolesna vlada bajala je o naivnim ludorijama prošlostoljetnih bitaka, o zveketu mačeva iz pobjedonosnih ratova Luja XIV, priređujući smiješne vojne u Španjolskoj, slaveći Vojvodu Angoulęmskog kao trijumfatora, dočaravajući pučkim masama isprazne bajke o bogatstvu afričkih gusarskih dvorova, kao o aladinskim priviđenjima iz Tisuću i jedne noći. Vozikajući Kralja i dvorsku Menažeriju po cijeloj zemlji, vlada je prinčeve i članove Dinastije pokazivala masama kao punjene ptice; ovim sajamskim fanfaronatama postiglo se obratno od onog što se htjelo, jer nas uči stara mandarinska mudrost, kako je uputnije sakrivati se iza vrhunaravne zavjese kao nadzemaljska tajna, nego biti trubilo na vašaru. Narodu je ovaj kraljevski panoptikum postao smiješan, i dok se još oko Dvadesetih godina nije moglo znati hoće li Kruna poživjeti, poslije Dvadesetih godina bilo je već svakom vrapcu jasno da je smrt Krune neminovna."

Miroslav Krleža: EPPUR SI MUOVE
(odlomak)

CIVILIZCIJSKA TOČKA
(oni fini & pristojni)

još nisam dosegla
tu civilizacijsku točku
da kradem
i budem fina
lažem, varam
i budem fina
hebem dječicu i
i budem fina
proglasim pol čovječanstva drugotnim
i budem fina
svetim oružje
i budem fina
ubijam nevine
i opet budem fina i pristojna
huškam podlo
i budem fina
bogatim se otimajući siromahu
i budem fina
i kleknem kad Glorija
tobož plače
jer sam fina
i ne želim
pokvariti cirkus
parazita na tijelu Kristovom

(napisano u četvrtak, 19. lipnja 2025, kalendarska oznaka - Tijelovo)

EGZOTIKA

cijeli dan smo pušili
lulu mira
stan je bio pun dima
dok nije se više ništa vidjelo
ni ormari ni kreveti ni stol ni stolice
puf - puf paf - paf
zgušnjavali smo oblake mira
u šećernu pjenu na lulama štapićima
gustu i slinavu od pucketavih saća
iz kojih smo srkali med mira
i uvažavanja se
zatim smo otplesali par kružnica
klanjajući se gore dolje
jedno drugom u sudaru u istoj orbiti
moja suknjica od perja
ili od banana
ljupko se njihala
u ritmu tam tama
valjda zbog banana
howgh rekao je
howgh rekla sam
i uvlačila dim mira u lulu mira
dok nisu banalni stolovi stolice i ormari
izronili na predviđenim mjestima

Poprilično začudna stvar mi se po drugi put desila tu na blogu, sinkronicitet to zovu, da idem čitati Orwella i otvorim knjigu i gle'am pjesmicu, nisam znala da Orwell piše pjesme, kad ono, pjesma o popu. Doista, prvi put ju vidim, a kako se neobično naslanja na moj uradak, prethodni post, pjesmicu moju o popu. Čisto počinjem vjerovati u - sinkronictet.




Moj Orwell

SMIJEH I SREĆA

Zašto su popu bitne
tragedije i nesreće?
Jer kog će tješiti
ako svi budu sretni i šaljivi?

I s kim bi sklapao
ugovore o tješenju
i održavanju ga
da svi su sretni i veseli?

Njemu tragedija godi
za funkciju društvenu
zato nikad se ne miješa
kad pale djecu u visokim pećima

i siluju vojnici žene
jer prodat će oprost od grijeha vojniku
a drugotnu utješiti propovijedanjem
o đavlu i čistoći.



Mjesec (lat. Luna) može biti definiran na više načina, ovisno o kontekstu:
1. Kao nebesko tijelo: Mjesec je Zemljin prirodni satelit, nebesko tijelo koje kruži oko Zemlje i najsjajnije je nebesko tijelo nakon Sunca koje vidimo sa Zemlje. Mjesec odražava Sunčevu svjetlost, a ne stvara vlastitu.
2. Kao jedinica vremena: Mjesec je također jedinica za vrijeme, često se koristi u kalendarima. Sinodički mjesec, koji je povezan s ciklusom mjesečevih mijena, traje oko 29,53 dana.
3. U književnosti i simbolici: Mjesec se često koristi u književnosti i simbolici, gdje može predstavljati različite pojmove, poput ženskog načela, djetinjstva ili odnosa prema obitelji.
U osnovi, "mjesec" je termin koji se koristi za opis Zemljinog satelita, ali također može označavati period vremena ili simbolizirati različite pojmove. Wikipedia i Hrvatska enciklopedija nude više informacija o astronomskom aspektu mjeseca. Facebook i Hrvatski jezični portal nude informacije o simboličkom i jezičnom aspektu. (AI)

Opojan miris lipa prekrio je grad, a zatim je sladak, tajanstven miris ljiljana dodao notu čudesa svemu, i ja sam ih stalno pitala osjećaju li te predivne mirise, a oni su samo željeli miris i okus kontiki sladoleda iz slastičarne

Spomenik partizanima na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu (moja fotografija)


KONJUH PLANINOM

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji,
Lišće pjeva žalovite pjesme,
Borovi i jele, javori i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noć je šumu svu u crno zavila,
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinskog rudara,
Sahranjuje četa partizana.

Kiše jesenje, po grobu su lile,
Bure snježne, kosti su raznijele.
Iz krvi crvene husinskog rudara,
Crveno je šuma procvjetala.

Konjuh planinom vjetri šume, bruje,
Lišće pjeva proleterske pjesme,
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proleterske.

"Ta tužna i sjetna pjesma relativno je često izvođena u vrijeme nekadašnje SFR Jugoslavije (ponajviše za sahrana, ili nekih tužnih događaja) kao podsjetnik da je to socijalistička zemlja, koju su stvarali proleteri i to krvlju."

Zalazak sunca s pticama


Kroki za Krik

Cijelu je noć maljao
budan ko nikad prije
trudio se, žario i kistom mahao
al’ rezultata bilo nije.
Umjesto djevojke, žene, sirene
na platnu fantomi, do mrlje mrlja
već vani sviće i Oslo se miče,
a on u groznici još bojom tek brlja.

Onda je nasrnuo na štafelaj - pokušaj zadnji
ko rogovima u areni bez izlaza bik
i sjećanje na šetnju na mostu nad fjordom
zalazak sunca, krvavo nebo
ambis i moreuz i mravi s cilindrima
užas od svega i panični napad
pretvorio u trenu u kroki za - Krik.

Starry Night

(moja pjesma, inspirirana Krikom, napisana 2.6.2025., u 20:32, u trpezariji, s pogledom uperenim u zalazeće sunce i nebo, iako sunce ne zalazi nikad, samo mi "zalazimo"; "astronom Nikola Kopernik iz 16. stoljeća prvi je svijetu predstavio detaljan matematički model kojim je dokazao pretpostavku da se Zemlja kreće, a Sunce zapravo miruje, unatoč suprotnom dojmu.")

Krik, Edvard Munch,1893.


Ljubav i bol, Edvard Munch,1895.

"“Grad spava. Ponoć je već davno minula. Ure na tornjevima. Jedan, dva, tri, četiri, ulice su prazne. Frankopanska, Samostanska, Gundulićeva, Bregovita, stube pod Uspinjačom, sve prazno. Skaču štakori. Gospodska prazna, Markov trg sve do Popovog tornja, prazno. Ni mačke.

U Popovom tornju, u staroj školi, u praznoj zbornici, čuje se kako je škljocnuo veliki gvozdeni ključ u vratima, otkucava sat na katedrali, bam bam, druga je ura minula, škripe drvene stube u tornju, popeo sam se na terasu Zvjezdarnice pod kupolom, javlja se tu nad nama, na nebu, sa masom bijelih oblaka, kroz koprenu čitavih nebeskih arhipelaga, bijela magnezijska kugla. Biti potpuno sam s ovom rasvijetljenom srebrnom pločom iznad Grada, na terasi Popovog tornja, a Grad spava pod našim nogama kao Pariz pod svetom Genovevom u Panteonu.

Trebalo je svladati čitavu malu mrežu sitnih smetnji i otpora, ključeva i ključanica, praznih nerasvijetljenih soba i hodnika u kretanju spram ove pustolovine. U razrednim sobama gornjogradske pučke škole u Tornju miriše po katranu, po dječjem urinu, po prašini starih neizračenih kancelarija, a kretanje od Prilaza preko Ilice spram Popovog tornja bilo je puno zanosa, sa brzim prelijetanjem oblaka nad našom glavom. Pod zidanim portalom s okovanim vratima iz Opatičke ulice, tu je škljocnuo najveći ključ, pa preko popločenog dvorišta u bijelim staklenim vratima drugi ključ, tamne stube, treći ključ otvara nam put kroz hodnik i zbornicu do stuba koje vode u samu kulu Tornja. Osjeća se kako negdje šišti plin kroz poderanu usijanu mrežicu jedne plinske svjetiljke, stigli smo na terasu pod kupolom. Palim plinski cilindar, gasi mi se jedna žigica, pa druga, i konačno sjeo sam pod metalnu cijev teleskopa. Nije tako jednostavno baratati ovom topovskom cijevi. Umirio me profesor T., da nemam brige, da će teleskop biti montiran, da otprilike treba da samo pratim svijetlu mjesečevu plohu pokretanjem cijevi, a ostala mehanika da je precizno fiksirana.

Čudio se čovjek bizarnom zahtjevu, da mu citiram vlastite riječi »pjesnika, koji ima jednu jedinu želju da jedamput u životu bude na randevuu sa mjesečinom potpuno sam! Hajde de, pa neka se pjesniku ispuni i ta pustolovina!« (Gospoda geolozi imaju svoje lirske slabosti spram loših pjesnika.)

I onda je, na kraju krajeva, poslije raznih pustolovnih obrata s onim kompliciranim ždrijelom od teleskopa, s onom glomaznom topovskom cijevi markiranom na čudnoj lafeti, konačno došlo do svečanog trenutka, kada su tamnosivoolovne koprene oblaka počele prelijetati ispred staklene kružnice okulara kao velike crne ptice, kao crne krpe poderanih barjaka kroz koje se probija puna svjetlost čudestvene bijele svjetiljke.

Puše se oblaci i valjaju zloslutno brzo ispred bijele usijane ploče. Alpinski predjeli puni sjena u klancima, polarno hladna, neljudska rasvjeta oštro ocrtava sjenke kao čeličnom iglom, osjećaju se vrhunci i provalije jasno i plastično, to nije snimka, to je lunatična stvarnost, to je strašni vakuum od vulkanske melase srebrne, obasjane magnezijem, a treba znati baratati ogromnim zvjezdanim topom, treba pratiti histeričnu jurnjavu oblaka koja zamagljuje svijetlu kružnicu okulara, i tako je na kraju sve ispalo nevješto, u punoj rezignaciji da je teleskopom nišaniti teže nego topom.”