Marketing
EPPUR SI MUOVE
“Pogrebna ta zvona
stoje par miliona
a komedija loša
ne vrijedi ni par galoša . . .
Svi memoari uskrslog i preporođenog kraljevskog perioda pričaju nam kako je crkvena aristokracija počela politizirati, sastavljajući nove političke stranke, i spekulirajući na burzama, kao u Mazarinovo i Richelieuovo doba. Božje sluge, kao pravi, rođeni srebroljupci, zaboravile su što je riječ evanđeoska, pretvorivši se u vođe političkih stranaka, u ministre i u profesionalne krvnike. Nisu se pastiri duhovni brinuli za duše svoga stada, kao što je zapisano, već su kao zvjerad otimali bezbožna slobodnozidarska i bonapartistička zemaljska dobra u prokletoj »Dolini Suza«.
Prionuli su dušobrižnici da obnove zemlju posvećujući nove svece, gradeći na sve strane nove crkve i bazilike, otkrivajući nova svetišta, nove mučenike i čitavu galeriju novih rodoljubivih blaženika. Osim vulgarnih kalendarskih blagdana svakog se mjeseca slavio još i po neki novi, »restauracioni kraljevski svetac«, simbolizirajući pobjedu kraljevskog oružja u borbi s poganima svake vrste, sa Turcima i s ljutim Arapima, s Arnautima, sa hugenotima i protestantima, s bogumilima ili s albigenzima, sa sankilotima ili s bonapartistima. Ova sakralna strategija kretala se uglavnom oko ponovnog ustoličenja crkvenih knezova na feudalnim crkvenim lenima. Bilo koja vrsta radinosti, individualne inicijative ili konstruktivnog napora smatrala se republikanskom demonstracijom.
Tko hoće da radi, taj hoće da jede, a tko hoće jesti, taj je gladan, a tko je gladan, taj je sankilot ili republikanac i s njime treba u bajbok ili na galiju! Veslaj, robe, jer si rođen da veslaš gladan, a ne da se buniš . . .
Moliti se i naricati, pokapati i iskapati aristokratske kosture, svetkovati i kajati se, a po mogućnosti što manje raditi, to su bila veoma skupocjena rekvijemska plandovanja, dostojna aristokratske bezazlenosti. Kada bi trideset milijuna francuskih stanovnika bilo zarađivalo dnevno samo tridesetak hiljada cekina, stvari bi se otele bijedi i jadu potpuno podrovanih financija još iz bonapartističkih dana, ali kako se je planski ljenčarilo, Tedeumi i Rekvijemi, pak Svečane Službe Božje u slavu »historijske pobjede Dinastije, koja nas je oslobodila«, donosili su biskupima, vladikama i arhimandritima solidne rente, ali su državne kase uprkos tome šobonjile prazne kao bubnjevi na državnim pogrebima.
U beskrajnim povorkama, u pratnji klera, uz zvonjavu zvona i uz lepršanje stjegova stupa intelektualna i moralna krema bonapartističkog društva na burbonskim kraljevskim sprovodima pognute glave, postiđena i demoralizirana. Ovi sprovodi nemaju druge svrhe nego da, kao simbol ispaštanja bonapartističkih grijeha, ponizuju umjetnike, mandarine, generale i ministre Carstva, da bi se posuli pepelom nove i bezuslovno lojalne državotvorne vjernosti, kao što se to i dolikuje političkim pokajnicima. Bonapartističkim obraćenicima naredili su perverzni biskupi povrh svega još i da se upišu u kongregacije, jer tko je rojalist po uvjerenju, taj se mora sveudiljno skrušeno klanjati i javno kajati. za svoje političke grijehe zajedničkim molitvama, da bi se javno kompromitirao za dobrobit Krune. Nije bilo bonapartistički ni najnevinije kompromitiranog građanskog lica, a da pred svijetom ili u intimnom krugu nije uznastojalo dokazati svoju bezuslovnu rojalističku lojalnost. To, što su se po alkovenima i po budoarima i salonima pojavile statuete, portreti i litografije članova Previšnje Obitelji kao neka vrsta Anđela Čuvara nad bračnim krevetima i nad trpezama, to je, na kraju, svakodnevna pojava, koja kao hagiografska sjenka prati sve historijske događaje većeg ili manjeg stila u stopu. Da su se u ispovjedaonicama pojavili Inicijali Vladara. kao simbol najvišeg moralnog autoriteta, da su se prodavali kolači i slike, kutije za nakit i molitvenici, porculansko posuđe kao i konjanički sabretachei sa kraljevskim monogramima, i to je još uvijek bila samo pomodna imitacija bonapartističkih dekorativnih uzora; kao sredstvo likovne propagande ili sitne zanatske zarade, ovaj način profiterstva spada u popularnu ekonomiku dana i, kao takav, zapravo je posve normalna pojava. Ali to, da su pojedini istaknutiji politički sumnjivci morali plaćati svoje lične ispovjednike da se ne bi ponovo srozali i pali žrtvom antidinastičkih iskušenja, to svakako spada u nastranosti onog jadnog režima. Jer nije se radilo o rojalizmu, nego o vjernosti Dinastiji, a dinastičarstvo i rojalizam nisu sinonimi u svim mnogobrojnim rojalističkim varijantama kroz vjekove. Nad Francusku nadvila se sjenka pseudoreligiozne kraljevske glume, u okviru koje se četrdeset francuskih kraljeva povampirilo u sjaju vrhunaravnog rojalističkog ikonostasa, a admiralitetom, dvorskim kancelarijama, policijom i cenzurom zavladali su mandarini te nitko živ više nije smio riskirati da samo i pomisli kako je Bog hipoteza bez koje se može čak i udobno živjeti, što je, uostalom, u sve grubljoj devalvaciji sviju intelektualnih vrijednosti već od enciklopedista naovamo bilo potpuno zaboravljeno.
Da je Bonaparte stradao kod Moskve kao Samozvanac, koji je zavladao Evropom, ili da je jedamput davno, usred Pariza, srušena Bastilja, koju je goloruki puk oborio kao znamen narodne sramote, to su bile veleizdajničke sentencije. U francuskom političkom mravinjaku sve je mrvice i slamčice preplavila ogromna masa novopečenih rojalista, a Francuskom zavladao je mandarinizam ambicioznih dvorskih doušnika, pak se ponovo počelo šaputati kako zidovi i po zatvorenim sobama prisluškuju svakoj riječi. Štampa je makijavelistički podrivala ugled raznih »javnih osoba« za koje se nije moglo znati što kriju pod kabanicom, te su se tako oko naivnih Hugoovih premijera (na primjer) rasplamtjeli žestoki bojevi, jer su šeprtlje od nakostriješenih vlastodržaca nanjušile u tim stihovima miris jakobinstva. Strava, koja hvata bezidejne političke režime pred stihovima koji se izgovaraju sa scene, policijska nervozna netrpeljivost spram štampane riječi uopće, sve su to bili pouzdani simptomi uznemirenih savjesti, koje strahuju pred posljednjim ispitom. Bezazlene šale po šaljivim listovima kažnjavane su robijom, a žigosanje moralne problematike od strane svih onih krugova koji nisu bili toliko zaslijepljeni te bi promatrali stvari i događaje na način kako se to »odozgo« priželjkuje, sve je to bila opoziciona uvertira u novu revolucionarnu fazu, u kojoj se francuska javnost kretala u predvečerje tridesetih godina prošloga stoljeća. Počela je da kruži fama kako Bastilja još uvijek stoji »neoborena«, i da, nažalost, nije srušena Osamdesetdevete. Kraljevska vlada, mjesto da utvrdi izvore tih »bolesnih glasina« i da carskim rezom ukloni svaku opasnost od bastiljskog raka (što bi bili zahtijevali svi principi rutinske političke kirurgije), ta bolesna vlada bajala je o naivnim ludorijama prošlostoljetnih bitaka, o zveketu mačeva iz pobjedonosnih ratova Luja XIV, priređujući smiješne vojne u Španjolskoj, slaveći Vojvodu Angoulęmskog kao trijumfatora, dočaravajući pučkim masama isprazne bajke o bogatstvu afričkih gusarskih dvorova, kao o aladinskim priviđenjima iz Tisuću i jedne noći. Vozikajući Kralja i dvorsku Menažeriju po cijeloj zemlji, vlada je prinčeve i članove Dinastije pokazivala masama kao punjene ptice; ovim sajamskim fanfaronatama postiglo se obratno od onog što se htjelo, jer nas uči stara mandarinska mudrost, kako je uputnije sakrivati se iza vrhunaravne zavjese kao nadzemaljska tajna, nego biti trubilo na vašaru. Narodu je ovaj kraljevski panoptikum postao smiješan, i dok se još oko Dvadesetih godina nije moglo znati hoće li Kruna poživjeti, poslije Dvadesetih godina bilo je već svakom vrapcu jasno da je smrt Krune neminovna."
Miroslav Krleža: EPPUR SI MUOVE
(odlomak)
Post je objavljen 19.06.2025. u 23:29 sati.