Marketing
GRAD SPAVA
"“Grad spava. Ponoć je već davno minula. Ure na tornjevima. Jedan, dva, tri, četiri, ulice su prazne. Frankopanska, Samostanska, Gundulićeva, Bregovita, stube pod Uspinjačom, sve prazno. Skaču štakori. Gospodska prazna, Markov trg sve do Popovog tornja, prazno. Ni mačke.
U Popovom tornju, u staroj školi, u praznoj zbornici, čuje se kako je škljocnuo veliki gvozdeni ključ u vratima, otkucava sat na katedrali, bam bam, druga je ura minula, škripe drvene stube u tornju, popeo sam se na terasu Zvjezdarnice pod kupolom, javlja se tu nad nama, na nebu, sa masom bijelih oblaka, kroz koprenu čitavih nebeskih arhipelaga, bijela magnezijska kugla. Biti potpuno sam s ovom rasvijetljenom srebrnom pločom iznad Grada, na terasi Popovog tornja, a Grad spava pod našim nogama kao Pariz pod svetom Genovevom u Panteonu.
Trebalo je svladati čitavu malu mrežu sitnih smetnji i otpora, ključeva i ključanica, praznih nerasvijetljenih soba i hodnika u kretanju spram ove pustolovine. U razrednim sobama gornjogradske pučke škole u Tornju miriše po katranu, po dječjem urinu, po prašini starih neizračenih kancelarija, a kretanje od Prilaza preko Ilice spram Popovog tornja bilo je puno zanosa, sa brzim prelijetanjem oblaka nad našom glavom. Pod zidanim portalom s okovanim vratima iz Opatičke ulice, tu je škljocnuo najveći ključ, pa preko popločenog dvorišta u bijelim staklenim vratima drugi ključ, tamne stube, treći ključ otvara nam put kroz hodnik i zbornicu do stuba koje vode u samu kulu Tornja. Osjeća se kako negdje šišti plin kroz poderanu usijanu mrežicu jedne plinske svjetiljke, stigli smo na terasu pod kupolom. Palim plinski cilindar, gasi mi se jedna žigica, pa druga, i konačno sjeo sam pod metalnu cijev teleskopa. Nije tako jednostavno baratati ovom topovskom cijevi. Umirio me profesor T., da nemam brige, da će teleskop biti montiran, da otprilike treba da samo pratim svijetlu mjesečevu plohu pokretanjem cijevi, a ostala mehanika da je precizno fiksirana.
Čudio se čovjek bizarnom zahtjevu, da mu citiram vlastite riječi »pjesnika, koji ima jednu jedinu želju da jedamput u životu bude na randevuu sa mjesečinom potpuno sam! Hajde de, pa neka se pjesniku ispuni i ta pustolovina!« (Gospoda geolozi imaju svoje lirske slabosti spram loših pjesnika.)
I onda je, na kraju krajeva, poslije raznih pustolovnih obrata s onim kompliciranim ždrijelom od teleskopa, s onom glomaznom topovskom cijevi markiranom na čudnoj lafeti, konačno došlo do svečanog trenutka, kada su tamnosivoolovne koprene oblaka počele prelijetati ispred staklene kružnice okulara kao velike crne ptice, kao crne krpe poderanih barjaka kroz koje se probija puna svjetlost čudestvene bijele svjetiljke.
Puše se oblaci i valjaju zloslutno brzo ispred bijele usijane ploče. Alpinski predjeli puni sjena u klancima, polarno hladna, neljudska rasvjeta oštro ocrtava sjenke kao čeličnom iglom, osjećaju se vrhunci i provalije jasno i plastično, to nije snimka, to je lunatična stvarnost, to je strašni vakuum od vulkanske melase srebrne, obasjane magnezijem, a treba znati baratati ogromnim zvjezdanim topom, treba pratiti histeričnu jurnjavu oblaka koja zamagljuje svijetlu kružnicu okulara, i tako je na kraju sve ispalo nevješto, u punoj rezignaciji da je teleskopom nišaniti teže nego topom.”
Post je objavljen 01.06.2025. u 00:15 sati.