semper contra
petak, 30.03.2012.
Korizmeni dani jednog agnostika
Jednog od ovih neobično toplih dana za ovo godišnje doba, sjedim na terasi kafića 'Latera' u mom gradu. Jedan je to od malobrojnih koji su po mojem ukusu. Tražim pogledom tko danas poslužuje. Moram, jer ako je 'moj konobar' on će mi odmah donijeti 'tomislavac'. Bez pitanja.
Ipak je 'moj'. Nosi narudžbu za susjedni stol i ugledavši me, samo klimne glavom.
„Ne, neću danas 'tomislavca'. Molim 'Schweppes bitter lemon'“.
Vidim da podiže desnu obrvu, začuđen je. Klimne glavom, ode u lokal i uskoro stiže s bočicom i računom. Vidim da mu još uvijek upitnik iznad glave, nema žarulje koja svijetli. Ništa ne razumije.
„Korizmeni dani', kažem ja, a iznad njegove glave uskrsne još jedan upitnik. Poznato mu je da nisam vjernik. No nije tražio objašnjenje, vidi se finih je manira, 'bečka škola'. Stavio je bočicu na stol, račun gurnuo ispod pepeljare, nasmiješio se još jednom i uputio do slijedećeg gosta.
Dohvatim hladnu orošenu bočicu, natočim malo, onda je protresem da se talog pomiješa s tekućinom i dopunim čašu. Pogled na račun pokazuje da će me ova bočica od 2,5 dcl, zaslađene vodice s nešto limunovog ekstrakta, koštati svega kunu manje nego pola litre crnog piva. Odricati se pića u korizmene dane ne samo da je teško (dobro, meni baš i nije previše 
), ali je svakako duplo skuplje.
'I onda nebuš pil', rekao bi okorjeli 'antialkoholičar' koji uništava alkohol u najvećim mogućim količinama. Koliko mu to jetra dozvoljavaju.
Sjedim tako, pijuckam zašećerenu 'svetu' vodicu i prisjećam se prvog mog 'korizmenog odricanja' od alkohola.
Bilo je to prije mnogo godina, ne sjećam se više točno koliko, ali sigurno više od petnaestak.
U Splitu imam prijatelja iz vremena kad smo zajedno radili u 'Energoinvestu' u Doboju. Stanovali u istoj zgradi. Moja supruga je obožavateljica pjevača Gorana Karana koji je imao koncert u Splitu, pa smo otputovali u 'najlipši grad na svitu': posjet koncertu i posjet prijateljima. Dva ugodna događaja o jednom trošku. Bilo je to u preduskrsno vrijeme.
* * *
Penjemo se stepenicama. Na vrhu, pred vratima, prijatelji već čekaju. Uz njih sin i kćer. Dugo se nismo vidjeli. Grljenje, ljubljenje, uobičajena pitanja: kako si, kako zdravlje, ulazak u dnevni boravak.
Ženski dio odmah otvara klub 'Kla-Fe-Že', a prijatelj i ja sjedosmo u fotelje uz niski stolić.
„Hoćeš li popiti što? Imam odlično domaće crno“, kaže prijatelj.
„Može“, odgovorih.
Ubrzo se na stolu našla boca izrazito tamnog crvenog vina, gusto 'kao ulje' rekli bi vinski šmekeri, i jedna čaša.
„To je vino iz grožđa našeg vinograda. Samo za obitelj. Otac probire posebne grozdove, najljepše, i onda sam mulja, ostavlja da stoji koliko treba da se dobije lijepa tamno crvena boja, sam preša. Mi ovo vino koristimo i za 'biklu'.“
„Biklu?“ čudim se. Prvi put čujem tu riječ.
„To je mješavina crnog vina i mlijeka. Hoćeš li?“
„A ne, možda kasnije. Sad bih ipak probao 'čisti nektar'. Nego, zar ti nećeš?“ upitam, primijetivši da nema druge čaše.
„Ne, korizmeni su dani“, odgovori on i objasni mi kako svake godine u te dane ne pije alkohol i ne puši. „Da se pročistim!“ kaže i nasmije se. Znam, međutim, da nije samo zbog toga. Vjernik je.
U Doboju to nije radio, pomislim, a na glas kažem:
„Nije ti to loša ideja. Mogao bih i ja. Naravno od druge godine 
!“ Rekao sam to više u šali. Nisam, naime vjernik, pa se to kao od mene ne očekuje.
Po onoj narodnoj, 'svakog gosta za tri dana dosta', nakon tri vrlo ugodno provedena dana, pozdravili smo se i otputovali kući.
Godinu dana proletjelo je dok sam trepnuo okom. Došli ponovo korizmeni dani i ja se sjetih posjeta prijateljima u Splitu i događaja koji sam ispričao. U to vrijeme smo u firmi vrlo često 'feštali', popiti se znalo ohoho! Rekoh jednom kolegi, vjerniku:
„Od sutra ne pijem sve do Uskrsa!“
Naravno da se nasmijao i on i društvo. Počelo je zadirkivanje. No kad je kolega vidio da zaista ozbiljno mislim rekao je da će, ako ja prestanem piti, prestati i on.
I tako smo počeli apstinirati. On je, da lakše podnese 'muku', svakog dana na zidnom kalendaru zaokruživao protekli 'trijezan' dan. Da ne duljim, ja sam izdržao do Uskrsa, on nije. Prije blagdana pala je opet jedna 'fešta' i nije mogao odoljeti zovu Bahusa - bogu vina i veselja. A meni je odricanje od alkohola u korizmene dane postala tradicija. Naravno, ne iz vjerskih razloga, već zaista iz zdravstvenih: čišćenje organizma i obnove jetre. No povod je ipak bio u vjerskim običajima. Tako da moj 'agnostički organizam' može zahvaliti vjeri što ga jednom godišnje, tijekom četrdeset dana, oslobađam alkohola.
ponedjeljak, 19.03.2012.
Bio je to lijep brak
Niz godina, nažalost ne redovito, pratio sam radio emisiju „Ljudi XX. stoljeća“ urednika Arisa Angelisa. Bila je to emisija u kojoj je autor razgovarao s ljudima koji su živjeli, gotovo odživjeli dvadeseto stoljeće jer su manje-više svi živjeli gotovo stotinu godina. I svaki put kad sam odslušao neku od emisija pomislio sam kako na svijetu, eto, postoje ljudi, koji su za razliku od mene, unatoč svim nedaćama, nesrećama, tragedijama na kraju života uglavnom zaključivali – 'bio je to dobar život'.
Nedavno sam u sredstvima javnog priopćavanja saznao da je autor jedan mali dio tih razgovora od ukupno petstotinjak njih, dvadeset i šest razgovora, objavio kao knjigu. Posrećilo mi se pa sam se vrlo brzo 'dokopao' knjige koja me zaista oduševila na jedan specifičan način. Nije to ipak neko veliko i značajno djelo koje bi moglo konkurirati za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, ali je zato životno, kakva su malo koja djela, pogotovo ona bazirana na fikciji.
Izbor sugovornika u knjizi je od rudara u Penssylvanii Petra Čučića, do akademika, humaniste, fizičara i filozofa Ivana Supeka. I dok o ovom potonjem kao i o njemu sličnim znam mnogo toga, često sam imao prilike čuti njihova razmišljanja, poglede na svijet na radiju ili televiziji, ili pak čitati njihove knjige, o prvospomenutom Petru nikada nisam čuo. No siguran sam ću ga upamtiti dok sam još ovo malo živ. A evo zbog čega.
Petar Čučić rođen je 1894. godine u selu Čučić, župa Pečno, u Žumberku. Roditelji su mu bili „seljaci, siromaki“. Rano je ostao bez oca i o njemu i o njegove dvije sestre brinula se majka. Veli da je zbog nestašice hrane „do sedme godine mamu cica“.
U Ameriku je otišao 2. kolovoza 1913. godine. Prije odlaska, te iste godine se oženio. Otputovao je sam, a mlada supruga ostala je u selu. U Americi je radio u rudniku. Suprugu je ponovo vidio tek nakon 13 godina. „Jedva sam je prepoznao“, kaže.
„Nakon tri mjeseca ponovo sam išao u Ameriku. Opet sam. Tada sam ostao 42 godine, sve do 1970. kada sam se za stalno vratio u stari kraj. Ženu nisam našao živu, umrla je 1962. godine, nisam joj mogao ni na sprovod doći. Malo smo živjeli skupa, u 60 godina braka samo godinu dana. Bio je to lijep brak. Kad sam se ja 1970. vratio iz Amerike, moja kćerka je već imala 42 godine, a otišao sam kad je još bila u trbuhu.“
Rudar XX. soljeća Petar Čučić poživio je 102 godine. Sahranjen je u Jaski.
Pred očima mi je još uvijek rečenica: „Bio je to lijep brak.“ U glavi pak mi misao: je li to bilo zato što su tako malo bili skupa ili pak zato što su se zaista beskrajno voljeli?
srijeda, 14.03.2012.
Kome vjerovati?
Vraćam se knjigama. Definitivno!
Izvjesno vrijeme ne gledam 'Dnevnike' ni na jednoj nacionalnoj televiziji. Ni javnoj ni komercijalnoj. Zgadili su mi se. Čitanje novina se sve više svodi na rješavanje križaljki i ostalih zagonetki na zabavnoj stranici. Od napisanog mi je mučno.
Svojevremeno sam, naime, u J.L. pročitao članak temeljem kojeg sam napisao post o tome kako je 'multikulti', koju propovijeda EU-a, sve dalje od onog što bi trebala biti.
Nedugo potom, na istu temu pročitao sam članak Miljenka Jergovića i pomislio – vidi brže sam reagirao od njega na 'kulturocid' u kulturnoj 'multikulti' Njemačkoj.
A onda u J.L. od ponedjeljka 12.03.2012. godine naletim na članak „Njemačka-riznica a ne smećarnik hrvatskih knjiga“ u kojem autor Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik, Würzburg, Njemačka opovrgava izneseno u citiranim člancima iz J.L. a time i ono što sam napisao u spomenutom postu, aludirajući u svom naslovu na članak M.J. „Smećarnik za hrvatske knjige“.
U spomenutom članku Z.P. između ostalog piše:
„Već nekoliko puta ove godine Jutarnji list piše kako njemačka sveučilišta, posebice Frankfurt i Bohn, uništavaju (recikliraju) hrvatske knjige, a povodom zatvaranja nekih katedri slavistike u Njemačkoj.
U stvarnosti: jednu deset godina staru vijest u Jutarnjem (9.1.2012.) najprije reciklira Snježana Kordić pod naslovom „Kulturocid“, potom Adriana Piteša (taj tekst nisam čitao) i na kraju (28.2.) Miljenka Jergovića. Vijest se uzima zdravo za gotovo (kao što sam je i ja uzeo), a vijest je iz temelja lažna.“
Neću zamarati čitatelje prepisivanjem čitavog članka već ću citirati neke ključne dijelove.
„…u Njemačkoj se mogu studirati svi jezici…“
„…država je dužna osigurati studentima da mogu studirati svaki željeni jezik i književnost…“
„…zbog opadanja broja studenata slavistike, prije deset godina neke su zemaljske vlade odlučile ukinuti pojedine katedre, uglavnom tamo gdje u blizini postoji druga sličnog profila…“
„U svakom slučaju, u Frankfurtu ne nedostaje ni jedna hrvatska knjiga koja je tamo prije bila, jedino je sada treba tražiti na drugom mjestu…“
I onda ono što me najviše iznenadilo, naravno ako je istinito što autor piše:
„…svaki student i građanin ima pristup svim knjigama u Njemačkoj ako je član samo jedne sveučilišne knjižnice. Iskaznica vrijedi neograničeno i ne košta ništa.“
„…njemačke knjižnice čuvaju hrvatske knjige od 15. stoljeća na ovamo. I one nove i one starije bolje se čuvaju nego u Hrvatskoj.“
„…u Njemačkoj je moguće dobiti i vrlo rijetke hrvatske knjige (…) tako i one koje su bile zabranjene ili uništene u Hrvatskoj (1945.-1990.)“
Čekam reakciju prozvanih, pa da objavim post.
I nisam trebao dugo čekati. Prošlo je samo dva dana (14.03.2012.) i evo reakcije u istom tom dnevniku u vidu članka Maje Weikert, posljednje lektorice hrvatskog jezika na sveučilištu u Frankfurtu (posljednja Mohikanka) pod 'bombastičnim naslovom „Repriza kultnog filma 'Fahrenheit 451' u slavističkoj knjižnici“.
Evo u kratkim citatima što ona kaže o 'spaljivanju hrvatskih knjiga' u Njemačkoj:
„U prosincu 2011. bivši je šef seminara frankfurtske slavistike saznao da kamioni dolaze po knjige i odvoze ih na recikliranje: prekasno za bilo kakvu reakciju. Bivši kolega je spasio 33 kartona starih knjiga i deponirao ih u podrumu svog instituta. Tamo smo ih na – 15oC u debelim kaputima, kapama i rukavicama katalogizirali…“
„Pojedina su sveučilišta bila zainteresirana za neke od knjiga i ja se usrdno nadam da su neke od njih stvarno i dospjele na nova sveučilišta, ali za to mi nedostaje potvrda. (…) ako ih i ima, to je samo mali dio knjiga hrvatske književnosti i jezikoznanstva, znam da rječnici ni priručnici nisu spašeni…“
Naime, prema tvrdnji M.W. knjižničar je „do svoje mirovine uspio katalogizirati oko 40.000 primjeraka, sve u nadi da ono što je katalogizirano neće nestati. No uzalud!“
M.W., naime, na kraju članka navodi i ovo:
„Činjenica jest da osoba koja posjeduje iskaznicu neke sveučilišne knjižnice klikom miša može naručiti knjige iz svih sveučilišnih knjižnica u Njemačkoj. Ali to ne vrijedi za knjige frankfurtske slavističke knjižnice, zato što one fizički više ne postoje. A po novom sustavu katalogiziranih 40.000 knjiga? One su izbrisane iz brojnog stanja knjiga njemačkih sveučilišnih knjižnica jednim klikom miša.“
S malom dozom cinizma: Danke Deutschland!
Javila se i prozvana Adriana Piteša koja potvrđuje svoje ranije iznesene stavove a nekim svojim saznanjima potkrepljuje navode M. Weikert. Da ne zamaram čitatelje, nju neću citirati ni kratkim navodima. Zainteresirane (ako takvih ima) upućujem na J.L. navedenih datuma.
I da se na kraju razumijemo. Ovaj tekst nisam napisao da bi se zgražavao nad Nijemcima, njemačkim sveučilištima i ljudima koji u stvarnosti provode (navodno) postupak opisan u kultnom romanu „Fehrenheit 451“. Unatoč i usprkos proklamiranom 'multikulti'. To je njihov problem, a ne naš!
Ovaj tekst podastirem čitateljima iz druga dva razloga.
Prvo – ako je istina da su vrijedne hrvatske knjige završile na 'lomači' onda se tu postavlja krucijalno pitanje: a gdje je bila nacionalna, hrvatska Sveučilišna knjižnica? Kako to da ona nije, kako tvrdi M.W., preuzela knjige izdane do 1930. godine, iako ju je na to upozorila službeno (tvrdi M.W.) 'Udruga slavista' i koja na to upozorenje nikada nije dobila odgovor?
Drugo – zar cijela ova trakavica ne 'miriše' na žutilo u tiskovini čiji je glavni urednik u broju od 10.03.2012. napisao cijeli traktat o tzv 'trash'-u kritizirajući sve i svakoga ali ne spomenuvši svoju tiskovinu.
Osvrt na tu 'disertaciju' i zašto je ona u stvari po mom sudu objavljena, u slijedećem postu na sajtu sempercontra.com.
Na kraju da ponovim naslov teksta: kome danas pripadnik hrvatskog puka uopće može išta vjerovati?.
utorak, 13.03.2012.
Žlica
Kročivši u umirovljeničke 'vode' riješio sam se svakodnevnog jutarnjeg ustajanja u šest sati, odlaska u susjedni grad na posao, sekiracije oko rokova, troškovnika, kopiranja, razgovora s investitorima koji obično nemaju pojma što hoće ali ipak to o čemu nemaju pojma hoće, i to brzo.
Dobio sam više vremena za čitanje, šetanje, pisanje postova i tako to. No uz nabrojeno, u dogovoru sa suprugom koja je u mirovinu otišla godinu dana prije mene, pripala mi je dužnost svakodnevnog pranja suđa. Ona će kuhati, a ja ću oprati suđe.
Ravnopravnost spolova u praksi!
Nije da sam u tom poslu laik i nemušt. Najčešće sam prao suđe kad smo imali goste, uglavnom obitelji sinova, jer je onda suđa bilo mnogo pa je do izražaja došla moja sklonost organizaciji. No ono svakodnevno, bilo je posao supruge. Radila je u školi pa je imala više slobodnog vremena.
Krenuh ja tako na novi posao i, kako sam već sklon 'unapređivanju proizvodnje', počeo sam usavršavati tehnologiju pranja. Kako je to išlo možete pročitati u postu 'Razgovor s konobarom'. Vrijeme je protjecalo, tehnologija je bila sve bolja da bi danas došao u situaciju da nemam više što 'unaprijediti'. Pranje suđa postao je dosadan i monoton posao kao što u suštini i jest (jadne žene koje nemaju perilicu suđa ili supruga-perilicu).
I tako, svakodnevno perući suđe razmišljam o tome kako bi bilo divno da čovjek ne mora jesti. Pogotovo ako ima zubne proteze koje ga 'žuljaju'! Recimo da odem u drogeriju, kupim bočicu s hranjivom 'papicom' pojedem to ujutro i do drugog dana sam bez brige. Ova uobičajena jela ostavio bih uglavnom za svečane trenutke: rođenja, vjenčanja i sprovode, proslave Nove godine i inih blagdana, rođendana i godišnjice b(m)raka. No sve je to samo sanak pusti.
A da u životu postoje razni 'snovi pusti' pokazat će ova priča koju mi je davno ispričala moja pokojna mati. Bog da joj dušu prosti.
Imala je ona jednog rođaka, strica ili tako nešto, koji se nikako nije ženio. Kako nije bio vješt u kuhanju hranio se po restoranima, ponekad kod rodbine ili pak je kod kuće prezalogajio nešto suho. I stalno je govorio: „Ma moram se ženit, da konačno i ja jedem svojom žlicom.“
I dođe taj dan kad je našao izabranicu srca svoga, odvede je 'prid oltar' i potom kući. U kuhinji je imao, kako je to u ono vrijeme bilo uobičajeno, veliki zidani štednjak koji se od smrti njegove majke praktički nije ložio. Mlada je ušla u kuhinju, pogledala na štednjak i upitala svog 'friškog' supruga:
„Ima li u ovoj kući nekakav izvezeni stolnjačić?“
„A što će ti?“ upita čudeći se rođak.
„Kako što će mi? Pa zar ne vidiš kako je ružna ova ploča na štednjaku. Hoću je prekriti.“
„Ma sjajit će se ona kad počneš kuhati na njoj“, tihog glasa reče rođak.
„A nema kuhanja na njemu. Pa zar ti misliš da ću ja cijelu kuću zasmradit kuhanjem!“
Našla mladenka tablet, stavila ga na štednjak, na njega vazu s cvijećem i štednjak je nastavio spavati svoj 'zimski' san. Mladenci su pak otišli na ručak u restoran. I kako prvog dana tako dok ih smrt ne razdvoji.
A majka je sa svojom rodicom otišla u dućan i kupila rođaku žlicu. Zamotale je kao vjenčani poklon i dale mu govoreći:
„Evo ti rođače žlica, pa da u restoranu jedeš svojom žlicom!“
Ne znam zašto se sve češće sjetim te priče perući suđe. I sve mi se nešto vrzma po glavi da bi možda ipak bilo zgodno da i ja sa svojom žlicom ponekad navratim u restoran na ručak. Ipak je jednu žlicu lakše oprati nego brdo tanjura, tava i rajngli.
Zar ne?
srijeda, 07.03.2012.
8. mart/ožujak
Drage moje blogerice i one koje će to tek postati.
Eto, između dva 'velika' datuma Valentinova i Uskrsa u današnja vremena skromno se uvukao, kao da se srami, nekada veliki dan – 8. mart (ožujak) - međunarodni dan Vas, žena, supruga, majki, radnica, kućanica, služavki, ljubavnica, pa spomenimo se i onih na najnižom stupnju društvene ljestvice – prostitutki.
Svima vama je jedno zajedničko: da ste žene i da u velikoj većini 'mačo' mozgova živite i postojite samo zato da bi udovoljavale njihovim prohtjevima. Bez obzira radi li se o 'mačo' političarima, supruzima, biznismenima, šefovima i crkvenim velikodostojnicima. Bez obzira na sve parole, zakone, propise, zaklinjanja, obećanja i inih farizejstava 'mačo' populacije. Bez obzira što oni radili i govorili.
Vi se još uvijek trebate boriti za svoja prava, za svoje dostojanstvo, za uvjete da ćete moći podizati nove naraštaje ne lišavajući se pri tome svojih životnih ambicija, želja i planova, za svoje mjesto pod suncem. Bez obzira što će na to reći čitatelji drugog spola. Spadali oni u neveliku populaciju koja Vam priznaje vaša prava, koja Vam pomaže u svakodnevnim poslovima ali koja Vas još uvijek, tamo negdje u najzabitijim kutcima svog uma, doživljava kao one koje im ipak nisu u svemu al pari.
Svima Vama, slagale se s ovim mojim razmišljanjima ili ne, i bez obzira što bih na današnji dan trebao govoriti i pisati samo o lijepim stvarima, možda baš usprkos tome, čestitam vaš dan, 8. mart, međunarodni praznik žena.
Bez poklona, bez karanfila, bez bombonijera, ali otvorenog srca.
ponedjeljak, 05.03.2012.
5 godina
Na današnji dan navršava pet godina od dana kad sam objavio ovaj haiku. Objavljujem ga ponovo kao sjećanje na velikog humanistu.
Fenjer u magli
za humanizam i ljude.
Utrnuo je.
subota, 03.03.2012.
'Otkriće' tisućljeća
Galilej, G. Bruno, Kepler, Kopernik, Darwin, Einstein... Sva njihova otkrića nisu ništa prema otkriću koje nam na posljednjoj stranici objavljuje današnji (subotnji) „Jutarnji list“.
Epohalno otkriće za kojim tragaju generacije nesretnih ljudi, ne znajući što i kako raditi i živjeti e da bi bili sretni. Od kada postoji čovječanstvo jedna od najvećih zagonetki bila je: kako biti/postati sretan? Prolazili su eoni a odgovora do danas nije bilo. Od sutra to više neće biti. Konačno, zahvaljujući EPH-au i kreatorima 'Nedjeljnog Jutarnjeg' i s te je misterije skinut veo tajanstvenosti.
Kao sva genijalna rješenja i svi epohalni izumi, način kako postati sretan je vrlo jednostavan i svima dostupan. Za samo 7+3 kunića. Za taj iznos, naime, možete kupiti 'Nedjeljni jutarnji' i uz njega 'prilog' 'Dobra hrana' i tog će momenta nestati sve vaše brige, nedaće, tuge, nedoumice, poteškoće.
Ukratko postat će te sretni!
U najavi sutrašnjeg izdanja 'veliki otkrivači kako postati sretan' objavljuju epohalan a tako jednostavan način kako postati sretan:
SUTRA! Nećete biti sretni dok ne kupite Nedjeljni.
A zašto će te kupnjom (i čitanjem) 'Nedjeljnog' postati sretan bjelodano je ako pročitate na priloženim slikama što sve 'sretnog' u toj tiskovini možete sutra pročitati. Ako pak ne kupite 'Nedjeljni', nemate se više pravo žaliti da ste nesretni.
četvrtak, 01.03.2012.
Primitivizam i „primitivizam“
Kad živite u 'okomitoj ulici', tj. višekatnom stambenom objektu, pravilo kulturnog ophođenja svakom bi stanaru trebalo biti na prvom mjestu. Svatko od 'stanovnika' tog 'okomitog' naselja trebao bi voditi računa da ne živi na svom 'gruntu', na svojoj 'gmajni', u svojoj 'avliji', već u svakom trenutku imati na umu kako zajedno s njim u toj 'košnici' žive i druge 'pčelice'. Koje jednako kao i on žele koristiti svoj dio zajedničkog prostora, a da pri tome ne smetaju drugim 'pčelicama'.
Eto, kao što ste (ako ste) mogli pročitati u mom postu na temu dizala, već više od trideset godina živim u jednom takvom soliteru. Ne mogu se potužiti na većinu sustanara. Dapače, vjerujem da je ta zajednica u malom jedna od onih koje bi mogle poslužiti kao uzor mnogim 'vertikalnim' naseljima.
No kao što u svakom žitu ima kukolja, tako se i u našem soliteru nađe, bez obzira na 'migracije (što seljenjem u druge 'krajeve' što odlaskom u 'nebeske dvore'), poneko zrno kukolja. Te 'crne ovce' jednostavno ne shvaćaju, ili pak ne žele shvatiti gdje žive i da oko njih, osim njihove 'preuzvišenosti', postoje još neke 'malenkosti' koje oni očigledno sa svog 'Trona Bahatosti' i ne vide. Nešto kao što Prvi potpredsjednik najnovije nam Vlade najvjerojatnije, u svojoj bahatosti i umišljenosti, ne vidi ljude-mrave što se vuku i rade u sjeni njegovog 'visočanstva'.
Te 'crne ovce', na primjer, često ne zatvaraju vrata dizala kad iz njega izađu. Zbog toga slijedeći korisnik stoji pred upaljenom crvenom žaruljom kao pred vratima 'posljednjeg suda', sve u nadi da će se ona ugasiti kako bi pozvao dizalo. Na kraju odustaje i krene pješice. Ako je savjestan na svakom će katu do svog stana provjeravati vrata dizala ne bi li ih zatvorio ako su otvorena.
Kad odnose smeće u zajednički prostor ili pak se 'opraštaju' sa slučajnim suputnikom u dizalu 'bistreći' novosti iz bliže i dalje okoline, ostavljaju vrata dizala opet otvorenim da 'Oni' ne bi trebali čekati, itd, itd.
Posebna vrsta 'kukolja' su vlasnici bicikla (istini za volju rijetki kako je to već kod 'kukolja') koji, iako imamo posebnu prostoriju pod ključem za njihovo odlaganje, bicikle radije ostavljaju u podrumu ispred prostorije za odlaganje smeća, e da bi im bili 'pri ruci'. Unatoč i usprkos višekratnom upozorenju na oglasnoj ploči da to ne čine jer ometaju ulazak u prostoriju, dotični 'samosebeljubci' se na to oglušuju. A onda kad nekome od 'sitnih mrava' to dojadi i izvadi ventil na gumi tako odloženog bicikla, u-sebe-zaljubljeni-vlasnik međunožnog gurala ima za potrebu u dizalo okačiti papirić sa svojom 'prosvjednom notom' slijedećeg sadržaja, čiji izgled možete vidjeti na slici.
„Poštovani stanari,
Očito je da određeni bicikl, koji je bio parkiran ispod stepenica, nekima strašno smeta. Trn mu je u oku do te mjere da redovito uzima ventile, prvo iz prednje pa sad i iz zadnje gume.Najvjerojatnije nije do bicikla već do vlasnika tog bicikla.
Stoga VAS najljepše molim da koristite jezik umjesto ruku i ako imate neriješen problem, obratite se onome tko vam predstavlja problem, pa ćemo ga riješiti konverzacijom, a ne primitivizmom.“
Čitajući ovu 'notu' anonimnog vlasnika bicikla koji bi 'konverzacijom, a ne 'primitivizmom' rješavao problem koji je posljedica njegovog primitivizma i bezobrazluka, pada mi na um zašto u Lijepoj našoj još dugo, dugo neće biti reda. Naime, dok ovakvi ljudi, koji najčešće i kroje 'red i zakon', ne shvate da su oni ti koji su primitivni, bahati, bezobzirni i da se oni trebaju mijenjati, naše društvo još dugo neće 'na zelenu granu'. Jer da bi se 'Oni' promijenili nisu dovoljni zakoni, propisi, kazne već mijenjanje njihove svijesti a to je najteži i najdugotrajniji proces.
Tek tada, na primjer, vlasnici 'automobilskih zvijeri' neće parkirati na zelenoj površini jer im to neće dozvoliti njihov 'unutrašnji zakon', a ne strah od kazne koju im i onako nije teško platiti.
