semper contra
srijeda, 14.03.2012.
Kome vjerovati?
Vraćam se knjigama. Definitivno!
Izvjesno vrijeme ne gledam 'Dnevnike' ni na jednoj nacionalnoj televiziji. Ni javnoj ni komercijalnoj. Zgadili su mi se. Čitanje novina se sve više svodi na rješavanje križaljki i ostalih zagonetki na zabavnoj stranici. Od napisanog mi je mučno.
Svojevremeno sam, naime, u J.L. pročitao članak temeljem kojeg sam napisao post o tome kako je 'multikulti', koju propovijeda EU-a, sve dalje od onog što bi trebala biti.
Nedugo potom, na istu temu pročitao sam članak Miljenka Jergovića i pomislio – vidi brže sam reagirao od njega na 'kulturocid' u kulturnoj 'multikulti' Njemačkoj.
A onda u J.L. od ponedjeljka 12.03.2012. godine naletim na članak „Njemačka-riznica a ne smećarnik hrvatskih knjiga“ u kojem autor Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik, Würzburg, Njemačka opovrgava izneseno u citiranim člancima iz J.L. a time i ono što sam napisao u spomenutom postu, aludirajući u svom naslovu na članak M.J. „Smećarnik za hrvatske knjige“.
U spomenutom članku Z.P. između ostalog piše:
„Već nekoliko puta ove godine Jutarnji list piše kako njemačka sveučilišta, posebice Frankfurt i Bohn, uništavaju (recikliraju) hrvatske knjige, a povodom zatvaranja nekih katedri slavistike u Njemačkoj.
U stvarnosti: jednu deset godina staru vijest u Jutarnjem (9.1.2012.) najprije reciklira Snježana Kordić pod naslovom „Kulturocid“, potom Adriana Piteša (taj tekst nisam čitao) i na kraju (28.2.) Miljenka Jergovića. Vijest se uzima zdravo za gotovo (kao što sam je i ja uzeo), a vijest je iz temelja lažna.“
Neću zamarati čitatelje prepisivanjem čitavog članka već ću citirati neke ključne dijelove.
„…u Njemačkoj se mogu studirati svi jezici…“
„…država je dužna osigurati studentima da mogu studirati svaki željeni jezik i književnost…“
„…zbog opadanja broja studenata slavistike, prije deset godina neke su zemaljske vlade odlučile ukinuti pojedine katedre, uglavnom tamo gdje u blizini postoji druga sličnog profila…“
„U svakom slučaju, u Frankfurtu ne nedostaje ni jedna hrvatska knjiga koja je tamo prije bila, jedino je sada treba tražiti na drugom mjestu…“
I onda ono što me najviše iznenadilo, naravno ako je istinito što autor piše:
„…svaki student i građanin ima pristup svim knjigama u Njemačkoj ako je član samo jedne sveučilišne knjižnice. Iskaznica vrijedi neograničeno i ne košta ništa.“
„…njemačke knjižnice čuvaju hrvatske knjige od 15. stoljeća na ovamo. I one nove i one starije bolje se čuvaju nego u Hrvatskoj.“
„…u Njemačkoj je moguće dobiti i vrlo rijetke hrvatske knjige (…) tako i one koje su bile zabranjene ili uništene u Hrvatskoj (1945.-1990.)“
Čekam reakciju prozvanih, pa da objavim post.
I nisam trebao dugo čekati. Prošlo je samo dva dana (14.03.2012.) i evo reakcije u istom tom dnevniku u vidu članka Maje Weikert, posljednje lektorice hrvatskog jezika na sveučilištu u Frankfurtu (posljednja Mohikanka) pod 'bombastičnim naslovom „Repriza kultnog filma 'Fahrenheit 451' u slavističkoj knjižnici“.
Evo u kratkim citatima što ona kaže o 'spaljivanju hrvatskih knjiga' u Njemačkoj:
„U prosincu 2011. bivši je šef seminara frankfurtske slavistike saznao da kamioni dolaze po knjige i odvoze ih na recikliranje: prekasno za bilo kakvu reakciju. Bivši kolega je spasio 33 kartona starih knjiga i deponirao ih u podrumu svog instituta. Tamo smo ih na – 15oC u debelim kaputima, kapama i rukavicama katalogizirali…“
„Pojedina su sveučilišta bila zainteresirana za neke od knjiga i ja se usrdno nadam da su neke od njih stvarno i dospjele na nova sveučilišta, ali za to mi nedostaje potvrda. (…) ako ih i ima, to je samo mali dio knjiga hrvatske književnosti i jezikoznanstva, znam da rječnici ni priručnici nisu spašeni…“
Naime, prema tvrdnji M.W. knjižničar je „do svoje mirovine uspio katalogizirati oko 40.000 primjeraka, sve u nadi da ono što je katalogizirano neće nestati. No uzalud!“
M.W., naime, na kraju članka navodi i ovo:
„Činjenica jest da osoba koja posjeduje iskaznicu neke sveučilišne knjižnice klikom miša može naručiti knjige iz svih sveučilišnih knjižnica u Njemačkoj. Ali to ne vrijedi za knjige frankfurtske slavističke knjižnice, zato što one fizički više ne postoje. A po novom sustavu katalogiziranih 40.000 knjiga? One su izbrisane iz brojnog stanja knjiga njemačkih sveučilišnih knjižnica jednim klikom miša.“
S malom dozom cinizma: Danke Deutschland!
Javila se i prozvana Adriana Piteša koja potvrđuje svoje ranije iznesene stavove a nekim svojim saznanjima potkrepljuje navode M. Weikert. Da ne zamaram čitatelje, nju neću citirati ni kratkim navodima. Zainteresirane (ako takvih ima) upućujem na J.L. navedenih datuma.
I da se na kraju razumijemo. Ovaj tekst nisam napisao da bi se zgražavao nad Nijemcima, njemačkim sveučilištima i ljudima koji u stvarnosti provode (navodno) postupak opisan u kultnom romanu „Fehrenheit 451“. Unatoč i usprkos proklamiranom 'multikulti'. To je njihov problem, a ne naš!
Ovaj tekst podastirem čitateljima iz druga dva razloga.
Prvo – ako je istina da su vrijedne hrvatske knjige završile na 'lomači' onda se tu postavlja krucijalno pitanje: a gdje je bila nacionalna, hrvatska Sveučilišna knjižnica? Kako to da ona nije, kako tvrdi M.W., preuzela knjige izdane do 1930. godine, iako ju je na to upozorila službeno (tvrdi M.W.) 'Udruga slavista' i koja na to upozorenje nikada nije dobila odgovor?
Drugo – zar cijela ova trakavica ne 'miriše' na žutilo u tiskovini čiji je glavni urednik u broju od 10.03.2012. napisao cijeli traktat o tzv 'trash'-u kritizirajući sve i svakoga ali ne spomenuvši svoju tiskovinu.
Osvrt na tu 'disertaciju' i zašto je ona u stvari po mom sudu objavljena, u slijedećem postu na sajtu sempercontra.com.
Na kraju da ponovim naslov teksta: kome danas pripadnik hrvatskog puka uopće može išta vjerovati?.
