semper contra
ponedjeljak, 30.04.2012.
Praznik „rada“!
Prvi broj lista MEĐIMURJE tiskan je 5. lipnja 1952. godine. Uskoro će navršiti 60 godina. Nije loše za jedan lokalni tjednik.
Povodom tog datuma u posljednjim brojevima donosi u jednom stupcu kratke informacije što se dogodilo tijekom tih davnih godina. Trenutačno je na 'tapeti' 1977.
Našao sam tu nekoliko zanimljivih podataka za koji bi se moglo reći da su na neki način vezani uz sutrašnji dan 1. maj/svibanj ili što bi se reklo „Praznik rada“. Važno da nije „Praznik radnika“ jer bi onda malo tko u Hrvatskoj imao pravo slaviti ga. Mislim Praznik.
Događaji su pobrojani kako su se odvijali tijekom te godine, trideset i dvije godine nakon 2. svjetskog rata.
- U najvećoj firmi u Međimurju, GK „Međimurje“, bravar J.K. zaposlio se kao 3000 radnik.
- Karlo Mrazović Gašpar (narodni heroj ovog kraja) položio je kamen temeljac za dogradnju Hotela „Park“. (danas pred umorom, mislim na hotel ne na KMG, on je davno umro 1987.).
- Počeli građevinski radovi na Hidroelektrani „Čakovec“.
- Počela gradnja autobusnog kolodvora u Čakovcu.
- Otvorena je prodavaonica cipela knjaževačke „Lede“ u kojoj su se zaposlile tri radnice.
- Milka Planinc (čuvena po uvođenju par-nepar vožnje, nap. s.c.) pustila u pogon 'Plivin' Chicigo (kozmetički proizvodi, danas se u hali proizvodi tjestenina 'Ragusa')
- S novih 17 zaposlenih, u „Metalcu“ je radilo 396 radnika (danas je u jedno hali smješten 'Konzum', „Metalac“ umro)
- Izgrađen vodovodni sustav briježnog dijela Međimurja.
- Otvoren novi PTT centar u Čakovcu.
- Položen je kamen temeljac za novu Čarapariju MTČ (danas pokojna)
- Otvoren Građevinski školski centar.
- Otvoren je most na rijeci Dravi kod Donje Dubrave.
- Na korištenje je predan dograđeni dio Hotela „Park“.
- Zidar M.M. iz Oporovca zaposlen je kao 4000. radnik GK-a „Međimurje“. (danas pokojan, mislim GK, za M.M. nemam podataka).
Što će „Međimurje“ napisati nakon što prođe 32 godine po završetku Domovinskog rata (2027.)? Ne znam!
Pa…sretan vam 1.maj!
srijeda, 25.04.2012.
'Ljubitelji' umjetničkih skulptura
Post o sortiranju i 'sortiranju' smeća ponukao je blogera @blade 777 na komentar kojeg donosim u nešto skraćenom obliku bez ispravaka:
„Čakovec je napredovao, (glede sortiranja otpada, nap.s.c.) a u određenom smislu i nije.
Dovoljno je obratiti pozornost na imovinu naših ljudi koji su na privremenom radu u inozemstvu, a sa čijih kuća revni skupljaći sekundarnih sirovina skidaju oluke i sav materijal koji im može popraviti financijsku situaciju.
U tim devastiranim kućama se skuplja zlatna mladež čakovećkih bogataša (u mojim postovima na tu temu imenovana HVM – Hrvatska Vampirska Mladež, nap. s.c.), obilato se drogirajući - policija u takvim situacijama ne čini ništa.
To je velika sramnota za vaš grad, nemate ni pravnu državu, ni voljne građane koji bi toj pošasti stali na kraj, a imate samo vazda potrebite građane, koji uz primljenu obilatu socijalnu pomoć na račun troškova savjesnih građana, za nagradu pljačkaju i uništavaju te iste građane, a sve uz blagoslov "pravne države".
da bi poentirao:
“Sramota, velika SRAMOTA!!”
i na kraju zaključio:
“To je slučaj za koji ja raspolažem sa dokazima, a o drugim primjerima neka pišu oni koi također imaju čvrste dokaze.”
Iz citiranog je, iako je napisano točno, vidljivo da je autor promašio temu, jer u svom postu nisam pisao na temu krađa i provala, već o sortiranju smeća što je trenutačni hit naše 'nalickane' ministrice zaštite okoliša.
Ponavljam, bloger je u svom komentaru, promašio pravu 'metu', ali 'meta' na koju je on odapeo svoje 'oštre' strelice ipak postoji. Iz sadržaja komentara naslućujem da je autor i sam vjerojatno „na privremenom radu u inozemstvu“, pa možebitno čak i žrtva spomenute HVM-i. A kako pak u svojoj završnoj rečenici poziva da „o drugim primjerima neka pišu oni koi također imaju čvrste dokaze“, rado se odazivljem njegovoj molbi u tekstu koji slijedi.
* * *
„Sve što je od metala – bio to oluk il' umjetničko djelo – guta mrak. Policija – nemoćna?!“
Ovaj nadnaslov u najnovijem broju našeg lokalnog tjednika ponukao me da se osvrnem postom na temu koju je, kao što sam iznio u uvodnom dijelu ovog posta, inicirao bloger @blade 777.
Da stvar bude gora, jer u ovom slučaju nije u pitanju krađa bakrenih oluka ili devastiranje praznih kuća, nego o krađi ('otuđenju' kako se to danas uobičajeno govori da bi ljepše zvučalo) umjetničkih djela relativno velike vrijednosti koja su postavljena da ljudi uživaju gledajući ih, a one da svojom ljepotom oplemenjuju prostor.
Kip Vanje Radauša s donjodubravskog groblja fizičkom je snagom odvojen od betonskog postolja, s grobnice znamenite židovske obitelji Hirschler. Bračni par Hirsshler dao je izraditi spomenik, visine 70 cm, u sjećanje na sina Kukija koji je 1935. godine, kao šestogodišnjak, podlegao bolesti.
Ovo Radauševo djelo samovalo je u tišini spomenutog groblja pune 73 godine, sve do 2008. kad je oko njega započela borba 'na život i smrt' između nasljednika obitelji Hirschler iz Novog Sada, Međimurske županije, Općine Donja Dubrava, Muzeja Međimurja i Gradskog muzeja susjednog grada Varaždina. Nakon silnih peripetija 'pravo' na Kukija dobiva Muzej Međimurja čiji djelatnici počinju 'izmjenjivati misli' o izradi replike koju bi postavili na grob, a original prenijeli u muzej. Upravo u namjeri da ga netko ne 'otuđi' kako se to danas kaže u duhu hrvatskog jezika.
Dječak s lopatom bio je nadomak spasa…ali lopov je bio brži. Kukija je progutao mrak 2010. godine. Gotovo istovremeno, s istog groblja, nestaje i nadgrobni kip žene, visine 158 cm, postavljen prije 30 godina. Zanimljivo kako spomenuti spomenici nisu bili ukradeni u ona 'mračna' vremena kad je po svuda 'vladao mrak' pa bi 'nepoznatim počiniteljima' bio bitno olakšan posao
Rad Luja Bezeredija, 'Putokazi' nestao 2010. godine. 'Nepoznati izvršitelj' nije nažalost, tako tvrde nadležni, ostavio nikakvog kažiputa koji bi usmjerio policiju na pravi put u traženju 'Putokaza'.
'Dječak' Tomislava Ostoje koji je bi postavljen ispred Gradske sportske dvorane, također je nestao 2010. Zajedno sa stolicom na kojoj je sjedio i veselio se razigranoj mladosti što se takmičila u sportskom duhu u dvorani.
Rad u bronci Luje Bezeredija s čakovečkog groblja, nestao je u ožujku ove godine. Je li bio jedan ili pak troje 'nepoznatih počinitelja' i tako možebitno svaki ponio po jednu glavu nakon 'umjetničke' obrade, još uvijek je nepoznato.
Da bi je spasili od drvosječa 'brončanih šuma', preventivno je sklonjena (vraćena Muzeju Međimurja) Bezeredijeva skulptura 'Mrtva šuma' koja je također bila izložena u prostoru Graditeljske škole, Gradske sportske dvorane i Đačkog doma. Tako je vjerojatno spriječena namjera 'drvosječa' da osiguraju drvo za ogrjev prodavajući dijelove 'brončane šume.'
Zahvaljujući ovim 'kulturnim' djelima 'nepoznatih počinitelja' od ideje oplemenjivanja prostora oko tih reprezentativnih objekata iz područja 'obrazovanja i kulture' ostala je još samo…
… Ostojina 'Kugla' koja (zasad) odolijeva, vjerojatno zbog svoje veličine. No kad nestane 'sitnih umjetnina' doći će na red i ona. Nema sumnje.
I dok 'nepoznati ljubitelji brončanih spomenika' skupljaju umjetnička djela i prodaju ih u otkupna mjesta za koja se zna gdje su i tko su im vlasnici, koji naravno pojma nemaju o 'umjetninama' jer oni zaboga nisu ni skulptori, ni kustosi a ni umjetnički kritičari, naša policija i dalje ne nalazi kažiputa i načina da tome stane na kraj. Uostalom možebitno ni ona nije takvog 'kulturnog' nivoa pa jednostavno ne smatra potrebnim oko toga se previše angažirati.
Ili pak je nešto drugo po srijedi?
subota, 21.04.2012.
Sortiranje i 'sortiranje' otpada
U današnjem kratkom postu (što baš za nju nije uobičajeno 
) blogerica modesti pozdravlja inicijativu da se konačno započne sa sortiranjem otpada još na 'kućnom pragu'. I sam se pridružujem ovim, također za mene neuobičajenim, kratkim postom pohvali te inicijative. Posebice što je sortiranje smeća u mom gradu (Čakovec) već višegodišnja praksa.
Uz to, osim u njenom postu pobrojanih vrsta otpada kojeg bi trebalo odvajati posebno: papir, staklo i plastika, kod nas su uvedene još neke 'kategorije': tetra-pak, metal, ostali otpad i zadnjih nekoliko mjeseci organski otpad za koji su postavljene i posebne, smeđe, kante. Uz to su radnici (djelatnici) komunalne službe postavili i jednu kartonsku kutiju s natpisom 'stari kruh' pa tu odlažemo kruh kojem je 'prošao vijek trajanja' a ja s vremenom na vrijeme ostavim i staklenku s iskorištenim uljem od pečenja umjesto da ga bacim u kanalizaciju. Možebitno da i ono završi u nekoj 'kopanji' .
Sve bi to bilo dobro kad bi nastojanja nadležnih komunalnih poduzeća, kako to zaključuje i modesti, pratila i svijest onih koji otpad stvaraju da se drže proklamiranih načela.
I naravno da komunalci na kraju sa sortiranim otpadom ne postupe kako je to prikazao naš domaći karikaturist Damir Novak u našem lokalnom tjedniku.
Osobno ne znam događa li se to upravo tako, ali ne kaže se uzalud 'gdje ima dima ima i vatre'.
četvrtak, 12.04.2012.
'Hladni rat', Gagarin i Šah
400. post
Gledajući danas 'TV-kalendar' ne mogu povjerovati: prošla je godina otkako sam na ovom blogu objavio post o tome kako sam kao 18-godišnjak doživio let prvog čovjeka u Svemir. Ipak je točno. Danas je, naime, šezdeset i jedna godina od tog događaja o kojem možda tada i ne bih pisao da mjesec dana ranije o tome nije 'nadrljao' veliki članak Denis Kuljiš u 'Jutarnjem listu', zabunivši se malo u datumu, pa je događaj pomaknuo mjesec dana ranije, 12. ožujka. Osvrnuo sam se na taj njegov kiks postom pod nazivom 'Tako piše Denis Kuljiš'.
Danas čitam na 'Kapital network-u' kako je spomenuti novinar dobio 'vritnjak' od vlasnika EPH-a. Kažu zbog 'racionalizacije'? Možebitno. A moguće da je i neki drugi razlog po srijedi. No nije me briga, njegov problem. Navodim ovo samo kao zgodnu koincidenciju između dana kada je prije 61 godine Gagarin poletio u Svemir i dana kada je iz EPH-a 'odletjela' jedna od 'perjanica' te izdavačke kuće.
No da se vratim na Gagarina i njegov podvig koji je tada, u vrijeme kad je 'hladni rat' bio na vrhuncu, Amerima bio svojevrsni 'sovjetski vritnjak'. Iz dva razloga: prvo Sovjet (tada se još nije govorilo Rus) prije njihovog čovjeka u Svemiru!! i drugo; bio je to dokaz da Sovjeti imaju moćne interkontinentalne balističke rakete dalekog dometa. To je izazvalo uzbunu 'petog stupnja' i posljedice su bile 'strašne'.
Krenuo je američki 'tshunami'. Poznato je, naime, da Amerikancima najprije treba 'opaliti' šamar da se probude pa da tek onda krenu u akciju. Jednak je bio slučaj u dva svjetska rata. Nijemci potope njihov trgovački brod, Ameri 'udri'. Onda Japonezi potope flotu u Pearl Harbur-u a Ameri 'juriš'. A do tog trenutka izigravali neutralce, kao njih se to ne tiče.
Nakon 'svemirskog vritnjaka' Ameri su najprije nekoliko puta 'skakutali' u Svemir, onda su obletjeli oko Zemlje, da bi na kraju 20. srpnja 1969. godine američka noga kročila na Mjesec. Mogli su si to priuštiti obzirom na ekonomsku snagu. Sovjeti pak su se morali zadovoljiti samo slanjem robota na Mjesec. I izgradnjom Berlinskog zida (1961.). To je ipak bilo jeftinije.
1989. srušen je Berlinski zid, Sovjetski je savez nakon silnih turbulencija postao Rusija, 'hladni rat' se pretvorio u niz malih ratova koje naizmjence vodi jedna ili druga strana pažljivo se čuvajući da ne izazove reakciju suprotnog tabora. Na kraju je Rusija otkrila da ima ubojitije oružje od dalekometnih raketa, naftu i plin o kojem ovisi Europa, pa je prepustila ulogu 'svjetskog žandara' Americi neka se iscrpljuje 'uvođenjem demokracije' u 'nedemokratske' zemlje topovima i tenkovima.
Sve to je rezultiralo prestankom nadmetanja u Svemiru. I jednima i drugima Mjesec više nije bi zanimljiv pa su se okrenuli MSP (Međunarodnoj Svemirskoj Postaji) u kojoj su radili i jedni i drugi uz sudjelovanje pripadnika i drugih 'naroda i narodnosti'. Da bi na kraju balade Ameri odustali i od raketoplana, a ulogu 'transportne firme' preuzeli Rusi svojim dalekometnim raketama. Sada to više ne smeta ni jedne ni druge.
Trenutačno su okupirani problemom Sjeverne Koreje koja ima namjeru 'ispaliti' neko svoje dalekometno 'strašilo' pa su na nju digli kuku i motiku da se 'Vlasi' (ostali svijet) ne dosjeti u kojem grmu leži zeko.
I tako zahvaljujući 'hladnom ratu' čovjek je (pa makar kao Amerikanac) imao čast zahvatiti šaku mjesečeve prašine i donijeti je na Zemlju čime je sigurno na njoj bitno poboljšao život.
Ali još nismo gotovi…
Još je nešto imalo direktne veze s 'hladnim ratom'. Radi se o – šahu.
Ne znam koliko se moji dragi čitatelji sjećaju, ali nekada su dvoboji između šahovskih majstora/velemajstora Sovjetskog saveza i Amerike punili naslovne stranice tiskovina, kao što to danas biva sa 'svemirskim nogometnim klubovima' i 'nogometnim velemajstorima'. U ta vremena 'hladnog rata' imena prvaka svijeta u šahu Mihail Botvinik, Vasilij Smislov, Mihail Talj, Tigran Petrosjan, Boris Spaski i Robert J. Fisher bila su poznata jednako tako kao danas imena najslavnijih nogometaša.
Na veliku žalost Amerikanaca na tom 'bojnom polju' Sovjeti su imali gotovo nedostižnu prednost. Možebitno jer za stvaranje svjetskog prvaka u šahu nije trebalo mnogo novaca, pogotovo u odnosu na osvajanje Mjeseca, a možebitno i zbog toga što zarada svjetskog prvaka u šahu nije bila ni približna zaradi sportaša u drugim sporovima, košarka, boks, golf itd. Ipak prava se 'šahovska bitka' rasplamsala kad se na šahovskom nebu pojavio Fisher koji je jedini od američkih šahista bio dostojan konkurent sovjetskim/ruskim. I koji je zaista volio šah. To je bila 'prava fešta od šaha'!!!
U to vrijeme je i kod nas šah bio na visokoj cijeni. Hulak, Bertok, Gligorić itd. Na televiziji je Dnevnik završavao najprije prilogom 'Sport' u okviru kojeg se govorilo i o šahu, a onda se netko dosjetio da šah i nije sport pa su prilog preimenovali u 'Sport i šah' (danas bi bio Šport i šah). Neću ni spominjati televizijske analize partija pretendenata na šahovski tron. I opet je to sve bilo pomalo obojeno 'hladnoratovskim' i 'ideološkim' bojama. A onda je nestalo i 'hladnog rata' i 'ideoloških različitosti', sve se pretvorilo u normalne mlako/vruće ratove, malo tu malo tamo, svijetom je zavladala jedinstvena ideologija profita i 'igra uma' prestala je biti zanimljiva. Ne donosi profit.
Danas više ne znamo ni kada se kod nas odigrava prvenstvo Hrvatske u šahu a kamo li u svijetu. Ne sjećam se da sam na Dalekovidnici u posljednjih dvadeset godina vidio/čuo neku šahovsku vijest. Ne postoji čak ni jedinstveni svjetski prvak u šahu. Sada ih ima nekoliko kategorija, kao u boksu, 'Ujedinjeni svjetski prvak', 'Klasični svjetski prvak', 'FIDE svjetski prvak'.
„Možemo li pronaći uzroke? Je li to komercijalizacija (uz sve veću dinamiku i brzinu života), koja novac i zaradu stavlja na prvo mjesto pa zato imamo sve više turnira s ubrzanim tempom igre (zamislimo slikara koji svaku sliku mora naslikati za 15 minuta)? Je li to izostanak nekog genija, vrhunskog šahiste koji će obilježiti epohu? Možda pretjerana uporaba računala koja uništava duh igre i tjera mlade igrače da se više oslanjaju na analize računala nego na vlastite?
U svojoj knjizi 'Kako život imitira šah' Kasparov navodi da čovjek ipak većinu svojih odluka u šahu (pa i u životu) donosi na temelju intuicije. A intuicija se stječe razmišljanjem i vježbom, dakle radom. A to je ono što, mislim, danas nedostaje većini mladih (pa i iskusnijih) igrača. I to zato jer se previše oslanjaju na računala (to je više nego očito, prvenstveno u otvaranjima)“. (Citat 'Šahovski klub Dubrovnik' 2011.)
Na kraju pitanje: zar 'hladni rat' ipak nije imao i neke pozitivne strane?
petak, 06.04.2012.
Unuka i njen djeda žele Vam...
unukina (6) slikotvorina
srijeda, 04.04.2012.
Uskrsna poruka Crkvi: „In medias res!“ (2)
Cvjetna nedjelja.
Iako nisam vjernik redovito svake godine sa suprugom (koja je praktični vjernik) odlazim na posvećenje palminih grančica ispred Katedrale, prije desetak godina formirane biskupije, u gradu za koji mnogi tvrde da je najljepši u našoj domovini, da je po mjeri čovjeka, a po nacionalnom sastavu gotovo 100% hrvatski. A to znači i najmanje 85% katolički. Prema broju ljudi koji dolaze na ceremonijal, a kojih je kako se meni čini, iz godine u godinu sve manje, ne bi se, na ovo posljednje, baš moglo zaključiti.
Nakon posvete prošetasmo gradom. Iako je bilo vjetrovito vrijeme, i svega su ispred nekoliko kafića bili postavljeni stolovi i stolice na otvorenom, na terasama je bilo više ljudi nego pred Katedralom. A koliko ih je bilo u šoping centrima? Nismo provjeravali jer nemamo običaj nedjeljom ići u moderne hramove ako to baš nije neophodno.
Nije onda čuditi se što Crkva traži zabranu rada nedjeljom. No neće biti dovoljna samo zabrana rada trgovina. Trebat će tražiti i zabranu rada kafića, kavana, restorana, sportskih priredaba, nedjeljnih izleta...
Popodne čitam „Jutarnji list“.
Udarna vijest: saobraćajne nesreće u zemlji uoči vikenda. Panika u policiji! Na varaždinskoj zaobilaznici dvadeset trogodišnji „luđak i kriminalac“ s 28 policijskih prijava, zbog, kako se to lijepo kaže u policijskoj terminologiji, neprilagođene brzine u blagom je zavoju (zaobilaznica mi je poznata i po mom laičkom mišljenju projektirana je loše, da ne kažem opasno) prešao na suprotnu stranu i sudario se s drugim automobilom. Ubio je jednu odraslu osobu i jednog 14 godišnjeg dječaka, i teško ranio suprugu stradale osobe. Sreća u nesreći što je poginuo i „luđak“, pa kad već ovo naše društvo nije u stanju (s)maknuti takve tipove, eto „maknuo“ ga Svevišnji. Koliko je samo života tim potezom spasio? To samo On zna!
Tijekom petka i subote u Zagrebu poginule su četiri osobe. Najtežoj je uzrok bio nepoštivanje prednosti na križanju.
U šibenskoj četvrti vozač je teško ozlijeđen nakon slijetanja s ceste i prevrtanja. Vozilu je prije 15 dana istekla prometna dozvola. Srećom stradao je samo „luđak“. Ako preživi, možda ga to opameti. Ipak sve sumnjam poznavajući tu vrstu „ljudi“.
Na Jadranskoj magistrali kod Karlobaga u petak navečer poginuo je 29 godišnjak sletjevši u provaliju. I ovdje je srećom poginuo samo „luđak“.
Ni 39 godina života nije bilo dovoljno „čovjeku“ pa da nauči kako ne treba voziti pijan. Posljedica: četvero ozlijeđenih u autobusu u koji su zaletio. U novinama ne piše što se dogodilo „luđaku“.
Dnevnik hrvatske dalekovidnice: pljačka stoljeća. Maskirani kriminalci naoružani vatrenim oružjem svladali tri zaštitara, provalili u centralu poštansku banku u Splitu i odnijeli desetak miliona kuna. Zaštitari, sputani „humanim“ zakonom po kojem ne smiju pucati na maskirane „ljude“ s vatrenim oružjem u rukama, i onako samo izigravaju „papinsku gardu“.
U jednom drugom našem gradu njemačkoj biciklističkoj reprezentaciji ukrali dvadeset skupocjenih bicikala pa nisu mogli sudjelovati u trci.
I sve su to bogobojazni Hrvati, katolici i dobri ljudi. A Crkva brine brigu da li će ljudi raditi nedjeljom!!! Uopće ne brine što mnoge ovčice iz njezinog stada uopće nisu ovčice već vukovi koji ubijaju i pljačkaju. Nisam pročitao nikada ni u jednim novinama niti čuo na bilo kojem od mnogobrojnih audio-video medija (uključivo i HKR kojeg inače često slušam) da se Crkva zalagala za uvođenje zakona s drastičnim kaznama protiv ubojica, kriminalaca, pijanaca za volanom, pedofila, huligana, lažljivih političara, prodavača droge. Da li to znači da je poruka Crkve: možete krasti, ubijati, lagati, seksualno iskorištavati djecu, davati lažna obećanja, prodavati maglu...Sve možete, samo je raditi zabranjeno!
Uostalom ovim posljednjim u nas se baviti i onako nije baš probitačno. Možeš pogriješiti a onda će svi po tebi drvljem i kamenjem! Ne vjerujem da je baš takva poruka crkvenih veledostojnika, ali tako nekako ispada.
* * *
Ovaj tekst objavio sam 16.03.2008. godine. Bio je to jedan od mojih prvih tekstova na ovom blogu. Tada na njega nisam dobio ni jedan komentar pa pretpostavljam da ga ili nitko nije čitao ili nije pobudio potrebu da ga se komentira. No nije to razlog zašto ga ponovo objavljujem.
Ponavljam ga s namjerom da, ako ga ste ga pročitali, u komentaru po svom uvjerenju odgovorite na jedno jednostavno pitanje: jesmo li kao društvo u cjelini na današnji dan bar za stopu bliže idealu koji je zagovarao/propovijedao Onaj kojeg su zbog naših grijeha razapeli na križ i čije Uskrsnuće slavimo na ove nedljelje, u odnosu na vremena prije četiri godine?
Ili smo se možebitno za koju stopu od tog ideala još i odmakli?
