semper contra
četvrtak, 12.04.2012.
'Hladni rat', Gagarin i Šah
400. post
Gledajući danas 'TV-kalendar' ne mogu povjerovati: prošla je godina otkako sam na ovom blogu objavio post o tome kako sam kao 18-godišnjak doživio let prvog čovjeka u Svemir. Ipak je točno. Danas je, naime, šezdeset i jedna godina od tog događaja o kojem možda tada i ne bih pisao da mjesec dana ranije o tome nije 'nadrljao' veliki članak Denis Kuljiš u 'Jutarnjem listu', zabunivši se malo u datumu, pa je događaj pomaknuo mjesec dana ranije, 12. ožujka. Osvrnuo sam se na taj njegov kiks postom pod nazivom 'Tako piše Denis Kuljiš'.
Danas čitam na 'Kapital network-u' kako je spomenuti novinar dobio 'vritnjak' od vlasnika EPH-a. Kažu zbog 'racionalizacije'? Možebitno. A moguće da je i neki drugi razlog po srijedi. No nije me briga, njegov problem. Navodim ovo samo kao zgodnu koincidenciju između dana kada je prije 61 godine Gagarin poletio u Svemir i dana kada je iz EPH-a 'odletjela' jedna od 'perjanica' te izdavačke kuće.
No da se vratim na Gagarina i njegov podvig koji je tada, u vrijeme kad je 'hladni rat' bio na vrhuncu, Amerima bio svojevrsni 'sovjetski vritnjak'. Iz dva razloga: prvo Sovjet (tada se još nije govorilo Rus) prije njihovog čovjeka u Svemiru!! i drugo; bio je to dokaz da Sovjeti imaju moćne interkontinentalne balističke rakete dalekog dometa. To je izazvalo uzbunu 'petog stupnja' i posljedice su bile 'strašne'.
Krenuo je američki 'tshunami'. Poznato je, naime, da Amerikancima najprije treba 'opaliti' šamar da se probude pa da tek onda krenu u akciju. Jednak je bio slučaj u dva svjetska rata. Nijemci potope njihov trgovački brod, Ameri 'udri'. Onda Japonezi potope flotu u Pearl Harbur-u a Ameri 'juriš'. A do tog trenutka izigravali neutralce, kao njih se to ne tiče.
Nakon 'svemirskog vritnjaka' Ameri su najprije nekoliko puta 'skakutali' u Svemir, onda su obletjeli oko Zemlje, da bi na kraju 20. srpnja 1969. godine američka noga kročila na Mjesec. Mogli su si to priuštiti obzirom na ekonomsku snagu. Sovjeti pak su se morali zadovoljiti samo slanjem robota na Mjesec. I izgradnjom Berlinskog zida (1961.). To je ipak bilo jeftinije.
1989. srušen je Berlinski zid, Sovjetski je savez nakon silnih turbulencija postao Rusija, 'hladni rat' se pretvorio u niz malih ratova koje naizmjence vodi jedna ili druga strana pažljivo se čuvajući da ne izazove reakciju suprotnog tabora. Na kraju je Rusija otkrila da ima ubojitije oružje od dalekometnih raketa, naftu i plin o kojem ovisi Europa, pa je prepustila ulogu 'svjetskog žandara' Americi neka se iscrpljuje 'uvođenjem demokracije' u 'nedemokratske' zemlje topovima i tenkovima.
Sve to je rezultiralo prestankom nadmetanja u Svemiru. I jednima i drugima Mjesec više nije bi zanimljiv pa su se okrenuli MSP (Međunarodnoj Svemirskoj Postaji) u kojoj su radili i jedni i drugi uz sudjelovanje pripadnika i drugih 'naroda i narodnosti'. Da bi na kraju balade Ameri odustali i od raketoplana, a ulogu 'transportne firme' preuzeli Rusi svojim dalekometnim raketama. Sada to više ne smeta ni jedne ni druge.
Trenutačno su okupirani problemom Sjeverne Koreje koja ima namjeru 'ispaliti' neko svoje dalekometno 'strašilo' pa su na nju digli kuku i motiku da se 'Vlasi' (ostali svijet) ne dosjeti u kojem grmu leži zeko.
I tako zahvaljujući 'hladnom ratu' čovjek je (pa makar kao Amerikanac) imao čast zahvatiti šaku mjesečeve prašine i donijeti je na Zemlju čime je sigurno na njoj bitno poboljšao život.
Ali još nismo gotovi…
Još je nešto imalo direktne veze s 'hladnim ratom'. Radi se o – šahu.
Ne znam koliko se moji dragi čitatelji sjećaju, ali nekada su dvoboji između šahovskih majstora/velemajstora Sovjetskog saveza i Amerike punili naslovne stranice tiskovina, kao što to danas biva sa 'svemirskim nogometnim klubovima' i 'nogometnim velemajstorima'. U ta vremena 'hladnog rata' imena prvaka svijeta u šahu Mihail Botvinik, Vasilij Smislov, Mihail Talj, Tigran Petrosjan, Boris Spaski i Robert J. Fisher bila su poznata jednako tako kao danas imena najslavnijih nogometaša.
Na veliku žalost Amerikanaca na tom 'bojnom polju' Sovjeti su imali gotovo nedostižnu prednost. Možebitno jer za stvaranje svjetskog prvaka u šahu nije trebalo mnogo novaca, pogotovo u odnosu na osvajanje Mjeseca, a možebitno i zbog toga što zarada svjetskog prvaka u šahu nije bila ni približna zaradi sportaša u drugim sporovima, košarka, boks, golf itd. Ipak prava se 'šahovska bitka' rasplamsala kad se na šahovskom nebu pojavio Fisher koji je jedini od američkih šahista bio dostojan konkurent sovjetskim/ruskim. I koji je zaista volio šah. To je bila 'prava fešta od šaha'!!!
U to vrijeme je i kod nas šah bio na visokoj cijeni. Hulak, Bertok, Gligorić itd. Na televiziji je Dnevnik završavao najprije prilogom 'Sport' u okviru kojeg se govorilo i o šahu, a onda se netko dosjetio da šah i nije sport pa su prilog preimenovali u 'Sport i šah' (danas bi bio Šport i šah). Neću ni spominjati televizijske analize partija pretendenata na šahovski tron. I opet je to sve bilo pomalo obojeno 'hladnoratovskim' i 'ideološkim' bojama. A onda je nestalo i 'hladnog rata' i 'ideoloških različitosti', sve se pretvorilo u normalne mlako/vruće ratove, malo tu malo tamo, svijetom je zavladala jedinstvena ideologija profita i 'igra uma' prestala je biti zanimljiva. Ne donosi profit.
Danas više ne znamo ni kada se kod nas odigrava prvenstvo Hrvatske u šahu a kamo li u svijetu. Ne sjećam se da sam na Dalekovidnici u posljednjih dvadeset godina vidio/čuo neku šahovsku vijest. Ne postoji čak ni jedinstveni svjetski prvak u šahu. Sada ih ima nekoliko kategorija, kao u boksu, 'Ujedinjeni svjetski prvak', 'Klasični svjetski prvak', 'FIDE svjetski prvak'.
„Možemo li pronaći uzroke? Je li to komercijalizacija (uz sve veću dinamiku i brzinu života), koja novac i zaradu stavlja na prvo mjesto pa zato imamo sve više turnira s ubrzanim tempom igre (zamislimo slikara koji svaku sliku mora naslikati za 15 minuta)? Je li to izostanak nekog genija, vrhunskog šahiste koji će obilježiti epohu? Možda pretjerana uporaba računala koja uništava duh igre i tjera mlade igrače da se više oslanjaju na analize računala nego na vlastite?
U svojoj knjizi 'Kako život imitira šah' Kasparov navodi da čovjek ipak većinu svojih odluka u šahu (pa i u životu) donosi na temelju intuicije. A intuicija se stječe razmišljanjem i vježbom, dakle radom. A to je ono što, mislim, danas nedostaje većini mladih (pa i iskusnijih) igrača. I to zato jer se previše oslanjaju na računala (to je više nego očito, prvenstveno u otvaranjima)“. (Citat 'Šahovski klub Dubrovnik' 2011.)
Na kraju pitanje: zar 'hladni rat' ipak nije imao i neke pozitivne strane?
