semper contra
petak, 24.02.2012.
Razmišljanje 'malog' čovjeka
U neko vrijeme bivši kolega s posla poslao mi e-mail i uputio me na link. (usput u firmi je dao otkaz jer plaće kasne, posla je malo, a on nije od onih koji bi sjedili i ‚niš ne delali‘). Pročitavši ga odgovorih mu:
„I? 
Niš novog pod kapom nebeskom. Sve mi to polako ali sigurno postaje dosadno. To je jedan od razloga što sam učinio 'kratku stanku' u pisanju. Imam nekoliko tema na tu temu, no više mi se ne da mlatiti praznu slamu. Upravo smo supruga i ja ustanovili da nam je vlada smanjila mirovine. Ne puno, 100 kunića, ali ipak. Zaposlenici će morati raditi više za manju plaću. Od tri stvari koje sam zagovarao: krv, znoj i suze dvije se ostvaruju:znoj za radnike, suze za umirovljenike. No nikao da padne krv onih koji su nas u ova govna uvalili.“
U međuvremenu sam dobio i mirovinu pa sam ustanovio da mi se smanjila za 5,5% i to samo zato što su onaj ‚zaštitni dio‘ pribrojili osnovnom iznosu pa onda na sve ‚opalili‘ poreze. A što će tek biti kad zaista ‚zasjeku‘ u mirovine. No o tom potom, možda ću tada već biti na ‚božanskoj menzi‘ 
!
U odgovoru je stigao tekst kojeg prenosim u cijelosti. Tek toliko da se vidi kako živi i kakve su perspektive onoga koji ‚ne voli ništ ne delati‘. I još je (na nesreću) mlad, pa o 'narodnoj kuhinji' ne nebu još ne može sanjati.
„Ništ novoga, ali se barem o tome govori i to je nekaj (misli na tekst linka, nap s.c.). Premda taj govor neće promijeniti situaciju. Žao mi je za manju mirovinu; kako kažete, svi ćemo se morati odricati, samo ne znam dokle ćemo moći. Ova besparica polako počinje zadirati u osnovne egzistencijalne potrebe. Kod mene nije baš bajno, tek sam 10.02 dobio plaću za prosinac prošle godine (trenutačno je na određeno zaposlen u jednoj maloj privatnoj instalaterskoj firmi kao KV električar, nap. s.c.). Prošli sam tjedan bio doma na preraspodjeli sati, a pretprošli smo u skladišti premetali kabele i šrafe. Doma smo do daljnjega. Sve u svemu, ništa obećavajuće. Koliko čujem i u C. (bivšoj firmi, nap. s.c.) se priča oko plaća opet počela komplicirati. Mnogo poznanika, prijatelja, susjeda svjedoče o neisplati plaća, smanjenu plaća, ostajanju bez posla. A oni koji rade su na minimalcu ili su u neizvjesnosti što nosi slijedeći mjesec.
S duge strane troškovi života rastu, za istu količinu robe treba izdvojiti više novca. Cijela situacija mi ponekad izgleda toliko besperspektivna da me lovi bojazan za prehranjivanje obitelji. I onda dolazim do zaključka da stvarno treba poteći krv onih koji su nas u ova govna uvalili.
Puno puta se sjetim Vas i vaših izjava koje sam imao prilike slušati prilikom zajedničkog rada u C. Jedna od tih je i ono kad ste govorili o Hrvatima i njihovom mentalitetu. Nevjerojatno koliko u našim genima ima potrebe da negdje budemo paraziti, da nezasluženo izvučemo korist.
U veljači i ožujku se održavaju skupštine dobrovoljnih vatrogasnih društava. Obzirom da sam i sam vatrogasac upoznat sam s idejama dobrovoljnog vatrogastva, a i problemima koja današnje vatrogastvo ima. Jedino me ovih dana zaprepastila činjenica što je jedan DVD u protekle tri godine potrošio oko 800.000,00 kuna na renoviranje društvenog doma (koji se godišnje koristi 20-ak puta), kupovinu inventara (čitaj: tanjuri, vilice, rajngle, stolovi, klupe), dnevnice članovima (meni kao članu DVD-a je nepojmljivo da uzimam dnevnicu, a obvezao sam se na dobrovoljni rad), i druge stvari koje su mogle pričekati.
Da bi stvar bila gora, neprestano žicaju novce za novo navalno vozilo, koje im zaista i treba. E pa da su malo bolje posložili prioritete, mogli su imati to vozilo već godinama. (svaka slučajnost s mljekarima je slučajna, nap. s.c.)
Da ne duljim, hoću reći da danas čak i u organizacijama koje su humanitarnog karaktera, gdje se ne bi trebao vidjeti utjecaj nove religije novac = Bog, postoji rivalstvo, borba za moć, podmetanja i nemoral. I tu se očituje taj naš zloglasni hrvatski mentalitet. I u malim sredinama i u malim utjecajima se očituje isti obrazac ponašanja kao i u velikim.
I onda kad se malo zamislim nad time, dođem do zaključka da ćemo teško promijeniti sustav i političare jer nas je većina takva; za--bi koga stigneš i koliko put stigneš, samo pazi da te ne ulove.
I gdje je tu onda katolički mentalitet? Izgubio se u prijevodu.
Pozdrav, i nadam se da će uskoro stan biti gotov (još se povremeno čuje bušilica, nap. s.c.).
S.
ponedjeljak, 20.02.2012.
Kako će se zvati HNK „Rijeka“
Privatizacija HNK "Hajduk" unatoč velikim nadanjima po svemu sudeći ispast će - 'fatamorgana'. U studenom 2008. klub je 'dobio' od privatnih i gradskih dioničara 80 miliona kuna, a sad je dužan 20 miliona. Dakle negativni saldo iznosi 100 miliona. Unatoč i usprkos hvaljenoj 'privatizaciji' na koju se naši političari i ini lovoljubci pozivaju kao na jedini spas u zadnji čas. To što je u toj, od mnogih kod nas provedenih pretvorbi', sudjelovao i veliki poslovno-trgovački meštar – Kerum dodatno potkrepljuje činjenicu da osim loše vođenih 'državnih' firmi može biti i loše vođenih 'privatnih'. Sad se pak samo bojim da se ne desi 'kopernikanski obrat' pa da hajdukovi 'menadžeri' ne dođu na spasonosnu ideju da se klub ponovo 'nacionalizira' t.j. vrati na gradsko-državne jasle. A sve u ime njegove svijetle i slavne prošlosti.
I dok se južnije od nje odigrava prava tragi-komedija jednog nekada dičnog kluba, u Rijeci se sprema sličan 'transfer'. Prodaja HNK „Rijeka“ nekom talijanskom parajliji, 'poslovnom čovjeku', koji uz to što se sprema kupiti HNK „Rijeku“, navodno u svojoj 'štali' hrani i talijanski vaterpolo klub „Pro Recco“, nižerazredni nogometni klub „Spezia Calcio“, a pod kontrolom preko svojih 'hrvatskih prijatelja' ima i VK „Primorje“. Spomenuti talijanski tajkun, kojem novinari tepaju da je talijanski Abramović, navodno će posrnuloj „Rijeci“ donijeti dva milijuna eura za spas.
Dobro, neka je kupi, ako je kupi. Živimo u vremenu gdje su najvažnije tri stvari: novac, novac, i novac. U tom nogometnom cirkusu (a on je samo preslika Velikog Cirkusa koji se sprema u režiji nove Vlade) mene 'škakljaju' dvije stvari.
Kako to da su u 'gabuli' baš dva kluba koji ispred svog imena nose kraticu HNK. Što ona znači prevedite sami da ne ispadnem ciničan. Ima li to ikakve veze s poznatom uspješnošću nekih naših poduzetnika ili kako bi ih Lesar nazvao, kapitalista. I zašto nas onda iz govana u koje su nas uvalili domaći tajkuni treba izvlačiti bjelosvjetska poslovna bulumenta u okviru ili izvan okvira EU-e.
A možda bi spomenutim HNK-ovima bilo mnogo bolje da se ugledaju na Mamića pa se prvo 'prekrste' kao 'Dinamo' u GNK umjesto HNK, da se registriraju kao Udruga i onda lijepo žive na državnim jaslama.
I drugo; hoće li HNK „Rijeku“, ako će ga i kad će ga kupiti, spomenuti Spasitelj 'prekrstiti' u FC „Fiume“? Što vi mislite?
srijeda, 15.02.2012.
Pabirci iz povijesti i sadašnjosti
Povijesni pabirci iz 'vremeplova' u lokalnom tjedniku 'Međimurje', sadašnji iz današnjih tiskovina i elektronskih medija.
A.D. 1953.
Narodni odbor općine Čakovec odlučio je da se u Čakovcu u skorije vrijeme izgradi moderan hotel. Sagrađen je 1978. godine. Od prvog dana nosi naziv Hotel 'Park'.
A.D. 2011.
Hotel 'Park', najstariji hotel u Međimurju, prodaje se za 20,088.000 kuna! Hotel ima 5000 četvornih metara, a na prodaju je i 8500 četvornih metara okućnice. Dosadašnji vlasnik hotela smještenog uz Perivoj Zrinskih u blizini gradskog središta, zatvorenog bazena, streljane, nogometnog igrališta s rasvjetom, tenis terena pokušava ga prodati već dulje vrijeme, ali bez uspjeha. Istovremeno, smanjuje se broj zaposlenih, pa je tako ovih dana 12 radnika, uglavnom sobarica i konobarica, proglašeno tehnološkim viškom. To je, kažu u sindikatu, gotovo trećina zaposlenih.
Kako neslužbeno doznajemo, hotel posluje s gubitkom i ne uspijeva pokrivati ni amortizaciju, a današnji vlasnik plaća danak tomu što se gotovo četrdeset godina nije sustavnije ulagalo u objekt.
Pitanje je hoće li potencijalni kupac zadržati istu djelatnost.
* * *
A.D. 1958.
Reporteri „Međimurja“ D.J. i V.F. napravili su reportažu o radnicima „Međimurske trikotaže“ Čakovec (MTČ) po trgovinama na dan kad im je potkraj godine podijeljen - višak.
A.D. 2012.
U MTČ Tvornici čarapa (posljednja od tvornica koje su nekada bile u sastavu MTČ-a), 20.siječnja, stojeći oči u oči s okupljenim, sad već bivšim radnicima MTČ - Tvornice čarapa Čakovec, u hladnom pogonu u kojem je tinjala djelomična rasvjeta, stečajni upravitelj Ž.U. objavio je – u skladu sa svojim ovlastima i obavezama – da im od 18. siječnja, za svih 240 radnika, teče jednomjesečni otkazni rok.
* * *
A.D. 1964.
Duhan je postavio kiosk u Nedelišću (mjesto kraj Čakovca u kojem je djelovala jedna od prvih tiskara u Hrvatskoj od 1570. do 1586. godine) koji se pokazao isplativ. Najviše se kupovao Vjesnik.
A.D. 2012.
Gasi se novinsko-izdavačka kuća Vjesnik, potvrdio je na brifingu nakon današnje sjednice Vlade novinarima ministar financija Slavko Linić. To isto je potvrdio i prvi potpredsjednik Radimir Čačić.
itd, itd, itd….
ponedjeljak, 13.02.2012.
Je su li „Laburisti“ zaista pravi borci za radnike?
Dragutin Lesar u inteview-u prije glasovanja za ulazak u EU-u u lokalnom tjedniku 'Međimurje' kaže:
„Međutim, znate li tko je najveći poslodavac u Hrvatskoj? Agencija za iznajmljivanje radnika! Institucija za poreznu (organiziranu) prijevaru. Na primjer: T-com ima 7000 stalno zaposlenih i još četiri tisuće iznajmljenih radnika od Agencije na minimalnim pravima koje si - knjiži na trošak! S jedne strane, na njihov rad ne plaća primjerene doprinose, niti su oni plaćeni korektno, s druge strane – još ih se pokazuje kao trošak i smanjuje porezna osnovica!“ (Inače moj stariji sin koji je radio u T-Comu na određeno sad s tvrtkom vodi sudski spor upravo zbog sličnih 'marifetluka' za ko je on nije znao dok je radio).
Taj isti T-Com (sigurno nije jedini koji tako radi) istovremeno diže 'kuku i motiku' na Vladu koja vraća 6%-tni porez kojeg je 'mala od kužine' na odlasku ukinula, iako ga je sama uvela.
U istom razgovoru o referendumu kaže:
„Cijela Hrvatska bi trebala doživjeti ulazak u EU-u kao nešto svoje, željeno, očekivano…Međutim ljudi o ulasku u EU-u ne znaju ništa. Na referendum idemo jer po Ustavu mora biti, premda bi našim političkim elitama pasalo da su mogli izmigoljiti toj obvezi. I čemu žurba, kada će se stići ljudima – izvan marketinških poruka koje pumpaju navijačku atmosferu – objasniti, razložno, jasno, jednostavno – kamo mi to idemo? Je li to dobro, je li loše, što je plus, što je minus…Vesna Pusić najavljivala je referendum za kraj veljače ili ožujak. Bilo bi do tada dosta vremena za sve što treba. Nove odredbe o referendum praktično generiraju njegov uspjeh, no, savjest mi nalaže reći: politička elita neće dobiti puni legitimitet za ulazak u EU-u ako odaziv na referendum bude manji od 50% birača.“
A kao što znamo, postotak izlaska na glasovanje bio je nešto iznad 40%.
Nešto mi se mota u glavi: ako je to što D.Lesar govori zaista stav njega i laburista i ako će se oni tih pogleda u svom radu u Saboru konzekventno držati, onda mi je zaista, kako on kaže u naslovu interviewa, kao psu žao što zbog nedostajućih 520 glasova laburisti nisu dobili barem još jedan međimurski mandat!
Ipak tko se jednom opeče i na hladno puše. Zato pričekajmo da vidimo u kojem će smjeru zaploviti 'laburistički brod' po olujnom ovom moru.
subota, 11.02.2012.
I ne zna se kad će…
Već preko trideset godina živim na početku 'okomite ulice' – u soliteru na drugom katu. U njemu ima vjerojatno više stanovnika nego u nekim zabačenim zaseocima. Do kojih u ove snježne dane teško dolaze i pripadnici GSS-a. Ona doduše nemaju struju, vodu, kanalizaciju, telefon, internet, ali zato imaju poštanski broj.
Da sam se bavio ovom zanimacijom (pisanjem postova) kad sam doselio u 'okomitu ulicu' možda bi mi pala na um ideja da svake godine iz istog rakursa slikam svoj soliter. Ah da, da sam još pri tome imao računalo, digitalni fotoaparat i sposobnost predviđanja. Bila bi to zanimljiva serija fotografija na kojoj bi se vidjelo kao se mijenjalo njegovo pročelje. Od onog koje je u svojoj glavi zamislio arhitekt pa do ovog koje se 'kreiralo' u glavama novopečenih vlasnika.
Te su se promjene intenzivirale naročito tijekom posljednjih dvadeset godina nakon što su nekadašnji nosioci stanarskog prava postali vlasnici stanova, a nakon njihovog odlaska u 'nebeske stanove', nadošli njihovi potomci. Arhitekt se vjerojatno u grobu okreće kao janje na ražnju.
Lođe se zatvaraju, naravno svaka na svoj način. Postavljaju se novi prozori različitog 'desinga', pročelja su nakićena klima uređajima i satelitskim antenama, a iz zidova vire dimnjaci fasadnih plinskih bojlera. Na krovu su nove moćne telekomunikacijske antene zamijenile nekadašnje zajedničkog antenskog uređaja koji više nema svrhe nakon uvođenja kabelske televizije. Sve sama divota.
Naravno izmjene se ne rade samo izvana. Ma jok! Svaki novi vlasnik, a ponekad nadođe to i starosjediocu, navali razbijati, mijenjati, bušiti, rušiti, zidati, graditi po stanu a ti trpi. Usprkos i unatoč što je „Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“ sa svojim čl. 110 na mojoj strani.
Prije točno tri mjeseca, naime, na ulaznim vratima solitera pojavio se natpis…
…i drugi dan je počelo. Još uvijek traje i ne zna se kad će završiti. Nije meni toliko zbog buke koliko što sam očigledno dobio glupog susjeda. Jer kako bih mogao drugačije zaključiti o umnim sposobnostima osobe koja kupi stan (navodno cca 1000 eura/m2) a onda ga od poda do stropa ruši i ponovo ziđe, uključivo sve pločice po podovima i zidovima, vodovodne, kanalizacijske i električne instalacije. Buka će ipak jednom prestati a ljudska glupost će ostati. Ništa ja ovim svojim blogom neću postići 'glede a u svezi' ljudske gluposti.
Ipak, ima jedna stvar u mom soliteru koja se ne mijenja. Dizalo. O njemu možete ponešto pročitati i u proširenoj priči na tu temu na mojem novom sajtu.
četvrtak, 02.02.2012.
Došla cica na kolica...
Još se nije, kako je to uobičajeno govoriti, ni osušila tinta teksta kojeg sam objavio prije nepunih mjesec dana u svom serijalu 'Mitovi i legende o ulasku u EU-u', a već su se počele ostvarivati neke od mojih predviđanja 'glede a u svezi' 'blagodati' koje će nam donijeti naše pristupanje EU-i.
U tom sam se tekstu , naime, osvrnuo na jedan od propagandnih floskula kako će se našim gospodarstvenicima otvoriti tržište od pola milijardi duša, ali sam pri tome naglasio da od toga možebitno i neće biti baš prevelike koristi obzirom da nam se u tom slučaju gasi tržište zemalja CEFTA-e koje će još podulje vrijeme biti za njih mnogo zanimljivije.
Potvrda toj mojoj tvrdnji su dvije kratke novinske vijesti.
U onoj, objavljenoj u J.L. od 31.01.ove godine pod naslovom:
Uzbuna u prehrambenim tvrtkama
Selimo se u BiH, stranci će nas uništiti nižim cijenama
stoji da se hrvatske prehrambene tvrtke boje ulaska u EU-u i izlazaka iz CEFTA-e zbog velikih carina prema najvažnijim izvoznim tržištima.
Shodno tome, da bi od Vlade zatražili osnivanje interventnog fonda za zaštitu domaće prehrambene industrije, sastali su se predstavnici Kraša, Agrokora, Adrisa, Podravke, Franca, Vindije, Zvečeva, Dukata, Badela 1862, Gavrilovića, Pivca, Atlantica, Granolia s predstavnicima HGK.
Nastavak teksta donosi da 'zbog straha od poplave jeftinijih proizvoda' tih branši iz zemalja EU-e i povećanja carina prema zemljama CEFTA-e, spomenute 'perjanice' hrvatskog (domoljubnog) gospodarstva prijete preseljenjem tvornica u BiH, što će posljedično dovesti do gubitaka radnih mjesta u Hrvatskoj. Sva sreća što ćemo mi tada već biti u EU-i pa će svi oni koji će u tim firmama izgubiti posao, naći posao na velikom tržištu radne snage u EU-i koje 'vapi' za njom 
.
Sličan tekst našao sam danas i u najnovijem broju dvotjednika 'Zarez' (tiskovina na suprotnim političkim pozicijama od J.L.) u kojem se upravo apostrofira, u mom postu iznesen, propagandni narativ o „tržištu od 500 miliona ljudi i koji ipak obećava više problema nego koristi.“ I ovdje se spominje prijetnja preseljenjem proizvodnje u zemlje nečlanice EU-e, pogotovo ako im Vlada ne pomogne subvencijama (t.j. porezni obveznici koje i onako deru neplaćanjem dobavljačima i visokim cijenama potrošače), pa se na kraju efektno zaključuje:
„Bio bi to svakako zanimljiv epilog predreferendusmkog postavljanja opozicije ili Balkan ili Europa: da bi ste pobjegli s Balkana, valjda, prethodno morate tamo ostaviti sredstva za proizvodnju. Nema nikakve sumnje da će brojne hrvatske radnice i radnici, koji bi pritom ostali bez posla, cijeniti suptilnu ironiju takvog obrata.“
Kao što narod zbori tu na sjeveru Lijepe naše: „Vsaka rit dojde na šekret!“ (za g. Ljevaka prijevod: „Svaka guzica na kraju završi na toaletu“ 
!)
