semper contra
utorak, 13.03.2012.
Žlica
Kročivši u umirovljeničke 'vode' riješio sam se svakodnevnog jutarnjeg ustajanja u šest sati, odlaska u susjedni grad na posao, sekiracije oko rokova, troškovnika, kopiranja, razgovora s investitorima koji obično nemaju pojma što hoće ali ipak to o čemu nemaju pojma hoće, i to brzo.
Dobio sam više vremena za čitanje, šetanje, pisanje postova i tako to. No uz nabrojeno, u dogovoru sa suprugom koja je u mirovinu otišla godinu dana prije mene, pripala mi je dužnost svakodnevnog pranja suđa. Ona će kuhati, a ja ću oprati suđe.
Ravnopravnost spolova u praksi!
Nije da sam u tom poslu laik i nemušt. Najčešće sam prao suđe kad smo imali goste, uglavnom obitelji sinova, jer je onda suđa bilo mnogo pa je do izražaja došla moja sklonost organizaciji. No ono svakodnevno, bilo je posao supruge. Radila je u školi pa je imala više slobodnog vremena.
Krenuh ja tako na novi posao i, kako sam već sklon 'unapređivanju proizvodnje', počeo sam usavršavati tehnologiju pranja. Kako je to išlo možete pročitati u postu 'Razgovor s konobarom'. Vrijeme je protjecalo, tehnologija je bila sve bolja da bi danas došao u situaciju da nemam više što 'unaprijediti'. Pranje suđa postao je dosadan i monoton posao kao što u suštini i jest (jadne žene koje nemaju perilicu suđa ili supruga-perilicu).
I tako, svakodnevno perući suđe razmišljam o tome kako bi bilo divno da čovjek ne mora jesti. Pogotovo ako ima zubne proteze koje ga 'žuljaju'! Recimo da odem u drogeriju, kupim bočicu s hranjivom 'papicom' pojedem to ujutro i do drugog dana sam bez brige. Ova uobičajena jela ostavio bih uglavnom za svečane trenutke: rođenja, vjenčanja i sprovode, proslave Nove godine i inih blagdana, rođendana i godišnjice b(m)raka. No sve je to samo sanak pusti.
A da u životu postoje razni 'snovi pusti' pokazat će ova priča koju mi je davno ispričala moja pokojna mati. Bog da joj dušu prosti.
Imala je ona jednog rođaka, strica ili tako nešto, koji se nikako nije ženio. Kako nije bio vješt u kuhanju hranio se po restoranima, ponekad kod rodbine ili pak je kod kuće prezalogajio nešto suho. I stalno je govorio: „Ma moram se ženit, da konačno i ja jedem svojom žlicom.“
I dođe taj dan kad je našao izabranicu srca svoga, odvede je 'prid oltar' i potom kući. U kuhinji je imao, kako je to u ono vrijeme bilo uobičajeno, veliki zidani štednjak koji se od smrti njegove majke praktički nije ložio. Mlada je ušla u kuhinju, pogledala na štednjak i upitala svog 'friškog' supruga:
„Ima li u ovoj kući nekakav izvezeni stolnjačić?“
„A što će ti?“ upita čudeći se rođak.
„Kako što će mi? Pa zar ne vidiš kako je ružna ova ploča na štednjaku. Hoću je prekriti.“
„Ma sjajit će se ona kad počneš kuhati na njoj“, tihog glasa reče rođak.
„A nema kuhanja na njemu. Pa zar ti misliš da ću ja cijelu kuću zasmradit kuhanjem!“
Našla mladenka tablet, stavila ga na štednjak, na njega vazu s cvijećem i štednjak je nastavio spavati svoj 'zimski' san. Mladenci su pak otišli na ručak u restoran. I kako prvog dana tako dok ih smrt ne razdvoji.
A majka je sa svojom rodicom otišla u dućan i kupila rođaku žlicu. Zamotale je kao vjenčani poklon i dale mu govoreći:
„Evo ti rođače žlica, pa da u restoranu jedeš svojom žlicom!“
Ne znam zašto se sve češće sjetim te priče perući suđe. I sve mi se nešto vrzma po glavi da bi možda ipak bilo zgodno da i ja sa svojom žlicom ponekad navratim u restoran na ručak. Ipak je jednu žlicu lakše oprati nego brdo tanjura, tava i rajngli.
Zar ne?
