Niz godina, nažalost ne redovito, pratio sam radio emisiju „Ljudi XX. stoljeća“ urednika Arisa Angelisa. Bila je to emisija u kojoj je autor razgovarao s ljudima koji su živjeli, gotovo odživjeli dvadeseto stoljeće jer su manje-više svi živjeli gotovo stotinu godina. I svaki put kad sam odslušao neku od emisija pomislio sam kako na svijetu, eto, postoje ljudi, koji su za razliku od mene, unatoč svim nedaćama, nesrećama, tragedijama na kraju života uglavnom zaključivali – 'bio je to dobar život'.
Nedavno sam u sredstvima javnog priopćavanja saznao da je autor jedan mali dio tih razgovora od ukupno petstotinjak njih, dvadeset i šest razgovora, objavio kao knjigu. Posrećilo mi se pa sam se vrlo brzo 'dokopao' knjige koja me zaista oduševila na jedan specifičan način. Nije to ipak neko veliko i značajno djelo koje bi moglo konkurirati za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, ali je zato životno, kakva su malo koja djela, pogotovo ona bazirana na fikciji.
Izbor sugovornika u knjizi je od rudara u Penssylvanii Petra Čučića, do akademika, humaniste, fizičara i filozofa Ivana Supeka. I dok o ovom potonjem kao i o njemu sličnim znam mnogo toga, često sam imao prilike čuti njihova razmišljanja, poglede na svijet na radiju ili televiziji, ili pak čitati njihove knjige, o prvospomenutom Petru nikada nisam čuo. No siguran sam ću ga upamtiti dok sam još ovo malo živ. A evo zbog čega.
Petar Čučić rođen je 1894. godine u selu Čučić, župa Pečno, u Žumberku. Roditelji su mu bili „seljaci, siromaki“. Rano je ostao bez oca i o njemu i o njegove dvije sestre brinula se majka. Veli da je zbog nestašice hrane „do sedme godine mamu cica“.
U Ameriku je otišao 2. kolovoza 1913. godine. Prije odlaska, te iste godine se oženio. Otputovao je sam, a mlada supruga ostala je u selu. U Americi je radio u rudniku. Suprugu je ponovo vidio tek nakon 13 godina. „Jedva sam je prepoznao“, kaže.
„Nakon tri mjeseca ponovo sam išao u Ameriku. Opet sam. Tada sam ostao 42 godine, sve do 1970. kada sam se za stalno vratio u stari kraj. Ženu nisam našao živu, umrla je 1962. godine, nisam joj mogao ni na sprovod doći. Malo smo živjeli skupa, u 60 godina braka samo godinu dana. Bio je to lijep brak. Kad sam se ja 1970. vratio iz Amerike, moja kćerka je već imala 42 godine, a otišao sam kad je još bila u trbuhu.“
Rudar XX. soljeća Petar Čučić poživio je 102 godine. Sahranjen je u Jaski.
Pred očima mi je još uvijek rečenica: „Bio je to lijep brak.“ U glavi pak mi misao: je li to bilo zato što su tako malo bili skupa ili pak zato što su se zaista beskrajno voljeli?
Post je objavljen 19.03.2012. u 16:49 sati.