semper contra
nedjelja, 30.05.2010.
Gospodo lideri, molim odgovor!
U „JL“ s nadnevkom 28. svibnja u komentaru pod naslovom „Tuđmanovi kosturi iz ormara“, J. Lovrić između ostalog piše:
„Haški sud je objavio Mladićev ratni dnevnik koji potvrđuje da je hrvatska politika paktirala s velikosrpskom, a Šuškovi se generali uredno dogovarali sa zapovjednikom srebreničkog genocida. Detalji o međusobnoj trgovini oružjem, naftom, teritorijem i ljudima – Hrvatska je Mladiću u ljeto 1993. platila devet milijuna njemačkih maraka – djeluju šokantno, ali nisu iznenađenje!“
I taman pomislim: evo opet zavjera Haškog suda i masona protiv Hrvatske i njezine opravdane borbe za samostalnost, kada u istom listu s istim nadnevkom pročitam:
„Vojna suradnja Hrvatske i Srbije povijesni je događaj“, i na početku članka citat izjave ministra obrane Srbije tjedniku NIN u kojoj stoji:
„U Zagrebu ću tijekom lipnja potpisati povijesni sporazum s Hrvatskom o vojnoj suradnji. Konačno ćemo staviti točku na mračnu prošlost koju ne smijemo zaboraviti, a koja treba biti pouka kako da surađujemo u budućnosti!“ (Koliko smo samo puta na ovim prostorima stavljali točke na „mračne prošlosti“, a ispadalo da smo stavljali zarez?)
E sada mi se već čini da u komentaru J. Lovrić možda ima ponešto istine. Jedino me u naslovu o vojnoj suradnji zasmetalo ono - „povijesni“. Jer ako je točna tvrdnja Haškog tribunala, onda ovaj najnoviji dogovor i nije baš povijesni. Više bi se reklo - „retro“!
Slijedila je potvrda „sage“ o toj suradnji u emisiji „Nedjeljom u 2“ u razgovoru s prvim predsjednikom Sabora Žarkom Domjanem. Naravno on o tome ništa ne zna, ali niti ne demantira.
I kad sam već pomislio da je to sve, eto sastanka četvorice pretendenata za titulu „vođe regije“, predsjednika bivših republika SFRJ u kojima se govorilo srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski ili kako se već taj „zajednički“ jezik zvao, na skupu „Igmanska inicijativa“ s temom: unapređenje suradnje i evropska budućnost regije.
Pa onda biser na kraju (slušam na „Dnevniku“ HRT): predsjednik Tadić u završnom izlaganju poziva nogometne navijače svih četiriju država da navijaju za „fudbalsku reprezentaciju Srbije“ na nadolazećem svjetskom prvenstvu i to ne samo u kući nego i javno, jer bi to bio dokaz o želji da se pokrene razvoj dobrosusjedskih odnosa između tih država, s napomenom da bi i srpski navijači navijali za bilo koju drugu reprezentaciju kada bi situacija bila drugačija.
Počelo s nogometom pa neka i s nogometom završi!!!
Slovence i Sloveniju nije spominjao, iako su i oni ušli u finalna takmičenja nogometnog cirkusa. S njima valjda ne trebamo uspostavljati „dobrosusjedske odnose“? Nas Hrvata na tom spektaklu nema iako samo regionalna nogometna sila, ali nam ipak ostaje za utjehu da je dres slovenske reprezentacije proglašen najružnijim od svih dresova finalista prvenstva. Već sam slušao po gradu zlurade komentare na tu temu.
Da se razumijemo (razumemo).
Nisam ja protiv uspostavljanja sveza (veza) između bivših republika bivše države u kojoj je vladala bivša parola „bratstvo i jedinstvo“! Znam da ne možemo sada generacijama režati jedni na druge (niti Francuzi i Nijemci više ne reže jedni na druge iako su jedni protiv drugih vodili dva velika rata – premda zbog nešto drugačijih razloga), ali ipak bih želio da mi netko od kandidata za lidera regije najprije napokon razumno,logično i istinito objasni:
ZAŠTO SMO ONDA UOPĆE RATOVALI?
Ili ćemo opet morati čekati slijedećih pedeset godina, kao u slučaju Bleiburga, raznih jama i križnog puta, da saznamo tko je zaista bio odgovoran za režiju i scenarij i tko su bili glavni glumci u tom paklenom igrokazu?
subota, 29.05.2010.
Ekonomisti na krivom mjestu
Često smo u Samoboru. Redoviti čitatelji mog bloga znaju i zašto. Tamo su naše unučice, Hana (mala genijalka koja će na jesen u školu) i Vita (mlađa, buduća karatistkinja ili nogometašica). Ponekad se zaželim malo mira, jer djeca su djeca, puna energije, stalno u pokretu, a obzirom da su curice još i brbljivce. A ja sam u godinama koje traže mirniji život, ali unučice treba vidjeti, zar ne? Zato navratim u kafić „Arabija“.
Obično sjedim vani na terasi polako pijuckajući „čaj od hmelja“ kako pred unučicama govorim kada želim reći da idem na pivo. Jednom sam, zbog prohladnog vremena, ipak ušao u lokal. Imao sam sreće. Nije bilo nikoga osim konobarice. Bilo je to vrijeme kada se još moglo pušiti u lokalima pa me razveselila činjenica da nema nikog.
Naručih „Tomicu“, sjedoh u nisku fotelju. Uobičajen dizajn lokala: drveni interijer, niske fotelje, uz zid klupa-stol i visoke stolice uz njega. Strop i zidovi obloženi tamno obojenim lamperijama s naglašenim gredama. Na dva zida monitori TV. Umjesto tona s ekrana na kojem se izmjenjuju spotovi, glazba iz muzičke linije. I to je uobičajeno za naše lokale i kafiće. Zaista ne shvaćam zbog čega su uključeni ekrani s glazbenim spotovima kada se pušta glazba s radija ili CD-a. Na stropu ventilator. Miruje, nema potrebe da se okreće. Nije vruće, nema dima.
Pijuckam tako „Tomicu“ i gledam što radi konobarica. A ona se, u nedostatku mušterija, prihvatila čišćenja polica. Skida sve s jedne, briše svaki predmet, zatim policu pa sve ponovo vraća natrag. U jednom trenutku ulazi mušterija. Krupniji muškarac, učini mi se onako pun sebe, nalakti se na šank.
„Izvolite?“ pita konobarica prekidajući posao.
„Škropec!“
Vidim da se djevojka malo lecnula, uzima čašu od dva deci i počne točiti vino. Odmah mi je bilo jasno da ne zna što je to „škropec“, već toči „gemišt“. U slijedećem trenutku gost će, glasom koji mi potvrdi da sam ga dobro procijenio, onako s visokog:
„Ne ću gemišt! Kaj ne znate kaj je to „škropec“? Deci vina i samo dvije tri kapi mineralne vode.“ objašnjava on zbunjenoj djevojci.
Ona isprazni do pola napunjenu čašu u sudoper, uzme čašu od jednog decilitra na nožici, napuni gotovo do vrha vinom i doda malo vode. Osjećao sam da ja sva napeta u stalnom očekivanju da opet ne radi dobro.
Gost prihvati ponuđeno piće i u dva tri gutljaja ga popije. Plati, okrene se i uputi prema izlazu mrmljajući:
„Ne zna kaj je to „škropec“, i to mi je konobarica!“
Ona je sklonila čašu, odmah je oprala, stavila na bijeli stolnjak i nastavila započeti posao. Moj je „Tomica“ presahnuo. Bilo mi je zanimljivo promatrati je kako radi pa naručih još jedan. Donijela je, uzela praznu bocu i vratila se svom poslu. Nakon polica došli su na red monitori, pa klupa-stol i na kraju krila stropnog ventilatora. Radila je polako i pedantno. U međuvremenu su došle još dvije gošće koje je poslužila kavom i čajem. Jedna od gošća je zapalila cigaretu. Kako sam se već i onako previše zadržao, popio sam pivo i prišao šanku da platim.
„Oprostite, je li vam to vlasnik naredio da čistite kad nemate gostiju?“
„Ne, nije! Ali volim da je lokal čist!“ odgovori uz pomalo zbunjeni osmjeh.
„Gledam vas kako pedantno radite. Svaka čast. Ali ipak ste nešto zaboravili.“ kažem ja uz lukavi osmjeh.
„A što to?“
„Niste obrisali rub vratnice s gornje strane. Znate kada sam bio mali i čistio sobu, majka mi je uvijek kontrolirala prstom jesam li obrisao prašinu s gornjeg ruba vratnica i okvira slika!“
„Dobro ste mi rekli, obrisat ću,“ odgovori sada već uz širi osmjeh.
„Izgleda da niste profesionalna konobarica. Primijetio sam da niste znali što je to „škropec“.“
„Ne nisam. Završila sam srednju ekonomsku školu, nisam se mogla zaposliti, dobila sam tu posao i ovdje sam već tri godine.“
„A znate li što je to „amerikanac“?“ pitam ja. „Tomica“ mi razvezao jezik.
Na njezin nijemi niječni odgovor, nastavih:
„Natočite u čašu od dva deci deci mineralne vode i onda uštrcate do vrha čaše soda vodu. To sam slučajno naučio u jednom lokalu u Varaždinu. A jeste li možda čuli za jahorinac?“ nastavim se hvaliti svojim konobarskim znanjem. Uhvatio me „Tomica“ pa sam postao blagoglagoljiv. Ne nije čula ni za to.
„E to su navodno izmislili na kongresu liječenih alkoholičara na Jahorini u BiH. Oni koji baš nisu bili sasvim „izliječeni“ da bi dobili malu dozu, a da se ne vidi da piju alkohol, naručivali su „jahorinac“. Konobar bi za šankom otvorio oranđadu, odlio 0,3 dcl, dodao 0,3 dcl vinjaka, ponovo zatvorio bocu čepom i odnio gostu pa pred njim opet otvorio. Eto to vam je jahorinac!“ ponosno ću ja.
Naravno ona je to shvatila kao šalu.
„Ne trebate biti žalosni što to ne znate. Vi vjerojatno ne znate ni tko je bio Mika Špiljak? Između ostalog bio je i predsjednik svih sindikata u bivšoj državi. Njegova najveća zasluga bila je uvođenje toplog obroka za radnike u vrijeme pauze.
E on vam je jednom posjetio tvornicu obuće i prolazeći pogonom uočio jednog mladog radnika kako dosta nespretno šije gornjište obuće. Prišao mu je i zamolio ga da ga pusti za stroj. Mladić se malo začudio, pa ga pustio, ipak je on glavešina. Mika sjeo i mašina je zapjevala pod rukom stručnjaka. Bio je on školovan postolar.
- Eto vidite, nije to teško – reče Mika ustajući od stroja.
- Da, Vama nije! Vi ste postolar a ja sam diplomirani ekonomist – odgovori mladić i sjedne natrag za mašinu.
Ne zna se je li još dugo sjedio za strojem. A možda je to ipak samo vic, anegdota, kao i ono s jahorincem“, završim ja svoj monolog.
Na odlasku sam je pitao da li surfa po internetu. Rekla je – pomalo.
„Znate ja na internetu imam svoj blog u kojem objavljujem ponešto. Ovaj razgovor s vama bit će mi inspiracija za jednu priču. Ako želite, dat ću vam adresu, moći ćete ju pročitati na blogu!“
Ispostavilo se međutim da njezin „pomalo“ baš ne predmnijeva „blogeriranje“ tako da ne vjerujem da će ovo pročitati.
A bilo bi mi drago.
srijeda, 26.05.2010.
Judin poljubac
„Vladimir Šeks, jugoslovenski javni tužitelj, koji je završio u jugoslavenskom zatvoru, aktivist humanitarnih organizacija, HDZ-e veteran, hrvatski javni tužitelj, predsjednik Sabora, čovjek koji je posredno ili izravno okrunio Tuđmana, Sanadera i Jadranku Kosor, vjerojatno je najkontroverzniji hrvatski političar.“ piše između ostalog Davor Butković u „J.L.“ od 22.05.2010.
Uz tekst je i ova slika među inima.
Gledajući je pitam se tko je slijedeći na redu za Judin poljubac?
nedjelja, 23.05.2010.
Tako govori EU!
U svom postu od 15. svibnja zastupnik Dragutin Lesar piše između ostalog:
„PS: prije nekih dva tjedna u Saboru je bila delegacija Bundestaga. Odbor Bundestaga za EU pitanja, tako nekako. U sklopu programa boravka u RH tražili su i razgovor s nama, članovima Nacionalnog vijeća za nadzor provedbe antikorupcijskog programa. Iako prvotno nisam planirao biti prisutan, otišao sam čuti što naši prijatelji Nijemci imaju za pitati.
Najprije su nam održali lekciju o našoj obavezi u borbi protiv korupcije, onda rekli da je EU pogriješila u prebrzom prijemu Rumunjske i Bugarske i na kraju zaprijetili da više nikome neće progledati kroz prste.
Nisam mogao izdržati i ne priznati da doista imamo problem s korupcijom još od doba Turaka na ovim prostorima i ukazati na novi, jako opasan oblik korupcije u Hrvata, na takozvanu „uvoznu korupciju“. I naveo dva primjera. Prvi je Hypo, koji već godinama, po riječima naših uskočkih istražitelja ne možemo raščistiti jer jedna zemlja članica EU odbija surađivati.
Drugi primjer koji sam naveo bio je „Daimler“ i zamolio kolege parlamentarce iz zemlje iz koje je i uvezena ta korupcija, a koja je također članica EU, da nam pomognu u otkrivanju primatelja mita . Dakle da i oni od njemačkih organa istrage i pravosuđa zatraže prosljeđivanje tih podataka u Hrvatsku.
U veoma nervoznom odgovoru voditelj te delegacije mi je objasnio kako se u Njemačkoj parlament ne smije miješati u poslove istraga i da oni ne namjeravaju poduzeti ništa.
Tako dakle. Hrvatski se parlament mora boriti protiv korupcije, a njemački se ne smije miješati u korupciju. Naročito ako je podmićivanjem nekoga izvan Njemačke profitirala njihova industrija.“
Naprijed u Europsku Uniju, oazu demokracije, poštenja i principijelnosti!!!
četvrtak, 20.05.2010.
Déja vu
Čitam danas na stranicama „Komentari“ u „Jutarnjem listu“ dva članka. Prvi je naslovljen „Film iz kojeg bi trebao učiti Antun Vrdoljak“, Jurice Pavičića. Drugi, Jelene Lovrić, nosi naslov „Doviđenja u Varšavskoj“.
Pavičić se u svom komentaru osvrće na film „Autobiografija Nicolaea Ceausescua“ autora Andrea Ujice, prikazanog na festivalu u Cannesu, u kojem on na jedan specifični način pokazuje „život i djelo“ rumunjskog pandana našem Predsjedniku Titu. Pri tome „u njemu nije izrekao ni jednu riječ protiv crvenih. Pustio je da njegov diktator sam govori.“ Jednostavno je iz video arhive selektirao prikaze iz života diktatora „koji se sastoji samo od Ceausescuovih parada, govora, dokolice, kongresa – bez nadodane glazbe, bez komentara ili pojašnjenja. (…) Svima koji pamte titoizam, Ujicin ostavit će dojam gorkog flash backa.“
Pri kraju članka Pavičić piše da Ujicin film „…pripada jako rijetkoj sorti, onoj moćnih i uvjerljivih antikomunističkih filmova.“ Autoru filma je „…to uspjelo zato što je krenuo poprečnim putem od tipično hrvatskog antikomunističkog diskursa“…koji „…u pravilu je pun poriva za samoviktimiziranjem, a ta samosažalijevajuća buka u pravilu izvorište ima u neraščišćenoj prošlosti i grižnji savjeti zbog komotnog, građanskog oportunizma u ąonim vremenimaą ş
Upravo takve misli i usporedbe dolazile su mi na um dok sam proteklih nekoliko tjedana gledao i uspoređivao dvije serije o Titu. Jedna na HTV, „Tito“ scenarista i redatelja Vrdoljaka, je upravo klasičan primjer samoviktimiziranja zbog neraščišćene prošlosti i grižnje savjeti. Druga je serija „Tito, crveno i crno“ što sam je pratio na TV Srbije. Ne znam tko je od koga pokupio ideju o tome kako prikazati „život i djelo“ diktatora, ali potonja serija, barem prema opisu kako je Pavičić opisao Ujicin film, prikazuje Tita upravo na takav način. A to je nešto što sam uočio već nakon prve epizode.
Nažalost mi nismo imali sreće koju su imali Rumunji. Možda zato što su oni osudili i strijeljali svog diktatora, a mi smo svojem priredili najgrandiozniji ispraćaj u povijesti. No zato je kod njih bračni par Ceausescu bio jedina žrtva „tranzicije“, dok je kod nas mnogo više ljudi platilo životima prelazak iz „mračnih vremena komunizma“ u „blagostanje liberalnog kapitalizma“!
* * *
U drugom članku autorica govori o protestima građana u Varšavskoj ulici. Novine su pune vijesti o tim događajima, čitateljima su sigurno poznati, pa ih neću detaljnije prepričavati.
Zanimljivost u tekstu Jelene Lovrić je njezina konstatacija da „Nekad silno popularni gradonačelnik izgubio je podršku javnosti i postao simbol najvećeg zla.“ Zar vas to ne podsjeća i na sudbinu gore spomenute dvije važne političke ličnosti – Tita i Nicolaea. Što se više penješ to ćeš glasnije tresnuti na tlo!
„Smatra ga se (Bandića) glavnim kumom mutnih i prljavih poslova i netransparentnog vladanja gradom. Varšavska je kap koja je prelila čašu.“
Nadam se samo da događaji koji će uslijediti neće biti kopija događaja koji su se odvijali u „Varšavskom getu“ pri kraju Drugog svjetskog rata kada su se stanovnici tog čuvenog židovskog geta pobunili protiv njemačkog okupatora. I naravno čija je pobuna bila ugušena u krvi.
utorak, 18.05.2010.
Zašto moj Grad nije prvi (ili barem drugi)? – 2.dio
Evo nastavka sage o Perivoju Zrinskih. Obzirom na duljinu odlučih se omogućiti strpljivim čitateljima mali predah. Nadam se da ste ručali, popili kavicu pa sada možemo dalje do kraja!
Spomenik Svetom Jeronimu najstariji je spomenik u Perivoju. Nažalost ni on nije pošteđen vandalizma HVM.
Spomenik junaku bitke kod Sigeta – Nikola Zrinski – Sigetski. Istom junaku podigli su spomenik i Mađari u jednom svom gradu koji nosi njegovo ime. Zanimljivost je što je autor oba spomenika isti hrvatski kipar.
Bista Josipa Štolcera Slavenskog, glazbenog umjetnika po kome je imenovan i gradski pjevački zbor u kojem sam i sâm pjevao desetak godina, kao i nagrada koja se dodjeljuje u okviru manifestacije „Majski muzički memorijal“. Ove godine dobio ju je Mladen Tarbuk.
Skulptura „Ptica“ postavljena na zapadnom ulazu u Perivoj. Dosta dugo mi je trebalo da u njoj prepoznam pticu. Na moju ili umjetnikovu sramotu, tko zna? Natpis na skulpturi "Božo" nije ime autora već vjerojatno jednog od pripadnika postrojbi HVM!
Spomen ploča koju je postavio Otto von Habsburg sa suprugom u znak oprosta i pomirenja, negdje u vrijeme ostvarenja 1000 godišnjeg hrvatskog sna. Uz ploču posađena su i tri mlada hrasta. Zanimljivost je u činjenici da su radnici komunalnog poduzeća do sada višekratno morali saditi nova stabla koja su članovi HVM kidali. Također su morali podizati ploču koju ti isti članovi redovito ruše. Vjerojatno se „sjećaju“ teških vremena vladavine dinastije Habsburgovaca pa se osvećuju na hrastovima i spomeniku. Vidjet ćemo tko će biti uporniji!
Ovaj spomenik palim vojnicima iz Prvog svjetskog rata jedan je u nizu spomenika stradalima u ratovima koji su se vodili na tlu ove napaćene zemlje postavljenih u Gradu. Postoje i spomenici palim u Drugom svjetskom ratu, samo nisu smješteni u Perivoju, pa ih nisam prikazao u ovom albumu. O spomenicima poginulima i nestalima u Domovinskom ratu slijede fotografije.
Palim sinovima hrvatskim u Domovinskom ratu1991. do 1995. Bili su bedem i neprobojna prepreka neprijatelju. Tako ja iščitavam simboliku iz oblika spomenika.
Spomen ploča sa slikama poginulih i nestalih u Domovinskom ratu s područja Međimurske županije. Iako djelo nema neku umjetničku vrijednost (barem po mom mišljenu), ipak je u neku ruku originalno i lako razumljivo običnom puku. Karakterističan je poruka vezana uz Zrinsko-Frankopane: "Navik on živi ko zgine pošteno".
* * *
I eto stigli smo do kraja u prikazu tog prekrasnog Perivoja. Mogao bih prikazati još mnogo zanimljivih slika i ispričati zgodice vezani uz njih, no i ovako je sve ispalo mnogo dulje nego što sam u početku planirao.
Preostale su još samo dvije slike koje će strpljivom čitatelju, koji je izdržao do kraja ove sage, razjasniti jedan od mogućih uzroka zašto moj Grad, unatoč ovakvoj ljepoti, nije bio prvi ili barem odmah iza Varaždina.
U Perivoju se namnožilo toliko vrana (to su vam one crne zlokobne ptice što grakču i ispuštaju „bljak“ bombe) da je gotovo nemoguće proći perivojem bez zaštitnih slušalica protiv buke i kišobrana kao zaštita od projektila, pa makar sijalo sunce. Zamjenik gradonačelnika kaže da ih ne smiju tamaniti jer su navodno pod zaštitom.
I kao da nije dosta te leteće napasti, u Perivoju se s vremenom na vrijeme pojavi još jedna – HVM. Oni koji prate moj blog sigurno znaju što ta kratica znači – Hrvatska Vampirska Mladež. I ne samo da za njih vrijedi „kuda vojske Ha-Ve-eMa prođu, oni ruše sve što usput nađu“, već su u posljednje vrijeme počeli pokazivati „svoju kulturu“ na slučajnim prolaznicima napadajući ih fizički, a ne samo verbalno kao do sada.
I to u po bijela dana!
I zato sam predložio već spomenutom zamjeniku gradonačelnika mog grada, Čakovca, da se Perivoj preimenuje u Perivoj Vrana i HVM!
The Ende
ponedjeljak, 17.05.2010.
Zašto moj Grad nije prvi (ili barem drugi)? – 1.dio
Možda jeste, a možda i niste pročitali ili pak čuli za članak objavljen u časopisu „Forbes“ u kojem je prezentiran popis gradova koji su ocijenjeni kao „najbolji za život i biznis“ i koji „svjedoče da i u krizi ima života i poslovne dinamike“. Ankete kao ankete, reći ćete. Pogotovo ako ste stanovnik jednog od onih gradova koji su se prema anketi našli daleko od prvih, pa recimo, pet mjesta.
Mene se osobno baš i nisu previše dojmili rezultati ankete. Naravno da mi kao stanovniku Grada koji se plasirao na četvrto mjesto (čak je u odnosu na prošlu godinu pao za jedno mjesto) godi činjenica da se nalazi u društvu tako poznatih gradova kao što su Varaždin – grad baroka i kulture, Samobor – grad izletnika i muzičara, o Dubrovniku ne treba ni zboriti. I eto odmah iza njih je moj Grad.
Prisjećajući se davnih vremena kada su se u mom Gradu održavala neka od takmičenja u okviru „Univerzijade“ pod „svjetlima u po bijela dana“, jer bila su to ipak „mračna vremena“. 1987. godina. Sjećam se da je moj Grad po mnogim pokazateljima tada bio ispred ovogodišnjeg laureata. To je u nedavnom razgovoru na TV spomenuo i naš zamjenik gradonačelnika u prisutnosti varaždinskog kolege po funkciji. Ovaj potonji to nije opovrgnuo što znači da je to istina. Ne tvrdim da to automatski znači da bi moj Grad bio prvi zato što je ove godine prvi Varaždin, ali činjenica je da smo bili bolji.
Nakon Domovinskog rata počeo je nagli uzlet Varaždina i stanovita stagnacija Grada. Neki su zlurado govorili da je to zbog toga što su moji sugrađani više voljeli socijalizam, dok su susjedi željeli kapitalizam i nisu htjeli raditi kako bi socijalizam što prije riknuo. Tako se pričalo.
Ja osobno baš i ne vjerujem previše u te priče pogotovo što imam jedno svoje objašnjenje (no dobro, pola u šali pola u zbilji) koje bi moglo biti uzrok takvom rezultatu ankete. Istina je da Varaždin ima niz komparativnih prednosti (na primjer bio je on svojevremeno i glavni grad Hrvatske) ali moj Grad ima nešto što Varaždin sigurno nema, a što također može biti jedan od kriterija da se osvoji više bodova u trci za „najbolji život“ u gradu.
To je prekrasan Perivoj Zrinskih.
Kažiput prema Perivoju Zrinskih i njihovom dvorcu.
E, sada ako cijenjeni čitatelj želi saznati zašto unatoč tom prekrasnom Perivoju moj Grad zauzima tek četvrto mjesto, a ne prvo (ili barem drugo) trebat će se potruditi i izlistati ovaj mali foto album. Na kraju ga čeka odgovor.
Na ulazu u Perivoj nalazi se spomenik Nikoli Zrinskom, hrvatskom banu od 1620 do 1664. i pjesniku, popularno zvan „Orlić“, kojeg su podigli Mađari u vrijeme dok su još vladali Međimurjem i kojeg su htjeli „locirati, uhititi i transferirati“ u Mađarsku kada su iz Međimurja protjerani. Nisu uspjeli. Danas je on zaštitni znak Grada.
Pogled na zidine koje opasuju „kućicu“ u kojoj su nekada živjela hrvatska vlastela. Sličnost s „kućicama“ današnjih zaslužnih Hrvata je tu negdje. Za sada nedostaju samo zidine. Ako zagusti bit će i njih. Mislim zidina!
Prije izvjesnog broja godina, dok još nije bilo „krize“ i kuhinje „male od kužine“ počelo se s obnovom dijela porušenih bedema. Počelo i stalo. Ako se pogleda izbliza već bi se i ove novosagrađene zidine mogle nazvati ruševinama.
Zamislite sliku ponosnih konjanika u svečanim odorama kako ulaze kroz ovu kapiju u prostor opasan zidinama. Doduše tada je ulaz vjerojatno izgledao mnogo ljepše. Ali što se može, vrijeme čini svoje.
Da bi se u dvorac moglo ući trebalo je dati i neki „dobrovolji prilog“. Kasica prasica „ala Zrinski“. Čekam kada će se netko sjetiti (možda „Međimurska banka“) napraviti u tom stilu kasicu – suvenir. No bez brige i danas za ulazak u Muzej treba priložiti „nekaj sitnoga“!
„Kućica“, ali u gro planu.
Nedavno podignut spomenik „Oproštaj“, naivnim hrvatskim velikašima koji su mislili, odlazeći na poklonstvo Beču, kako će učiniti dobro za svoj narod. Kao što je poznato tamo su ih pretci naših budućih gospodara skratili za glavu. Svaka sličnost s današnjim „velikašima“ koji odlaze na poklonstvo u Brisel nije slučajna!
Kad se prođe pokraj „Oproštaja“ ulazi se u unutrašnje dvorište dvorca. Slika pokazuje velebni izgled ulaska u salu za vjenčanje smještenu u prostorijama dvorca…
…a ovako, malo skromnije, u stilu funkcije koju ima, izlaz iz nje.
Ostaci, u doba mojeg djetinjstva još uvijek zelene agacije, koji danas služe kao pozadina za slikanje mladenaca, a kasnije kao „penjalice“ za njihovu djecu (ako izdrže u braku dovoljno dugo). Kažu da je drvo staro preko 400 godina i da bi vjerojatno još listalo da neki mudraci nisu veliku rupu u njenom deblu ispunili betonom (da bude čvrsto), pa je vlaga koju beton stalno navlači doprinijela bržem truljenju stabla.
Samo jedna od prirodnih ljepota ovog Perivoja
A ovo su zasadile marljive ruke radnica lokalnog komunalnog poduzeća. Nekada u cvjetnjacima nije bilo šljunka, sada ga stavljaju. Lijepo izgleda, a jeftinije je. Doprinos stabilizaciji gospodarstva Hrvatske.
Nekada, kada sam bio mali, na mjestu ove livade bili su bazeni Gradskog kupališta. I sada su, samo ispunjeni i prekriveni zemljom pa se ne vide. Novi, zatvoreni, nalaze se na lokaciji sportskih objekata. No o njima jednom drugom zgodom.
Vodoskok. I on često služi kao ambijent za slikanje mladencima i maturantima. Zanimljivost tog vodoskoka je u tome što je to nekada bio dječji bazen (i ja sam se u njemu kupao) u okviru već spomenutog kupališta. Štedljivi građani ostavili su ga i pretvorili u lijepu fontanu u koju povremeno ubacuju ostatke svojih derneka članovi HVM. Čiste ga radnici gradskog poduzeća za održavanje sportskih objekata, koje grad plaća iz proračuna punjenog porezima koje plaćaju građani, između inih, i roditelji HVM. Sve se vrti u krugu.
Skulptura „Osama“. Uvijek kada prođem pokraj nje, sjetim se stare agacije, vodoskoka i veselih mladenaca kako se slikaju ispred njih, a onda sve to na kraju često završi u duhu ove skulpture.
(nastavit će se)
subota, 15.05.2010.
Transcendentalna meditacija
Prije nepunu godinu dana otišao je u zasluženu mirovinu. Nije to ona „zaslužena“ koju se „mala od kužine“ sprema ukinuti kako bi Lijepu našu izvukla iz krize. Već zaista zaslužena, četrdeset jedna godina rada.
Upozoravali su ga da se pripremi na „penzionerski šok“. Kao, imat će puno vremena a nikakvog posla. Nije baš ozbiljno uzimao takva upozorenja. Odavno je razmišljao o tome i znao da ima puno toga što će moći raditi, a što zbog poslova koje je trebao raditi nije stizao. I nije se prevario. Nije mu ni jednog trenutka bilo dosadno. Dapače, sve više je uviđao da mu nedostaje vremena za obaviti sve što je želio i zamislio. Opet ga je hvatala nervoza kao i u aktivna vremena, kada nije stizao odraditi poslove u nemoguće kratkom rokovima. Samo da firma zaradi i ne izgubi posao.
Kako je prolazilo vrijeme pomalo je počeo shvaćati da više ne mora raditi da bi posao napravio, već da je sada u situaciji raditi zato što mu se raditi sviđa. I počela je unutrašnja borba: ne trebaš već želiš to raditi! Ni u snu nije pomišljao koliko je ta borba teška. Pomisao „to trebam napraviti“ stalno je bila prisutna. Svjesnim naporom morao je uvjeravati samog sebe „ne, ne trebaš!“ To što radiš ne treba biti od koristi. Radiš to zato što ti rad čini zadovoljstvo.
* * *
Počeo je odlaziti na svoju vikendice trudeći se ne razmišljati što treba ili što će raditi. Jednostavno ode, parkira auto, iz podruma uzme i otvori otvaračem u obliku male blanje pivo ohlađeno na „temperaturu sedme stepenice“, sjedne na improviziranu klupu, otpije gutljaj i gleda u dolinu gdje se smjestio njegov grad.
Naravno, ta neaktivnost neće potrajati dugo. Ipak još uvijek nije u stanju samo sjediti i „prodavati zjale“.
Davno je od starih saonica napravio stoličicu, odrezavši im skije, koja mu je služila za lakše obavljanje poslove zbog kojih treba čučati. A onda došla neka vremena kada ni to nije bilo dovoljno. Svako premještanje u novi položaj iziskivalo je dizanje sa stoličice, njeno premještanje i ponovo sjedanje. Zglobovi kruti, mišići slabi. Iskusio je to nedavno bojeći drveni balkon temeljnom „belinka“ bojom.
Na nogare stoličice pričvrstio je kotačiće kao na foteljama.
„E sada mogu bojati balkon!“ pomislio je jučer. No vrijeme nije baš bilo idealno, jaki južni vjetar udara po balkonu, sparina, sunce prži.
„Ali trebaš to napraviti, sutra najavljuju kišu!“ govori ono njegovo drugo, staro ja.
„E baš neću, ne moram!“ buni se prvo ja koje je odlučilo raditi samo iz zadovoljstva.
Sjedne opet na improviziranu klupu, potegne iz boce i zagleda se niz obronak. Crv radi, ne može samo tako sjediti. Unutarnja borba: bojati ne bojati, pitanje je sad?
Pogled mu padne na jęlu čije se grane spuštaju do same zemlje. I prisjeti se da ispod njih već nekoliko godina leže kratki trupci pitomog kestena koje je tu ostavio da se prirodnim putem polako osuše. Da ne ispucaju. U vrijeme kada ih je stavljao grane jęle bile su manje i trupci su se vidjeli. U međuvremenu su porasle i potpuno ih prekrile.
„Baš me zanima u kakvom su stanju?“ pomisli i digne se sa klupe ostavivši prije toga pivo na stol načinjen od trupca agacije.
Podigao je rukom grane jele osjećajući bockanje iglica po rukama i licu. Ispod njih ležala su tri trupca, bojom stopljena s zemljom ispod grana. Pomakao je prvi pa ga otkotrljao izvan dosega grana. Letve koje je postavio na zemlju da trupci ne propadnu u tlo potpuno su utonule u zemlju i gotovo sasvim istrule.
Odvaljao je trupac ispred ulaza u podrum vikendice, donio široko djetlo, drveni čekić i malu dvoručnu bradvu (vidi sliku, alatka na lijevoj strani) kojom se služi od djetinjstva (a naslijedio od oca njegovog očuha), sjeo na stoličicu s kotačićima, obuhvatio nogama trupac i počeo skidati preostalu koru s njega. Skidajući koru i gledajući kako se ispod nje pojavljuje zdravo drvo pomislio je: a što ću s tim trupcem? Na trenutak je u njemu vidio lutka Buratina iz knjige „Zlatni ključić“ koju je nedavno čitao unuci. Ne bi baš znao istesati takvog lutka! Onda opet ugleda indijanski totem, skulpture naivnih kipara, kadicu za cvijeće.
Putem kraj ograde prođe susjeda u potjeri za svojim nestašnim sinom. Već ga pola sata nagovara da se vrati kući i spremi za odlazak na misu.
„Kaj to delate“, pita u prolazu.
„Igram se popa!“ odgovara on u trenutku nadahnuća.
Pogleda ga malo čudno pa upita:
„A kakva je to igra? Ja vidim da blanjate trupac!“
„Igra se zove: besposlen pop i jariće krsti!“ odgovori on uz osmjeh.
I ona se nasmije i produži dalje tražeći i dozivajući sina.
Tada odjednom shvati da je to baš ono što treba raditi. Odmah mu iz glave izvjetre Buratini, totemi, kipari naivci, kadice za cvijeće.
„Tako je, sjedim i krstim jariće i baš me briga!“ reče i nastavi blanjati.
Završivši s prvim dovaljao je drugi, počeo blanjati i njega. Radeći pomisli: poslije ću i treći pa sam gotov s njima. Tada se sjeti da on u stvari krsti jariće i promrmlja sebi u bradu:
„E baš treći neću, ne moram, neka čeka!“
I nastavi smireno blanjati trupac. Transcendentalna meditacija na način drvodjelca.
srijeda, 12.05.2010.
More i „more“
Kolovoz. Rano poslije podne. Upeklo sunce. „Zvizdan“.
On sjedi u hladovini djedove kamene kuće „anno Domini 1935.“. Cestom koja prolazi ispred kuće prolaze rijetki automobili. I njima je vruće. Pod pritiskom nemilosrdnog sunca pločnikom lagano korača po koji prolaznik. Kao da im čita misli; oh da mi je sada skočiti u more.
Ispred njega dio dvorišta. Po koji otok žute izgorjele trave u moru prašine.
- Trebao bih to zaliti – pomisli.
Gusterna je gotovo puna kišnice. Sticajem okolnosti ove zime nenamjerno je napunjena.
- Bilo bi je dobro što prije isprazniti, pa onda ponovo napuniti svježom nebeskom padalinom. Kako je to dobro, možeš koristiti vodu za zalijevanje koliko ti se hoće. Nebu ne moraš plaćati račune.
Ipak se ne diže sa stolice. Teško je po toj vrućini maknuti nožnim palcem, a kamoli dići stražnjicu s ugodne stolice, razvući crijevo, uključiti pumpu, zalijevajući stajati na suncu. A onda ponoviti postupak obrnutim redom.
- Od polijevanja neće biti ništa – reče sam sebi. Nasloni glavu na još uvijek ne pretopli zid kuće i zatvori oči osluškujući zvukove automobila, tuk-tuk lupu poklopaca kanalizacijskih šahtova i po koji razgovor prolaznika.
* * *
Njih dvoje sjedi na ogradi i promatra more. Pogledom obuhvaćaju površinu mora na kojoj se ističu mali otoci suhog raslinja.
- Vidi kakvo divno more – kaže On.
- Kako bi bilo da se malo okupamo. – nadoveže Ona. – Baš sam se oznojila. Pripeklo ovo sunce, a nas grije naša odjeća.
- U redu – odgovori On i spusti se s ograde. Ona pođe za njim. Spustiše se na površinu mora i veselo zagnjure u njega. Koprcali su se, nabacivali morem jedno na drugo, prevrtali se. More je prštalo na sve strane.
- Oh kako je divno – reče On.
- Da prekrasno, već se osjećam mnogo bole. – odgovori mu Ona.
Još su se neko vrijeme živahno okretali i vrtjeli, a onda su izašli iz mora, stresli svoja tijela i ponovo se vratili na ogradu.
- Zaista je bilo divno – reče Ona i pomalo sjetno pogleda Njega.
- Da, zaista. – odgovori On i sasvim joj se približi naslonivši glavu na njezino rame. Bili su tako sretni.
* * *
- Ipak ću zaliti to dvorište. Možda će se malo osvježiti taj usijani zrak. – reče On u sebi. Uz primjetni napor digne se sa stolice i započne rutinski postupak koji prethodi svakom zalijevanju.
Voda je prsnula iz cijevi u širokim mlazom sićušnih kapljica. Najprije je mlaz usmjerio uz stablo mlade masline, „Olivite“, koju su On i njegova supruga posadili kad im se rodila druga unuka Vita. Dobro je natapao korjen.
– Dobro ću je zaliti iako to baš i nije od prevelike koristi.
Rekli su mu stručnjaci da bi joj trebalo davati vode svaki dan u malim količinama. Ali što može. Godišnje je ovdje najviše mjesec dana.
Onda je mlaz usmjerio na požutjelu travu. Kao da je živnula. Osjetio je u zraku miris kao poslije kiše. A onda je došla na red i žućkasta prašina. Miris prašine pomiješan s vodom bio je sve intenzivniji.
- Dobro je, eto već osjećam svježinu – reče i nastavi zalijevati dio dvorišta ispred kuće, divlju lozu što se nadvila nad prilaznim putom, bambuse što već daju ugodnu sjenu u kasnim popodnevnim satima i na kraju dvije palme: staru i mladu.
Spremivši sve na svoje mjesto, ponovo sjedne na stolicu udišući svježinu.
- Dobro je, isplatilo se potruditi – reče poluglasno – bolje nego se mučiti odlazeći na more, - podigne noge na drugu stolicu, ponovo zaklopi oči i prepusti se maštanju.
* * *
Njih dvoje tužno je gledalo more koje je još prije kratkog vremena bilo tu.
- Nema više našeg mora – reče On tužnim glasom.
- Ne, nema ga više – prošapće Ona. Kao da joj se steglo grlo od žalosti.
Još samo trenutak sjedili su na ogradi, posljednji put pogledali svoje more kojeg više nije bilo, zamahnuli krilima i odletjeli.
nedjelja, 09.05.2010.
A ja to!
„Do osam sati možete koristiti vodu.“ rekla je sestra s vrata ne ulazeći u sobu. „Moraju promijeniti ventil u šahtu, pa do deset sati najvjerojatnije neće biti vode.“
Poneki pacijent se digao iz kreveta, uzeo ručnik, sapun, četkicu i pastu za zube i uputio se u kupaonicu ili pak u predvorje WC-a gdje jedino ima umivaonika. On je ipak odlučio pričekati ponovni dolazak vode. Ionako ne ide rano na spavanje već čita u predvorju bolničkih soba čiji prozori gledaju dolje na ulaz u njegov odjel. Uzeo je knjigu, uputio se u predvorje, sjeo na stolicu, jedinu koja je ovdje stajala od prvog dana otkako je došao, iz tko zna kojeg razloga. Uglavnom ju je samo on i koristio s izuzetkom ponekog posjetitelja u popodnevnim satima. Sjedeći tu, podignutih nogu na rub prozora čitao je, u pauzi promatrao kroz prozor da odmori oči ili pak sastavljao duge SMS poruke, šaljući ih i pitajući se svaki puta da li je to uopće trebao činiti.
Ovog puta mu je interes za knjigom otklonjen zvukom automobilskog motora. Zatvorio je knjigu, postavivši prethodno marker na stranicu do koje je došao i pogledao kroz prozor. Kroz sumrak i slabo svjetlo jedne svjetiljke, ugledao je kako se zgradi približava Renaultov furgon, u ne baš vrhunskoj „formi“. Došao je gotovo do mjesta ispod njegovog prozora i tu stao.
Iz njega su izašla dva muškarca. Jedan stariji, krupan, trbuh mu je dobrano visio preko nisko spuštenog opasača, sporo se izvukao iz kabine automobila (automobil se odmah podigao za barem desetak centimetara), stao pokraj otvorenih vrata i zagledao se po okolini, kao da nešto traži. Drugi, mlađi, izašao je živahnije, odmah otišao prema stražnjim vratima furgona, otvorio ih i počeo vaditi alat.
„A, to su majstori koji su došli zamijenit ventil“ pomisli on. U tom trenutku pridruži mu se još jedan od „stanara“ iz njegove bolničke sobe. Ispostavilo se da je dugogodišnji radnik lokalnog komunalnog poduzeća i da vrlo dobro poznaje „vodovodnu infrastrukturu bolnice“.
„Jučer su bili dečki iz komunalnog da vide što treba napraviti. Izgleda da su dali previsoku ponudu za radove, pa je uprava bolnice odlučila pozvati fuš-majstore.“ zaključio je pridošlica s izrazom lica i tonom u glasu koji je pokazivao kao da on naslućuje što će se događati.
U međuvremenu su „majstori“ izvadili alat: neku, odmah je komentirao moj supromatrač, staru elektromotornu lisnatu pilu za rezanje metala, let lampu, rol-cange, novi ventil, kudjelju i odmah počeli omatati kudjelju oko navoja na ventilu. Kao to je najteži dio posla, čim to naprave bit će u čas gotovi.
„Neće to ići baš tako lako“ kaže sustanar, „stari ventil u šahtu sigurno je zahrđao, vijci također, a brtva se dobro zapekla. Za demontažu takvog ventila treba malo složeniji alat, pa čak i tronožac s vitlom koje se postavlja iznad šahta i nakon što se oslobode vijci koloturom se izvlači ventil“.
U međuvremenu su majstori ustanovili da im ventil ispred ovog kojeg treba zamijeniti, a kojeg su kao zatvorili, ne zatvara dobro i da im počinje curiti voda u šaht. U tom se momentu pojavio još jedan „majstor“, po svemu sudeći jedan od domaćih iz „tehničkog osoblja za održavanje“, pa su sva trojica, nakon konzultacija, ipak uspjela nekako spriječit daljnje curenje vode u šaht.
Tek sada su dva majstora mogla krenuti u „ljuti boj“. I vrlo brzo se potvrdila ona narodna: ne bije boj svjetlo oružje već srce u junaka, oružje je, naime, potpuno zakazalo. Prva lisnata pila je vrlo brzo pukla, a uskoro i druga kojom su zamijenili polomljenu. O tome da su im obje neprestano ispadala iz elektro-motornog pogona ne treba ni govoriti. Obojica su stala iznad šahta i nešto međusobno razgovarala, dok je treći, „domaći“, uglavnom sa strane statirao.
„Sada će probati izrezati vijke fleksericom“, kaže moj sustanar-prorok i – pogodi. Mlađi je izvadio fleksericu iz auta, stariji se skinuo do pojasa, u šahtu je po svemu sudeći bilo vruće i zagušljivo, i ušao unutra. Mlađi doda fleksericu, posvijetli u šaht prijenosnom svjetiljkom i tako je stajao jedno vrijeme iznad šahta.
„No ovi su potpuno ludi, nezamislivo je uopće električnim alatom ući u šaht – voda, metal, plinovi – a kamoli fleksericom, koja još i iskri“ kaže prorok. Nakon kraćeg vremena izvukao se majstor iz šahta i pomislili su da je uspio. Međutim izašao je kako bi se odmori i – skinuo potpuno mokre cipele. A onda,onako bos, gol do pojasa, sav znojan i mokar, ponovo uđe u šaht. Ovog puta se nije dugo zadržao: najednom je nestalo struje. Crkla flekserica, kurcšlus?, izgorio osigurač?. Trebalo je vremena dok su pronašli pregorjeli osigurač i zamijenili ga, a potom ustanovili da je flekserica „kaput“.
Onaj iz „tehničke službe“ donio je svoju, bolničku, veću.
„No ovi su totalno ludu“, kaže kompanjon, „takvi se radovi obavljaju isključivo pneumatskim alatom, a ne elektro alatom. Još će netko stradati“
„Srećom sve je u krugu bolnice, a i hitna je odmah tu, ni pedeset metara“, kaže on, poznati cinik i mizantrop.
Mlađi se ponudio da će on nastavi, ali mu stariji ipak nije dao, već je onako polugol i bos ušao ponovo u šaht. Bilo je već prošlo devet sati.
„Naši bi već završili posao“ kaže supromatrač.
Konačno su vijci popustili, majstor se izvukao teškom mukom iz šahta, uzeo kutu i brisao znoj, vodu i prljavštinu sa sebe.
„E sada dolazi problem zapečene brtve“, kaže prorok. I tako bi!
Najprije su pokušavali navlačenjem, pa guranjem, pa skakanjem po ventilu (tu je glavni bio mlađi, iako mršaviji, ipak je imao više snage), ali brtva ne popušta.
„Sada će je sigurno pokušati spaliti let-lampom“, nastavlja sustanar-prorok, „kad nemaju dizalici“
I bi tako!.
Zapališe oni let-lampu, stari se ponovo spusti u šaht, mlađi pridržava svjetiljku, „domaći“ gleda sa strane. U međuvremenu se pojavi i četvrti – vjerojatno šef onog „domaćeg“. U odijelu, bijeloj košulji i kravati. Pa se i on pridruži promatračima. E sada smo već pomalo sličili na slične skupove za vrijeme prošle države, bilo nas je: dvoje gore u hodniku bolnice, troje dolje i jedan koji radi. Nedostajao je još samo jedan pa da bude „SFRJ“ – sedam filozofira, radi jedan.
Ali evo opet nevolje: brtva čvrsta, kapacitet let-lampe malen, i ubrzo izdahnula - ugasila. Majstor izlazi iz šahta, mladi uzima novu „bombu“, odvrće staru i navrće novu. Očekivano, plin je prije konačnog pritezanja „bombe“ na tijelo lampe počeo izlaziti, došao u doticaj s vrućim tijelom let-lampe i ona je planula. Mladi je majstor baca iz ruku, ona leti prema parkiranom automobilu. Mladi pritrčava i nogom je šuta na travu što dalje od njih četvorice i od automobila.
„Gasi vodom, polijevaj!“ viče „šef“, čak i mi čujemo kroz prozor.
„E samo im još to treba“ kaže on, a kompanjon se smijulji. Ipak mali se snašao, iz automobila izvlači neku deku, ponjavu, što li i baca na plamteću let-lampu.
„Eksplodirat će, bježi!“ viče šef sa sigurne udaljenosti. Mladi požrtvovno gazi po ponjavi, na momente se sa strane nazire plamen. Ipak se na kraju ugasi.
„Šef“ polako prilazi ponjavi i sa strahom ju podiže. Pojavi se dim, on brzo ispušta ponjavu i ubacuje u „rikverc“. Na kraju nestaje i dim. Mladi pokupi deku, a pocrnjela let-lampa ostaje na izgorjeloj travi uz kandelaber s kojeg svjetiljka slabašno osvjetljava „bojno polje“ i aktere koji mogu samo sreći ili Bogu zahvaliti da su dobro prošli.
Nakon kratkog savjetovanja, „domaći“ odlazi i donosi plinsku bocu s plamenikom (bacač plamena – pomisli on) i uz to „moćno“ oružje brtva je konačno popustila. Bilo je već deset sati.
Sama zamjena je bila brzo gotova, i „majstori“ pošli otvoriti predventil.
22.30. su sata.
„Sada im neće poteći voda“, kaže moj prorok, „stvorio im se zračni čep. Morat će ispustiti vodu na hidrantu. To baš nije po pravilima službe, jer ta voda ne ide preko vodomjera, ali i mi znamo ponekad učiniti tako“. I tako bi! Otvorili su ventil na hidrantu i - voda je potekla!
Četvorka se okupila oko šahta, valjda su gledali da li pušta spoj cijevi i ventila.
„Dobro su prošli, mogle su se pomaknuti osi krajeva cijevi pa ne bi baš lako montirali novi ventil“ – kaže prorok.
Bilo je sve u redu. „Šef“ i „domaći“ pozdraviše „trudbenike“ i odoše zajedno sa svojom plinskom bocom - „bacačem plamena“, majstori pokupili svoj alat, ubacili u auto, stariji se obukao, sjedoše u auto i odoše.
Na „ratnom poprištu“ ostade usamljena, napuštena pocrnjela let-lampa, leži u nagorjeloj travi, kao na odru.
A njega je sve to podsjetilo na dva majstora-lutka iz češkog lutka filma „A ja to!“
