semper contra
utorak, 18.05.2010.
Zašto moj Grad nije prvi (ili barem drugi)? – 2.dio
Evo nastavka sage o Perivoju Zrinskih. Obzirom na duljinu odlučih se omogućiti strpljivim čitateljima mali predah. Nadam se da ste ručali, popili kavicu pa sada možemo dalje do kraja!
Spomenik Svetom Jeronimu najstariji je spomenik u Perivoju. Nažalost ni on nije pošteđen vandalizma HVM.
Spomenik junaku bitke kod Sigeta – Nikola Zrinski – Sigetski. Istom junaku podigli su spomenik i Mađari u jednom svom gradu koji nosi njegovo ime. Zanimljivost je što je autor oba spomenika isti hrvatski kipar.
Bista Josipa Štolcera Slavenskog, glazbenog umjetnika po kome je imenovan i gradski pjevački zbor u kojem sam i sâm pjevao desetak godina, kao i nagrada koja se dodjeljuje u okviru manifestacije „Majski muzički memorijal“. Ove godine dobio ju je Mladen Tarbuk.
Skulptura „Ptica“ postavljena na zapadnom ulazu u Perivoj. Dosta dugo mi je trebalo da u njoj prepoznam pticu. Na moju ili umjetnikovu sramotu, tko zna? Natpis na skulpturi "Božo" nije ime autora već vjerojatno jednog od pripadnika postrojbi HVM!
Spomen ploča koju je postavio Otto von Habsburg sa suprugom u znak oprosta i pomirenja, negdje u vrijeme ostvarenja 1000 godišnjeg hrvatskog sna. Uz ploču posađena su i tri mlada hrasta. Zanimljivost je u činjenici da su radnici komunalnog poduzeća do sada višekratno morali saditi nova stabla koja su članovi HVM kidali. Također su morali podizati ploču koju ti isti članovi redovito ruše. Vjerojatno se „sjećaju“ teških vremena vladavine dinastije Habsburgovaca pa se osvećuju na hrastovima i spomeniku. Vidjet ćemo tko će biti uporniji!
Ovaj spomenik palim vojnicima iz Prvog svjetskog rata jedan je u nizu spomenika stradalima u ratovima koji su se vodili na tlu ove napaćene zemlje postavljenih u Gradu. Postoje i spomenici palim u Drugom svjetskom ratu, samo nisu smješteni u Perivoju, pa ih nisam prikazao u ovom albumu. O spomenicima poginulima i nestalima u Domovinskom ratu slijede fotografije.
Palim sinovima hrvatskim u Domovinskom ratu1991. do 1995. Bili su bedem i neprobojna prepreka neprijatelju. Tako ja iščitavam simboliku iz oblika spomenika.
Spomen ploča sa slikama poginulih i nestalih u Domovinskom ratu s područja Međimurske županije. Iako djelo nema neku umjetničku vrijednost (barem po mom mišljenu), ipak je u neku ruku originalno i lako razumljivo običnom puku. Karakterističan je poruka vezana uz Zrinsko-Frankopane: "Navik on živi ko zgine pošteno".
* * *
I eto stigli smo do kraja u prikazu tog prekrasnog Perivoja. Mogao bih prikazati još mnogo zanimljivih slika i ispričati zgodice vezani uz njih, no i ovako je sve ispalo mnogo dulje nego što sam u početku planirao.
Preostale su još samo dvije slike koje će strpljivom čitatelju, koji je izdržao do kraja ove sage, razjasniti jedan od mogućih uzroka zašto moj Grad, unatoč ovakvoj ljepoti, nije bio prvi ili barem odmah iza Varaždina.
U Perivoju se namnožilo toliko vrana (to su vam one crne zlokobne ptice što grakču i ispuštaju „bljak“ bombe) da je gotovo nemoguće proći perivojem bez zaštitnih slušalica protiv buke i kišobrana kao zaštita od projektila, pa makar sijalo sunce. Zamjenik gradonačelnika kaže da ih ne smiju tamaniti jer su navodno pod zaštitom.
I kao da nije dosta te leteće napasti, u Perivoju se s vremenom na vrijeme pojavi još jedna – HVM. Oni koji prate moj blog sigurno znaju što ta kratica znači – Hrvatska Vampirska Mladež. I ne samo da za njih vrijedi „kuda vojske Ha-Ve-eMa prođu, oni ruše sve što usput nađu“, već su u posljednje vrijeme počeli pokazivati „svoju kulturu“ na slučajnim prolaznicima napadajući ih fizički, a ne samo verbalno kao do sada.
I to u po bijela dana!
I zato sam predložio već spomenutom zamjeniku gradonačelnika mog grada, Čakovca, da se Perivoj preimenuje u Perivoj Vrana i HVM!
The Ende
