Marketing
Déja vu
Čitam danas na stranicama „Komentari“ u „Jutarnjem listu“ dva članka. Prvi je naslovljen „Film iz kojeg bi trebao učiti Antun Vrdoljak“, Jurice Pavičića. Drugi, Jelene Lovrić, nosi naslov „Doviđenja u Varšavskoj“.
Pavičić se u svom komentaru osvrće na film „Autobiografija Nicolaea Ceausescua“ autora Andrea Ujice, prikazanog na festivalu u Cannesu, u kojem on na jedan specifični način pokazuje „život i djelo“ rumunjskog pandana našem Predsjedniku Titu. Pri tome „u njemu nije izrekao ni jednu riječ protiv crvenih. Pustio je da njegov diktator sam govori.“ Jednostavno je iz video arhive selektirao prikaze iz života diktatora „koji se sastoji samo od Ceausescuovih parada, govora, dokolice, kongresa – bez nadodane glazbe, bez komentara ili pojašnjenja. (…) Svima koji pamte titoizam, Ujicin ostavit će dojam gorkog flash backa.“
Pri kraju članka Pavičić piše da Ujicin film „…pripada jako rijetkoj sorti, onoj moćnih i uvjerljivih antikomunističkih filmova.“ Autoru filma je „…to uspjelo zato što je krenuo poprečnim putem od tipično hrvatskog antikomunističkog diskursa“…koji „…u pravilu je pun poriva za samoviktimiziranjem, a ta samosažalijevajuća buka u pravilu izvorište ima u neraščišćenoj prošlosti i grižnji savjeti zbog komotnog, građanskog oportunizma u ąonim vremenimaą ş
Upravo takve misli i usporedbe dolazile su mi na um dok sam proteklih nekoliko tjedana gledao i uspoređivao dvije serije o Titu. Jedna na HTV, „Tito“ scenarista i redatelja Vrdoljaka, je upravo klasičan primjer samoviktimiziranja zbog neraščišćene prošlosti i grižnje savjeti. Druga je serija „Tito, crveno i crno“ što sam je pratio na TV Srbije. Ne znam tko je od koga pokupio ideju o tome kako prikazati „život i djelo“ diktatora, ali potonja serija, barem prema opisu kako je Pavičić opisao Ujicin film, prikazuje Tita upravo na takav način. A to je nešto što sam uočio već nakon prve epizode.
Nažalost mi nismo imali sreće koju su imali Rumunji. Možda zato što su oni osudili i strijeljali svog diktatora, a mi smo svojem priredili najgrandiozniji ispraćaj u povijesti. No zato je kod njih bračni par Ceausescu bio jedina žrtva „tranzicije“, dok je kod nas mnogo više ljudi platilo životima prelazak iz „mračnih vremena komunizma“ u „blagostanje liberalnog kapitalizma“!
* * *
U drugom članku autorica govori o protestima građana u Varšavskoj ulici. Novine su pune vijesti o tim događajima, čitateljima su sigurno poznati, pa ih neću detaljnije prepričavati.
Zanimljivost u tekstu Jelene Lovrić je njezina konstatacija da „Nekad silno popularni gradonačelnik izgubio je podršku javnosti i postao simbol najvećeg zla.“ Zar vas to ne podsjeća i na sudbinu gore spomenute dvije važne političke ličnosti – Tita i Nicolaea. Što se više penješ to ćeš glasnije tresnuti na tlo!
„Smatra ga se (Bandića) glavnim kumom mutnih i prljavih poslova i netransparentnog vladanja gradom. Varšavska je kap koja je prelila čašu.“
Nadam se samo da događaji koji će uslijediti neće biti kopija događaja koji su se odvijali u „Varšavskom getu“ pri kraju Drugog svjetskog rata kada su se stanovnici tog čuvenog židovskog geta pobunili protiv njemačkog okupatora. I naravno čija je pobuna bila ugušena u krvi.
Post je objavljen 20.05.2010. u 18:12 sati.