Marketing
Zašto moj Grad nije prvi (ili barem drugi)? – 1.dio
Možda jeste, a možda i niste pročitali ili pak čuli za članak objavljen u časopisu „Forbes“ u kojem je prezentiran popis gradova koji su ocijenjeni kao „najbolji za život i biznis“ i koji „svjedoče da i u krizi ima života i poslovne dinamike“. Ankete kao ankete, reći ćete. Pogotovo ako ste stanovnik jednog od onih gradova koji su se prema anketi našli daleko od prvih, pa recimo, pet mjesta.
Mene se osobno baš i nisu previše dojmili rezultati ankete. Naravno da mi kao stanovniku Grada koji se plasirao na četvrto mjesto (čak je u odnosu na prošlu godinu pao za jedno mjesto) godi činjenica da se nalazi u društvu tako poznatih gradova kao što su Varaždin – grad baroka i kulture, Samobor – grad izletnika i muzičara, o Dubrovniku ne treba ni zboriti. I eto odmah iza njih je moj Grad.
Prisjećajući se davnih vremena kada su se u mom Gradu održavala neka od takmičenja u okviru „Univerzijade“ pod „svjetlima u po bijela dana“, jer bila su to ipak „mračna vremena“. 1987. godina. Sjećam se da je moj Grad po mnogim pokazateljima tada bio ispred ovogodišnjeg laureata. To je u nedavnom razgovoru na TV spomenuo i naš zamjenik gradonačelnika u prisutnosti varaždinskog kolege po funkciji. Ovaj potonji to nije opovrgnuo što znači da je to istina. Ne tvrdim da to automatski znači da bi moj Grad bio prvi zato što je ove godine prvi Varaždin, ali činjenica je da smo bili bolji.
Nakon Domovinskog rata počeo je nagli uzlet Varaždina i stanovita stagnacija Grada. Neki su zlurado govorili da je to zbog toga što su moji sugrađani više voljeli socijalizam, dok su susjedi željeli kapitalizam i nisu htjeli raditi kako bi socijalizam što prije riknuo. Tako se pričalo.
Ja osobno baš i ne vjerujem previše u te priče pogotovo što imam jedno svoje objašnjenje (no dobro, pola u šali pola u zbilji) koje bi moglo biti uzrok takvom rezultatu ankete. Istina je da Varaždin ima niz komparativnih prednosti (na primjer bio je on svojevremeno i glavni grad Hrvatske) ali moj Grad ima nešto što Varaždin sigurno nema, a što također može biti jedan od kriterija da se osvoji više bodova u trci za „najbolji život“ u gradu.
To je prekrasan Perivoj Zrinskih.
Kažiput prema Perivoju Zrinskih i njihovom dvorcu.
E, sada ako cijenjeni čitatelj želi saznati zašto unatoč tom prekrasnom Perivoju moj Grad zauzima tek četvrto mjesto, a ne prvo (ili barem drugo) trebat će se potruditi i izlistati ovaj mali foto album. Na kraju ga čeka odgovor.
Na ulazu u Perivoj nalazi se spomenik Nikoli Zrinskom, hrvatskom banu od 1620 do 1664. i pjesniku, popularno zvan „Orlić“, kojeg su podigli Mađari u vrijeme dok su još vladali Međimurjem i kojeg su htjeli „locirati, uhititi i transferirati“ u Mađarsku kada su iz Međimurja protjerani. Nisu uspjeli. Danas je on zaštitni znak Grada.
Pogled na zidine koje opasuju „kućicu“ u kojoj su nekada živjela hrvatska vlastela. Sličnost s „kućicama“ današnjih zaslužnih Hrvata je tu negdje. Za sada nedostaju samo zidine. Ako zagusti bit će i njih. Mislim zidina!
Prije izvjesnog broja godina, dok još nije bilo „krize“ i kuhinje „male od kužine“ počelo se s obnovom dijela porušenih bedema. Počelo i stalo. Ako se pogleda izbliza već bi se i ove novosagrađene zidine mogle nazvati ruševinama.
Zamislite sliku ponosnih konjanika u svečanim odorama kako ulaze kroz ovu kapiju u prostor opasan zidinama. Doduše tada je ulaz vjerojatno izgledao mnogo ljepše. Ali što se može, vrijeme čini svoje.
Da bi se u dvorac moglo ući trebalo je dati i neki „dobrovolji prilog“. Kasica prasica „ala Zrinski“. Čekam kada će se netko sjetiti (možda „Međimurska banka“) napraviti u tom stilu kasicu – suvenir. No bez brige i danas za ulazak u Muzej treba priložiti „nekaj sitnoga“!
„Kućica“, ali u gro planu.
Nedavno podignut spomenik „Oproštaj“, naivnim hrvatskim velikašima koji su mislili, odlazeći na poklonstvo Beču, kako će učiniti dobro za svoj narod. Kao što je poznato tamo su ih pretci naših budućih gospodara skratili za glavu. Svaka sličnost s današnjim „velikašima“ koji odlaze na poklonstvo u Brisel nije slučajna!
Kad se prođe pokraj „Oproštaja“ ulazi se u unutrašnje dvorište dvorca. Slika pokazuje velebni izgled ulaska u salu za vjenčanje smještenu u prostorijama dvorca…
…a ovako, malo skromnije, u stilu funkcije koju ima, izlaz iz nje.
Ostaci, u doba mojeg djetinjstva još uvijek zelene agacije, koji danas služe kao pozadina za slikanje mladenaca, a kasnije kao „penjalice“ za njihovu djecu (ako izdrže u braku dovoljno dugo). Kažu da je drvo staro preko 400 godina i da bi vjerojatno još listalo da neki mudraci nisu veliku rupu u njenom deblu ispunili betonom (da bude čvrsto), pa je vlaga koju beton stalno navlači doprinijela bržem truljenju stabla.
Samo jedna od prirodnih ljepota ovog Perivoja
A ovo su zasadile marljive ruke radnica lokalnog komunalnog poduzeća. Nekada u cvjetnjacima nije bilo šljunka, sada ga stavljaju. Lijepo izgleda, a jeftinije je. Doprinos stabilizaciji gospodarstva Hrvatske.
Nekada, kada sam bio mali, na mjestu ove livade bili su bazeni Gradskog kupališta. I sada su, samo ispunjeni i prekriveni zemljom pa se ne vide. Novi, zatvoreni, nalaze se na lokaciji sportskih objekata. No o njima jednom drugom zgodom.
Vodoskok. I on često služi kao ambijent za slikanje mladencima i maturantima. Zanimljivost tog vodoskoka je u tome što je to nekada bio dječji bazen (i ja sam se u njemu kupao) u okviru već spomenutog kupališta. Štedljivi građani ostavili su ga i pretvorili u lijepu fontanu u koju povremeno ubacuju ostatke svojih derneka članovi HVM. Čiste ga radnici gradskog poduzeća za održavanje sportskih objekata, koje grad plaća iz proračuna punjenog porezima koje plaćaju građani, između inih, i roditelji HVM. Sve se vrti u krugu.
Skulptura „Osama“. Uvijek kada prođem pokraj nje, sjetim se stare agacije, vodoskoka i veselih mladenaca kako se slikaju ispred njih, a onda sve to na kraju često završi u duhu ove skulpture.
(nastavit će se)
Post je objavljen 17.05.2010. u 18:28 sati.