semper contra
nedjelja, 09.05.2010.
A ja to!
„Do osam sati možete koristiti vodu.“ rekla je sestra s vrata ne ulazeći u sobu. „Moraju promijeniti ventil u šahtu, pa do deset sati najvjerojatnije neće biti vode.“
Poneki pacijent se digao iz kreveta, uzeo ručnik, sapun, četkicu i pastu za zube i uputio se u kupaonicu ili pak u predvorje WC-a gdje jedino ima umivaonika. On je ipak odlučio pričekati ponovni dolazak vode. Ionako ne ide rano na spavanje već čita u predvorju bolničkih soba čiji prozori gledaju dolje na ulaz u njegov odjel. Uzeo je knjigu, uputio se u predvorje, sjeo na stolicu, jedinu koja je ovdje stajala od prvog dana otkako je došao, iz tko zna kojeg razloga. Uglavnom ju je samo on i koristio s izuzetkom ponekog posjetitelja u popodnevnim satima. Sjedeći tu, podignutih nogu na rub prozora čitao je, u pauzi promatrao kroz prozor da odmori oči ili pak sastavljao duge SMS poruke, šaljući ih i pitajući se svaki puta da li je to uopće trebao činiti.
Ovog puta mu je interes za knjigom otklonjen zvukom automobilskog motora. Zatvorio je knjigu, postavivši prethodno marker na stranicu do koje je došao i pogledao kroz prozor. Kroz sumrak i slabo svjetlo jedne svjetiljke, ugledao je kako se zgradi približava Renaultov furgon, u ne baš vrhunskoj „formi“. Došao je gotovo do mjesta ispod njegovog prozora i tu stao.
Iz njega su izašla dva muškarca. Jedan stariji, krupan, trbuh mu je dobrano visio preko nisko spuštenog opasača, sporo se izvukao iz kabine automobila (automobil se odmah podigao za barem desetak centimetara), stao pokraj otvorenih vrata i zagledao se po okolini, kao da nešto traži. Drugi, mlađi, izašao je živahnije, odmah otišao prema stražnjim vratima furgona, otvorio ih i počeo vaditi alat.
„A, to su majstori koji su došli zamijenit ventil“ pomisli on. U tom trenutku pridruži mu se još jedan od „stanara“ iz njegove bolničke sobe. Ispostavilo se da je dugogodišnji radnik lokalnog komunalnog poduzeća i da vrlo dobro poznaje „vodovodnu infrastrukturu bolnice“.
„Jučer su bili dečki iz komunalnog da vide što treba napraviti. Izgleda da su dali previsoku ponudu za radove, pa je uprava bolnice odlučila pozvati fuš-majstore.“ zaključio je pridošlica s izrazom lica i tonom u glasu koji je pokazivao kao da on naslućuje što će se događati.
U međuvremenu su „majstori“ izvadili alat: neku, odmah je komentirao moj supromatrač, staru elektromotornu lisnatu pilu za rezanje metala, let lampu, rol-cange, novi ventil, kudjelju i odmah počeli omatati kudjelju oko navoja na ventilu. Kao to je najteži dio posla, čim to naprave bit će u čas gotovi.
„Neće to ići baš tako lako“ kaže sustanar, „stari ventil u šahtu sigurno je zahrđao, vijci također, a brtva se dobro zapekla. Za demontažu takvog ventila treba malo složeniji alat, pa čak i tronožac s vitlom koje se postavlja iznad šahta i nakon što se oslobode vijci koloturom se izvlači ventil“.
U međuvremenu su majstori ustanovili da im ventil ispred ovog kojeg treba zamijeniti, a kojeg su kao zatvorili, ne zatvara dobro i da im počinje curiti voda u šaht. U tom se momentu pojavio još jedan „majstor“, po svemu sudeći jedan od domaćih iz „tehničkog osoblja za održavanje“, pa su sva trojica, nakon konzultacija, ipak uspjela nekako spriječit daljnje curenje vode u šaht.
Tek sada su dva majstora mogla krenuti u „ljuti boj“. I vrlo brzo se potvrdila ona narodna: ne bije boj svjetlo oružje već srce u junaka, oružje je, naime, potpuno zakazalo. Prva lisnata pila je vrlo brzo pukla, a uskoro i druga kojom su zamijenili polomljenu. O tome da su im obje neprestano ispadala iz elektro-motornog pogona ne treba ni govoriti. Obojica su stala iznad šahta i nešto međusobno razgovarala, dok je treći, „domaći“, uglavnom sa strane statirao.
„Sada će probati izrezati vijke fleksericom“, kaže moj sustanar-prorok i – pogodi. Mlađi je izvadio fleksericu iz auta, stariji se skinuo do pojasa, u šahtu je po svemu sudeći bilo vruće i zagušljivo, i ušao unutra. Mlađi doda fleksericu, posvijetli u šaht prijenosnom svjetiljkom i tako je stajao jedno vrijeme iznad šahta.
„No ovi su potpuno ludi, nezamislivo je uopće električnim alatom ući u šaht – voda, metal, plinovi – a kamoli fleksericom, koja još i iskri“ kaže prorok. Nakon kraćeg vremena izvukao se majstor iz šahta i pomislili su da je uspio. Međutim izašao je kako bi se odmori i – skinuo potpuno mokre cipele. A onda,onako bos, gol do pojasa, sav znojan i mokar, ponovo uđe u šaht. Ovog puta se nije dugo zadržao: najednom je nestalo struje. Crkla flekserica, kurcšlus?, izgorio osigurač?. Trebalo je vremena dok su pronašli pregorjeli osigurač i zamijenili ga, a potom ustanovili da je flekserica „kaput“.
Onaj iz „tehničke službe“ donio je svoju, bolničku, veću.
„No ovi su totalno ludu“, kaže kompanjon, „takvi se radovi obavljaju isključivo pneumatskim alatom, a ne elektro alatom. Još će netko stradati“
„Srećom sve je u krugu bolnice, a i hitna je odmah tu, ni pedeset metara“, kaže on, poznati cinik i mizantrop.
Mlađi se ponudio da će on nastavi, ali mu stariji ipak nije dao, već je onako polugol i bos ušao ponovo u šaht. Bilo je već prošlo devet sati.
„Naši bi već završili posao“ kaže supromatrač.
Konačno su vijci popustili, majstor se izvukao teškom mukom iz šahta, uzeo kutu i brisao znoj, vodu i prljavštinu sa sebe.
„E sada dolazi problem zapečene brtve“, kaže prorok. I tako bi!
Najprije su pokušavali navlačenjem, pa guranjem, pa skakanjem po ventilu (tu je glavni bio mlađi, iako mršaviji, ipak je imao više snage), ali brtva ne popušta.
„Sada će je sigurno pokušati spaliti let-lampom“, nastavlja sustanar-prorok, „kad nemaju dizalici“
I bi tako!.
Zapališe oni let-lampu, stari se ponovo spusti u šaht, mlađi pridržava svjetiljku, „domaći“ gleda sa strane. U međuvremenu se pojavi i četvrti – vjerojatno šef onog „domaćeg“. U odijelu, bijeloj košulji i kravati. Pa se i on pridruži promatračima. E sada smo već pomalo sličili na slične skupove za vrijeme prošle države, bilo nas je: dvoje gore u hodniku bolnice, troje dolje i jedan koji radi. Nedostajao je još samo jedan pa da bude „SFRJ“ – sedam filozofira, radi jedan.
Ali evo opet nevolje: brtva čvrsta, kapacitet let-lampe malen, i ubrzo izdahnula - ugasila. Majstor izlazi iz šahta, mladi uzima novu „bombu“, odvrće staru i navrće novu. Očekivano, plin je prije konačnog pritezanja „bombe“ na tijelo lampe počeo izlaziti, došao u doticaj s vrućim tijelom let-lampe i ona je planula. Mladi je majstor baca iz ruku, ona leti prema parkiranom automobilu. Mladi pritrčava i nogom je šuta na travu što dalje od njih četvorice i od automobila.
„Gasi vodom, polijevaj!“ viče „šef“, čak i mi čujemo kroz prozor.
„E samo im još to treba“ kaže on, a kompanjon se smijulji. Ipak mali se snašao, iz automobila izvlači neku deku, ponjavu, što li i baca na plamteću let-lampu.
„Eksplodirat će, bježi!“ viče šef sa sigurne udaljenosti. Mladi požrtvovno gazi po ponjavi, na momente se sa strane nazire plamen. Ipak se na kraju ugasi.
„Šef“ polako prilazi ponjavi i sa strahom ju podiže. Pojavi se dim, on brzo ispušta ponjavu i ubacuje u „rikverc“. Na kraju nestaje i dim. Mladi pokupi deku, a pocrnjela let-lampa ostaje na izgorjeloj travi uz kandelaber s kojeg svjetiljka slabašno osvjetljava „bojno polje“ i aktere koji mogu samo sreći ili Bogu zahvaliti da su dobro prošli.
Nakon kratkog savjetovanja, „domaći“ odlazi i donosi plinsku bocu s plamenikom (bacač plamena – pomisli on) i uz to „moćno“ oružje brtva je konačno popustila. Bilo je već deset sati.
Sama zamjena je bila brzo gotova, i „majstori“ pošli otvoriti predventil.
22.30. su sata.
„Sada im neće poteći voda“, kaže moj prorok, „stvorio im se zračni čep. Morat će ispustiti vodu na hidrantu. To baš nije po pravilima službe, jer ta voda ne ide preko vodomjera, ali i mi znamo ponekad učiniti tako“. I tako bi! Otvorili su ventil na hidrantu i - voda je potekla!
Četvorka se okupila oko šahta, valjda su gledali da li pušta spoj cijevi i ventila.
„Dobro su prošli, mogle su se pomaknuti osi krajeva cijevi pa ne bi baš lako montirali novi ventil“ – kaže prorok.
Bilo je sve u redu. „Šef“ i „domaći“ pozdraviše „trudbenike“ i odoše zajedno sa svojom plinskom bocom - „bacačem plamena“, majstori pokupili svoj alat, ubacili u auto, stariji se obukao, sjedoše u auto i odoše.
Na „ratnom poprištu“ ostade usamljena, napuštena pocrnjela let-lampa, leži u nagorjeloj travi, kao na odru.
A njega je sve to podsjetilo na dva majstora-lutka iz češkog lutka filma „A ja to!“
