Pregled posta

Ekonomisti na krivom mjestu

Često smo u Samoboru. Redoviti čitatelji mog bloga znaju i zašto. Tamo su naše unučice, Hana (mala genijalka koja će na jesen u školu) i Vita (mlađa, buduća karatistkinja ili nogometašica). Ponekad se zaželim malo mira, jer djeca su djeca, puna energije, stalno u pokretu, a obzirom da su curice još i brbljivce. A ja sam u godinama koje traže mirniji život, ali unučice treba vidjeti, zar ne? Zato navratim u kafić „Arabija“.

Obično sjedim vani na terasi polako pijuckajući „čaj od hmelja“ kako pred unučicama govorim kada želim reći da idem na pivo. Jednom sam, zbog prohladnog vremena, ipak ušao u lokal. Imao sam sreće. Nije bilo nikoga osim konobarice. Bilo je to vrijeme kada se još moglo pušiti u lokalima pa me razveselila činjenica da nema nikog.

Naručih „Tomicu“, sjedoh u nisku fotelju. Uobičajen dizajn lokala: drveni interijer, niske fotelje, uz zid klupa-stol i visoke stolice uz njega. Strop i zidovi obloženi tamno obojenim lamperijama s naglašenim gredama. Na dva zida monitori TV. Umjesto tona s ekrana na kojem se izmjenjuju spotovi, glazba iz muzičke linije. I to je uobičajeno za naše lokale i kafiće. Zaista ne shvaćam zbog čega su uključeni ekrani s glazbenim spotovima kada se pušta glazba s radija ili CD-a. Na stropu ventilator. Miruje, nema potrebe da se okreće. Nije vruće, nema dima.

Pijuckam tako „Tomicu“ i gledam što radi konobarica. A ona se, u nedostatku mušterija, prihvatila čišćenja polica. Skida sve s jedne, briše svaki predmet, zatim policu pa sve ponovo vraća natrag. U jednom trenutku ulazi mušterija. Krupniji muškarac, učini mi se onako pun sebe, nalakti se na šank.
„Izvolite?“ pita konobarica prekidajući posao.
„Škropec!“
Vidim da se djevojka malo lecnula, uzima čašu od dva deci i počne točiti vino. Odmah mi je bilo jasno da ne zna što je to „škropec“, već toči „gemišt“. U slijedećem trenutku gost će, glasom koji mi potvrdi da sam ga dobro procijenio, onako s visokog:
„Ne ću gemišt! Kaj ne znate kaj je to „škropec“? Deci vina i samo dvije tri kapi mineralne vode.“ objašnjava on zbunjenoj djevojci.

Ona isprazni do pola napunjenu čašu u sudoper, uzme čašu od jednog decilitra na nožici, napuni gotovo do vrha vinom i doda malo vode. Osjećao sam da ja sva napeta u stalnom očekivanju da opet ne radi dobro.
Gost prihvati ponuđeno piće i u dva tri gutljaja ga popije. Plati, okrene se i uputi prema izlazu mrmljajući:
„Ne zna kaj je to „škropec“, i to mi je konobarica!“

Ona je sklonila čašu, odmah je oprala, stavila na bijeli stolnjak i nastavila započeti posao. Moj je „Tomica“ presahnuo. Bilo mi je zanimljivo promatrati je kako radi pa naručih još jedan. Donijela je, uzela praznu bocu i vratila se svom poslu. Nakon polica došli su na red monitori, pa klupa-stol i na kraju krila stropnog ventilatora. Radila je polako i pedantno. U međuvremenu su došle još dvije gošće koje je poslužila kavom i čajem. Jedna od gošća je zapalila cigaretu. Kako sam se već i onako previše zadržao, popio sam pivo i prišao šanku da platim.

„Oprostite, je li vam to vlasnik naredio da čistite kad nemate gostiju?“
„Ne, nije! Ali volim da je lokal čist!“ odgovori uz pomalo zbunjeni osmjeh.
„Gledam vas kako pedantno radite. Svaka čast. Ali ipak ste nešto zaboravili.“ kažem ja uz lukavi osmjeh.
„A što to?“
„Niste obrisali rub vratnice s gornje strane. Znate kada sam bio mali i čistio sobu, majka mi je uvijek kontrolirala prstom jesam li obrisao prašinu s gornjeg ruba vratnica i okvira slika!“
„Dobro ste mi rekli, obrisat ću,“ odgovori sada već uz širi osmjeh.

„Izgleda da niste profesionalna konobarica. Primijetio sam da niste znali što je to „škropec“.“
„Ne nisam. Završila sam srednju ekonomsku školu, nisam se mogla zaposliti, dobila sam tu posao i ovdje sam već tri godine.“
„A znate li što je to „amerikanac“?“ pitam ja. „Tomica“ mi razvezao jezik.
Na njezin nijemi niječni odgovor, nastavih:
„Natočite u čašu od dva deci deci mineralne vode i onda uštrcate do vrha čaše soda vodu. To sam slučajno naučio u jednom lokalu u Varaždinu. A jeste li možda čuli za jahorinac?“ nastavim se hvaliti svojim konobarskim znanjem. Uhvatio me „Tomica“ pa sam postao blagoglagoljiv. Ne nije čula ni za to.

„E to su navodno izmislili na kongresu liječenih alkoholičara na Jahorini u BiH. Oni koji baš nisu bili sasvim „izliječeni“ da bi dobili malu dozu, a da se ne vidi da piju alkohol, naručivali su „jahorinac“. Konobar bi za šankom otvorio oranđadu, odlio 0,3 dcl, dodao 0,3 dcl vinjaka, ponovo zatvorio bocu čepom i odnio gostu pa pred njim opet otvorio. Eto to vam je jahorinac!“ ponosno ću ja.
Naravno ona je to shvatila kao šalu.

„Ne trebate biti žalosni što to ne znate. Vi vjerojatno ne znate ni tko je bio Mika Špiljak? Između ostalog bio je i predsjednik svih sindikata u bivšoj državi. Njegova najveća zasluga bila je uvođenje toplog obroka za radnike u vrijeme pauze.
E on vam je jednom posjetio tvornicu obuće i prolazeći pogonom uočio jednog mladog radnika kako dosta nespretno šije gornjište obuće. Prišao mu je i zamolio ga da ga pusti za stroj. Mladić se malo začudio, pa ga pustio, ipak je on glavešina. Mika sjeo i mašina je zapjevala pod rukom stručnjaka. Bio je on školovan postolar.
- Eto vidite, nije to teško – reče Mika ustajući od stroja.
- Da, Vama nije! Vi ste postolar a ja sam diplomirani ekonomist – odgovori mladić i sjedne natrag za mašinu.
Ne zna se je li još dugo sjedio za strojem. A možda je to ipak samo vic, anegdota, kao i ono s jahorincem“, završim ja svoj monolog.

Na odlasku sam je pitao da li surfa po internetu. Rekla je – pomalo.
„Znate ja na internetu imam svoj blog u kojem objavljujem ponešto. Ovaj razgovor s vama bit će mi inspiracija za jednu priču. Ako želite, dat ću vam adresu, moći ćete ju pročitati na blogu!“

Ispostavilo se međutim da njezin „pomalo“ baš ne predmnijeva „blogeriranje“ tako da ne vjerujem da će ovo pročitati.
A bilo bi mi drago.



Post je objavljen 29.05.2010. u 15:56 sati.