Kolovoz. Rano poslije podne. Upeklo sunce. „Zvizdan“.
On sjedi u hladovini djedove kamene kuće „anno Domini 1935.“. Cestom koja prolazi ispred kuće prolaze rijetki automobili. I njima je vruće. Pod pritiskom nemilosrdnog sunca pločnikom lagano korača po koji prolaznik. Kao da im čita misli; oh da mi je sada skočiti u more.
Ispred njega dio dvorišta. Po koji otok žute izgorjele trave u moru prašine.
- Trebao bih to zaliti – pomisli.
Gusterna je gotovo puna kišnice. Sticajem okolnosti ove zime nenamjerno je napunjena.
- Bilo bi je dobro što prije isprazniti, pa onda ponovo napuniti svježom nebeskom padalinom. Kako je to dobro, možeš koristiti vodu za zalijevanje koliko ti se hoće. Nebu ne moraš plaćati račune.
Ipak se ne diže sa stolice. Teško je po toj vrućini maknuti nožnim palcem, a kamoli dići stražnjicu s ugodne stolice, razvući crijevo, uključiti pumpu, zalijevajući stajati na suncu. A onda ponoviti postupak obrnutim redom.
- Od polijevanja neće biti ništa – reče sam sebi. Nasloni glavu na još uvijek ne pretopli zid kuće i zatvori oči osluškujući zvukove automobila, tuk-tuk lupu poklopaca kanalizacijskih šahtova i po koji razgovor prolaznika.
* * *
Njih dvoje sjedi na ogradi i promatra more. Pogledom obuhvaćaju površinu mora na kojoj se ističu mali otoci suhog raslinja.
- Vidi kakvo divno more – kaže On.
- Kako bi bilo da se malo okupamo. – nadoveže Ona. – Baš sam se oznojila. Pripeklo ovo sunce, a nas grije naša odjeća.
- U redu – odgovori On i spusti se s ograde. Ona pođe za njim. Spustiše se na površinu mora i veselo zagnjure u njega. Koprcali su se, nabacivali morem jedno na drugo, prevrtali se. More je prštalo na sve strane.
- Oh kako je divno – reče On.
- Da prekrasno, već se osjećam mnogo bole. – odgovori mu Ona.
Još su se neko vrijeme živahno okretali i vrtjeli, a onda su izašli iz mora, stresli svoja tijela i ponovo se vratili na ogradu.
- Zaista je bilo divno – reče Ona i pomalo sjetno pogleda Njega.
- Da, zaista. – odgovori On i sasvim joj se približi naslonivši glavu na njezino rame. Bili su tako sretni.
* * *
- Ipak ću zaliti to dvorište. Možda će se malo osvježiti taj usijani zrak. – reče On u sebi. Uz primjetni napor digne se sa stolice i započne rutinski postupak koji prethodi svakom zalijevanju.
Voda je prsnula iz cijevi u širokim mlazom sićušnih kapljica. Najprije je mlaz usmjerio uz stablo mlade masline, „Olivite“, koju su On i njegova supruga posadili kad im se rodila druga unuka Vita. Dobro je natapao korjen.
– Dobro ću je zaliti iako to baš i nije od prevelike koristi.
Rekli su mu stručnjaci da bi joj trebalo davati vode svaki dan u malim količinama. Ali što može. Godišnje je ovdje najviše mjesec dana.
Onda je mlaz usmjerio na požutjelu travu. Kao da je živnula. Osjetio je u zraku miris kao poslije kiše. A onda je došla na red i žućkasta prašina. Miris prašine pomiješan s vodom bio je sve intenzivniji.
- Dobro je, eto već osjećam svježinu – reče i nastavi zalijevati dio dvorišta ispred kuće, divlju lozu što se nadvila nad prilaznim putom, bambuse što već daju ugodnu sjenu u kasnim popodnevnim satima i na kraju dvije palme: staru i mladu.
Spremivši sve na svoje mjesto, ponovo sjedne na stolicu udišući svježinu.
- Dobro je, isplatilo se potruditi – reče poluglasno – bolje nego se mučiti odlazeći na more, - podigne noge na drugu stolicu, ponovo zaklopi oči i prepusti se maštanju.
* * *
Njih dvoje tužno je gledalo more koje je još prije kratkog vremena bilo tu.
- Nema više našeg mora – reče On tužnim glasom.
- Ne, nema ga više – prošapće Ona. Kao da joj se steglo grlo od žalosti.
Još samo trenutak sjedili su na ogradi, posljednji put pogledali svoje more kojeg više nije bilo, zamahnuli krilima i odletjeli.
Post je objavljen 12.05.2010. u 23:39 sati.