semper contra
subota, 15.05.2010.
Transcendentalna meditacija
Prije nepunu godinu dana otišao je u zasluženu mirovinu. Nije to ona „zaslužena“ koju se „mala od kužine“ sprema ukinuti kako bi Lijepu našu izvukla iz krize. Već zaista zaslužena, četrdeset jedna godina rada.
Upozoravali su ga da se pripremi na „penzionerski šok“. Kao, imat će puno vremena a nikakvog posla. Nije baš ozbiljno uzimao takva upozorenja. Odavno je razmišljao o tome i znao da ima puno toga što će moći raditi, a što zbog poslova koje je trebao raditi nije stizao. I nije se prevario. Nije mu ni jednog trenutka bilo dosadno. Dapače, sve više je uviđao da mu nedostaje vremena za obaviti sve što je želio i zamislio. Opet ga je hvatala nervoza kao i u aktivna vremena, kada nije stizao odraditi poslove u nemoguće kratkom rokovima. Samo da firma zaradi i ne izgubi posao.
Kako je prolazilo vrijeme pomalo je počeo shvaćati da više ne mora raditi da bi posao napravio, već da je sada u situaciji raditi zato što mu se raditi sviđa. I počela je unutrašnja borba: ne trebaš već želiš to raditi! Ni u snu nije pomišljao koliko je ta borba teška. Pomisao „to trebam napraviti“ stalno je bila prisutna. Svjesnim naporom morao je uvjeravati samog sebe „ne, ne trebaš!“ To što radiš ne treba biti od koristi. Radiš to zato što ti rad čini zadovoljstvo.
* * *
Počeo je odlaziti na svoju vikendice trudeći se ne razmišljati što treba ili što će raditi. Jednostavno ode, parkira auto, iz podruma uzme i otvori otvaračem u obliku male blanje pivo ohlađeno na „temperaturu sedme stepenice“, sjedne na improviziranu klupu, otpije gutljaj i gleda u dolinu gdje se smjestio njegov grad.
Naravno, ta neaktivnost neće potrajati dugo. Ipak još uvijek nije u stanju samo sjediti i „prodavati zjale“.
Davno je od starih saonica napravio stoličicu, odrezavši im skije, koja mu je služila za lakše obavljanje poslove zbog kojih treba čučati. A onda došla neka vremena kada ni to nije bilo dovoljno. Svako premještanje u novi položaj iziskivalo je dizanje sa stoličice, njeno premještanje i ponovo sjedanje. Zglobovi kruti, mišići slabi. Iskusio je to nedavno bojeći drveni balkon temeljnom „belinka“ bojom.
Na nogare stoličice pričvrstio je kotačiće kao na foteljama.
„E sada mogu bojati balkon!“ pomislio je jučer. No vrijeme nije baš bilo idealno, jaki južni vjetar udara po balkonu, sparina, sunce prži.
„Ali trebaš to napraviti, sutra najavljuju kišu!“ govori ono njegovo drugo, staro ja.
„E baš neću, ne moram!“ buni se prvo ja koje je odlučilo raditi samo iz zadovoljstva.
Sjedne opet na improviziranu klupu, potegne iz boce i zagleda se niz obronak. Crv radi, ne može samo tako sjediti. Unutarnja borba: bojati ne bojati, pitanje je sad?
Pogled mu padne na jęlu čije se grane spuštaju do same zemlje. I prisjeti se da ispod njih već nekoliko godina leže kratki trupci pitomog kestena koje je tu ostavio da se prirodnim putem polako osuše. Da ne ispucaju. U vrijeme kada ih je stavljao grane jęle bile su manje i trupci su se vidjeli. U međuvremenu su porasle i potpuno ih prekrile.
„Baš me zanima u kakvom su stanju?“ pomisli i digne se sa klupe ostavivši prije toga pivo na stol načinjen od trupca agacije.
Podigao je rukom grane jele osjećajući bockanje iglica po rukama i licu. Ispod njih ležala su tri trupca, bojom stopljena s zemljom ispod grana. Pomakao je prvi pa ga otkotrljao izvan dosega grana. Letve koje je postavio na zemlju da trupci ne propadnu u tlo potpuno su utonule u zemlju i gotovo sasvim istrule.
Odvaljao je trupac ispred ulaza u podrum vikendice, donio široko djetlo, drveni čekić i malu dvoručnu bradvu (vidi sliku, alatka na lijevoj strani) kojom se služi od djetinjstva (a naslijedio od oca njegovog očuha), sjeo na stoličicu s kotačićima, obuhvatio nogama trupac i počeo skidati preostalu koru s njega. Skidajući koru i gledajući kako se ispod nje pojavljuje zdravo drvo pomislio je: a što ću s tim trupcem? Na trenutak je u njemu vidio lutka Buratina iz knjige „Zlatni ključić“ koju je nedavno čitao unuci. Ne bi baš znao istesati takvog lutka! Onda opet ugleda indijanski totem, skulpture naivnih kipara, kadicu za cvijeće.
Putem kraj ograde prođe susjeda u potjeri za svojim nestašnim sinom. Već ga pola sata nagovara da se vrati kući i spremi za odlazak na misu.
„Kaj to delate“, pita u prolazu.
„Igram se popa!“ odgovara on u trenutku nadahnuća.
Pogleda ga malo čudno pa upita:
„A kakva je to igra? Ja vidim da blanjate trupac!“
„Igra se zove: besposlen pop i jariće krsti!“ odgovori on uz osmjeh.
I ona se nasmije i produži dalje tražeći i dozivajući sina.
Tada odjednom shvati da je to baš ono što treba raditi. Odmah mu iz glave izvjetre Buratini, totemi, kipari naivci, kadice za cvijeće.
„Tako je, sjedim i krstim jariće i baš me briga!“ reče i nastavi blanjati.
Završivši s prvim dovaljao je drugi, počeo blanjati i njega. Radeći pomisli: poslije ću i treći pa sam gotov s njima. Tada se sjeti da on u stvari krsti jariće i promrmlja sebi u bradu:
„E baš treći neću, ne moram, neka čeka!“
I nastavi smireno blanjati trupac. Transcendentalna meditacija na način drvodjelca.
