Pero i njegov bicikl
ponedjeljak, 30.01.2012.
Međugorje 2005 I dio
Prvo, od zadnje višednevne vožnje do ove je prošlo 5 godina, a opet od ove vožnje do slijedeće višednevne, isto tako 5 godina. Dakle, zanimljiv oslonac skoka od 10 godina.
Drugo, od ove vožnje pa do ovih pisanih redova prođe 6,5 godina.
Prvo, ovo drugo.
U ranijim reportažama od ove, 2011, godine, napomenuo sam da mi je ova godina bila dosta mršava glede ostvarenih vožnji. Zbog toga sada, nakon objavljenih reportaža o vožnjama ovogodišnjim, posežem za svojom arhivom i izvadivši na svijetlo dana, pretvaram u reportaže neke, manje ili više davno izvožene vožnje. Pa jedna od njih je i ova desetodnevna vožnja o kojoj, nakon uvoda, slijede detalji.
Što se onog prvog tiče nakon zadnje prave (ili „prave“) vožnje, koja je bila „Sa sinom preko Velebita 2000“, slijedila je neka vrst kontemplacije u mojoj duši, jer je razapetost u njoj postajala nepodnošljiva. S jedne strane godine, status, obitelj s (malom) djecom su navlačili na uobičajeni, klasični slijed događaja u kojoj otac obitelji vodi računa o dovoljnosti novčanog inputa, pa zbog toga premoren, slobodno vrijeme, kojeg je sve manje i manje, provodi ili s novinama ili pred televizorom, a ponekad i s istomišljenicima za nekim šankom. A u bilo kojoj od ovih kombinacija se nalazi boca piva ili vina ispred sve većeg i većeg stomaka.
No, s druge strane vječito dijete u meni se borilo za ostvarenja svega onoga što nije bilo ostvareno kad je za to bilo vrijeme. Ono je bilo strpljivo ali i uporno, tako da sam počeo postupno slagati zamršene kombinacije u kojima bi i životna suputnica i djeca, i rodbina i sve to zajedno nazvano obitelj, bili zadovoljni i zadovoljeni, a opet bi ostalo vremena, snage i volje za ispunjavanje tih sitnih dječačkih želj(ic)a, čije bi ispunjenje bilo još radosnije da se podijele s nekim iz obitelji, bilo sa suprugom, bilo s djecom, bilo i s djecom i sa suprugom.
Nažalost, nije bilo ni s djecom ni sa suprugom.
Kako to obično biva, djeca su krenula svojim stazama koja su dosta različita od staza kojima su roditelji gazili, a supruga, postavši mati, podredila je sve svoje želje, stremljenja, nadanja toj djeci koja su, kao i u prošlim generacijama, a tako će biti i u budućim, tu majčinsku brigu oko svog sazrijevanja smatrali pretjeranom, a često i besmislenom. A to, opet, dovodi do ludila brižnu mati koja poseže za pomoćnim rješenjem – ocem obitelji (Pater Famillias) koji, kao vrhovni autoritet, treba donijeti odliku, ispravnu, konačnu i neopozivu, odliku koja ne trpi protivljenje i traži apsolutnu pokornost (usput, jasno, ona mora biti u skladu sa majčinskim načelima, jer mati, po samoj svojoj naravi, nikad ne griješi).
Na žalost opću, i majčinu i moju, očevu, kao otac svoje obitelji nisam pokazao dovoljnu odlučnost, čvrstinu i nepokolebljivost u donošenju navedenih zahtjeva, čak naprotiv, pokazao sam , za oca obitelji, pretjeranu popustljivost i blagost, da bi s time postupno iznevjerio očekivanja svoje životne suputnice.
A tu se uvlačio i taj vražiji bicikl koji je još više srozavao moj ugled oca u supružnika, jer je izgledalo kao da bježim od problema.
Da sad skratim priču, ne zamarajući svekoliko pučanstvo sa prizorima iz bračnog života, uz želju da svima budem koliko-toliko prav, želio sam, htio i nastojao, da i sebi, isto tako budem (barem malčice) prav.
U to vrijeme potpune zbunjenosti, Stjepan, odavna obiteljski prijatelj, doživi bolest, iznenadnu i neshvatljivu, ali tešku i neizvjesnu, i na opću radost se oporavi, usprkos zlosutnim prognozama o 10-15% ozdravljenja. Riječ po riječ, ideja o vožnji biciklom nametne se sama po sebi i tako nas dvojica počesmo praviti, u početku male a, postupno sve veće i veće krugove oko Požege.
I dopade se Stjepanu biciklizam iznad svih očekivanja. Počeli smo, u početku više onako budno sanjajući nego smatrajući realno ostvarivim, kombinirati razno razne vožnjice i vožnje. Pa kako bi bilo lijepo tamo i tamo, onda bi ovako i onako… Obzirom da smo se obojica smatrali, kako se ono kaže, vjernicima laicima, nekako je bilo logično da nam na um padne ideja o nekoj vrsti hodočašća. Međugorje se nametnulo samo po sebi, jer nismo bili vezani za konkretni datum, a s druge strane doći no njega biciklistički je bilo više nego atraktivno. Kako nije baš blizu, odlučili smo da vozimo od našeg grada, preko Međugorja, do Splita iz kojeg bi se vratili kući noćnim autobusom.
Kad smo već pravi hodočasnici, onda ćemo nastojati noćiti u usputnim župama. Stoga sam od svog župnog svećenika došao do telefonskih brojeva župa koje su nam bile atraktivne za noćenje, te zamolio i dogovorio prenoćište kod njih.
Veći problem je bio kako uvjeriti naše životne suputnice da nam je ova „mladalačka i besmislena ludost“ prijeko potrebna, i našem tijelu i našem duhu, da ćemo se vratiti u jednom komadu ali bitno ushićeniji za posebno, neprocjenjivo iskustvo, i da ih volimo nesmanjenim žarom, te da nam je žao što i one ne idu (jeste li normalni !? gdje ćemo ovakve po stare dane!?a 'ko će paziti na djecu!?...) Uglavnom, ispratile su nas skupljenim obrvama i škrgutom zubi, mješavinom ljutnje, pritajenog, strogo kontroliranog, bijesa i straha od gubitka (kakvog-takvog) oca obitelji i supružnika (pa što će im ovo po stare dane!?).
I nakon takvog svečanog, srdačnog i euforičnog ispraćaja, jednog jutra mjeseca srpnja u pola devet, krenusmo na put.
DAN PRVI
Slike s prvog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu prvog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Što se tiče atraktivnosti puta kojeg danas trebamo prijeći, ništa posebno. Cilj nam je bio dokučiti Banja Luku preko Nove Gradiške, Okučana i Bosanske Gradiške. Ovaj dio do Okučana zajedno smo vozili već više puta. Pa ipak spoznaja da smo na putu drugačijim nego do sada, tom istom cestom, voženom već više puta, davala je OVOJ vožnji poseban štimung srcu i duši. Kao neko očekivanje nekakvog ugodnog događaja, kao slušanje dobrog vica, pri čemu još nije došla poanta vica zbog koje se od srca smijemo, ali za koje sigurno znamo da će doći, pa se od silnog uzbuđenja pred glavnu salvu smijeha, ne možemo izdržati već se počinjemo se tiho smijuljiti i smješkati. E tako smo mi, ili barem ja, sada vozili poznatom cestom koju je činjenica kamo i kako putujemo umotala u nevidljiv,ali mojoj duši itekako, primjetan svečani štih.
Vrijem je bilo pravo ljetno suho, sunčano i vrlo toplo. Istini za volju, moram priznati da su ovih dana najavljivali neku promjenu vremena, ali nisu nas plašili nekim jačim pogoršanjem. Obzirom da nam je prognoza odgovarala, vjerovali smo u nju svim srcem i dušom, nadajući se nekako racionalno neobjašnjivo, pomalo čak i naivno, ali srčano s maksimalnom vjerom, da će se povoljna prognoza obistiniti ukoliko u nju čvrsto vjerujemo. Pa barem je tako bilo prvi dan.
Osjećaj euforije, oduševljenja, radosti i sreće zbog pravog puta biciklom nakon toliko godina držao me je dva prsta iznad zemlje do pred ulaz u Okučane kada sam primijetio mlitavost desne pedale koja se povećavala svakim okretanjem pedala. Rekao sam Stjepanu ispred sebe da stane u prvu hladovinu i nakon uviđaja zaključio da se osovina pedale samo njoj znanim razlogom počela odvrtati. Izvadio sam ključ i pritegnuo je sa zebnjom koliko će u slijedećim danima izdržati.
Čašu meda ni'ko ne popi a da je kapom žuči ne začini!
Ne znam iz kojeg kuta moga sjećanja izađe Njegoš, ali mi je baš slikovito opisao situaciju. Uz vjeru da će osovina pedale izdržati što se slijedećih dana od nje traži, nastavili smo vožnju. Međutim, ugodna euforija je nastala, zamijenjena tihom zebnjom i blagim razočaranjem u zlu sudbu koja se tako poigrava sa mojim srcem i ostalim duševnim zdravljem. Nakon ovog trenutka blagog očaja, vratila mi se vjera u nastavak puta, kojeg ćemo odvoziti ako treba i upornom tvrdoglavošću, ili tvrdoglavom upornošću, kako se kome već sviđa (uz napomenu da u daljnjem putovanju navedena osovina nije više pravila probleme – pametniji popušta).
Dolaskom u Okučane, na samom ulazu u mjesto skrenuli smo na jug slijedeći putokaz prema BiH. Sad smo i stvarno na novom putu, jer ovud, barem biciklom, nismo imali prilike voziti. Sunce je dobrano pržilo, no kilometri su s lakoćom gutani, jer su bili ravni, bez uspona.
Prošli smo i granični prijelaz, prvo Hrvatski dio, a nakon prelaska mosta na Savi, i Bosanski. Meni, ovako opremljenog za višednevno bicikliranje, svako prelaženje državne granice oduvijek mi je predstavljalo poseban gušt.
Ovaj granični prijelaz sa bosanske strane djeluje dosta nezgrapno, mada on,sam po sebi nije zato kriv. Dok su obe obale Save bile u jednoj državi, ovdje se, tik uz desnu obalu, smjestila Bosanska Gradiška, dok na lijevoj osim šikare i (polu)napuštenog raslinja, nije bilo ništa. U dane novijeg datuma, kada je Sava postala i crta razdvajanja, Hrvatska strana imala je obilje prostora za izgradnju graničnog prijelaza, koji je, na kraju i izgrađen u skladu sa raspoloživim prostorom, dakle, naširoko i nadugačko. Međutim južni su nam susjedi na ovom mjestu bili u sasvim suprotnoj situaciji. Obzirom da se grad stisnuo uz rijeku, a još je tu i nizbrdica prilikom silaska s mosta, prostora za granični prijelaz bilo je na mrvice. Posljedica toga je da stisnuto ulazimo u Bosnu, provlačeći se između šlepera (za dlaku) s jeden strane i auta sa prikolicom (za dvije dlake) s druge strane. Okolne višekatnice, priljubljene uz prijelaz tek par metara od njega, još više pridonose osjećaju klaustofobije,
Srećom, kao i uvijek pri prijelazu granice kada to činim biciklom, zaobilazimo kolonu i, onako preko reda, dolazimo do pograničnog autoriteta koji, odavno već, do krajnjih granica podnošenja, opterećen gužvom, samo nam mahom ruke daje znak da možemo nastaviti, ne primivši pružene dokumente. Tren poslije već smo na biciklima i žurno nastojimo što prije izaći iz ove stisnute situacije. Prolazimo, za magistralu ipak uskim gradskim ulicama, i tek na izlasku iz grada nailazimo na neki zatvoreni, napušteni kafić, u čiju hladovinu se zaustavljamo. Kafić je stvarno bio ugodno originalan i stvarno mi nije jasno zašto je sada, u sred ljeta, zatvoren. U debeloj hladovini jela bili su rašrkani separei sa ograđenim stolovima i klupama. Od ljudi nigdje žive duše. Izabrali smo jedan os separea i tamo se smjestili. Želuci su nas podsjetili da je već tri poslije podne i da je vrijeme ručku, pa smo iz tog razloga razvukli odmor.
Nastavak priče je nešto što je u toku cijelog ovog putovanja najbliže filmu strave i užasa.
Cesta je išla na jug plodnom ravnicom nazvanom Lijevče polje nastalom prije ne znam koliko milijuna godina zbog ušća Vrbasa u Savu. To polje, kao i sva polja uz rijeke i njihova ušća, je izuzetno plodno, pa je tu masa sela koja se bave povrtlarstvom i ostalim granama poljoprivrede. Očigledno da im dobro ide jer su sela velika sa velikim kućama. A problem, koji je uzrokovao dojam u prvoj rečenici ovog ulomka, je bio u cesti koja je ujedno i glavna magistrala od sjevera ka jugu, i obratno. Dakle, pored gustog lokalnog, tu je i gusti magistralni promet. Toliku koncentraciju prometa jadna mala (po)uska cesta nije mogla izdržati bez posljedica. Točnije rečeno, živci su popustili njenoj asfaltnoj podlozi, koja je u očajanju počela popuštati, pa su se, kao posljedica tog neizdržljivog pritiska i očaja, javili kolotrazi. U ovoj priči bitni su oni koji su se javili uz rub ceste. I kada bi napravili neku vrstu poprečnog presjeka ceste od desnog ruba prema sredini, uočili bi prvo tek desetak cm ravnog dijela iza kojeg dolazi nizbrdica koja se završava udolinom udaljenom oko pola metra od ruba. Ta udolina je širine malo više od dvostrukih kotača kamiona i šlepera i dubine desetak centimetara, a nakon te udoline opet slijedi uzbrdica do nivoa ceste.
A posljedica navedenog na nas, obične smrtnike, a još uz to i bicikliste je slijedeća. Zbog izuzetno, i još jednom IZUZETNO velike gustoće prometa, vrlo, i još jednom, VRLO često mi iza leđa koči, cvili, brunda, kiše i stenje neka gorostasna mrcina od šlepera, ljuta i ogorčena na puževe u obliku biciklista zbog koje ne može nastaviti vožnju kao do tada, nego sada mora nepodnošljivo dugo, izuzetno kratkog fitilja strpljenja, čekati dok se promet iz suprotnog smjera ne proredi da bi konačno obišla ovog manijaka-na-biciklu-za kojeg-bi bilo-bolje-da-je-ostao-kod -kuće,-nego-ovako-da-smeta-„normalnim „-radnim-ljudima.
U početku, nakon navedenih zvukova iza sebe, znao sam se okrenuti. Odmah dva pedlja ispred svog nosa vidio sam prednji dio šlepera sa vozačem negdje daleko gore iz čijih je očiju sijevalo i grmilo već opisano oduševljenje prema biciklistima. Prestravljen njegovim pogledom, brzo sam okrenuo svoj pogled pred bicikl panično tražeći pedalj i pol širine za zaklon od nadolazeće nemani.
E sad tu je sada problem!
Zbog navedenog poprečnog presjeka ceste, točnije njenog ruba, nije bilo moguće biciklom voziti uz sam rub ceste, već, zbog udolina inače znanih pod pojmom kolotrazi, valjalo je bicikl voziti dobrih pola metra,ako ne i više, od ruba ceste. Strah mi je bio da ovu razmetljivu raskoš korištenja ceste koju moj bicikl i ja, eto „uživamo“, vozač nemani iza mene ne shvati kao prkosni izazov, pa da onaj, i onako kratak, fitilj strpljenja ne dogori do kraja, nakon čega će pritisnuti gas do daske i s komentarom na usnama „On će meni !?“ riješiti svoj problem zbog kojeg je usporio vožnju do brzine puža.
Prošli smo Novu Topolu i veliko križanje u njoj kada mi je, kao i većina pravih ideja, kasno palo napamet da možda skrenemo sa ove „Nadnice za strah“ i nekom mirnom, čak i dosadnom cestom, nastavimo putovanje. Pa ipak, ne izdržavši ovaj neravnopravni psihološki rat sa šleperima (kao u onom Spilbergovom filmu „Duel“), prije očajno naredih, nego uljudno predložih Stjepanu ispred mene da skrene i stane. A stali smo ispred neke male budice/trafike-prodavnice, kakvih smo već dosada podosta vidjeli i koja je pored sebe imala stol sa klupama. I što je još najvažnije deeebelu hladovinu zbog velikog drveta vrlo guste krošnje.
Polako mi se u tijelo i dušu vraćao život a strah povlačio, sjetivši da se ničeg usputnog ne sjećam još od Bosanske Gradiške i ručka na njenom izlasku. Sve se svelo na strah i puko preživljavanje. U trenu smo se obojica jednoglasno složili da ovako dalje nema smisla, pa sam otvorio kartu i u njoj tražio alternativu. Dok sam ja bio u potrazi, Stjepan je raspakirao jednokratnu plastičnu tacnu sa preostalim komadima štrudle od sira koje je Stjepanova životna suputnica maestralno napravila. Obzirom da ćemo štrudlu pojesti a tacnu baciti, neka ovim snimkom ostane uspomena na jedan strah sa ceste i njegovo rasterećenje ukusnom štrudlom.
Ako bi ovim „Highway to Hell“ nastavili ka jugu, nakon 15-tak km bi stigli u Laktaše. Mi smo radije izabrali smjer kojim prvo idemo na istok pa zatim skrećemo ka jugo-zapadu prema istim tim Laktašima. Dakle, gledajući u kartu, umjesto putovanja magistralom koja, na karti čini hipotenuzu, mi ćemo put nastaviti katetama tog pravokutnog trokuta. Jest da ćemo na kraju ispedalirati par kilometara više, ali ćemo to činiti u miru božjem.
I bi tako.
Već prvih stotinjak metara nakon skretanja sa magistrale, kao da sam prošao kroz vrata raja. Vjerojatno zbog svježeg dojma dosadašnje paklene vožnje, ona je u nastavku postala sušta suprotnost. Asfaltirana cesta, iako uska, potpuno je bila bez prometa, tek tu i tamo neki auto koji, činilo mi se, polako i pažljivo prođe, tako da sam konačno opušteno i s guštom počeo činiti ono zbog čega i vozim bicikl – počeo sam promatrati okoliš. A oko mene su prolazile njive i njive zasađeni povrćem. Nikad u životu nisam vidio toliko velike njive zasađene ili lukom, ili kupusom ili paradajzom ili nekom drugom povrtnom kulturom.
Nakon 4-5 km, na raskrižju smo skrenuli desno prema jugo-zapadu cestom koja je ovaj put bila uzdignuta od ostalog predjela nasipom. Sa svoje lijeve strane povremeno smo kroz krošnje drveća ugledali široki, smireni, sada pravo ravničarski, Vrbas. Od prometa i dalje, praktično, ništa, tako da nam je, sada povišeni, položaj na kojem smo vozili omogućavao širi i dalji pogled na okolicu.
Postupno sam se vraćao u „normalu“ pa mi je pored očiju i ostalih čula, zaposleni okolišem, um počeo vrludati mislima. Tako sam se sjetio da sam prije18 godina ovim nasipom biciklom provezao sa svojom životnom suputnicom koja je tu tituli nosila tek nekih mjesec dana (opisano u putopisu „Medeni mjesec“).
Na ulasku u Laktaše ponovo smo se spojili sa magistralom i gužvom na njoj, dodatno pojačanoj nerazumnim semaforom, koji je bratski dijelio vrijeme prolaska kroz raskrižje kako magistrali, tako sporednoj cesti. Za razliku od jednako podijeljenog vremena, promet na tim cestama je bio krajnje neravnopravan. Dok se na toj sporednoj cesti povremeno pojavio auto, ili čak dva, na magistrali je kolona bila nepregledna, iz koje su vozači limenih ljubimaca zbunjeno gledali okolo pitajući se po čemu je ta pusta sporedna cesta toliko važna da joj se toliko vremena poklanja. Vjerojatno im je ruka počesto poletjela prema volanu, odnosno prekidaču za sirenu na njoj, da trubeći rasterete nakupljeni bijes u sebi. A onda shvate da je krivac za gužvu depersonaliziran u obliku hladnog bezživotnog i bezdušnog semafora, čiji ritam rada neće biti promijenjen ni za najmanji trunak, bez obzira na jačinu sirena i duljinu njenog trubljenja.
Ovaj put nama biciklistima ta igra semafora nije predstavljala nikakav problem, ponajviše što smo mi bili ti povlašteni koji sa sporedne ceste dolaze na magistralu. Nakon raskrižja i ulaska u mjesto, zastali smo kraj nekog restorana u želji da riješimo problem večere. Bilo je već dobrano prošlo šest sati, pa smo prvobitnu nakanu da u nekoj trgovini u Laktašima kupimo nešto za (suhu) večeru, zamijenili nečim raskošnijim.
Restoran je bio sa desne strane magistrale, na jednoj njeno krivini, sa terasom ispod koje je već odavno bila ugodna hladovina. Sve to skupa bilo je jače od naših karaktera, pa smo skrušeno popustili nasladima mjesta, ugođaja, a kasnije će se pokazati, i hrane. Naručili smo neki rolani, punjeni i pohani odrezak, nešto kao Zagrebački, sa salatom i pićem.
Opušteno smo se prepustili užicima večere, jer do kraja današnjeg puta nemamo još mnogo, tek nekih 15-tak km i to uglavnom ne prometnom cestom.
Sad ću malčice zastati sa pričom da bih se osvrnuo na zbivanja oko ove večere.
Od rata u Bosni je prošlo desetak godina.
I puno i malo.
Puno da ljudi shvate da nekako treba nastaviti živjeti, ali ipak i malo tako da teške, ružne i strašne uspomene još uvije svježe žive. Radi toga sam se sa zebnjom uputio u ovo putovanje, a opet se i prisilio na to, jer strah čovjeka ponekad čuva i pazi, a ponekad sputava i paralizira, ako je pretjeran.
I tako, uz nadu da je taj strah kod mene pretjeran, put ovaj putujem.
Gazdarici restorana gdje se odvija naša večera bili smo zanimljivi onako znojavi, prljavi, umorni, a opet vedri, nasmijani i ozareni, zajedno s našima natovarenim biciklima.
Pa, odakle ste, pa kuda idete, pa kako jedete, pa što ako ovo, pa što ako ono…a mi smo na sve nasmiješeno odmahnjivali rukom kao da su to sitnice ni spomena vrijedne i s prikrivenim, ali ipak primjetnim, ponosom prikazivali muku i ustrajnost tako lako podnošljivom, kao i zadovoljstvo i sreću tako obilno proživljenom, putujući na ovaj način. Biće da su je naši odgovori dobrano dojmili pa je pozvala svoju sestru da nas (malo pobliže) upozna. I tako za naš stol sjedoše dvije, dobrano popunjene, dame srednjih godina koje su u početku slušale otvorenih usta i raširenih očiju što smo i kako proživjeli putujući biciklom. Izgleda da je naše pripovijedanje, o našim dojmovima prirodnih ljepota predjela pored kojih smo prolazili, bilo dosta impresivno, jer se sestra raspričala o svojoj kući i ljepotama oko nje u Baranji iz koje je u ovom prošlom ratu izbjegla ovdje, u Laktaše. Priču je završila otvorenjem duše i prikazom želje od svih svojih želja da još jednom, u ostatku ovog svog života, vidi tu svoju rodnu kuću, makar iz zraka, onako iz helikoptera, a zatim da nastavi, sretna i zadovoljna, živjeti, a ne više životariti kao do sada, ostatak svoga života.
Ova njena priča, naročito završetak, me je totalno paralizirala. Blagi, jedva primjetni, smiješak kojim sam slušao priču, ostao mi je zamrznut na licu. Prvo sam osjetio strah od neznanja i nesnalažljivosti, što i kako (ispravno) učiniti. Tren poslije sam, u momentu uživljen u njenu priču, osjetio sućut i sažaljenje. Na kraju sam shvatio da, u tom trenutku, nisam bio pripadnik države čija ju je vojska istjerala iz njene rodne kuće, već sam običan mali, ali ujedno i veliki Čovjek (s velikim Č) s kojim se može iskreno i otvoreno popričati o svojim mukama i željama i koji će to saslušati i razumjeti na najbolji, najprihvatljiviji, i na kraju, i najčovječniji način. I tako se, rekao bih zahvaljujući biciklu, razgovor između Hrvata i Srpkinje završio kao razgovor između dvoje ravnopravnih ljudi koji se poštivaju i razumiju uzajamne muke.
Od Laktaša smo imali nekih 4 km vožnje gužvastom magistralom da bi magistrala nastavila prema 18 km udaljenoj Banja Luci nekom vrsti auto-ceste, a mi smo skrenulina lokalnu cestu koja je bil bez prometa i išla kroz prigradska sela. U jednom od njih smo skrenuli desno i preko uskog mosta prešli na drugu stranu Vrbasa, da bi nastavili i dalje prema jugu, no sada zavojitom koja je sve više i više išla gore-dolje.
Nakon jednog gore, cesta je nastavila dolje i iza jedne krivine pojavio se naš večernji počinak -crkva samostana Trapisti.
Sa ceste se prvo uđe u neku vrst velikog dvorišta skrivenog ispod krošnji ogromnih drveća, a desno od crkve su česme sa vodom za hodočasnike ili ovakve kakvi smo mi sada. Iza tih česmi je put pored crkve do samostana koji je iza nje. Došao sam do vrata samostana i pozvonio. Liku koji se pojavio sam objasnio tko smo i što smo i da sam nas jučer najavio telefonom. Lik mi je odgovorio da, valjda glavnog, svećenika nema, no da ni možemo podići šator i prenoćiti gdje god nam je drago.
Izabrali smo prostor uz prilazni put pored crkve, između dva čempresa, podigli šator, pripremili počinak, na česmi se umili i oprali i trenutak dva prije sna potrošili na komentiranje utisaka o današnjem danu. A bilo ih je neočekivano puno, obzirom na relativno ravnu i dosadnu cestu i krajolik uz nju. Ono pravo bi trebalo početi tek sutra.
Ugodan i miran san su nam povremeno remetili psi sa svojim lavežima.
Danas prešli biciklom 120 km.
DAN DRUGI
Slike s drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Prve znake života smo počeli davati nešto prije šest, da bi nakon tog vremena rekli da je vrijeme da se krene. Nakon jutarnje toalete slijedilo je pakiranje opreme što je naročito bilo interesantno jednom mamurnom psu koji je noćašnji ludi provod (čije smo odjeke i mi u šatoru čuli) želio završiti našom predstavom pakiranja prije nego ode kući na, valjda, zaslužan odmor.
Zahvalivši se na prenoćištu i pozdravivši nekoga iz samostana, krenuli smo prema Banja Luci čije smo prve kuće već prolazili. Do centra grada imali smo 5-6 km.
Stvar koja mi je od jutra u dušu unijela tihu, ali tešku i upornu zebnju, bilo je nebo. Ono je izgledalo krajnje zamućeno i sivo, tako da se od obilja vlage u zraku nije naslućivao ni konkretan oblak, ali ni granica na horizontu između neba i zemlje. Sjetio sam se prognoze vremena od prekjučer, koju sam jučer, sada vidim, pretjerano hrabro, ignorirao. Ovoliko vlage u zraku bi se moglo skupiti na hrpu i dobrano pljusnuti. No, što je tu je, ostaje nada da će, ipak, biti povoljnije od onoga čega se trenutno plašim.
Za razliku od putovanja autom, kada tražim obilaznicu, kada putujem biciklom, obavezno to činim prolaskom kroz najuži, strogi centar. Tamo očekujem da ću sresti i vidjeti ono što ovaj, ili bilo koji drugi, grad čini posebnim, originalnim. Stambene četvrti i prigradska naselja su manje-više ista za sve gradove.
Na prvoj većoj trafici kupio sam plan grada, pa sam sada s punom samopouzdanošću znao kamo i kako idem.
Da nam je centar grada blizu, shvatio sam dolaskom do katoličke katedrale, na kojoj je sat pokazivao da smo jutros dobrano poranili. Iako je bila izgrađena u modernom stilu, priznajem da je nisam, kao neljubitelj modernih sakralnih objekata, samo prezirno tek za tren pogledao, već se moj pogled na njoj zadržao bitno duže nego sam to očekivao. Ipak me je nešto na njoj posebno dojmilo, ali nisam mogao proniknuti što.
Za razliku od katolička crkve, pravoslavna je sagrađena nedavna, nakon prošlog rata. Bila je u klasičnom, tradicionalnom stilu. Da se posebno naglasi njena monumentalnost, ili da se pojača njeno dostojanstvo, krov joj je pozlaćen (!).
Odmah iza pravoslavne crkve je gradska vijećnica grada Banja Luke. Zgrada koja je u meni izazvala neko dostojanstveno poštovanje, original je svoje vrste, jer nigdje nešto slično nisam vidio.
Nedaleko iza vijećnice je veliki, moderni trg sa robnom kućom Boska. Sve to, i trg i robna kuća, sagrađeno je nakon 1969 godine nakon katastrofalnog zemljotresa. Tada sam, kao jedanaestogodišnjak, prvi istrčao iz stana na drugom katu u i kao predvodnik svoje obitelji, panično izletio van iz zgrade. Zahvaljujući više dovoljno dalekoj udaljenosti moga grada, nego mojoj brzini, osim paničnog straha, nama se ništa nije desilo. Moj grad, Bosanski Brod, bio je dovoljno udaljen od Banja Luke, koja, na žalost, nije imala takvu sreću kao mi u Brodu, pa je dosta ljudi stradalo i dosta toga bilo porušeno. Za spomen na taj dan, na ovom trgu je ulični sat koji stalno, i dan i noć, pokazuje devet sati i jedanaest minuta, koliko je bilo tog jutra, 29. X. 1969. kada se zemlja zatresla.
Gledajući u plan grada zbunjeno sam buljio u skicu velike tvrđave, zvane Kastel, malte ne u samom centru grada. Pa to se mora pogledati.
I tako smo skrenuli sa naše ceste i nakon stotinjak metara vidjeli ogromni utvrdu i ulaz u nju. Onu silnu vlagu od ranog jutra, ljetno sunce je nekako uspjelo zagrijati, pa su se čak i njegove zrake probile, obećavajući, ipak, neku dozu optimizma.
Utvrda, koja vuče porijeklo još od (staro)Rimskih dana, stvarno je i velika, i, što je još impresivnije, dobro očuvana. Ne znam da li je bilo interesantnije promatrati njenu unutrašnjost, gdje se, na primjer, smjestio i jedan disko klub, ili sa njenih zidina, onako s visine, promatrati grad.
Znam od ranijih (pro)putovanja kroz Banja Luku, bilo autom, bilo biciklom, da, dolaskom sa sjevera, nakon širokih avenija, se sve nekako suzi u usku prometnicu, teško nazvanu i sokakom, a kamo li magistralom, pa gore-dolje, i lijevo-desno oštrim krivinama. Sve to uz dosta gusti promet. Zato nisam žalio ni posljednju konvertibilnu marku danu za plan grada ( a nisam ih pretjerano mnogo dao za taj plan), ugledavši sporedni put prema jugu nekih 10-tak km gdje u mjestu Jagare pređemo Vrbas i spojimo se sa magistralom. I tako smo nastavili uživati u obilasku, sada već južnih rubova, grada slabo prometnom cestom, polako se vozikajući prema jugu desnom obalom Vrbasa. Na jednom mjestu za trenutak sam zastao da snimim restoran na suprotnoj obali rijeke sa terasom praktično iznad vode.
Dolaskom u Jagare valjalo je prijeći Vrbas čeličnim mostom kojemu je rešetkasta konstrukcija bila ispod kolovoza, a taj kolovoz su činile poprečno postavljene daske. Ne krijući posebnu impresioniranost mostom, rekoh Stjepanu da me snimi, dok sam držao pozu na mostu. I dok sam se ja kiselo kesio kao pravi maneken da ispadnem što ljepši na slici, pored mene je protutnjao kamion pun zemlje, ili pijeska, što već. Most ispod mene se tako zatresao, zavibrirao, da me je za tren, tek za tren uhvatio panični strah. No, već tren poslije, zahvaljujući mojoj strojarskoj struci, strah sam uspio suzbiti racionalnim zaključkom da čelični mostovi imaju veće progibe od betonskih.
Ono sunce koje se uspjelo probiti, ponovo je ustuknulo pred oblacima, no vjetra nije bilo ni od kud, tek čista mukla tišina, tako da je voziti bilo lako i ugodno. A posebno ugodno je bilo i zbog činjenice da smo zašli u kanjon Vrbasa, nešto što je, barem biciklom, fantastično, prekrasno za voziti. Naročito po vrlo svježem asfaltu, na kojemu su tako svježe obojane crte, da stječem dojam da je boja još mokra.
Sa usputnih plakata, vozeći se kroz grad, saznali smo da je mjesec dana prije ovog našeg putovanja, Banja Luka bila mjesto Europskog natjecanja u kajaku na brzim vodama. Ulogu brze vode, sasvim zasluženo, dobio je Vrbas u ovom kanjonu kojeg sad baš prolazimo. Zbog tog natjecanja na par mjesta smo naišli na drvene stepenice sa platformom za pristup vodi. Valjda su sa tih mjesta natjecatelji spuštali kajake u vodi i započinjali svoju avanturu. A ta drvena zdanja su nama sada omogućila da se približimo vodi tako blizu da smo osjetili njen miris i temperaturu, jer nam se činilo da je temperatura zraka pedalj iznad vode osjetno niža nego gore na cesti. A pogledati bistru vodu smaragdne boje izbliza, također je bilo neočekivano impresivno.
Iza deset sati su nam se želuci već dobrano pobunili, pa je bilo krajnje vrijeme za doručak. Već dobrano opčinjeni Vrbasom i njegovom vodom, odabrali smo jednu livadicu kraj njega i tu razvili trpezu.
Nebo je i dalje zadržavalo svoje mutljavo sivilo, no za promjenu su se počeli formirati konkretni oblaci čija tamna boja nije ništa dobro obećavala. Ali, barem za sad, i dalje je bilo mirno, bez daška vjetra, mada je taj mir sve više ličio na mir pred buru.
Par kilometara ispred mjesta Krupa na Vrbasu, kanjon se povukao i ustupio mjesto širokoj dolini, no već na izlazu iz mjesta ponovo se vratio, predahnuvši valjda, da sada još većom žestinom zapjeni vodu Vrbasa. Taj efekt smo najbolje uočili sa uskog mosta preko kojeg su lokalci odlazili do nekih od sela negdje gore na planini.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kod mjesta Bočac, sagrađena je hidrocentrala sa povećim akumulacijskim jezerom koje je potopilo postojeću cestu. Radi toga su sagradili obilaznicu koja je išla nebu pod oblake sa usponom ispred nas dužine dobrih 6 kilometara. E, taman pred tom uzbrdicom, onim crnim oblacima se nakupilo i prekipilo, pa su prosuli pljusak . Srećom, za nas, u tom trenu baš smo prolazili pored neke birtije pa smo imali dovoljno vremena da se, manje-više, suhi sklonimo u nju. I sklonjeni pod siguran krov, dokono smo pijuckali pivo, promatrajući potop oko nas. A pljuštalo je kao da se skupilo za godinu dana.
Nakon nekih pola sata, kiša. koja je nastavila tamo gdje je pljusak završio, počela je polako jenjavati, da bi na kraju i ona stala. Sad smo i mi stali sa svojim razgovorom i zbunjeno promatrali okolinu. A ona se isparavala na sve strane, miris kiše svuda oko nas, iznad beskrajnih šuma na okolnim obroncima izdizali su se bijeli oblaci, a svuda oko nas se čuo žamor potoka i potočića kojima su zakašnjele kapljice kiše panično tražili put do Vrbasa. I dalje tmurni i tamni, oblaci su se počeli razilaziti, tako da su povremeno puštali i koju zraku sunca.
Da li će još padati ili je to sve za danas?
Na to pitanje ni lokalac, koji nam je naplatio pivo, nije mogao dati konkretniji odgovor, osim nijemog slijeganja ramenima, a kamo li nas dvojica, koji smo banuli ovdje u ovaj zbunjujući trenutak.
Jedno vrijeme smo čekali promatrajući nebo i pokušavajući pročitati nešto konkretno na njemu, a onda nam je ta lijena neaktivnost dosadila, pa smo, hrabro i odlučno, nastavili put.
Izgleda da smo to učinili u pravom trenutku, jer kad smo odmakli od zadnjih kuća dovoljno daleko i penjali se dugom uzbrdicom, opet je počelo padati. Istina ne u obliku pljuska, već „samo“ kao kiša ali ne baš sitna, naprotiv, bila je pokrupna. Ovaj put nigdje oko nas nije bilo ničega gdje bi se sklonili, pa nam je preostalo jedino da stoički podnosimo nastalu nedaću.
Imao sam neku vjetrovku koju sam tog trenutka promovirao u kabanicu, no ostaje ni nejasno da li je uspijevala do kraja ispuniti moja očekivanja. Gurajući bicikl uzbrdo, pokriven sintetikom vjetrovke, dovoljno sam se znojio da sam na kraju bio mokar kao da na sebi nisam imao nikakvu zaštitu protiv kiše. Jedinu utjehu sam, u tom trenutku našao u činjenici da mi nije zima.
I tako smo kljucali polako i beskonačno tom uzbrdicom, a kiša je isto tako polako i beskonačno padala, pa mi je izgledalo kao da smo mi i kiša ona dva tvrdoglava jarca na jednom brvnu, ne popušta ni kiša, a ni mi.
Ipak smo mi popustili (pametniji popušta zar ne?) dolaskom na prijevoj na kojemu je bila benzinska stanica, prvo nešto nadkriveno u zadnjih 6 km. Sretan dolaskom na komadić suhog asfalta, skrušeno sam zamolio čovjeka, koji je u tom trenu bio i gazda ovog skloništa, možemo li to sa strane ostati do kraja kiše. Srdačno nam je to dopustio sa sažaljivim izrazom na licu, a kada sam izvadio fotoaparat da snimim pokisnutog Stjepana, rekao mi je da mu dam fotić pa da se i ja, također pokisnuti, slikam sa pokisnutim Stjepanom. I tako je nastala slika dvojice odlučnih hodočasnika koje ni ova napast u obliku kiše nije mogla zaustaviti od njihovog nauma. Mada moram priznati, da je u tom trenu ta odlučnost bila jako, jako tanka.
Uzeli smo suho odjeću i u obližnjem toaletu se presvukli. Konačno suhi i na suhom počeli smo malo vedrije promatrati okolinu koja je i dalje bila jednako sumorna i kišovite kao u vrijeme našeg dolaska.
Do prestanak kiše prošlo je dobrih sat i pol, te smo nastavili vožnju sada strmom nizbrdicom u dužini od nekih dva i pol kilometra.
Nakon te nizbrdice slijedila je divota od široke ceste bez prometa koja se manje-više bez uspona i nizbrdice, krivudavo zuji uz smaragdnu boju jezera, provlačeći se, kada nije moguće drugačije, kroz tunele. Jedan od njih, zavidne dužine, bio je čak i osvijetljen.
Kiša više nije padala, ali se osjećala svuda oko nas. Cesta je bila mokra, veći, manji i najmanji potočići su žuborili svuda oko nas, iznad šume su se pojavljivali bijeli oblačići, a pored velike vlage u zraku, i njegova temperatura je dobrano pala, da sam stavio rukavice na ruke i kapu na glavu. U sred ljeta.
Nakon nešto više od pola sata, otprilike kada smo sa nove prešli na staru cestu, zima usred ljeta se povukla pa je temperatura zraka postala prilična kalendaru. Razodjenuli smo se u kratke rukave i mirno i opušteno uživali u najkanjoniskijem dijelu kanjona Vrbasa u kojemu je s naše lijeve strane bio Vrbas a s desne okomita litica tek pedalj dva od naših ramena. Kada nije bilo moguće drugačije, cesta se probijala kroz kamena brda neozidanim tunelima čija ih je neozidanost činila duplo egzotičnima.
Nakon niza tunela, uglavnom kraćih, uletjeli smo u zavojiti duži u kojemu je bila noć, tamna i dublja od ikad doživljenih noći. Srećom nije dugo trajala, pa kao u svakoj patetičnoj prići, uočili smo svjetlo na kraju tunela iz kojeg smo izašli na most preko Vrbasa. Iza mosta smo zastali, parkirali bicikle i nijemo i zadivljeno promatrali visoku, okomitu stijenu iz koje smo malo prije izašli. Zadivljenost i nijemost promatranja trajala je višestruko duže od najduže procjene. Jednostavno smo stajali očarani prizorom istovremene surovosti i ljepote prirode i nekakve simbioze, uklopljenosti čovjeka u surovu prirodu u obliku skromnog tunela, kojim je taj čovjek skrušeno priznavao superiornost prirode i od nje tek molećivo i skromno tražio nastavak svog puta.
Kilometar nakon tog prizora od kojeg smo se otkinuli krajnjim naporom volje, na izlazu iz klanca smjestilo se selo Podmilačje sa crkvicom sv. Ive, koje je znano mjesto lipanjskog hodočašća i na koje me je moja mati vodila još kao osmogodišnjaka (detaljnije „Jajce 2010“).
A opet kilometar iza Podmilačja bio je most kojim se bitno skratio i olakšao put do Jajca. U stvari i sada je, samo što se sada, sa statusom ruševine, kupa u vodama Vrbasa. Još jedan od spomenika ratnog besmisla prošlog rata.
Ne preostaje nam ništa drugo nego glavnom, uskom i jedinom cestom nastaviti prema jugu, koja u početku ide nebu pod oblake strmom uzbrdicom. Obzirom da je grad blizu, promet je višestruko pojačan na ovoj cesti, činilo mi se, višestruko suženoj i sa višestruko strmim uzbrdicama. Jedva smo pronašli mjesto da se sklonimo sa nje na jednom mjestu odakle je pucao prekrasan pogled na naše slijedeće konačište – Franjevački samostan u Jajcu.
Izmoreni današnjim danom krcatim događajima i doživljajima, nije nam se obilazio grad, već smo se uputili ravno našem današnjem cilju.
Prestavivši se nekomu iz samostana, taj netko nas je doveo do starog krila samostana u kojem je bila vjeronaučna dvorana/učionica, koja će noćas imati ulogu naše spavaonice. Naš nam je domaćin uz želju za laku noć napomenuo da je misa u crkvi sutra ujutro u pola osam, pa ako nam se da…
Ostavši tako sami, rasterećeni brigom o noćašnjem smještaju promatrali smo prostor našeg budućeg mirnog sna. Razno-razne klupe, zavidnih godina starosti poredane u dva reda, bez stolica koje počivaju negdje drugdje. Na podu, popločanog keramičkim pločicama toliko prašine da se pitam koje je godine zadnji put ovdje održavana nastava. A na tom podu bih noćas trebao spavati nosa udaljenog tek dva prsta od isto tako debelog sloja prašine.
A onda ni je pala na um ideja zašto ne bi naše noćenje podigli na viši nivo. Spojilo smo četiri klupe i dobili površinu više nego dovoljnu za jednu vreću za spavanje. Pored toga načinili smo još jedu takvu površinu i mjesto za noćašnje noćenje bilo je riješeno.
Iza učionice su bile sanitarije sa pipom i umivaonikom gdje smo, na smjenu, kako-tako riješili higijenu našeg tijela, pa nakon večere stopili se svako sa svojom vrećom za spavanje i otišli na prostranstva koja se snovima obilaze.
Učionica je imala tri prozora sa jedne strane, a vani, iznad tih prozora bila je terasa za obilazak gornjih soba. To znači da su prozori našeg konačišta pod nekom vrstom nadstrešnice, pa sam ih otvorio (sva tri) širom odmah po dolasku. U početku da se izmjeni ustajali unutarnji zrak sa svježim vanjskim, a poslije i za miran i ugodan san. San koji mi je u toku noći par puta blago prekidan pravim prolomom oblaka i pljuskom koji je bjesnio vani. A mi dobrano zaštićeni u ovoj suhoj oazi u koju kroz otvorene prostore ulazi samo blagi i osvježavajući miris ozona koji miran, blaženi i ugodni san čini još mirnijim, blaženijim i ugodnijim.
Danas prešli biciklom 82 km.
DAN TREĆI
Slike s trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Dobro naspavan i odmoran, ustao sam prije Stjepana i uspio ga snimiti kako, blažen, plovi nebeskim prostranstvima sna. Nakon što se probudio, spremili smo opremu i bicikle onako kakvi su sinoć izgledali, a klupe u učionici vratili u prvobitno stanje. Jedine tragove našeg noćašnjeg boravka ostavili su naša stopala po prašnjavom podu.
Ostavili smo bicikle da još odmaraju, pa smo se uputili u samostansku crkvu na misu. Nakon mise su nas ugodno iznenadili pozvavši nas u samostansku blagovaonicu na doručak. Tek nakon obilnog i ukusnog, mada neočekivanog, doručka, nastavili smo putovanje.
Napustivši samostan, negdje gore, s druge strane Vrbasa bila je cesta s koje smo jučer snimili samostan. U želji da što prije dosegnemo cestu, krenuli smo nekim uskim sokacima koji su nas doveli do jednako uskog, starog mosta preko Vrbasa.
Nakon mosta, nastavili smo cestom koja se strmim cik-cakom penjala da bi na kraju, dobrano zadihani, konačno, došli do glavne ceste, nazvane magistralom, više zbog značaja, nego zbog izgleda.
Nakon par stotina metara vožnje po glavnoj cesti, zastali smo na mjestu odakle se pruža prekrasan, nezaboravan pogled na stari dio Jajca.
Konačno je došao red i na nizbrdicu, pa smo se munjevito spustili do raskrižja na kojemu se nakon skretanja desno ulazi na glavni ulaz u Jajce. Mi smo ravnodušno produžili dalje i tunelom napustili zadnje poglede na grad Jajce. Slijedilo je relativno ravno vijuganje uzvodnim tokom dolinom Vrbasa. Do tridesetak kilometara udaljenog Donjeg Vakufa, moj fotić je zabilježio jedan tunel koji je malčice skratio vijugu koju je činio Vrbas, i jedan viseći, pješački most preko rijeke u stilu filmova o Indijana Jonesu.
Nebo iznad nas je konačno dobilo čistu, modru boju bez ikakvih, a kamo li prijetećih, oblaka. „Poremećaj-sa-zapada-koji-je-zahvatio-naše-krajeve“ odmaknuo je na istok da tamo nekim drugim biciklistima zagorčava putovanje, ostavivši nam „ogranak-snažne-anticiklone“. Do kraja ovog putovanja kiša nam pri vožnji više nije bila problem.
Nakon kiše, dolazi sunce. I to vruće, pravo ljetno. Pa kad smo ušli u Donji Vakuf, dobrano ugrijani i oznojeni na skromnom mjesnom trgu ispred džamije pronašli smo mali hlad, hladićak tek, malen taman toliko da kada sjednimo na zidanu ogradu budemo kompletno u hladu.
Dok sam ja otišao po (hladno) pivo, Stjepan je već započeo razgovor sa nekim lokalcem. Za razliku od Stjepana, meni je dosta teško, i nekako neugodno, započeti neformalni, površni i usiljeno nasmiješeni razgovor s nepoznatim ljudima. Ne kažem da mi je to vrlina, dapače, ali ipak… Bilo kako bilo, dok sam se ja držao po strani, Stjepan se topio od osmjeha na koji je, očito, sugovornik pao. Pa smo tako saznali da se čovjek upravo vratio s jutarnjeg klanjanja (Musliman, dakle), da je pedeset osmo godište ( na što sam ja, onako sam za sebe, podigao obrvu – moja generacija, dakle iako mi je izgledao stariji – možda sam i u pravu glede izgleda, a možda i ja drugima izgledam starije), da je neimaština i nezaposlenost, i na kraju, da je kriza tolika da za 50 konvertibilnih maraka možeš naručiti prebijanje bilo koga tko ti se ne sviđa. Na ovo posljednje Stjepanu se zaledio osmjeh, i nakon na brzinu promrljanog pozdrava, panično mi je došapnuo „Bjež'mo odavde dok smo još u komadu!“
Nastavio sam vožnju sa zluradim osmjehom u sebi prema mojemu suputniku (tako mu i treba kad se u svašta petlja) skrenuvši desno u smjeru Bugojna. Ona uska dolinica Vrbasa, kojom smo se vozikali prošlih 30-tak kilometara, sada se proširila u veliku ravnicu okruženu visokim, ali i udaljenim planinama. Cesta se konačno rastegla u širinu na pravu mjeru tako da je sada i izgledala kao magistrala, a ne to samo imenom bila. I krivine su bile blage, velikog radijusa tako da je vožnja bila skoro na granici dosade. Možda bi to i bila da mi ono pivo u Donjem Vakufu nije potpuno ispralo želudac. Počela me je mučiti glad, sve veća i veća. Jedva sam dočekao tablu na kojoj je pisalo Bugojno, uletjeli smo u nešto što nam je izgledalo kao centar grada i priupitali prvog prolaznika za ćevape i nakon 5-6 minuta vožnje po gradu, uspjeli smo pronaći rješenje moje gladi.
Polako smo i detaljno jeduckali ćevape i pijuckali pivo (izvrsno Sarajevsko) promatrajući urbanu okolinu. Nakon objeda, podmireni siti i odmorni, krenuli smo u obilazak grada. Kao najznamenitija ovog grada, učinila nam se zgrada gimnazije sagrađena još u doba Turske vladavine ovim krajem. Ispred zgrade bio je primjer preživjelog bratstva i jedinstva, biste Muslimana, Srbina i Hrvata, narodnih heroja Drugog svjetskog rata.
Pored zgrade gimnazije, zanimljivo zbunjujuća mi je bila katolička crkva stvarno originalnog stila.
Bilo je već kasno poslijepodne kad smo odlučili nastaviti putovanje do dvadesetak kilometara udaljenog Gornjeg Vakufa, nakon prošlog rata u Bosni, preimenovanog u Uskoplje. Čim smo napustili Bugojno, cesta, a i mi s njom, se približila Vrbasu koji je sada bio tek oveći potok širine 3-4 metra. I dalje je bila dolina, no sada su se okolni visovi planina sve više i više približavali. U tih dvadesetak kilometara prošli smo kroz par sela od koje je jedno svojim imenom bio posebno zanimljivo. Ime mu je bilo Zlav ast. Baš tako, sa razmakom između v i a gdje sam, približivši se tabli i pogledavši malo bolje, lijepo uočio prebojano slovo l u žuto, boju pozadine. Tako mi ostade zbunjujuće da li se selo zove Zlavast (inače tako i upisano u mojoj karti), ili Zlavlast, što je nekom seljaninu zasmetalo pa je prebrisao sporno slovo. Ili je tabla mjesta bilo krivo izrađena (sa tim famoznim l), pa su malo improvizirali da je spasu.
Na ulazu u Uskoplje, sa lijeve strane, dočekala nas je istovremeno i velika , i prekrasna i zlokobna Vranica, sad kako kome i u kakvoj već prilici. Lijepo se uočavala friško izgrađena cesta, ili tek neki put, sa bezbroj cik-cakova do vrha planine.
Po ulasku u mjesto i pronalasku katoličke crkve, čiji se toranj vidio iz daleka, pa to nije bio nikakav problem, pronašli smo Župni ured i župnika koji nas je očekivao, jer sam nas u toku dana najavio. Odveo nas je u friško izgrađenu zgradu u kojoj smo u nedovršenom prizemlju ostavili bicikle, a sa opremom smo se nedovršenim stepenicama popeli na kat i na savršeno čistim, novom podnim pločicama prostrli naše vreće za spavanje.
Bilo je nešto prije šest, a župnik nam je rekao da je misa u crkvi u šest sati. Bio je dvadeseti srpanj, dakle dan sv. Ilije kojeg kao svog zaštitnika štuju Hrvati u Bosni. Da li možda zbog toga, ili inače, ali u toku ovog putovanja i obiđenih crkava i misa u njima, stekao sam dojam da Hrvati u Bosni u bitno većem broju posjećuju crkvu i misu u njoj nego Hrvati u Hrvatskoj.
Dok se pospano sunce borilo s snom i slalo posljednje zrake na zemlju, s prozora našeg konaka sam snimio crkvu u kojoj smo upravo bili. Tik ispod krova se vidi red neožbukane cigle kao oznaka, prema riječima našeg župnika-domaćina iznad koje je crkva bila porušena u prošlim ratu.
Ostalo nam je još vremena da se pripremimo za počinak i na kraju tonući u san stavimo završnu točku na i za ovaj dan, krcat uglavnom pozitivom, za razliku od prethodnog.
Danas prešli biciklom 71 km.
DAN ČETVRTI
Slike s četvrtog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu četvrtog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Opća napomena za noćenje, i ovo i sva ostala, je da usprkos oskudnom komforu i tvrdom ležaju, problema sa snom nema ni najmanje. Brzo se zaspi, dobro se spava i, nakon razbuđivanja i dolaženja sebi, ima se osjećaj dobre naspavanosti.
Nakon pakiranja stvari i pozdravljanja sa domaćinom, ovaj put takvu ulogu je imala jedna od časnih sestara, izašli smo na ulicu i zastali da još jednom snimim crkvu svu okupanu u jutarnjem suncu.
Zujajući po mjestu, negdje u njegovoj sredini našli smo nešto kao park sa drvenim klupama gdje smo se parkirali radi doručka, čije smo elemente netom ranije kupili. Prije nego ćemo doručkovati upitah jednog od prolaznika da li vozeći ravno mogu izaći na magistralnu cestu prema jugu. On mi reče da bi bilo najbolje da prvo skrenem lijevo pa na obilaznici desno. Pokušao sam u glavu sročiti sliku koju mi je savjetovao, i opet mi se učinilo da je jednostavnije voziti ravno kroz mjesto jer ću na kraju opet izaći na magistralu. No, moj sugovornik je zapeo za svoju varijantu cik-cak vožnje, mada je priznao da je ishod isti.
Cijelo vrijeme dok sam doručkovao, nije mi izlazila iz glave ta njegova zaobilaznica. I tako dok žvačem hranu, dokon promatram ulicu kojom smo došli i zvonik crkve koju smo jutros napustili, okrenem glavu u produžetku ulice kojom smo došli i vidim drugi dio mjesta sa minaretom džamije…
I shvatim!
Čovjek nije htio da prođem kroz muslimanski dio mjesta, već da ga obiđem. Vjerojatno kao što i on čini.
Mi smo ipak prošli kroz taj dio mjesta, izašli na magistralu koja se nedugo zatim počela penjati, u početku blagom, ali postupno sve jačom uzbrdicom. Počelo je penjanje na prijevoj Makljen. Prije nego što ćemo se izgubiti u šumi, okrenuo sam se i još jednom snimio dolinu u kojoj je naš konak od prošle noći sa šumovitim planinama iznad.
Obzirom da se sunce već dobrano diglo, u početku penjanja bilo mi je čak i vruće, da bi osjećaj topline jenjavao što sam se više i više penjao. Kasnije sam na taj osjećaj vrućine potpuno zaboravio očaran mirisom svježeg, oštrog, planinskog zraka koje je te atribute zadržavao taman na ugodnoj razini. Postupno se šuma prorjeđivala a okolni visovi postajali sve niži i niži, i nekako nama bliži. Čak smo prošli pored nekakvog skijališta sa vučnicom koje je spavalo svoj ljetni san.
I nakraju, nakon prijeđenih 9,5 km uzbrdice našli smo se na prijevoju na nadmorskoj visini od 1123 metra.
Makljen je danas pao.
Svaki put, kad se popnem biciklom ovako visoko, zaključim da je u doba ljetnih vrućina planina dostojni zamjenik mora. I to višestruki.
Teško, vrlo mi je teško hladno racionalno smisliti, složiti riječi i njih zapisati u suvisle rečenice koje bi kako-tako vjerno opisale što je bilo dalje na ovom putovanju. Pogled, ovako s visine, na dolinu gdje se smjestio Prozor, odnosno Rama, kako danas nazivaju taj grad, okolne planine prebogate šumom, Ramsko jezero sa ogoljenom planinom Raduša iznad njega zatvorile su nam usta, um i dušu isključili nas od bilo kakvog razmišljanja, da bi se cijelo tijelo, sav um i sva duša pretvorile u jedan prijemnik, receptor, svih mogućih podražaja, prizora, dojmova, koja se samo trpaju u pamćenje, onako stihijski, bez ikakve selekcije, pa će se valjda kasnije mjesecima, godinama i desetljećima izvlačiti iz sjećanja, svaki put začudivši se nečim novim, do sad ne izvučenim. Pa i sad, nakon pet i pol godina dok ovo pišem, buljim u snimke kao hipnotiziran, pa tek krajnjim naporom volje se trgnem i primoram skloniti pogled, jer, eto, trebao bih to čega se sjećam pretvoriti u slova, riječi, i na kraju, rečenice koje će bar za trenutak tebe, čitaoce, hipnotizirati, opčiniti, začarati, tako da ćeš nakon tog trena osjetiti neki moj slatki strah od udaljenosti vremena i prostora kojeg sam posjetio.
A sve to je dodatno začinjeno savršenim ljetnim danom, sunčanim, ali i ugodno svježim, sa povjetarcem tako blagim i obzirnim, čija je osnovna svrha nježno dražiti kožu i pridonositi nosu stalno nove i nove miomirise, pa uz ono što oko vidi, a uho čuje, um i duša počinju posustajati pod ogromnom najezdom sladostrasnih osjećaja, te osjećam blagu vrtoglavicu koju mi je prava grehota prekidati.
Dodatni problem je vrijeme trajanja ovih silnih podražaja. Cesta blago krivuda u blagoj nizbrdici, dolina sa gradom nam je sve bliža i bliža, no umjesto da se spustimo do grada, cesta odlučuje na jednom hrptu sve to ostaviti i prijeći na drugu stranu brda gdje i dalje nastavlja blago nizbrdo i gdje se kakofonija podražaja nastavlja nesmanjenom žestinom.
Pa kako izdržati ovoliko ugodnih podražaja ovoliko dugo!?
Lijepo, tako da vam pukne guma na biciklu!!!!
Toliku emotivnu brutalnost ne znam da li sam ikad osjetio u tako kratkom vremenu. Kad sam već bio potpuno i dušom i tijelom u pravom zemaljskom raju, kada sam osjetio strujanja sladostrasnog uživanja u zadnjem kutu duše i tijela, jedan BANG me je vratio u hladnu, ravnodušnu realnost. Kao da spavača u sred najblaženijeg od svih mogućih blaženih snova polijete amperom najhladnijom od svih mogućih najhladnijih voda. Ma što vodom, antifrizom ohlađenim na minus dvadeset.
Tren nakon tog bang! sam stao okrenuo se prema do kraja ispuštenoj zadnjoj gumi i tupo gledao u početku ništa ne vidjevši. Trebalo mi je dosta sekundi na nakon onoga gdje sam bio prije tog bang! shvatim gdje sam, s kim i s ČIME sam sada. Kad sam to, najzad!, shvatio, sad sam, skoro jednako kao prije prekrasnim ljepotama okoliša, ali sada u negativnom smislu, bio hipnotiziran ispuštenom gumom koja me je paralizirala kao da umjesto nje vidim kobru. Trebalo bi je opet puno sekundi da počnem nešto i nekako razmišljati i smišljati.
A nije bilo baš puno izbora.
Na pukotini vanjske gume, koja je pukla uz felgu, vidjelo se da je dama u poznim godinama koje više jednostavno nije izdržala. (Sjetih se tada da sam prije početka ovog puta za trenutak posumnjao hoće li gume izdržati obzirom da im ima dosta godina, pa sam si hrabro rekao „Hoće!“ – eto, sad vidim da neće).
Jedino smisleno rješenje je bilo zamijeniti vanjske gume, a u puknutu, koja će biti na prednjem točku, na mjestu puknuća unutarnju gumu omotati nečim žilavim. Za to nešto žilavo poslužili su medenjaci koje je Stjepan u slast pojeo, točnije, njihova žilava ambalaža od plastične vrećice. Jasno zadnju unutarnju, također puknutu gumu je potrebno zamijeniti, što je bio najmanji problem, jer smo u rezervi imali 3-4 unutrašnje gume. Ali ni jedne vanjske!
Napumpavši gume, zadnju kako treba, a prednju sa pola potrebnog tlaka, nastavili smo vožnju. Jasno da sam osjetio veći otpor zbog prednje poluispuštene gume, ali smo, ipak, nastavili putovanje. I to je nešto. U Jablanici (možda?) ili u Mostaru (sigurno!) kupiti ćemo vanjsku gumu i sve po starom.
A do tada smo nastavili ovaj spust koji je izgledao beskonačan, mada ne i neugodan. Dapače! Šuma se prorjeđivala a u lice nam je počeo pirkati vrući zrak s mirisom vrele Hercegovine.
Konačno nam se putovanju pridružila i rijeka Rama koju smo daleko bolje čuli (njen šum) nego vidjeli (zbog gustog zelenila).
Ovaj, naizgled, beskonačan spust se konačno okončao dolaskom do Jablaničkog jezera.
Ubrzo nam se ukazala i jedna plažica na jezeru na kojemu su djeca uživala u kupanju. Predložio sam Stjepanu da i mi isto napravimo uz dodatak sapuna, obzirom da smo prošlih dana imali dosta skromno pranje tijela. Kupanje u vodi, koja je bila i topla i hladna, oboje taman koliko treba, bilo je iznenađujuće ugodno i tijelu i duši. Ostali smo se dugo, višestruko duže od prvobitne nakane, brčkati u vodi i uživati, tako da smo se od djece na susjednoj plaži razlikovali više po stasu nego po činu koji smo radili.
Osvježeni i okrijepljeni iznad svih očekivanja, nastavili smo vožnju sada već po vrućem suncu. Iako je u početku cesta slijedila jezero i bila ravna, što se tiče uspona, neka povelika stijena/brdo se ispriječila, pa je bilo potrebno gooore (nekih kilometar i pol) a zatim dooolje.
Iako mi je ta uzbrdica po ovom žarkomu suncu pala kao šaka u oko, brzo sam se razgalio vidjevši koje krajolike se, ovako s visine pojavljuju pred mojim očima. Prava Švicarska!
Branu nismo vidjeli jer je bila zakamuflirana brdom kroz koje smo tunelom prošli. A i vode u Neretvi nakon brane isto tako nismo vidjeli. Ljeto je, kiše malo (iako nam to tako nije prekjučer izgledalo), pa voda iz jezera putuje tunelom tamo negdje dolje do strojarnice, gdje se njena energija toka pretvara u struju. Zato mi sada promatramo apokaliptični prizor rijeke koja to nije.
U stvari jest, makar samo malo, jer na jednom mjestu je od Neretve ostalo tek malo jezerce, malo ali ipak dovoljno da se sretna obitelj osvježi u ovom vrelom sunčanom danu
I eto nas u Jablanici mjesto našeg večerašnjeg prenoćišta. Došli smo malo prerano, tek je pola šest, a prilikom mobitelskog današnjeg kontakta, naši domaćini su rekli da će kod kuće biti tek iza sedam.
Dobro, imamo mi već što do tada raditi.
Prvo smo otišli na jedne fine lagane ćevape koje smo isto tako lagano jeduckali i lagano pijuckali pijaču. Ja sam bio dodatno oduševljen, ovaj put, točenim pivom.
Zatim smo obišli kanjon Neretve i srušeni željeznički most koji je igrao ulogu isto tako srušenog uzvodno za vrijeme drugog svjetskog rata (asocijacija Bitka na Neretvi).
Prešavši na drugu stranu Neretve, čitavim cestovnim mostom, otišli smo do mjesta gdje je ćiro, nakon što je ovim srušenim mostom prešao rijeku, prolaskom kroz tunel nastavio svoje putovanje prema jugu. Prvo sam ugledao da je unutrašnjost tunela asfaltirana, a zatim od prolaznika saznao da je ćirinom trasom izrađen puteljak/sokak do dva i pol kilometra udaljenog sela, zaboravio sam mu ime, a i nije bitno za daljnju priču. Ono što je bitno je da u tom selu ima most preko Neretve kojim možemo izaći na magistralu prema jugu.
Ovo je bio neočekivani dobitak na lotu. Ne samo da ćemo biciklom voziti po ćirinoj trasi, što je za mene nešto posebno, nego ćemo izbjeći strmoglavu uzbrdicu koju magistrala čini po izlasku iz Jablanice. Postao sam nestrpljiv kao mlada pred svatove u očekivanju sutrašnjeg jutra.
Bogatiji za još jedno ugodno saznanje, vratili smo se do naših domaćina. A oni su bili u malom župom uredu pored male katoličke crkve. A nas su smjestili u malu vjeronaučnu učionicu, možda ispravnije rečeno, učioničicu. A u toj maloj učionici bilo je posebno iznenađenje u obliku pravo madraca. Nažalost, samo jednog, pa sam raskoš mekane postelje požrtvorno prepustio Stjepanu.
Danas prešli biciklom 60 km.
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Međugorje 2005 II dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
DAN PETI
Slike s petog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu petog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Nakon jučerašnje vožnje trebalo je stvarno puno truda da se smiri ustreptala duša, krcata neobrađenim, divljim i burnim emocijama, pa da se mirno i spokojno zaspi. Dodatnu dozu ustreptalosti dodavala je spoznaja o kanjonu Neretve, biciklom već ranije pređen s moje strane.
Kad se to sve stavi na hrpu, ustreptalosti za izvoz, pa bi ova noć bila krajnje problematična da tijelo, umorno i preumorno, nije sve to rastjeralo, kao penzioner zločestu djecu ispod prozora, i lijepo, kako Bog zapovijeda, dozvalo san, miran, spokojan, blažen, a isto tako tvrd, čvrst i nepokolebljiv. I tako smo se ujutro probudili malčice sneni i podbuli, ali ipak naspavani i odmoreni.
Čim se tijelo, dobivši svoju dozu odmora i sna, umireno i odmoreno povuklo, ona ustreptalost od sinoć ponovo je počela kljucati dušu. Spakirali smo svoje stvari i bicikle uredili istovjetno sinoćnjem izgledu, pozdravili se i zahvalili domaćinu, točnije rečeno njegovom zamjeniku, taman prešli par metara, pa se sjetili doručka.
Zašli smo u nešto što bi trebalo biti centar mjesta, nekih par stotina metara od crkve, i gledali koje su trgovine otvorene. I kraj jedne od njih prvo nosom a onda i očima primijetih burekdžinicu. Ostavismo bicikle i uđosmo u prostoriju 3x3 metra. U zraku se osjetio zaparan masni miris pita svakojakih, a Stjepan upita imaju li burek?
- Ima!
- Od čega ?
- Kako od čega!? Pa od mesa!
- Koliko košta?
- Marku!
- Jednu marku!?
- Jednu marku!
Izašli smo svaki sa svojim burekom kojeg od silne temperature nismo mogli duže držati u rukama, već smo ga, kao vrući krumpir, prebacivali iz jedne u drugu ruku. U susjednoj trgovini osim hrane za ručak, kupili smo i po pola litre jogurta, te i obližnjem parku na klupu sjeli i gostili se doručkom.
Da li zbog toga što smo bili gladni, ili zbog toga što su bureci bili friško vrući, ili zbog podneblja, ili zbog recepture, uglavnom žvakali smo punim ustima oduševljeno mumlajući spoznajom kako nešto što košta 4 kune može biti ovako ukusno.
Osim toga, konačno sam shvatio Bosansku poslovicu, koju je moja mati često spominjala, da su „sve pite pitice, a jedino je burek pitac!“ Što će reći, da je ovdje burek isključivo s mesom a sve ostalo su pite!
Siti i nahranjeni, krenuli smo s vožnjom za ovaj dan. Prvo smo uskim cestovnim mostom prešli Neretvu, da bi došli do onog ćirinog tunela od sinoć i, barem meni, s posebnim guštom prošli kroz njega. Tunel, uz širinu ceste, kao da je baš za bicikl i bicikliste. Cesta uska, teško da bi se dva auta, i uz najbolju volju, mogla mimoići. A ipak presvučena ravnim asfaltom.
Kako je to ipak bila trasa za željeznicu, pa makar i uskotračnu, oštrih uzbrdica i nizbrdica nije bilo, pa je vožnja klizila s pravim užitkom.
S desne strane nam je bio ponor koji se negdje dolje završava Neretvom, koju smo na jednom mjestu i vidjeli zajedno sa današnjom željeznicom, odnosno njenim mostom preko Neretve.
Ovo uživanje je stvarno trajalo kratko, tek 2,5 km, da bi mostom preskočili rijeku i stopili se sa magistralom prema jugu. Za razliku od one magistrale kod Jajca, ova je imala potrebnu širinu, čak i crtu na rubovima ceste, pa još i koji pedalj asfalta iza crte, tako da je bilo dovoljno prostora i za bicikliste, kao i za ostale učesnike u prometu. Osim toga bilo je jutro nekog običnog radnog dana u tjednu, tako da je gustoća prometa bila relativno mala.
Opći ugodni dojam je malčice bio pokvaren vodom koja je sada umjesto Neretvu, predstavljala akumulacijsko jezero nizvodne hidrocentrale (kojih do Mostara ima tri), a koja je bila krajnje muljava i neugodna mirisa. Nivo jezera je spušten koji metar ispod najminimalnije mogućeg. Očigledno da se spremao generalni remont brane ili centrale, pa su ispuštali vodu iz jezera. Ali mi nije jasno, zašto je tako zamućena?
Manio sam problem mutne i smrdljive vode, a posvetio se okolici kanjona. Ovih 10-tak kilometara od Jablanice i cesta i željeznička pruga idu istom, desnom strane Neretve/jezera, tako da se klaustofobija maksimalno osjeća.
Voda nam je bila preko ceste, s lijeve strane, a s desne strane nam je bila visoka litica brda, na kojemu je negdje gore bila željeznica. Teško bi je i vidjeli da nismo prešli neki kratak ali vodom obilato zapjenjen potok koji se strmoglavio u jezero. Taj potok je napravio mali kanjon koji je preskakala i naša cesta a i željeznice sa mostom koji je bio bitno viši nego nama bliži.
Dodatni ugodni dojam činila je ugodna hladovina stjenovitih masiva kanjona gdje je jutro još uvijek bilo prisutno ugodnom svježinom i mirisom prohujale noći. Malo-malo, pa smo zastajkivali, opčinjen i ozaren, vadio sam foto-aparat da snimim, no problem je bio izabrati motiv! Bio sam na slatkim mukama što izabrati za snimak, jer i ono sa strane zaslužuje da se nekako ugura u fotić. Najbolje bi bilo skenirati cijelu okolinu od lijevi-desno pa do gore-dolje. Ako bih jednog dana organizirao neku vrst natjecanja za titulu „Najkanoniskiji od svih kanjona“ mislim da bi u najgorem slučaju izgubio za dlaku u finalu od nekog drugog kanjona. Kojeg trenutno se ne mogu sjetiti, jer ovaj kojeg sada gledam i proživljavam očarava me svim svojim čarima. Ovaj put i nekim dodatnim, ranije ne proživljenim, čarima svježeg ljetnog jutra.
Trpjela je dokle je to mogla, valjda, da bi cesta toplo pozdravila željeznicu i mostom prešla na drugu stranu kanjona. Tako su željeznica i cesta dobile svaka svoj ustranu. Pošteno. Nama je do odgovaralo, obzirom da nam je sunce bilo s lijeve strane, pa se sada količina hlada dobrano povećala.
Putovanje se uglavnom odvijalo blagom, iako vijugavom, nizbrdicom, jedino nam se na jednom mjestu isprčila neka okomita stijena koju je, onako prgavu, bilo bolje zaobići ne započinjajući kavgu s njome.
Ugledavši putokaz za Drežnicu, prešli smo mostom preko Neretve/jezera i uputili se prema zapadu. Izdržali smo tako nekih par kilometara, no kad se cesta počela opasno penjati, odustali smo. Snimivši u daljini selo Drežnica ispod ogromne planine, vratili smo se na magistralu.
A na magistrali konačno prava, idilična slika. Prošli smo onu branu koja se sprema na remont, i u nastavku se formiralo sljedeće akumulacijsko jezero neke druge hidrocentrale kojoj, za razliku od one prve, ne pad na pamet nikakav remont. To znači da je voda bistra, modro zelena i kao takva se uklapa u okoliš na najljepši mogući način.
Ta modro zelena boja je s naše desne strane, tako da detalje promatramo iz prvog reda. Cesta blago klizi prema dolje, tunela koliko hoćeš, a čak je jedan i osvijetljen, na čijem izlazu sam snimio Stjepana kako tankira tekućinu potrebnu za putovanje. Zanimljiv je bio široki nogostup u tunelu, barem metar i pol, sa obe strane ceste, kao da su vodili računa i o nama ovakvima.
Neretva se konačno riješila hidrocentrala, pa se vratila u svoj stari tok, pred ulaz u široku dolinu iza koje se nadvisio ogromni Velež.
Slijedi 15-tak km relativno dosadne vožnje, bar u odnosu na onu dosadašnju. Postupno se, jedno za drugim, javljaju prigradska sela Mostara, a između njih su beskonačni vinogradi, pretpostavljam i mostarske Žilavke. To je vino koje sam, još u svojoj osnovnoj školi, kupovao ocu u dvolitrenim, zelenim ili smeđim staklenim bocama – kako ih je on zvao dvoguzama.
Čuveno Mostarsko sunce se potrudilo da nas dočeka u svome maksimalnom sjaju, pa kad smo već bili na granici ključanja sa desne strane se pojavio ogroman trgovački centar, tipičan za ova potrošačka vremena, te u hladovini hladnim pivom temperaturu tijela i duše vratili u normalu.
Skretanje sa magistrale u grad obavio sam po sjećanju, iznenađen nedostatkom bilo kakvog putokaza. Taj nedostatak je vjerojatno posljedica političkog prepucavanja razumljiv samo lokalcima.
Na autobusnoj stanici kupio sam plan grada radi lakšeg snalaženja po njemu. Tek je prošlo tri sata pa do konaka imamo još dosta vremena. Ostavio sam Stjepana da se u hladovini odmara, a ja sam otišao do susjedne željezničke stanice u cilju oživljavanja uspomena iz djetinjstva kad sam ovdje vlakom prvi put s majkom, bratom i sestrom došao još davne 1966 godine. Isto tako sam dvadeset godina kasnije ovdje bio sa svojim curom (vidi „Prvi put s curom na more“), tako da mi je ova željeznička stanica bila svojevrsno hodočašće neke druge, emotivne, vrste.
Ušavši u hol ogromne zgrade uvidio sam da se ona pretvorila u trgovački centar sa masom kojekakvih butika i trgovin(ic)a. Poplavu razočarenja ovoga što sam vidio u odnosu na ona što sam očekivao, pokušao sam suzbiti prolaskom kroz vrata koje su, stepenicama iza njih, vodila do perona.
Vrata su bila zaključana.
Ona poplava razočarenja se u tren pretvori u mahniti, sumanuti potop, opću kataklizmu.
Što ovdje vlakovi prolaze jednim dnevno!? Ili još rjeđe?!
Odustao sam od svog nauma kao naivac koji je tren ranije čvrsto vjerovao u pozitivan ishod, a sada se ta kula čvrstog uvjerenja rasplinula kao balončić sapunice. Nehotice sam uvukao glavu u ramena i pognuto tražio izlaz iz ovog košmara, ne nalazeći u njemu ništa od svog idiličnog sna s kojim sam koji trenutak ranije ušao. Još da ne netko od službenika priupita što ću ja na peronu kad tamo nema nikakvog vlaka. Što da mu kažem!? Da lovim jednu uspomenu! Dvije čak!
Vratio sam se do Stjepana i ubrzah ga da odmah nastavimo dalje. I nastavili smo dalje. On zbunjen mojom iznenadnom žurbom, a ja prezreno okrenutim leđima ogromnoj zgradurini nečega što je trebalo očuvati moje uspomene.
Gužva je bila manje-više onakva kakvu sam uvijek zatekao dolaskom u ovaj grad, bez obzira na ime države u kojoj je nekad bio ili u kojoj je sad. Uz pomoć plana grada, lako smo pronašli stari dio grada i njegov zaštitni znak – stari most. Zastali smo na standardnom mjestu za fotografiranje sa mostom u pozadini.
Gurali smo bicikle po tandrkavoj kaldrmi, što nije bilo lako ni za nas ni za bicikle. Ljudi su nas ispod oka s čuđenjem promatrali, što sam shvatio da ovakvi s ovim ovuda rijetko prolaze.
Zastali smo na novom-starom mostu. Moram priznati da odajem priznanje graditeljima, ovovjekim, koji su se trudili da ga naprave onakvim kakav je i bio. Jedino mu nedostaje glatkoća kamena po kojim hodamo, ona glatkoća koja se može postići samo bezbrojnim potpeticama cipela ljudi koji stoljećima prelaze preko mosta.
Sa divljenjem, znanim od ranije kada sam dolazio do ovog mjesta, a opet nesmanjenim zbog tog ponavljanja, promatrao sam modro zelenu bistrinu vode ispod sebe koja se zlokobno vrtjela i miješala. I opet, kao i svaki put ranije, odajem čast svakom skakaču koji skoči u ovu vodu. Gledajući na televiziji to izgleda lako i jednostavno, no gledajući ovdje, s lica mjesta, u modro zeleni vrtlog, to izgleda sasvim drugačije.
Na red je došao moj bicikl, točnije njegova guma. Kompliciranim objašnjenjima prolaznika (više njih) uspjeli smo pronaći trgovinu dijelova za bicikle, koja je više ličila na veću trafiku nego na manju trgovinu.
A još je bila i zaključana.
Tek što sam stigao razočaranu uzdahnuti, neki klinac nam je dobacio da je gazda u birtiji preko puta. Nema druge, 'ajd' Pero u birtiju i traži gazdu! I pronađoh ga, čovjek se istog trena diže, otvori radnju i izvadi negdje ispod tezge neku prašnjavu vanjsku gumu. Puhne prašinu s nje, obrisa rukom i slavodobitno pročita dimenziju gume koju sam tražio. Naplati 15 konvertibilnih maraka i ja izađoh van s gumom za koju nisam bio siguran da je bitno mlađa (ako uopće i jest) od one na biciklu koja zbog starosti ne izdrža ovaj put.
Kraj napola srušene stare višekatnice, u čijoj je sobi raslo drvo stabla pedalj promjera, u hladovini parkirali smo se u namjeri improviziranja radionice. Tu je bila i kamena ograda, lijepo niska, na koju je Stjepan odmarao, dok sam ja izvršio operacijski zahvat transplantacije gume.
Inače Mostar je grad koji mi izgleda najrazrušeniji od svih Bosanskih gradova koje sam imao prilike proći i obići. I općenito, ne samo u ovom putovanju. No, isto tako je i najimpresivniji glede novih građevina. Očigledno je da se ulaže veliki trud i veliki novci u obnovu grada. Pored starih, a sada prekrasno obnovljenih zgrada, u tom gradu sam imao prilike vidjeti objekte tako impresivne i tako, nekako u pozitivnom smislu, posebne da takvo što nigdje u Hrvatskoj ne vidjeh. Pa čak Zagrebu.
A kao dodatna posebnost je i to što takvi, poslovno-stambeno-i-što-ti-ja-znam-kakvi-još, objekti iz 22 stoljeća su rame uz rame nekoj ruševini na kojoj se po stupnju razrušenosti vidi da je u tom trenutku dok se vodio, to bio rat do istrebljenja u kojemu riječ milost nije postojala ni u mikroskopskim zrncima.
Pa i sada, u trenutku ovog našeg obilaska grada kada je rat iza nas već dobar niz godina, to međunacionalno rivalstvo se još uvijek osjeti. Sada se ono vidi, između ostalog i, u gradnji vjerskih objekata, pa tako je lijeva obala Neretve krcata minaretima, no zato je uvjerljivo najviša građevina ovog kraja, i obaju obala Neretve, toranj franjevačke crkve i samostana pored nje, inače mjestu našeg večerašnjeg konaka.
Kasnije smo, za vrijeme ručka u gradu, čuli glasine da se muslimani spremaju izgraditi džamiju sa još višim minaretom.
Badava rat, ljudi iz njega nisu izvukli nikakvu pouku.
Ta šetnja i to zujanje po gradu je nekako negativno djelovalo na naše želuce, pa se pojavila glad. Zato smo se ponovo uputili u stari dio grada, kraj starog mosta, da taj problem riješimo dobrim ćevapima. Koji su uistinu takvi bili, a kvalitetu ručka pojačavao je ambijent debele hladovine i kaldrme odmah pedalj od našeg ručka.
Nakon ručka imali smo taman vremena da obiđemo i neku vrstu konkurencije našim domaćinama – franjevcima, kod kojih imamo zakazano prenoćište, Mostarsku katedralu. Crkva izgleda stvarno impresivno, ali me ostavila nekako zbunjenog. Kao ne baš pretjerani ljubitelj nove, moderne, arhitekture sakralnih objekata, podrozljivo, onako sumnjičavo, što se kaže ispod oka, promatram ta nova zdanja. A ovo, koje sada promatram, izgleda mi više kao, Bože mi oprosti, svemirski brod Enerprise, nego kao mjesto za vezu sa Bogom.
(Istini za volju, vezu sa Bogom mogu pronaći bilo gdje, to ovisi o onome unutar mene a ne o onom oko mene).
Prije večere smo, zujajući po gradu postali žedni, pa smo zalutali u neki ogromni, ultra moderan stambeno-poslovni objekt, u kojemu jedva pronađoh trgovinu, višestruko veću iznutra nego mi se to činili izvana, te častih Stjepana i sebe hladnim pivom.
Sada kad se sunce približilo horizontu i kada su sjene postale duuugačke, pronašli smo franjevački samostan, što nije bio nikakav problem obzirom da nam je taj visoki toranj bio orijentir, i dok je Stjepan ostao vani da pravi društvo biciklima, ja sam ušao u prvu prostoriju u kojoj sam čuo glasove, te nakon pozdrava se predstavio. Moj sugovornik je tren zastao, a onda je pozvao svoga kolegu, franjevac isto kao i on, koji nas je odveo do velike, ali stvarno velike, a ovaj put i čiste, vjeronaučne dvorani i pokazujući nam gdje su sanitarije, poželio nam laku noć.
Slijedilo je lagano raspremanje, lagano pripremanje postelje, lagana toaleta u sanitarijama, uglavnom sve lagano da laganije na može biti. Ovakav kraj dana na ovakvim putovanjima, kada mi je i zadnji ovodnevni problem, problem noćenja, riješen, ostaje mi lagano, ali stvarno, lagano guštanje kraja dana, rasterećen od bilo kakve frke, frkice, današnje.
Dok smo mi tako guštali u zadnjim trenucima današnjeg dana, iznenadno se pojavio naš domaćin koji nas je doveo do ove dvorane, noseći nam u ruci štrucu kruha, komad sira gauda od dobrih pola kile i dvije boce jogurta od po pola litre. Uz želju za dobrim tekom, reče nam na odlasku da je sutra ujutro misa u osam. Dok smo mi zbunjeno gledali u neočekivanu večeru naš nam se domaćin, kao vrijedna, ali i samozatajna domaćica, već izgubio sa vida.
Dok smo manji dio nenadane večere jeli (veći dio smo ostavili za sutrašnji doručak), odlučili smo ujutro otići na tu misu. Pored zahvale Bogu na ovom putovanju, krcatom doživljaja i ugodnih emocija, radoznalost nas je vukla da vidimo kako i u kakvom ambijentu se ovdašnji obraćaju Bogu.
Danas prešli biciklom 61 km.
DAN ŠESTI
Slike sa šestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu šestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Ako sam, nakon kišnjenja drugog dana ovog putovanja, rekao da više nismo imali problema sa kišom na putu, to ne znači da ona nije padala dok mi nismo putovali. Tako me tek za trenutak ovu noć par puta budio snažan pljusak, grmljavina i vjetar. No ono zrne svijesti, koje se brinulo za moju egzistenciju, uljuljkano sigurnošću i pouzdanošću, i što je najvažnije suhoćom, mjesta i građevine gdje noćim, nije dozvoljavalo da se zbog, eto, takve „sitnice“ kao što je oluja i prolom oblaka, prekida moj, nadasve blažen, miran i spokojan, san. Tek ujutro kad sam izašao vani, po količini vode i po grančicama i granama sa lišćem, otkinutih noćas sa drveća, shvatio sam koje je sreća blaženo, mirno i spokojno prespavati ovakvo što.
Svakom od nas na duši kako i zašto vjeruje, no, gledajući znakove noćašnje mahnitosti vremena u ovo mirno jutro i imajući na umu svoj, kako već rekoh, blaženi, miran i spokojan san, sam po sebi mi se nameće zaključak da je netko gore noćas na me dobrano pazio i nježno me mazio uklonjenog na mirnu, tihu i nadasve, suhu oazu, dok je vani bilo ovo što je bilo. Zato sam sa osjećajem dodatne, ali velike zahvalnosti nestrpljivo i žurno krenuo do crkve na tu misu.
A ta misa nije bila u crkvi, odnosno u njenom dijelu za to, jer unutrašnjost crkve trenutno proživljava radove na interijeru, pa je misa prebačena u podrumske prostorije franjevačke crkve.
Nakon ulaza u crkvu na glavni ulaz, odmah s desne strane spuštamo se stepenicama od grubog betona, stepeništem koje još nije dobilo bilo kakvu ogradu, pa sam s posebnom pažnjom koračao stepenicu po stepenicu, držeći se više zida, nego ruba ispod kojeg je nešto, ne znam što, ali negdje dolje.
Završavši to s stepenicama, ušli smo u veeeliku podrumsku prostoriju sa uredno poredanim stolicama. Ispred tih stolica na povišenju je bio improviziran, skroman, ali baš zbog toga i emotivno topao (barem sam ga ja takvog doživio) oltar. Svuda oko nas grubi beton, a na svodu, isto tako betonskom, pažnju su plijenili ogromni nosači. Sve to, ta dekoracija od grubog betona i ti ogromni nosači, davali su dojam kao da sam u nekom super-hiper otpornom atomskom skloništu za koje je 500 kilotona ili 9 stupnjeva po Richteru tek ujed komarca.
I opet, kao ranije u Uskoplju ili u Jajcu, dojmio me broj ljudi koji su došli na misu. Nekako ambijentu usprkos, ili baš zbog njega, misa, propovijed, svećenik i ljudi, sve je nekako proteklo u mirnom, nježnom i obzirnom, dostojanstvu. Na kraju sam s mise otišao s osjećajem posebne prosvjećenosti, produhovljenosti. Ambijentu usprkos ili baš zbog njega. Izašao sam iz crkve sređujući misli, namještajući ih tako da mi budu podnošljive i da mi ne remete daljnje putovanje, zaboravljajući i betonski ambijent, i betonske nosače i betonske stepenice.
Nakon što smo uzeli bicikle, pripremljene za put pred nama, parkirali smo ih na istom mjestu kao i sinoć, ispred ulaza u stari dio franjevačkog samostana, da se zahvalimo domaćinima na večeri, noćenju, a i na misi.
Prije nastavka puta imali smo još jedan problem mali, tek problemčić, za riješiti. Memorijska kartica moga fotoaparata bila je puna, puncata, pa je trebalo njem sadržaj istresti u CD disk a nju rasteretiti za bilježenje novih ljepota, dojmova i pogleda. Pronaći neku kompjutersku radnju koja se, osim prodajom, bavi i informatičkim uslugama, je na kraju ispao problem iznad svih očekivanja. Možda zbog toga što je bila subota, točnije njeno jutro, uglavnom nakon dosta zatvorenih i jedne otvorene radne u kojoj nam je ljubazna prodavačica svoju informatičku polupismenost opravdala činjenicom da je ovdje na zamjeni, i to samo danas, uz njenu preporuku, konačno smo pronašli ono što tražimo. Mladić od dvadesetak godina saslušao je moju molbu i učio što sam tražio, mirno, tiho, bez problema i bez naknade. Da umirim svoju savjest, dao sam mu 5 maraka za kavu, zahvalio se i izašao van ozarenog lica zbog riješenog problema (problemčića tek).
Sad je već krajnje vrijeme da se krene. I krenuli smo. Mada sa čestim stajanjem, jer se Mostar sa svojim znamenitostima nije tako lako predavao. Tako smo prošli pored velikog i impresivnog Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača, a prije nego smo se počeli pentrati serpertinama okrenuli smo se i pozdravili toranj katedrale.
Mostar se smjestio na proširenju, polju uz Neretvu, stiješnjen ogoljenim brdima sa svih strana. Obzirom da napuštamo Neretvu, znači da nam ne gine uzbrdica. Koliko dugačka će biti, ne znam, jer ovim putem nisam nikad, ni na koji način, prolazio. Iako se ona oblačnost od jutra pomalo razilazila, pa se koji put, dok smo bili u gradu, i sunce promolilo, nadao sam se da je ostalo nešto viška od one pažnje i dobrote kojom me je Onaj gore darivao prošlu noć, pa da je potroši u oblačno i svježe vrijeme, ali bez vjetra, barem dok savladamo ovu uzbrdicu.
Ostalo je i baš tako ju je potrošio.
Iako smo je očekivali, uzbrdica nas je ipak iznenadila i pojavom i strminom a i oštrim krivinama. Odmah na njenom početku je raskrižje gdje se desno, jasno uzbrdo nastavlja prema Širokom Brijegu i Posušju, a mi smo skrenuli lijevo slijedeći putokaz za Čitluk i (najzad!) Međugorje. Cesta je krivudala cik-cak uzbrdo pružajući nam prekrasne poglede na grad, koji nam je postupno sve više i više tonuo dolje.
Za razliku od ogoljenih okolnih brda, u gradu je bilo dosta zelenila, pa čak i neke vrsti šume. Tako se kraj jedne od njih smjestila katedrala koju se lako uoči zbog svog oblika i oblika svoga tornja.
Jednako tako, ako ne i još više je uočljiv toranj franjevačke crkve koji svojom visinom apsolutno i bez dileme nadvisuje bila kakvo zdanje u Mostaru.
Kad smo zamakli za brdo, nestao nam je Mostar i zanimacija u obliku gledanja dolje na njega. Umjesto pogleda na grad sada smo imali pogled na hercegovački krš i ono malo zelenila na njemu koje se uporno i teško bori za svoje mjesto pod suncem.
Potpuno neočekivano ispred nas je pukao prekrasan pogled na nastavak Mostarskog polja južnije od grada u kome se smjestila ogromni kompleks tvornice aluminija.
Konačno smo se popeli koliko je trebalo, pa je putovanje nastavljeno gore-dolikanjem i prolaskom kroz usputna sela u kojima nije bilo baš mnogo živosti. Okolinom je dominirala borba između sivila kamena i zelenila niske makije, no obradivog zemljišta je bilo vrlo malo. Ovdje je zemlja jako, jako škrta.
Prolazeći kroz jedno od usputnih sela, naišli smo na crkvu, mlađeg doba, poveliku, obzirom na veličinu sela. No, kad smo joj se približili dala nam je vrlo originalno upozorenje.
Oni oblaci koji su sa strpljenjem čekali da se popnemo uzbrdicom po što prijatnijem vremenu, sada su se, kada (veće) uzbrdice više nema, tiho i skromno povukli prepustivši žarkomu hercegovačkom suncu da sav živi svijet na zemlji hercegovačkoj podsjeti da je ipak sredina ljeta.
I uz to žarko hercegovačko sunce, nakon poduže nizbrdice, uletjeli smo u Čitluk, dobrano ugrijani i ožednjeli, pa smo od svih mjesnih znamenitosti tražili debelu hladovinu sa hladim pivom u blizini.
I našli smo je!
Hladovina je bila podebela i povelika tako da smo, osim sebe, i bicikle s njome nagradili.
A u samom mjestu jedino za izdvojiti je zgrada mjesne vijećnice, postarijeg datume izgradnje, ali izgledom dobrostojeće stare dame, kraj koje se smjestio neki betonski kolos kojemu su veličina i upadnost pogledu očigledno bili bitniji od estetike. Barem je meni tako izgledao.
I konačno, Međugorje.
Bilo je kasno poslije podne kad smo ušli u odredište ovog putovanja. Malo smo prozujali mjestom, koje po vrevi ljudi, broju vozila i ogromnim kućama, teško bi bilo selom zvati, a opet nije imalo nekog smislenijeg urbanog štiha, da bi ga gadom nazvali. U stvari to je bilo selo kao sva ona kroz koja smo danas od Mostara prolazili dok se nije dogodilo Ukazanje. Ljudi su počeli stizati u sve većem i većem broju, pa iako je njihova nakana dolaska čisto duhovne prirode, ipak treba tijelo napojiti, nahraniti i zbrinuti. Iz tog razloga počeli su nicati uslužni objekti, sve više i više, pa i sada dok ovuda prolazimo uočljiva je prisutnost građevinskih radova.
Lako je meni, kao prolazniku, sada filozofirati, ništa me ne košta, ali čini mi se da ni prije, a ni sada nema nekog sustavnog plana i programa na nivou mjesta, gdje što i kako sagraditi. Tako da sve to izgleda prigrađeno, pregrađeno, nadograđeno na ono od prije. S druge strane, možda je baš to što ovom mjestu daje neki poseban štih, neku originalnost.
Da sad ne zapitkujem od kuće do kuće, gdje nam je prenoćište, odlučih na velikoj trafici, na koju naiđosmo, zapitati za plan grada. I stvarno ga ima (prvo iznenađenje –manje) i košta dva eura (drugo iznenađenje – bitno veće). Dva eura za papir veličine A3 formata !?
Tren poslije pade mi napamet da će mi taj plan grada Međugorja (mislim grada, jel', hm svašta!) takve veličine i takve cijene biti izvrstan i, nadasve, originalan suvenir na ovaj, hm!, grad.
I kupih ga otvorih i brzo nađoh auto-kamp „Zemo“ te se uputismo njemu.
Kamp nije bio velike, površine, nešto kao, otprilike, nogometno igralište, ali je bio sjenovit znatnom hladovinom i imao je sanitarije koje su, kako sam kasnije uočio, bile sasvim OK. Gazda kampa nije krio oduševljenje prema nama, pogotovo kad je saznao koliko smo put prešli, i to biciklima.
I tako je opet, kao i prethodnih večeri, krenula spora. mirna i opuštena priprema za počinak. Ovaj put je stvar opsežnija, jer je trebalo podizati šator ali se nismo ni najmanje sekirali zbog toga. Još je dosta dana ostalo do noći stignemo sve napraviti i pri tome se još i odmoriti.
Danas prešli biciklom 32 km.
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Međugorje 2005 III dio
Za povratak na drugi dio ove priče, kliknite ovdje.
DAN SEDMI
Slike sa sedmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Opet me je probudilo.
Kiša.
Opet,i ovu noć.
A ne da je padalo, nego je izgledalo kao da mi je šator ispod puknute cijevi glavnog i jedinog Njujorkškog vodovoda. Nos mi je bio tek pedalj od te vodurine što se slijevala slojem od bar dva prsta, niz platno šatora. Svjetlosnim sam mlazom baterijske lampe, onako iz ležeće poze, pregledao unutrašnjost šatora i zadovoljno zaključio da je suha. Još uvijek. Vani, za razliku od prethodne noći, nije grmilo, sijevalo, a ni puhalo. Samo je lijevalo.
Onako bunovan zbog sna u kojeg sam upadao, pa se budio, i opet palio svjetlo, i opet zadovoljan suhoćom interijera, padao u san, potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Izgledalo mi je kao neki psihodelični san, kao košmar, kao da se zaboravilo kad je sve to krenulo a isto tako mu se kraj ne nazire. Stalno sam slušao kišurinu koja neumoljivo i uporno drži stalni ritam, ritam koji mi je, dok sam spavao, stvarao neki mutni, fluidni, riječima neopisivi san, čiji je doživljaj bio u skladu sa mračnim, tamom potopom koji se slijevao niz šator. Onda sam se budio, palio svjetlo i nakon što sam se uvjerio u još uvijek prisutnu suhoću unutrašnjosti, zaklopio oči u potrazi za malo prije prekinutim snom.
Trgnuo sam se iznenađen jarkom svjetlošću, Tren poslije shvatio sam da sam se probudio iz duuugog i duubokog sna bez snova, započet u onom mraku koji je konačno iz šuma vode prešao u pravi, normalni, ovozemaljski noćni mir. Bijah izuzetno zadovoljan, čak i ponosan, mada ne znam na koga (na šator možda!?), kada vidjeh da je iznutra jednako suh kao i sinoć kad sam krenuo na počinak.
Vani nije svuda bilo tako idilično kao u našem šatoru. Po okolnoj ogradi oko kampa ljudi su stavljali da se suši ono što se prošlu noć vodom natopilo, zemlja po kojoj sam hodao cijedila je oko moje patike vodu kao da sam stajao na spužvu punu vode. Najteže su prošli mladi par iz Poljske koji su nakon prodora potopa u svoj šator, po najjačem pljusku otrčali do gazdine kuće kao zadnji pojas za spašavanje u ovom potopu (biće da sam s pravom bio ponosan na svoj šator). Mladi su Poljaci brže bolje trpali mokre stvari u svoj mali auto i žurno otišli sa ovog mjesta, vjerojatno bez ijednog zrnca želje da se, nekad u budućnosti, u njega vrate.
A onda sam se shvatio.
Shvatio sam da Onom gore, koji je imao pregršt pažnje i dobrote, kojom me je darivao prošlu noć i za čiji višak sam se nadao da će biti dostatan pri penjanju iz Mostara, te pažnje i dobrote prema meni, odnosno nama, imao iznad svih očekivanja, pa nas je ostavio suhe pri noćašnjem potopu. Osjetio sam toliki stupanj ganutosti koji je tren poslije prešao u obavezu, dužnost koju trebam, ne znam kako, ne znam prema kome, ispuniti, da sam ozaren, nasmiješen, optimističan, spreman, otvoren i, na neki način, osnažen krenuo u ovaj današnji dan.
A za razliku od burne noći, i taj dan je izgledao u skladu s trenutnim stanjem u mojoj duši. Sunce se veselo probijalo između oblaka koji su postajali sve tanji i sve bljeđi, tako da je pogled u nebo davao čvrstu pouzdanost u vjeri suhog i lijepog dana koji je pred nama.
U tom danu, koji je pred nama, imali smo u nakani, popeti se na brdo ukazanja, posjetiti crkvu i prisustvovati misi u njoj, a na kraju, ako nam se bude dalo, popeti se na brdo Križevac.
Pa da krenem redom.
Nakon doručka obukli smo se u misnu odoru, pozdravili bicikle, dajući im danas slobodan dan da mogu zasluženo dremuckati, a mi se uputili uskom, pješačkom stazom preko njive koja je bila neka vrst prečice prema crkvi. Imali smo dosta vremena do mise, pa smo se uputili ka tom brdu, prvo nekim uskim ulicama, a potom uzbrdo poširokom stazom. Iz crvenice na stazi je izvirivalo sivo kamenje, ponekoje sa oštrim rubovima, tako da je bilo dosta grbavo za hodanje. Staza nije nikako mogla sakriti da je njome prošlo mnogo, mnogo, mnogo mogu, od kojih su, nerijetko, neke i bose (!).
Na mjestu ukazanja, pored ostalih križeva, je Bogorodičin kip kao centralno mjesto na koje za zaustavljaju hodočasnici i, svako u svojoj, kontemplaciji ostvaruju mir svojoj duši ostvarujući svoj hodočasnički cilj. Zato je pored, ponekad i, većeg broja ljudi, ispred kipa dostojanstvena tišina u kojoj se vrlo malo i vrlo tiho priča, a i sve ostale pokrete ljudi čine polako i pažljivo sve u nastojanju da se taj duhovni mir ne remeti.
Ovi mi nije prvi put da sam na ovom mjestu, mada je prvi na ovaj način, pa svaki put budem pod dojmom broja ljudi, koji je stvarno impresivan, prava rijeka ljudi, njihovom odlučnošću, ali možda najviše strpljivošću, upornošću, i na kraju nekim njihovim unutarnjem mirom i blagošću. Tu si i najokorjeli ateisti najtanji u svojemu uvjerenju.
Nakon što sam se molitvom obratio Bogorodici, okrenu sam se ovozemaljskim prilikama i pogledao dolinu ispred sebe sa mjestom i crkvom.
Po povratku s brda ušli smo u crkvu. Iako je do početka mise bilo još oho-ho vremena, u crvi je bilo podosta ljudi koji su strpljivo i skrušeno, bez ikakve ljutnje i nervoze, stajali u redu za ispovijed.
Još jednom napominjem, jako me je dojmio mir, strpljivost i skrušenost uz potpuni izostanak nervoze ni agresije bilo kakvog, i najmanjeg oblika, kod ljudi-hodočasnika, iako je na nekim mjestima i u nekim trenucima gužva bila povelika.
Nakon što smo i mi izabrali neki od redova, stali smo i s mirom i strpljivo čekali svojih pet minuta u kontemplaciji sami s sobom. Kad je došao i moj red, svećeniku sam s druge strane rešetke rekao da sam iz gušta i zadovoljstva, a ne uz muku i trpljenje (mada je bilo i toga) na ovo hodočašće došao biciklom. Da li sada sebe mogu zvati hodočasnikom!? A on mi je začuđen i iznenađen mojom dvojbom, rekao da drugi dolaze klimatiziranim autobusima ili automobilima, pa sebe nedvojbeno smatraju pravim hodočasnicima, pa zašto ne bih i ja to bio, koji sam za put do ovog mjesta odvojio bitno više muke, odricanja i trpljenja nego oni!
Pa dobro, ako on tako kaže neka tako i bude.
Sama crkva, iako novijeg datuma, građena je u tradicionalnom stilu, nije neka izuzetna ljepotica, ali mi je ipak izazvala izvjesne simpatije. Ono što me je kod nje posebno impresioniralo je izuzetno kvalitetno riješena klimatizacija u njoj. Kao uđem u nju, iz vanjske vrućine, osjetim ugodnu svježinu hlada, ali bez neugodnog strujanja ledenog zraka, kako većinom bude u velikim klimatiziranim prostorima.
Nakon mise uslijedilo je kupovanje suvenira i razglednica koje moramo razaslati onim kojima se želimo pohvaliti gdje smo bili. Vratili smo se u kamp i uzeli si odmor izvadivši karimate/podmetače i naslonivši ih na zidanu ogradu, improvizirali raskošnu dnevnu sobu gdje smo pisali razglednice, čitali lokalne novine ili jednostavno odmarali.
Kad nam je odmor dosadio,odlučili smo se popeti na znatno više brdo Križevac. Na njemu su, kako sam čuo priču, mještani sagradili veliki križ ne bi li umilostivili Boga da poštedi mjesto i okolinu od grada (leda), koji je nekako učestalio tog vremena. I stvarno, bar tko ljudi pričaju, nakon postavljanja križa na brdo, tuče više nije bilo. Sam križ se vidio iz bilo kojeg mjesta doline u kojoj je Međugorje, pa jednostavno izaziva da se dođe do njega. Do vrha brda treba proći stazu širine metar i pol, dosta strmu i dosta neravnu, jer iz zemlje proviruju stijene dosta grbave a česti i dosta oštre. Tom strmom, neravnom i često problematičnom stazom, (zbog oštrih stijena) penjali smo se dobrih 40-tak minuta dok, zadihani, nismo konačno došli do vrha sa križem.
Uz svo poštovanje prema križu, daleko mi je više dojmio pogled s vrha na okolicu. Okrečući se za puni krug, svuda je pucao pogled na okolicu tako da smo zadivljeni gledali u daljinu puno duže nego smo to prvobitno planirali
U povratku kad smo se spustili u mjesto, na početku staze kojom smo se vratili, naslonjenu na stijenu, vidjeli smo nosaljku kojom četvorica mogu, ako hoće, nositi petog ili petu, do križa.
Vraćajući se u kamp, zadovoljni s današnjim obilascima, polako smo, onako s noge na nogu, šetali i usput vidjeli virnicu kivija i stablo, još zelenog, šipka.
Sunce je već bilo nisko, mi dobrano umorni prošlim danom, iako nismo vozili. Ali smo bili i više nego zadovoljni. Pored Brda ukazanja i mise u crkvi, što je bila i jedna od osnovnih svrha ovog putovanja, posebno me je dojmilo penjanje na brdo Križevac i pogledi s njega. Možda i za to što je bilo neočekivano, nešto kao dodatni bonus na koji se ne računa.
Danas prešli biciklom 0 km.
DAN OSMI
Slike s osmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu osmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Konačno noć kakva treba biti. Mirna tiha, obzirna prema našim snovima. Probudio sam se sa ugodnim protezanjem kojeg je pratio osjećaj spavanja stotinu godina i sa osjećajem maksimalne, najugodnije ispavanosti i naspavanosti. Taj osjećaj je pojačan sunčanim, ugodnim, svježim jutrom, svijetlim vedrim i optimističnim, tako da sam sa maksimalnim guštom, voljom i entuzijazmom pristupio spremanju i pakiranju, nestrpljiv u želji da krenemo dalje. Eto, što se vožnje tiče, jučer smo odmarali i odmorili, a danas možemo dalje.
Na izlasku iz kampa otišao sam do gazde da podmirim račun, na što mi je od odgovorio da ne moram ništa platiti. Ovakvi gosti, kao što smo nas dvojica bili, su mu rijetki i posebno simpatični, pa ako mi i nešto dugujemo, to je da opet, negdje u budućnosti, navratimo do njegovog kampa na isti ovakav način.
Više ozaren njegovom gestom nego spoznajom o nepotrošenim novcima, vratio sam se Stjepanu, i rekavši mu da danas imamo besplatni ručak, krenuli smo, konačno,dalje.
Na izlasku iz Međugorja pri prolasku pored nekog od prodajnih centara zastali smo radi logistike, te nakon što smo kupili hranu i piće, odlučili smo, u ovoj ugodnoj jutarnjoj hladovini, doručkovati. Doručak je bio točno preko puta tog prodajnog centra, smještenog u, rekao bih čak i, lijepu građevinu.
Moram napomenuti da sam ugodno impresioniram arhitektonskim smislom za lijepo ovdje u Hercegovini. Ne tako rijetko, da ne kažem počesto, u zarasloj smo Hercegovačkoj makiji, u moru škrte zemlje, stijenja i kamenja, ugledali neku arhitektonsku ljepoticu koja nekako nije u skladu s okolinom i čiju ljepotu takva okolina još više naglašava. Kao da je neki pogon iz najrazvijenijeg dijela Njemačke, zabunom teleportiran, ili greškom pri transportu ispao, završio ovdje u ovoj pustoši.
Put, širok, dobrog asfalta, nikakvog prometa, blago je gore-dolikao, uglavnom bespućem škrtog Hercegovačkog okoliša, mješavine sivog kamenja, crvene zemlje i zelenog raslinja, koje ostaje zakržljano na metarskoj visini, tek rijetki od njega dožive preobrazbu u drveće . Taj put nas je vodio do Ljubuškog, nakon kojeg produžujemo prema Imotskom, u čijoj je blizini moja rodbina kod koje bi završili današnje putovanje.
Pred Ljubuškim, na brdu s desne strane našeg puta, vidjeli su se ostaci stare utvrde, koja veće vjekovima bdije i pazi na žitelje ispod sebe, vjerojatno se nijemo čudeći zdanjima koje ljudi grade, pogotovo zadnjih par desetaka godina.
Jedno od tih zdanja je i zgrada firme Agram u gradu, sva od plemenitog mramora, ili čega već, na kojoj se diči potpis firme koja ju je izgradila. Ostaje mi dilema da li je zdanje dojmi svojom ljepotom i dostojanstvom ili svojom rasipničkom prezentacijom moći i bogatstva.
Da li sad pod dojmom navedenog zdanja ili ne, uglavnom u gradu nismo vidjeli ništa zanimljivog, već smo nastavili put putovat dalje. A možda nas je sunce, koje je konačno otjeralo i najmanje oblačiće negdje daleko, pa sada svojski pokušava nadoknaditi negrijanje prošlih dana, potjeralo iz ovog uzavrelog grada podsjetivši nas da je pred nama dosta kilometara, pa i brdovitih, a vrućina je pažnje i poštovanja vrijedna.
Nastavak puta ide blago uzbrdo dolinom rijeke Tihanjine koju ne vidimo, ali koja se osjeća, u prvom redu bezobzirnom razmetanjem pitke vode koja curi po lubenicama uz put, mameći tako putnike u uzavrelim limenim ljubimcima da koju kupe i tako se osvježe prirodno rashlađenim voćem. I mi u prolazu počesto zastajkujemo uzimajući koji kapljicu hladne tekućine rashladivši si i dušu i tijelo.
U želji da se maknemo sa glavne ceste i prometa na njoj, skrenuli smo desno na sporednu cestu koja nas je nakon uspona dovela do nizbrdice. Da li zbog žarkog sunca ili zbog nerealnog očekivanja o veličini brda, uglavnom uzbrdica se razvukla iznad svih, najcrnjih, očekivanja, pa smo nizbrdicu dočekali kao slamku spasa u zadnji čas. Još kad smo pred mjestom Drinovci ugledali samoposlugom sa hladovinom u koju su nas mamile raskošne stolice, nismo mogli odoljeti, već smo stali na pauzu. Pauza se razvukla u dugački odmor u kojemu smo dokono uživali u hladnom pivu, ugodnoj hladovini i udobnim sjedalicama. Moram odati priznanje trgovčevoj domišljatosti za ove stolice, jer smo se gadnom mukom, teška srca, od njih odvojili „one“ dijelove tijela, te izašavši na žarko sunce, iznenađeni njegovom žarkošću, nastavili put.
Spustili smo se u Hercegovački dio Imotskog polja, i blagim gore-dolikanjem došli do graničnog mjesta Sovići, gdje smo se, prešavši granicu, ponovo, nakon sedam dana izbivanja, našli u Hrvatskoj. Odmah smo se obojica mašili za mobitele da se svojim životnim suputnicama javimo da smo ponovo u lijepoj našoj.
Bili smo blizu našeg današnjeg cilja, takorekući zadnjih stotinu metara, ali mi je tijelo, zajedno sa duhom počeo opasno posustajati.
Razlog tomu je mačlice bio i zbog sunca koje je bljuvalo vrućinu neštedimice, tako da mi se čini da, u ovo vrelo kasno poslijepodne, na cesti nema nikoga osim dva manijakalna biciklista koji kao da su nenadano zalutali u ovo pećnicu.
Razlog tomu je malčice i moje pretjerivanje sa hladnim pivom, jer sam kasno shvatio da je broj prijeđenih kilometara između dva piva premali da bi potrošio alkohol, a s druge strane potreba tijela za tekućinom prevelika da bi strpljivo čekalo a to. Posljedica toga su svjetlaci koji su mi počeli svjetlucati ispred očiju i neka ravnodušna lijenost. Dok sam vozio, da mi je stati, dok sam stajao, da mi je sjesti, dok sam sjeo, da mi je leći…Shvatio sam, kasno na moju žalost, da sam se blago nacvrcao i da kao dobroćudni, stari, pripiti pijanac, težim ka horizontali.
Razlog tomu je malčice i u činjenici da je do kraja današnjeg puta ostalo tek desetak kilometara, ali kakvih. Imali smo prvo kilometar i pol uzbrdicu, napominjem u četiri poslijepodne, bez daška vjetra sa trideset i sto stupnjeva u hladu, pa toliko od prilike nizbrdice ('ajd' bar nešto dobro) pa kilometar ravnoga preko polja i na kraju skoro kilometar prtene ceste suludoga uspona.
Kad sve ove malčice-razloge zbrojim dobijem jedan poveliki uzrok koji je razvukao ovih desetak kilometara na toliku cifru sati, da me je, i sada, nakon 5 godina, dok ovo pišem, stid priznati koliko je to bilo.
U toku cijelog ovog putovanja nisam imao iscrpljeniji osjećaj na kraju dana kao i danas. Ali ipak smo uspjeli, i već nakon sat vremena debele hladovine kod mojih rodbine i hladnog tuširanja vratili smo se na naš stari dobri nivo, bez ikakvih zamjetnih posljedica.
Danas prešli biciklom 61 km.
DAN DEVETI
Slike s devetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu devetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon sedam noći, konačno spavanje u krevetu. Razvukli smo ga maksimalno, s guštom. Pa i kad smo ustali, nastavili smo sve radnje i kretnje činiti usporeno, nježno i blago, bez žurbe. Nakon doručka i čavrljanja sa domaćinima, ljenčarenje nam je dodijalo, pa smo odlučili biciklima, rasterećenom od prtljage obići Imotski i njegova jezera.
Imotski je grad smješten na strmoj padni iznad Imotskog polja, da bi tako ostavio što više dragocjenog tla u polju za poljoprivredu, jer je u ovim krajevima svaki kvadratni pedalj plodne zemlje zlata vrijedan. Pa ako je još prisutna i voda za navodnjavanje onda to zlato postaje deset puta vrednije. A u Imotskom polju vrijednost plodne zemlje povećava rijeka Vrljika, kristalno čista i hladna kao zmija.
Zbog navedenog Imotski je grad sa kućama iznad kuća. Čovjek se dobrano umori i oznoji, naročito po ovakvoj žezi, dok ga, barem malčice, obiđe.
Po nekim čudnim i zapletenim rodbinskim vezama, preko moje bake s mamine strane, čije je djevojačko prezime bilo Ujević, ja sam ispao neki daleki rođak velikog pjesnika Tina. Eto, da i ja imam nekog od poznatih u rodbini i da se s njime mogu dičiti.
Da nije već spomenute žege, više bih uživao u nekoj vrsti Imotskog korza, fino popločanog glatkim kamenim pločama. Ovako, čim bi čovjek stao, odmah bi tražio hlad, kao u ovom slučaju Stjepan dok sam se ja borio sa kompozicijom fotografije.
Na istočnom rubu grada u golemoj rupetini smjestilo se Modro jezero. Do njega se lijepom stazom može doći i uživati u kupanju kristalno čiste, modre vode, što sam i predložio Stjepanu. No, kad je vidio koliko ima do jezera odbio je opravdavajući se vrućinom. Ostalo mi je foto aparatom zabilježiti rupetinu i jezero u njoj. Priznajem Stjepanu za pravo, lijepo bi se bilo spustiti dolje lijepo bi se bilo i okupati ali vratiti se nazad, po ovoj vrućini, ne bi bilo baš lijepo.
Kilometar i pol zapadnije od Modrog jezera je druga, veća rupetina u kojoj sa smjestilo Crveno jezero. Iako se imenom drugačije zove, voda u Crvenom jezeru je – plava. Crvena je okomita litica iza jezera najveća koju sam ikad vidio. Čistih 250 metara okomice.
Za razliku od Modrog, do vode Crvenog jezera nema puta, tako da nam samo ostaje promatrati ga s visine iza kamenom ograđene ograde.
Još od dječačkih dana, dok sam s roditeljima dolazio u ovaj kraj i na ovo mjesto, pokušavam pobiti tvrdnju domaćina da se, s ovog mjesta odakle se promatra jezero, ne može u vodu baciti kamen. Iako to izgleda suprotno, kad se baci kamen ima se osjećaj da ga voda „tjera“ od sebe i da nekako svoju putanju usmjeri ispod nas. Bilo kao bilo, niti sam ja do sada uspio baciti kamen u jezero, niti sam vidio da je to bilo tko učinio.
Okrenuvši leđa Crvenom jezeru pred sobom smo superiorno, onako s visine, promatrali Imotsko polje, a preko puta njega prtenu cestu do Perića briga kojom smo završavali jučerašnje putovanje dolaskom kod moje rodbine koja se smjestila baš na tom brdu.
Vratili smo se do grada i u hladovini ispred Imoćanske crkve odmorili i predahnuli. Crkva, tipična dalmatinska, kamena, klasična, ali i simpatična, dostojanstvena, nijemim svjedokom prošlih vremena u kojima se svašta lijepo i ružno događalo. Samo kad bi mogla pričati.
Nakon odmora spustili smo se u polje i skrenuli na zapad prateći putokaz za Proložac Donji, udaljen nekih 5-6 km od tog raskrižja.
Otprilike na pola tog puta, uz cestu se nalazi izvor, ili kako ga ovdje zovu, vrilo Vrljike. Kad se spustite do vode vidite omanje jezero na čijoj se površini uočava gibanje tekućine kao da će provrijati (odatle i ime Vrilo), a uz to gibanje, iz tekućine stalno izlaze mjehurići zraka. Te mjehuriće, ako imate dovoljno strpljenja, možete pratiti skroz od početka njihovog izlaska iz dna te njihov put prema površini kroz kristalno čistu i prozirnu vodu. Voda je hladna, taman koliko treba, žeđ gasi kao hladno pivo, prava blagodat i Božji dar u ovim vrelim ljetnim danima.
Ono što se ima vidjeti u samom Prološcu Donjem je most preko riječice Suvaje. Kroz obližnji klanac voda dolazi sa planina iz Hercegovine i bude obilnih količina, naročito u proljeće kada se tope snjegovi na tim planinama. Ljeti zna biti u znaku svog imena ako je ljeto dovoljno suho. A ako je ovakvo kao ove godine, u njenom toku i dalje žubori voda.
Uz most su mještani sagradili drvenu kolibu u koju stave kipove ljudske veličine te naprave zgodnu dekoraciju Božićnih jaslica u Božićno vrijeme.
Uzvodno od mosta, iznad klanca su ostaci stare tvrđave građene još u doba dok su ovim krajevima vladale Osmanlije.
Nakon prelaska mosta, cestu smo ostavili da se sama penje uz brdo, a mi smo skrenuli lijevo i nakon par stotina metara, na kraju prtenim putem, došli do trećega od Imoćanskih jezera. Istini za volju, bili bi jako dobre volje i izuzetno daražljivi kad bi ovo jezero jezerom nazvali. Prije bi bilo kao neka bara ili kao nekakvo blato, pa se tako i zove - Prološko blato.
A opet s druge strane malo bi i pretjerali, jer je voda u tom jezeru dosta čista i prozirna, ako je netko ne uzmuti. Svoje ime jezero je dobilo zbog prilaza vodi od strane polja, pa da bi se došlo do nje treba se dobrano ublatiti prolaskom kroz blato. Na drugim, nepristupačnim i stjenovitim, prilazima jezeru voda održava dostojanstveni stupanj modre prozirnosti, vjekovima već uvrijeđena od strane ljudi koji su je blatom prozvali. Pa makar to blato bilo i Prološko.
Nekakvim kozjim stazama, samo njima znanim, do tih stijena se dovuku, dopuzaju, dopentraju ili jednostavno dođu, ribiči koji zabacivši svoje udice u kristalno plavetnilo vode utonu u svoj kontemplativni mir, samo njima znan. Taj njihov mir je posebno ugodan zbog činjenice da oko vode nema nikakve prometnice, da se ni očima ni ušima ne nazire nikakva prisutnost čovjeka u bilo kojem obliku, pa je već samo po sebi ova voda okružena nekom tišinom i mirom pri kojemu i satovi ne rade u strahu remećenja tog mira i te tišine, pa se kaže da je i vrijeme stalo. Pravi prirodni antidepresiv.
Tako je na kraju i ovo blato našlo svoj smisao, svoju svrhu i svoje poklonike.
Slijedilo je povratak našim današnjim domaćinima i poslije podnevni odmor uz veselo čavrljanje u hladovini.
Danas prešli biciklom 30 km.
DAN ZADNJI
Slike sa zadnjeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu zadnjeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Već u sedam sati ujutro, pozdravivši se sa domaćinima i zahvalivši im na gostoprimstvu, krenuli smo na put. Prognoza vremena za današnji dan je bila „sunčano i vrlo toplo“, pa smo željeli uhvatiti jutarnje svježine što je moguće više. Barem za prvo od brda koje danas moramo prijeći. A to prvo brdo je penjanje iz Imotskog polja u dužini od dobrih 12 km. Dobro, istini za volju, od tih kilometara ima nešto sitno i ravnoga a nešto, još sitnije, i malčice nizbrdoga, no u svakom slučaju slijedi nam nekih 450 metara visinske razlike.
Današnji cilj nam je bio 100-njak km udaljeni Split u kojemu bi, ako stignemo, trebali uhvatiti noćni autobus za Požegu.
Čim smo krenuli uzbrdo, počinjalo je biti vruće, ali još uvijek podnošljivo. Sa desne strane smo promatrali Imotsko polje koje je postupno sve više i više tonulo dolje u odnosu na nas.
Jedan kratki odmor smo napravili u hladovini ispred mjesta slikovitog imena Berinovac. Bilo bi zanimljivo pogrebati po povijesti ovog mjesta, pa pronaći je li ta jedna riječ u imenu mjesta krenula u paru kao dvije riječi. No pritisnuti toplinom sunca, ostavili smo ta povijesna istraživanja za neka druga vremena.
Nešto prije prijevoja imali smo zadnju priliku za pogled na Imotsko polje i na jezero Prološko blato, jučer posjećeno s naše strane. Tek ovako s visine gledano, dobije se stvarni dojam o veličini površine koju jezero obuhvaća. Mještani kažu da je ove godine veće nego inače zbog kišovitog, ovogodišnjeg ljeta.
Nakon prijevoja slijedi duga, blago krivudava nizbrdica, blagog pada i sve u svemu, puna neke blagosti prema nama biciklistima, da nam maksimalno moguće ublaži muke preživljene pri penjanju iz Imotskog polja. Krivine dovoljno blage, širina ceste više nego dovoljna, promet ovog jutra nikakav, tako da se bez kočenja možemo prepustiti uživanju pri čarlijanju vjetra oko nas.
Zaustavljamo se tek na tren da se zabilježim u društvu stećaka koji su tu tko zna od kada.
U Lovreču nailazimo na veliku crkvu iz raskrižja na kojemu skrećemo lijevo prema Splitu. Nakon skretanja zaustavljamo se u hladovini trgovine gdje hladnom pijačom hladimo i dušu i tijelo.
Ne, ovaj put nije pivo. Povučen preključerašnjim iskustvom pretjerivanja u konzumaciji tog pića, prešao sam na nešto manje opasno. A to je bio sok od crvene naranče. Hladan i ne gaziran. Još uvijek si ne mogu objasniti oduševljenost tolikog stupnja tim sintetičkim pićem upitne prirodnosti, no meni je prijao (skoro) kao hladno pivo. I dan-danas kada gucnem to piće istog trena budem u mislima preseljen u žarko ljeto 2005 negdje između Imotskog i Splita.
Kad smo u Cisti Provo skrenuli lijevo i prošli par gore-dolikanja, dolje ispred nas se prosuo vidik na dolinu u kojoj je Cetina prokopala svoj kanjon.
Slijedilo je prekrasno, krivudavo spuštanje u Šestanovac, dugačko dobra 3 kilometra. Kod tog spuštanja Stjepan se sjetio da snimam sve i svašta sam ne nas na biciklima. Zato smo improvizirali jednu foto radionicu u kojoj je jedan dočekivao drugoga dok se ovaj spuštao biciklom i snimao ga u „spontanoj“ pozi vožnje biciklom.
U Zadvarju je slijedio obavezni obilazak slapa Gubavica, kojeg je Cetina pravila u dubini svog kanjona.
Slap Gubavica u Zadvarju – zumiran
Na izlasku iz Zadvarja proći a ne zaustaviti se na vidikovcu bio bi neoprostivi grijeh. Zato smo se zaustavili, u prvobitnoj nakani da to bude tek tren-dva, a razvuklo se na dobrih pola sata. Jednostavno kao očarani smo pogledom skenirali okolicu promatrajući dolinu Cetine u koju je ušla nakon prolaska hidrocentrale Zakućac građene još u vrijeme dok su ovim područjem prolazili Austro-Ugari, a koja još i danas vrši svoju funkciju.
U nastavku puta jedno vrijeme nam je društvo pravio dvostruki branik tek pedalj udaljen od našeg desnog lakta, koji nas je (branik, a ne lakat), na neki način, odvajao od stjenovitog ponora s druge njegove strane.
Onda je počeo pakao.
Sunce je odvrnulo termostat ma maksimum, valjda u želji da nam se što dublje usadi u pamćenje. Cesta je krenula uzbrdo, što je bio početak prijevoja Dupci. Promet je iznenada živnuo tako da pored krivudave ceste i uzbrdice, posebnu smo pažnju morali posvetiti nervoznim vozačima. Počeo sam se znojiti kao u sauni. Dok je sunce odozgo pržilo, priželjkivao sam neki povjetarac, a kad je povjetarac puhnuo, digao je vreli zrak s tla i sa stijenja otežan suhim mirisom, tako da sam panično povlačio svoju želju za povjetarcem i priznavao da je grijanje sunca lakše podnošljivo. Uspon nije bio dugačak, možda tek kilometar, ali okolnosti su ga činile višestruko dužim. Spas se pojavio u mjestu Gornja Brela kroz koje je cesta prolazila, te i dvorištu jedne od kuća ugledah domaćina kako vodom iz plastičnog crijeva zaljeva vrt. Zaustavih se u škrtom hladu, i dok se Stjepan zadovoljio hladovinom, ja sam domaćima zamolio malo blagodati hladne vode da se napojim, umijem i osvježim. Ovo osvježenje me je vratio među žive, pa sam ostatak puta prešao stoički trpeći vrućinu. Čak mi se vratila želja za promatranjem, nadasve vrlo interesantnog i zanimljivog, okoliša.
Interesantnost i zanimljivost okoliša kulminirala je dolaskom na prijevoj, koji je bio u obliku kratkog procijepa u brdu. Pred nama je pukao fantastični pogled na more 300 metara ispod nas, na Jadransku magistralu ispod nas, koja nastavlja prema Makarskoj, kao i naš smjer te magistrale prema Omišu i Splitu.
Do magistrale se trebamo spustiti prolazeći kroz jednu oštru lakat krivinu, čiji je osjećaj oštrine pojačan gustim, jako gustim prometom. Osjećaj gustoće prometa baš zbog krivine je višestruko pojačan, jer vozila iz oba smjera moraju dobrano smanjiti brzinu vožnje, tek desetak kilometara na sat, čime se trenutno napravi prometni čep u obliku kolone.
Spustivši se do magistrale, glatko smo klizili blagom nizbrdicom, vozila su zujala oko nas, no mjesta je bilo dovoljno za sve pa vožnju nisam tako traumatično proživljavao kao na „onoj“ krivini.
Maksimalno oduševljen egzotičnom okolinom, laganom vožnjom nizbrdicom, maknuo sam iz sjećanja „onu“ krivinu i prepustio se sladostrasnim užicima. Ogromno ogoljeno brdo, na čijem obronku se provlači cesta u obliku zmije ili plavetnilo mora tamo dolje, ne znam što mi je ljepše za gledati. Ili možda sve to zajedno, kad bi se moglo nekako objelodaniti, zaokružiti u zajedničku cjelinu, što, ustvari i jest.
Bila bi prava grehota ovo proći tek-tako, pa smo na prvom proširenju/odmaralištu stali, tek koju stotinu metara nakon izlaska na magistralu. Okrenu sam se nazad i aparatom snimio raskrižje, koje smo upravo prošli, kao i prilaznu cestu kojom smo došli, sa „onom“ krivinom.
Gledajući ovaj prijevoj s druge strane ili iz drugog pogleda, i dalje mi izgleda impresivan i oku ugodan.
Pustivši da mi se pogled kotrlja niz vrlo strmu padinu, zaustavljam ga na moru na kojemu se muvaju neki čamci ili brodice, vjerojatno u potrazi za kakvom egzotičnom plažom skrivenoj od kopnenog prilaza.
Ljudi zaustavljaju svoje aute, izlaze iz njih i opčinjeni, šuteći promatraju prizor. Kao da bi koja glasna riječ rasplinula ovu prekrasnu ljepotu. Prekrasnu ljepotu, kažem, mada, kad bi me netko pitao „što ti je tu lijepo!?“, tren bi zastao, zaprepašten nedostatkom riječi kojima bi to objasnio, da bi zatim shvatio da nemam rječitog odgovora na to pitanje. Zato bi svoje oduševljenje, kao i dostojanstvo, spasio rezigniranim komentarom „ ako ne vidiš sam, ne vrijedi ti objašnjavati!“.
Cesta se približila moru na desetak metara udaljenosti i par metara iznad njega, pa sam sa žaljenjem shvatio da nizbrdice nema više. Bilo je rano poslije podne, vrućina je bila žestoka, pa smo našli skromnu hladovinu kraj mora i stali da malo odmorimo. Što smo se duže odmarali, to nam je glad rasla, pa smo se složili da je vrijeme ručku. Za vrijeme ručka, gledali smo kupače, mlađe i starije, punije i manje pune i sve ostale, pa nam se javila želje za kupanjem. Pa smo se okupali u moru (pa i to je neka fora, zar ne!?).
Dobro odmoreni, nahranjeni, i morem osvježeni, nastavili smo put do obližnjeg Omiša. Na ulazu u gad, tik uz magistralu, jedan čovjek je strpljivo, ali i uporno gradio prekrasni drveni brod. Brod sam za sebe bio je prekrasan prizor, no sa čovjekom u godinama koji polako, nježno, strpljivo i obzirno radi na njemu, ne obazirući se na mahnitu gužvu i žurbu na magistrali, od njega udaljenu tek koji metar, prizor poprima sasvim drugačiji, viši, dostojanstveniji nivo.
Da li je to od istog, već spomenutog, brodograditelja ili nije, tek par desetaka metara iza, kostur drvene barke pred ulazom u Omiš strpljivo čeka na dovršenje.
Omiš je bio i ostao grad kroz čiji centar prolazi sve što od sjevera uz more ide prema jugu i obratno. Putna brzina vozila magistralom se dobrano smanji pri prolasku kroz grad, a tu brzinu još dodatno smanjuju semafori, tako da se cijelog ljeta kolona vozila u oba smjera, polako, nestrpljivo i nervozno provlači gradom.
Omiš će takav grad ostati još dugo vremena, jer za neku suvislu obilaznicu jednostavno nema mjesta. Grad se stisnuo uz stjenovito brdo na ušću Cetine u more, a ta rijeka, da bi došla do mora, morala je u kamenitom brdu probiti duboki i strmi klanac.
Iako sam u Omišu bio više puta, svaki put me sve više i više to ušće Cetine i taj klanac oduševi da se i sam čudim što je tomu uzrok. Mislim, znam kako to izgleda, vidio sam već više puta, pa ipak… Možda je to zato što u sjećanje spremamo tek blijedu, neodređenu, mutnu sliku uskraćenu za one sitne, ali važne, možda i najvažnije, detalje, pa kada ponovimo prizor pred sobom, ti detalji izoštre sliku, pa tek tada spoznamo koliko smo malo i mutno zapamtili.
Bilo kako bilo, uvjerio sam Stjepana da malčice skrenemo sa našeg puta, tek kojih stotinu metara, i da barem prođemo na drugu, kontinentalnu, stranu klanca. Sa obe strane klanca su usječene ceste između Cetine i okomitih litica. Jedna, ona nama preko puta, vodi uzvodno dolinom Cetine, a nakon penjanja u brda s njome se može doći do
Zadvarja.
Cesta s druge strane klanca, ova na kojoj smo i mi trenutno, vodi u zaleđe Omiša, gdje se između ostalog smjestili pogoni hidrocentrale Zakučac, a jedan odvojak se penje uzbrdo do 6 kilometara udaljenog mjesta Gata do kojeg, da bi došla, mora proći kroz sivilo kamenog brda.
Koga to zanima detaljnije o navedenim cestama Cetinskog i Omiškog kraja i njihovoj egzotici, može vidjeti u putopisu „Imotski – Omiš 2010“.
Slijedećih 20-tak kilometara do Splita smo većim dijelom prošli gustim prometom na Jadranskoj magistrali, da bi u mjestu Stobreč skrenuli lijevo i nakon mjesta nastavili uskom, ali asfaltiranom cestom lokalnog karaktera. Razlog tomu je da se konačno maknemo od gustog prometa na magistrali koja je u ovom mjestu dobila oblik prave auto-ceste sa dvije odvojene trake u svakom smjeru.
Uživali smo u tišini kasnog poslijepodneva, tišini nastaloj zbog potpunog izostanka prometa, nakon gužve na magistrali, nama tako neobične. Tek kad se maknem iz gužve, u nastaloj tišini uočim, primijetim na sebi koliko sam, na neki čudan način, navikao na gužvu prometa, tako da mi mentalni sklop potiskuje gužvu kao nebitnu, kao neki filtar šuma, te izoštrava ono lijepo i zanimljivo, duhu mome bitno i važno. Pa kada te prometne gužve, tog šuma nestane, uočim ljepotu tišine koja se stopi s ljepotom okoline i još je više pojačava, čini kontrastnom. Ipak potiskivanje gužve i buke košta jer oštećuje, kvari, smanjuje ono lijepo u prizoru.
Nakon krivudave i uske gore-dolje ceste, došli smo u prva predgrađa Splita, koje je ovdje činio hotel Zagreb. Spustivši se kraj njega do mora, cesta je nastavila krivudati tik uz more, točnije uz plaže krcate mladim i lijepim, kao i onim drugim tijelima. Za trenutak sam poželio da se i ja utopim u more, i ono pravo, modro, a i ono figurativno, more već navedenih tjelesa, no neizvjesnost večerašnjeg nauma me natjerala da se suzdržim od navedenog poriva.
A taj večerašnji naum nam je bio da uhvatimo Požeški autobus u 21 sat te da sutra ujutro osvanemo u našem gradu is kojeg smo i krenuli na ovaj put. Taj autobus ima epitet Požeški ne samo što mu je krajnje odredište taj grad, već i zbog toga što je prijevozničke firme iz tog, našeg, grada.
Zato sam stoički nastavio voziti, uz ipak koji čežnjivi pogled prema gore navedenim morima.
Obišli smo u velikom luku čuveno Splitsko kupalište Bačvice na kojem sam se svojedobno kao klinac i kupao. Sada mi je izgledalo sasvim drugačije, i zbog novoizgrađenih „propratnih objekata“ a i zbog drugačijeg duha naroda na njemu. Drugo vrijeme, drugo breme.
Na kratkom mostu, koji je u stvari neka vrst nadvožnjaka, zastali smo da pogledamo Splitski željeznički kolodvor. Obzirom da mi je otac željezničar, te da u sebi od rođenja imam pojačanu crtu za kretanjem, putovanjem i lutanjem, zaustaviti ću se malčice nad ovim prizorom.
Prvi put sam ugledao svjetlo dana na Splitskom željezničkom kolodvoru ljeta 1967 godine kad sam, zajedno sa bratom, poslan od strane naših roditelja, preko društva „Naša djeca“ iz Slavonskog Broda, na ljetovanje u Stari Grad na otoku Hvaru. Samo za sebe, ako je dobro ispričano, to bi mogla biti dobra nostalgična priča o nekom drugom vremenu, ali ću njeno pričanje ostaviti za neki drugi put. Za ovu priču napominjem svoj, ondašnji, dječački, utisak o ovom kolodvoru koji mi je bio razočaravajuće mali i skroman. Tek 4-5 kolosijeka i mala kolodvorska zgradica, koju hladovina velikih palmi čini još manjom. Totalno suprotno od očekivanja, kojeg su gradili, povećavali i dotjerivali silni klanci, tuneli, vijadukti, usjeci, kroz koje je vlak morao proći da bi konačno dodirnuo more.
Sada, promatrajući taj kolodvor s ovog mosta i imajući ga kompletnog na dlanu, ponovo mi se pojavio taj dječački osjećaj, svjež i konkretan, bez obzira na prohujale, skoro, četiri decenije. I opet osjetih, jasno i čisto, ondašnje tiho razočarenje, pojačanog ovaj puta sjetom zbog te četiri prohujale decenije, žalosti zbog razbacanog smeća po kolosijecima i tugom zbog ravnodušnosti ljudi na to smeće koji krajnje bezobzirno prolaze pokraj njega. A još u ono vrijemo mog prvog dolaska na ovaj kolodvor, izvlačili bi nam uši ako bi iza sebe ostavili nešto od smeća.
Što se to promijenilo u tih 40-tak godina!?
Između rive i željezničkog kolodvora smjestio se park sa hladovinom, klupama, i što je bilo najprivlačnije, sa česmom hladne vode. Dolaskom do vode, praktično smo, što se bicikliranja tiče, završili ovo putovanje. Ozareni zbog ispunjenog cilja dali smo si odušku svojevrsnog ulaska u cilj. Imali smo dovoljno vremena guštati obavljeni posao jer smo do polaska autobusa imali na raspolaganju dobra tri sata. Dovoljno da odahnemo, odmorimo, pa još i obiđemo stari dio grada – Dioklecijanovu palaču, pogotovo što je Stjepan prvi put u ovom gradu.
Prvo sam, ipak, otišao na autobusni kolodvor i kupio karte za večerašnji bus. Na moje pitanje za kartu za bicikle, blagajnica je kratko odgovorila da to trebamo riješiti sa vozačem.
S kartom u ruci, koja je davala pouzdanost željenog ostvarenja plana, opušteno i smireno krenuli smo rivom, sjetno se sjetivši da sam ljeta Orwellove 84-te trošio potplatu vojničkih, točnije mornaričkih, cipela sjetno gledajući mladalački život kako živi i buja oko mene, a mene ne dodiruje, već s gnušanjem zaobilazi, dok ja obavljam „dužnost i obavezu“ služenja vojnog roka vojsci „ naroda i narodnosti naše samoupravne i socijalističke nam domovine“ .
Godinu dana života vojsci i državi koja više ne postoji. Prekrasno!
Srećom, pozitiva ovog mjesta, prikupljana višestruko i prije te vojske, kao i poslije, uvjerljivo nadjača osjećaj gorčine, tako da me i u vrijeme ovog putovanja, a i sada dok pišem ove redove, posjeta ovom gradu ispunjava krcatošću pozitivnih emocija i ugodnih proživljavanja.
Iako je na prvi pogled sve isto, opet svaki put izgleda novo i zanimljivo. Ponekad je to čisto subjektivni osjećaj, a ponekad je stvarno nešto novo, kao prekrasni drveni brod koji se ovaj put sunčao zrakama sunca koje se spremalo na počinak.
Koju godinu iza ovog putovanja napravili su potpunu preinaku Splitske rive popločavši je bijeli, svjetlucavim mramorom ( ili već kakvim kamenom), tako da ovaj snimak rive iz onog, starog, doba, dobiva na povijesnoj, dokumentarističkoj vrijednosti.
Još iz onog doba moga vojevanja u ovom gradu, ostala je ugodna uspomena dobre papice u kantunu „Paulina“, gdje sam Stjepana odveo na pivo i ćevape. Za razliku od Bosne, ovdje uz ćevape i luk možete dobiti i ajvar, izvrstan za pojačanje ugode okusa hrane, i koji izaziva još jedno dugačko „Mmmmmm!“ izgovoreno punim ustima, ali i za ostavljanje teško izbrisivih fleka na odjeći.
Kad smo podmirili i tijelo, s već ranije smirenom dušom obilazili smo stare zidine palače, odnosno strog grada , posebno se zaustavivši na Peristilu, trgu koji ovdje živi još od (staro)Rimskih dana i koji je svojevrsni kulturni centar Splita.
Odmah uz Peristil se smjestila i crkva sv. Duje sa zvonikom koji je zaštitni znak i razglednica ovog grada.
Do rive smo se vratili taman da pozdravimo sunce, koje je nakon ovog žestoko grijanog dana, zasluženo otišlo na počinak iza Marjana.
Ostalo nam je još otići do autobusnog kolodvora, smjestiti se u autobus, i to bi bio kraj priče.
Bio bi, ali ipak nije.
Autobus kojim bi trebali putovati bio je dugačak, sa dvostrukom zadnjom osovinom i nizak. To što je bio dugačak, značilo je da može primiti bitno više putnika, a to što je bio nizak, značilo je da je prostor za prtljagu ispod putnika bitno manji nego inače, pa ti putnici ne smiju imati veliku prtljagu. A pogotovo ovoliku prtljagu koju smo mi imali, prtljaga koja zauzima mjesta koliko zauzima prtljaga desetak i više „normalnih“ putnika. Zato je vozač autobusa, vidjevši naše, po njegovom mišljenju pretovarene, bicikle, kratko i odlučno rekao ne. Na moje inzistiranje, moljenje i (figurativno) klečanje na koljenima, on je bezobzirno komentirao kuda će on sa prtljagom ako putnika, koje kupi sve do Zadra, bude pun autobus.
Već sam počeo očajavati vidjevši nas kako večeras zujimo po Splitu tražeći prenoćište, a ujutro autobusom, koji je za razliku od ovog kratak i visok, cijeli se dan truckamo domu svome.
Ali, Bog je dobar i milostiv.
Ova standardna fraza koju svaki put slušamo na svetoj misi, ovako, u običnom svijetu i svakodnevnom životu, zvuči, u najmanju ruku rečeno, neprimjereno i čudno. Međutim trebali bi je (češće) koristiti baš u tom „običnom svijetu i svakodnevnom životu“. Da smo svjesni Njegove prisutnosti i izvan crkve, lakše bi podnosili nedaće svakodnevnice.
Dok sam tako pokisnut u ovom presuhom danu, očajan, tupo gledao pred sebe, priđe mi drugi (pomoćni) vozač autobusa, koji me je ranije skromno i skrušeno pozdravio (biće da se odnekud znamo, pomislih za trenutak), pa mi tiho reče da sam mu predavao u školi (tako je! jedan od mojih bivših učenika) i da sam mu dosta pomogao u školi i da će on meni sama pomoći. Neka strpljivo stojim po strani i čekam dok mi se ne javi.
Nisam se, toga trenutka a ni kasnije, mogao sjetiti u čemu sam ja to njemu posebno pomogao, no ako to on tako smatra i misli, onda neka bude tako. Pogotovo što je to zrnce koje je pokrenulo nadu u željeni, sretni, završetak ovog dana.
Rekoh to Stjepanu i od slijedećeg trenutka dvojica biciklista mirno, skromno i skrušeno stoje sa biciklima sa strane, ne remeteći vrevu i gužvu ljudi oko autobusa.
I stvarno, nakon nekog vremena dolazi k nama vozač, onaj glavni, neumoljivi, i stalno nešto brundajući sebi u bradu, kratko i odsječeno nam reče „Dolaz'te 'vamo!“ i otvorivši bunker autobusa doda još kraće i odsječenije „“Utovaraj!“.
Tren nakon devet sati bus je krenuo i mi u njemu, duboko odahnuvši i opušteno gledajući kroz prozor, prepustili smo duši nesputanu slobodu da odmorno i rasterećeno luta prostranstvima misli.
Da li zbog ovog hodoćašća, na koje sam, ipak iskrenosti radi, priznajem, krenuo više zbog bicikliranja, da li zbog skrušenog (s)trpljenja pri nedaćama, manjim i većim, pa na kraju puta i najvećim, ili zbog nečega što samo On zna, a nama, običnom smrtnicima, i ne vrijedi pokušavati proniknuti u Njegove pute, uglavnom sada, na putu kući, postajem svjestan da je bio s nama i uz nas i više nego što sam očekivao, tražio i molio.
Ma, tako je uvijek u životu.
Samo često toga nisam svjestan. A ovo putovanje će mi pomoći da Ga se sjetim sve više i više u, kako već rekoh, običnom svijetu i svakodnevnom životu.
Danas prešli biciklom 102 km.
Međugorje 2005 II dio ne valja
DAN PETI
Nakon jučerašnje vožnje trebalo je stvarno puno truda da se smiri ustreptala duša, krcata neobrađenim, divljim i burnim emocijama, pa da se mirno i spokojno zaspi. Dodatnu dozu ustreptalosti dodavala je spoznaja o kanjonu Neretve, biciklom već ranije pređen s moje strane.
Kad se to sve stavi na hrpu, ustreptalosti za izvoz, pa bi ova noć bila krajnje problematična da tijelo, umorno i preumorno, nije sve to rastjeralo, kao penzioner zločestu djecu ispod prozora, i lijepo, kako Bog zapovijeda, dozvalo san, miran, spokojan, blažen, a isto tako tvrd, čvrst i nepokolebljiv. I tako smo se ujutro probudili malčice sneni i podbuli, ali ipak naspavani i odmoreni.
Čim se tijelo, dobivši svoju dozu odmora i sna, umireno i odmoreno povuklo, ona ustreptalost od sinoć ponovo je počela kljucati dušu. Spakirali smo svoje stvari i bicikle uredili istovjetno sinoćnjem izgledu, pozdravili se i zahvalili domaćinu, točnije rečeno njegovom zamjeniku, taman prešli par metara, pa se sjetili doručka.
Katolička crkva u Jablanici – krajnje desno, u kućici iza krošnje, je mjesto našeg noćenja
Zašli smo u nešto što bi trebalo biti centar mjesta, nekih par stotina metara od crkve, i gledali koje su trgovine otvorene. I kraj jedne od njih prvo nosom a onda i očima primijetih burekdžinicu. Ostavismo bicikle i uđosmo u prostoriju 3x3 metra. U zraku se osjetio zaparan masni miris pita svakojakih, a Stjepan upita imaju li burek?
- Ima!
- Od čega ?
- Kako od čega!? Pa od mesa!
- Koliko košta?
- Marku!
- Jednu marku!?
- Jednu marku!
Izašli smo svaki sa svojim burekom kojeg od silne temperature nismo mogli duže držati u rukama, već smo ga, kao vrući krumpir, prebacivali iz jedne u drugu ruku. U susjednoj trgovini osim hrane za ručak, kupili smo i po pola litre jogurta, te i obližnjem parku na klupu sjeli i gostili se doručkom.
Doručak u Jablanici
Da li zbog toga što smo bili gladni, ili zbog toga što su bureci bili friško vrući, ili zbog podneblja, ili zbog recepture, uglavnom žvakali smo punim ustima oduševljeno mumlajući spoznajom kako nešto što košta 4 kune može biti ovako ukusno.
Osim toga, konačno sam shvatio Bosansku poslovicu, koju je moja mati često spominjala, da su „sve pite pitice, a jedino je burek pitac!“ Što će reći, da je ovdje burek isključivo s mesom a sve ostalo su pite!
Siti i nahranjeni, krenuli smo s vožnjom za ovaj dan. Prvo smo uskim cestovnim mostom prešli Neretvu, da bi došli do onog ćirinog tunela od sinoć i, barem meni, s posebnim guštom prošli kroz njega. Tunel, uz širinu ceste, kao da je baš za bicikl i bicikliste. Cesta uska, teško da bi se dva auta, i uz najbolju volju, mogla mimoići. A ipak presvučena ravnim asfaltom.
Kako je to ipak bila trasa za željeznicu, pa makar i uskotračnu, oštrih uzbrdica i nizbrdica nije bilo, pa je vožnja klizila s pravim užitkom.
Putem kojim je nekad davno vozila uskotračna željeznica, sada vozimo mi
S desne strane nam je bio ponor koji se negdje dolje završava Neretvom, koju smo na jednom mjestu i vidjeli zajedno sa današnjom željeznicom, odnosno njenim mostom preko Neretve.
Most preko Neretve sadašnje željeznice
Ovo uživanje je stvarno trajalo kratko, tek 2,5 km, da bi mostom preskočili rijeku i stopili se sa magistralom prema jugu. Za razliku od one magistrale kod Jajca, ova je imala potrebnu širinu, čak i crtu na rubovima ceste, pa još i koji pedalj asfalta iza crte, tako da je bilo dovoljno prostora i za bicikliste, kao i za ostale učesnike u prometu. Osim toga bilo je jutro nekog običnog radnog dana u tjednu, tako da je gustoća prometa bila relativno mala.
Ulazak u kanjon Neretve
Kanjon Neretve u smjeru našeg puta
Kanjon Neretve – pogled unazad
Opći ugodni dojam je malčice bio pokvaren vodom koja je sada umjesto Neretvu, predstavljala akumulacijsko jezero nizvodne hidrocentrale (kojih do Mostara ima tri), a koja je bila krajnje muljava i neugodna mirisa. Nivo jezera je spušten koji metar ispod najminimalnije mogućeg. Očigledno da se spremao generalni remont brane ili centrale, pa su ispuštali vodu iz jezera. Ali mi nije jasno, zašto je tako zamućena?
Manio sam problem mutne i smrdljive vode, a posvetio se okolici kanjona. Ovih 10-tak kilometara od Jablanice i cesta i željeznička pruga idu istom, desnom strane Neretve/jezera, tako da se klaustofobija maksimalno osjeća.
Voda nam je bila preko ceste, s lijeve strane, a s desne strane nam je bila visoka litica brda, na kojemu je negdje gore bila željeznica. Teško bi je i vidjeli da nismo prešli neki kratak ali vodom obilato zapjenjen potok koji se strmoglavio u jezero. Taj potok je napravio mali kanjon koji je preskakala i naša cesta a i željeznice sa mostom koji je bio bitno viši nego nama bliži.
Kratki potok obilne, čiste vode ulijeva se u prljavu
Dodatni ugodni dojam činila je ugodna hladovina stjenovitih masiva kanjona gdje je jutro još uvijek bilo prisutno ugodnom svježinom i mirisom prohujale noći. Malo-malo, pa smo zastajkivali, opčinjen i ozaren, vadio sam foto-aparat da snimim, no problem je bio izabrati motiv! Bio sam na slatkim mukama što izabrati za snimak, jer i ono sa strane zaslužuje da se nekako ugura u fotić. Najbolje bi bilo skenirati cijelu okolinu od lijevi-desno pa do gore-dolje. Ako bih jednog dana organizirao neku vrst natjecanja za titulu „Najkanoniskiji od svih kanjona“ mislim da bi u najgorem slučaju izgubio za dlaku u finalu od nekog drugog kanjona. Kojeg trenutno se ne mogu sjetiti, jer ovaj kojeg sada gledam i proživljavam očarava me svim svojim čarima. Ovaj put i nekim dodatnim, ranije ne proživljenim, čarima svježeg ljetnog jutra.
Hladovina u kanjonu, zaostala od noći
Trpjela je dokle je to mogla, valjda, da bi cesta toplo pozdravila željeznicu i mostom prešla na drugu stranu kanjona. Tako su željeznica i cesta dobile svaka svoj ustranu. Pošteno. Nama je do odgovaralo, obzirom da nam je sunce bilo s lijeve strane, pa se sada količina hlada dobrano povećala.
Pogled unazad na upravo pređeni most i na prljavu vodu
Sa mostom iza leđa, pogled nizvodno u smjeru našeg putovanja
Putovanje se uglavnom odvijalo blagom, iako vijugavom, nizbrdicom, jedino nam se na jednom mjestu isprčila neka okomita stijena koju je, onako prgavu, bilo bolje zaobići ne započinjajući kavgu s njome.
Zaobilaženje stijene
Ugledavši putokaz za Drežnicu, prešli smo mostom preko Neretve/jezera i uputili se prema zapadu. Izdržali smo tako nekih par kilometara, no kad se cesta počela opasno penjati, odustali smo. Snimivši u daljini selo Drežnica ispod ogromne planine, vratili smo se na magistralu.
Drežnica
A na magistrali konačno prava, idilična slika. Prošli smo onu branu koja se sprema na remont, i u nastavku se formiralo sljedeće akumulacijsko jezero neke druge hidrocentrale kojoj, za razliku od one prve, ne pad na pamet nikakav remont. To znači da je voda bistra, modro zelena i kao takva se uklapa u okoliš na najljepši mogući način.
Konačno, idila kakva treba biti
Ta modro zelena boja je s naše desne strane, tako da detalje promatramo iz prvog reda. Cesta blago klizi prema dolje, tunela koliko hoćeš, a čak je jedan i osvijetljen, na čijem izlazu sam snimio Stjepana kako tankira tekućinu potrebnu za putovanje. Zanimljiv je bio široki nogostup u tunelu, barem metar i pol, sa obe strane ceste, kao da su vodili računa i o nama ovakvima.
Jedan od rijetkih osvijetljenih tunela
Neretva se konačno riješila hidrocentrala, pa se vratila u svoj stari tok, pred ulaz u široku dolinu iza koje se nadvisio ogromni Velež.
Ulaz u dolinu nad kojim se nadvisio Velež
Slijedi 15-tak km relativno dosadne vožnje, bar u odnosu na onu dosadašnju. Postupno se, jedno za drugim, javljaju prigradska sela Mostara, a između njih su beskonačni vinogradi, pretpostavljam i mostarske Žilavke. To je vino koje sam, još u svojoj osnovnoj školi, kupovao ocu u dvolitrenim, zelenim ili smeđim staklenim bocama – kako ih je on zvao dvoguzama.
Čuveno Mostarsko sunce se potrudilo da nas dočeka u svome maksimalnom sjaju, pa kad smo već bili na granici ključanja sa desne strane se pojavio ogroman trgovački centar, tipičan za ova potrošačka vremena, te u hladovini hladnim pivom temperaturu tijela i duše vratili u normalu.
Skretanje sa magistrale u grad obavio sam po sjećanju, iznenađen nedostatkom bilo kakvog putokaza. Taj nedostatak je vjerojatno posljedica političkog prepucavanja razumljiv samo lokalcima.
Na autobusnoj stanici kupio sam plan grada radi lakšeg snalaženja po njemu. Tek je prošlo tri sata pa do konaka imamo još dosta vremena. Ostavio sam Stjepana da se u hladovini odmara, a ja sam otišao do susjedne željezničke stanice u cilju oživljavanja uspomena iz djetinjstva kad sam ovdje vlakom prvi put s majkom, bratom i sestrom došao još davne 1966 godine. Isto tako sam dvadeset godina kasnije ovdje bio sa svojim curom (vidi „Prvi put s curom na more“), tako da mi je ova željeznička stanica bila svojevrsno hodočašće neke druge, emotivne, vrste.
Ušavši u hol ogromne zgrade uvidio sam da se ona pretvorila u trgovački centar sa masom kojekakvih butika i trgovin(ic)a. Poplavu razočarenja ovoga što sam vidio u odnosu na ona što sam očekivao, pokušao sam suzbiti prolaskom kroz vrata koje su, stepenicama iza njih, vodila do perona.
Vrata su bila zaključana.
Ona poplava razočarenja se u tren pretvori u mahniti, sumanuti potop, opću kataklizmu.
Što ovdje vlakovi prolaze jednim dnevno!? Ili još rjeđe?!
Odustao sam od svog nauma kao naivac koji je tren ranije čvrsto vjerovao u pozitivan ishod, a sada se ta kula čvrstog uvjerenja rasplinula kao balončić sapunice. Nehotice sam uvukao glavu u ramena i pognuto tražio izlaz iz ovog košmara, ne nalazeći u njemu ništa od svog idiličnog sna s kojim sam koji trenutak ranije ušao. Još da ne netko od službenika priupita što ću ja na peronu kad tamo nema nikakvog vlaka. Što da mu kažem!? Da lovim jednu uspomenu! Dvije čak!
Vratio sam se do Stjepana i ubrzah ga da odmah nastavimo dalje. I nastavili smo dalje. On zbunjen mojom iznenadnom žurbom, a ja prezreno okrenutim leđima ogromnoj zgradurini nečega što je trebalo očuvati moje uspomene.
Gužva je bila manje-više onakva kakvu sam uvijek zatekao dolaskom u ovaj grad, bez obzira na ime države u kojoj je nekad bio ili u kojoj je sad. Uz pomoć plana grada, lako smo pronašli stari dio grada i njegov zaštitni znak – stari most. Zastali smo na standardnom mjestu za fotografiranje sa mostom u pozadini.
Standardna poza pozdrava iz Mostara
Gurali smo bicikle po tandrkavoj kaldrmi, što nije bilo lako ni za nas ni za bicikle. Ljudi su nas ispod oka s čuđenjem promatrali, što sam shvatio da ovakvi s ovim ovuda rijetko prolaze.
Zastali smo na novom-starom mostu. Moram priznati da odajem priznanje graditeljima, ovovjekim, koji su se trudili da ga naprave onakvim kakav je i bio. Jedino mu nedostaje glatkoća kamena po kojim hodamo, ona glatkoća koja se može postići samo bezbrojnim potpeticama cipela ljudi koji stoljećima prelaze preko mosta.
Bicikli na starom mostu u Mostaru
Sa divljenjem, znanim od ranije kada sam dolazio do ovog mjesta, a opet nesmanjenim zbog tog ponavljanja, promatrao sam modro zelenu bistrinu vode ispod sebe koja se zlokobno vrtjela i miješala. I opet, kao i svaki put ranije, odajem čast svakom skakaču koji skoči u ovu vodu. Gledajući na televiziji to izgleda lako i jednostavno, no gledajući ovdje, s lica mjesta, u modro zeleni vrtlog, to izgleda sasvim drugačije.
Pogled s mosta na modro zelene virove rijeke i na stari dio grada kojeg smo upravo prošli
Na red je došao moj bicikl, točnije njegova guma. Kompliciranim objašnjenjima prolaznika (više njih) uspjeli smo pronaći trgovinu dijelova za bicikle, koja je više ličila na veću trafiku nego na manju trgovinu.
A još je bila i zaključana.
Tek što sam stigao razočaranu uzdahnuti, neki klinac nam je dobacio da je gazda u birtiji preko puta. Nema druge, 'ajd' Pero u birtiju i traži gazdu! I pronađoh ga, čovjek se istog trena diže, otvori radnju i izvadi negdje ispod tezge neku prašnjavu vanjsku gumu. Puhne prašinu s nje, obrisa rukom i slavodobitno pročita dimenziju gume koju sam tražio. Naplati 15 konvertibilnih maraka i ja izađoh van s gumom za koju nisam bio siguran da je bitno mlađa (ako uopće i jest) od one na biciklu koja zbog starosti ne izdrža ovaj put.
Kraj napola srušene stare višekatnice, u čijoj je sobi raslo drvo stabla pedalj promjera, u hladovini parkirali smo se u namjeri improviziranja radionice. Tu je bila i kamena ograda, lijepo niska, na koju je Stjepan odmarao, dok sam ja izvršio operacijski zahvat transplantacije gume.
Posljednji pozdrav gumi na umoru
Mjesto transplantacije gume na mome biciklu
Inače Mostar je grad koji mi izgleda najrazrušeniji od svih Bosanskih gradova koje sam imao prilike proći i obići. I općenito, ne samo u ovom putovanju. No, isto tako je i najimpresivniji glede novih građevina. Očigledno je da se ulaže veliki trud i veliki novci u obnovu grada. Pored starih, a sada prekrasno obnovljenih zgrada, u tom gradu sam imao prilike vidjeti objekte tako impresivne i tako, nekako u pozitivnom smislu, posebne da takvo što nigdje u Hrvatskoj ne vidjeh. Pa čak Zagrebu.
Razrušeni Mostar ispod golih brda
Ima li ijedan prozor čitav!?
Jedna od najljepših građevina u Mostaru,friško obnovljena
A kao dodatna posebnost je i to što takvi, poslovno-stambeno-i-što-ti-ja-znam-kakvi-još, objekti iz 22 stoljeća su rame uz rame nekoj ruševini na kojoj se po stupnju razrušenosti vidi da je u tom trenutku dok se vodio, to bio rat do istrebljenja u kojemu riječ milost nije postojala ni u mikroskopskim zrncima.
Razrušeno i novo, rame uz rame
Pa i sada, u trenutku ovog našeg obilaska grada kada je rat iza nas već dobar niz godina, to međunacionalno rivalstvo se još uvijek osjeti. Sada se ono vidi, između ostalog i, u gradnji vjerskih objekata, pa tako je lijeva obala Neretve krcata minaretima, no zato je uvjerljivo najviša građevina ovog kraja, i obaju obala Neretve, toranj franjevačke crkve i samostana pored nje, inače mjestu našeg večerašnjeg konaka.
Kasnije smo, za vrijeme ručka u gradu, čuli glasine da se muslimani spremaju izgraditi džamiju sa još višim minaretom.
Badava rat, ljudi iz njega nisu izvukli nikakvu pouku.
Ta šetnja i to zujanje po gradu je nekako negativno djelovalo na naše želuce, pa se pojavila glad. Zato smo se ponovo uputili u stari dio grada, kraj starog mosta, da taj problem riješimo dobrim ćevapima. Koji su uistinu takvi bili, a kvalitetu ručka pojačavao je ambijent debele hladovine i kaldrme odmah pedalj od našeg ručka.
Dobar ručak u dobrom ambijentu
Nakon ručka imali smo taman vremena da obiđemo i neku vrstu konkurencije našim domaćinama – franjevcima, kod kojih imamo zakazano prenoćište, Mostarsku katedralu. Crkva izgleda stvarno impresivno, ali me ostavila nekako zbunjenog. Kao ne baš pretjerani ljubitelj nove, moderne, arhitekture sakralnih objekata, podrozljivo, onako sumnjičavo, što se kaže ispod oka, promatram ta nova zdanja. A ovo, koje sada promatram, izgleda mi više kao, Bože mi oprosti, svemirski brod Enerprise, nego kao mjesto za vezu sa Bogom.
(Istini za volju, vezu sa Bogom mogu pronaći bilo gdje, to ovisi o onome unutar mene a ne o onom oko mene).
Katedrala Mostarska izvana …
… i iznutra
Prije večere smo, zujajući po gradu postali žedni, pa smo zalutali u neki ogromni, ultra moderan stambeno-poslovni objekt, u kojemu jedva pronađoh trgovinu, višestruko veću iznutra nego mi se to činili izvana, te častih Stjepana i sebe hladnim pivom.
Nije bilo lako u ovom zdanju pronaći najobičniju trgovinu sa hladnim pivom
Sada kad se sunce približilo horizontu i kada su sjene postale duuugačke, pronašli smo franjevački samostan, što nije bio nikakav problem obzirom da nam je taj visoki toranj bio orijentir, i dok je Stjepan ostao vani da pravi društvo biciklima, ja sam ušao u prvu prostoriju u kojoj sam čuo glasove, te nakon pozdrava se predstavio. Moj sugovornik je tren zastao, a onda je pozvao svoga kolegu, franjevac isto kao i on, koji nas je odveo do velike, ali stvarno velike, a ovaj put i čiste, vjeronaučne dvorani i pokazujući nam gdje su sanitarije, poželio nam laku noć.
Slijedilo je lagano raspremanje, lagano pripremanje postelje, lagana toaleta u sanitarijama, uglavnom sve lagano da laganije na može biti. Ovakav kraj dana na ovakvim putovanjima, kada mi je i zadnji ovodnevni problem, problem noćenja, riješen, ostaje mi lagano, ali stvarno, lagano guštanje kraja dana, rasterećen od bilo kakve frke, frkice, današnje.
Dok smo mi tako guštali u zadnjim trenucima današnjeg dana, iznenadno se pojavio naš domaćin koji nas je doveo do ove dvorane, noseći nam u ruci štrucu kruha, komad sira gauda od dobrih pola kile i dvije boce jogurta od po pola litre. Uz želju za dobrim tekom, reče nam na odlasku da je sutra ujutro misa u osam. Dok smo mi zbunjeno gledali u neočekivanu večeru naš nam se domaćin, kao vrijedna, ali i samozatajna domaćica, već izgubio sa vida.
Dok smo manji dio nenadane večere jeli (veći dio smo ostavili za sutrašnji doručak), odlučili smo ujutro otići na tu misu. Pored zahvale Bogu na ovom putovanju, krcatom doživljaja i ugodnih emocija, radoznalost nas je vukla da vidimo kako i u kakvom ambijentu se ovdašnji obraćaju Bogu.
Postelja Mostarska
Danas prešli biciklom 61 km.
DAN ŠESTI
Ako sam, nakon kišnjenja drugog dana ovog putovanja, rekao da više nismo imali problema sa kišom na putu, to ne znači da ona nije padala dok mi nismo putovali. Tako me tek za trenutak ovu noć par puta budio snažan pljusak, grmljavina i vjetar. No ono zrne svijesti, koje se brinulo za moju egzistenciju, uljuljkano sigurnošću i pouzdanošću, i što je najvažnije suhoćom, mjesta i građevine gdje noćim, nije dozvoljavalo da se zbog, eto, takve „sitnice“ kao što je oluja i prolom oblaka, prekida moj, nadasve blažen, miran i spokojan, san. Tek ujutro kad sam izašao vani, po količini vode i po grančicama i granama sa lišćem, otkinutih noćas sa drveća, shvatio sam koje je sreća blaženo, mirno i spokojno prespavati ovakvo što.
Svakom od nas na duši kako i zašto vjeruje, no, gledajući znakove noćašnje mahnitosti vremena u ovo mirno jutro i imajući na umu svoj, kako već rekoh, blaženi, miran i spokojan san, sam po sebi mi se nameće zaključak da je netko gore noćas na me dobrano pazio i nježno me mazio uklonjenog na mirnu, tihu i nadasve, suhu oazu, dok je vani bilo ovo što je bilo. Zato sam sa osjećajem dodatne, ali velike zahvalnosti nestrpljivo i žurno krenuo do crkve na tu misu.
A ta misa nije bila u crkvi, odnosno u njenom dijelu za to, jer unutrašnjost crkve trenutno proživljava radove na interijeru, pa je misa prebačena u podrumske prostorije franjevačke crkve.
Toranj franjevačke crkve – najviša građevina u Mostaru – 105 m
Glavni ulaz, još nedovršene, franjevačke crkve
Podrum crkve
Nakon ulaza u crkvu na glavni ulaz, odmah s desne strane spuštamo se stepenicama od grubog betona, stepeništem koje još nije dobilo bilo kakvu ogradu, pa sam s posebnom pažnjom koračao stepenicu po stepenicu, držeći se više zida, nego ruba ispod kojeg je nešto, ne znam što, ali negdje dolje.
Završavši to s stepenicama, ušli smo u veeeliku podrumsku prostoriju sa uredno poredanim stolicama. Ispred tih stolica na povišenju je bio improviziran, skroman, ali baš zbog toga i emotivno topao (barem sam ga ja takvog doživio) oltar. Svuda oko nas grubi beton, a na svodu, isto tako betonskom, pažnju su plijenili ogromni nosači. Sve to, ta dekoracija od grubog betona i ti ogromni nosači, davali su dojam kao da sam u nekom super-hiper otpornom atomskom skloništu za koje je 500 kilotona ili 9 stupnjeva po Richteru tek ujed komarca.
I opet, kao ranije u Uskoplju ili u Jajcu, dojmio me broj ljudi koji su došli na misu. Nekako ambijentu usprkos, ili baš zbog njega, misa, propovijed, svećenik i ljudi, sve je nekako proteklo u mirnom, nježnom i obzirnom, dostojanstvu. Na kraju sam s mise otišao s osjećajem posebne prosvjećenosti, produhovljenosti. Ambijentu usprkos ili baš zbog njega. Izašao sam iz crkve sređujući misli, namještajući ih tako da mi budu podnošljive i da mi ne remete daljnje putovanje, zaboravljajući i betonski ambijent, i betonske nosače i betonske stepenice.
Nakon što smo uzeli bicikle, pripremljene za put pred nama, parkirali smo ih na istom mjestu kao i sinoć, ispred ulaza u stari dio franjevačkog samostana, da se zahvalimo domaćinima na večeri, noćenju, a i na misi.
Glavni ulaz u stari dio samostana
Prije nastavka puta imali smo još jedan problem mali, tek problemčić, za riješiti. Memorijska kartica moga fotoaparata bila je puna, puncata, pa je trebalo njem sadržaj istresti u CD disk a nju rasteretiti za bilježenje novih ljepota, dojmova i pogleda. Pronaći neku kompjutersku radnju koja se, osim prodajom, bavi i informatičkim uslugama, je na kraju ispao problem iznad svih očekivanja. Možda zbog toga što je bila subota, točnije njeno jutro, uglavnom nakon dosta zatvorenih i jedne otvorene radne u kojoj nam je ljubazna prodavačica svoju informatičku polupismenost opravdala činjenicom da je ovdje na zamjeni, i to samo danas, uz njenu preporuku, konačno smo pronašli ono što tražimo. Mladić od dvadesetak godina saslušao je moju molbu i učio što sam tražio, mirno, tiho, bez problema i bez naknade. Da umirim svoju savjest, dao sam mu 5 maraka za kavu, zahvalio se i izašao van ozarenog lica zbog riješenog problema (problemčića tek).
Sad je već krajnje vrijeme da se krene. I krenuli smo. Mada sa čestim stajanjem, jer se Mostar sa svojim znamenitostima nije tako lako predavao. Tako smo prošli pored velikog i impresivnog Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača, a prije nego smo se počeli pentrati serpertinama okrenuli smo se i pozdravili toranj katedrale.
Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača
Na tornju katedrale već jr pola jedanaest
Mostar se smjestio na proširenju, polju uz Neretvu, stiješnjen ogoljenim brdima sa svih strana. Obzirom da napuštamo Neretvu, znači da nam ne gine uzbrdica. Koliko dugačka će biti, ne znam, jer ovim putem nisam nikad, ni na koji način, prolazio. Iako se ona oblačnost od jutra pomalo razilazila, pa se koji put, dok smo bili u gradu, i sunce promolilo, nadao sam se da je ostalo nešto viška od one pažnje i dobrote kojom me je Onaj gore darivao prošlu noć, pa da je potroši u oblačno i svježe vrijeme, ali bez vjetra, barem dok savladamo ovu uzbrdicu.
Ostalo je i baš tako ju je potrošio.
Iako smo je očekivali, uzbrdica nas je ipak iznenadila i pojavom i strminom a i oštrim krivinama. Odmah na njenom početku je raskrižje gdje se desno, jasno uzbrdo nastavlja prema Širokom Brijegu i Posušju, a mi smo skrenuli lijevo slijedeći putokaz za Čitluk i (najzad!) Međugorje. Cesta je krivudala cik-cak uzbrdo pružajući nam prekrasne poglede na grad, koji nam je postupno sve više i više tonuo dolje.
Ispod šume, na lijevoj strani slike, vidi se cesta za Široki Brijeg
Za razliku od ogoljenih okolnih brda, u gradu je bilo dosta zelenila, pa čak i neke vrsti šume. Tako se kraj jedne od njih smjestila katedrala koju se lako uoči zbog svog oblika i oblika svoga tornja.
Katedrala s tornjem
Panorama zelenog Mostara i okolnih golih brda
Jednako tako, ako ne i još više je uočljiv toranj franjevačke crkve koji svojom visinom apsolutno i bez dileme nadvisuje bila kakvo zdanje u Mostaru.
Toranj Franjevaćki i planina Velež iza
Kad smo zamakli za brdo, nestao nam je Mostar i zanimacija u obliku gledanja dolje na njega. Umjesto pogleda na grad sada smo imali pogled na hercegovački krš i ono malo zelenila na njemu koje se uporno i teško bori za svoje mjesto pod suncem.
Hercegovački krš i cesta kojom smo upravo prošli
Potpuno neočekivano ispred nas je pukao prekrasan pogled na nastavak Mostarskog polja južnije od grada u kome se smjestila ogromni kompleks tvornice aluminija.
Mostarsko polje
Konačno smo se popeli koliko je trebalo, pa je putovanje nastavljeno gore-dolikanjem i prolaskom kroz usputna sela u kojima nije bilo baš mnogo živosti. Okolinom je dominirala borba između sivila kamena i zelenila niske makije, no obradivog zemljišta je bilo vrlo malo. Ovdje je zemlja jako, jako škrta.
Prolazeći kroz jedno od usputnih sela, naišli smo na crkvu, mlađeg doba, poveliku, obzirom na veličinu sela. No, kad smo joj se približili dala nam je vrlo originalno upozorenje.
Crkva …
…i upozorenje na njoj
Oni oblaci koji su sa strpljenjem čekali da se popnemo uzbrdicom po što prijatnijem vremenu, sada su se, kada (veće) uzbrdice više nema, tiho i skromno povukli prepustivši žarkomu hercegovačkom suncu da sav živi svijet na zemlji hercegovačkoj podsjeti da je ipak sredina ljeta.
I uz to žarko hercegovačko sunce, nakon poduže nizbrdice, uletjeli smo u Čitluk, dobrano ugrijani i ožednjeli, pa smo od svih mjesnih znamenitosti tražili debelu hladovinu sa hladim pivom u blizini.
I našli smo je!
Odmor u hladovini Čitlučkoj
Hladovina je bila podebela i povelika tako da smo, osim sebe, i bicikle s njome nagradili.
A u samom mjestu jedino za izdvojiti je zgrada mjesne vijećnice, postarijeg datume izgradnje, ali izgledom dobrostojeće stare dame, kraj koje se smjestio neki betonski kolos kojemu su veličina i upadnost pogledu očigledno bili bitniji od estetike. Barem je meni tako izgledao.
Čitluk - Centar
I konačno, Međugorje.
Međugorje – Glavna ulica
Bilo je kasno poslije podne kad smo ušli u odredište ovog putovanja. Malo smo prozujali mjestom, koje po vrevi ljudi, broju vozila i ogromnim kućama, teško bi bilo selom zvati, a opet nije imalo nekog smislenijeg urbanog štiha, da bi ga gadom nazvali. U stvari to je bilo selo kao sva ona kroz koja smo danas od Mostara prolazili dok se nije dogodilo Ukazanje. Ljudi su počeli stizati u sve većem i većem broju, pa iako je njihova nakana dolaska čisto duhovne prirode, ipak treba tijelo napojiti, nahraniti i zbrinuti. Iz tog razloga počeli su nicati uslužni objekti, sve više i više, pa i sada dok ovuda prolazimo uočljiva je prisutnost građevinskih radova.
Lako je meni, kao prolazniku, sada filozofirati, ništa me ne košta, ali čini mi se da ni prije, a ni sada nema nekog sustavnog plana i programa na nivou mjesta, gdje što i kako sagraditi. Tako da sve to izgleda prigrađeno, pregrađeno, nadograđeno na ono od prije. S druge strane, možda je baš to što ovom mjestu daje neki poseban štih, neku originalnost.
Da sad ne zapitkujem od kuće do kuće, gdje nam je prenoćište, odlučih na velikoj trafici, na koju naiđosmo, zapitati za plan grada. I stvarno ga ima (prvo iznenađenje –manje) i košta dva eura (drugo iznenađenje – bitno veće). Dva eura za papir veličine A3 formata !?
Tren poslije pade mi napamet da će mi taj plan grada Međugorja (mislim grada, jel', hm svašta!) takve veličine i takve cijene biti izvrstan i, nadasve, originalan suvenir na ovaj, hm!, grad.
I kupih ga otvorih i brzo nađoh auto-kamp „Zemo“ te se uputismo njemu.
Kamp nije bio velike, površine, nešto kao, otprilike, nogometno igralište, ali je bio sjenovit znatnom hladovinom i imao je sanitarije koje su, kako sam kasnije uočio, bile sasvim OK. Gazda kampa nije krio oduševljenje prema nama, pogotovo kad je saznao koliko smo put prešli, i to biciklima.
I tako je opet, kao i prethodnih večeri, krenula spora. mirna i opuštena priprema za počinak. Ovaj put je stvar opsežnija, jer je trebalo podizati šator ali se nismo ni najmanje sekirali zbog toga. Još je dosta dana ostalo do noći stignemo sve napraviti i pri tome se još i odmoriti.
Danas prešli biciklom 32 km.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji