Marketing
Međugorje 2005 I dio
Prvo, od zadnje višednevne vožnje do ove je prošlo 5 godina, a opet od ove vožnje do slijedeće višednevne, isto tako 5 godina. Dakle, zanimljiv oslonac skoka od 10 godina.
Drugo, od ove vožnje pa do ovih pisanih redova prođe 6,5 godina.
Prvo, ovo drugo.
U ranijim reportažama od ove, 2011, godine, napomenuo sam da mi je ova godina bila dosta mršava glede ostvarenih vožnji. Zbog toga sada, nakon objavljenih reportaža o vožnjama ovogodišnjim, posežem za svojom arhivom i izvadivši na svijetlo dana, pretvaram u reportaže neke, manje ili više davno izvožene vožnje. Pa jedna od njih je i ova desetodnevna vožnja o kojoj, nakon uvoda, slijede detalji.
Što se onog prvog tiče nakon zadnje prave (ili „prave“) vožnje, koja je bila „Sa sinom preko Velebita 2000“, slijedila je neka vrst kontemplacije u mojoj duši, jer je razapetost u njoj postajala nepodnošljiva. S jedne strane godine, status, obitelj s (malom) djecom su navlačili na uobičajeni, klasični slijed događaja u kojoj otac obitelji vodi računa o dovoljnosti novčanog inputa, pa zbog toga premoren, slobodno vrijeme, kojeg je sve manje i manje, provodi ili s novinama ili pred televizorom, a ponekad i s istomišljenicima za nekim šankom. A u bilo kojoj od ovih kombinacija se nalazi boca piva ili vina ispred sve većeg i većeg stomaka.
No, s druge strane vječito dijete u meni se borilo za ostvarenja svega onoga što nije bilo ostvareno kad je za to bilo vrijeme. Ono je bilo strpljivo ali i uporno, tako da sam počeo postupno slagati zamršene kombinacije u kojima bi i životna suputnica i djeca, i rodbina i sve to zajedno nazvano obitelj, bili zadovoljni i zadovoljeni, a opet bi ostalo vremena, snage i volje za ispunjavanje tih sitnih dječačkih želj(ic)a, čije bi ispunjenje bilo još radosnije da se podijele s nekim iz obitelji, bilo sa suprugom, bilo s djecom, bilo i s djecom i sa suprugom.
Nažalost, nije bilo ni s djecom ni sa suprugom.
Kako to obično biva, djeca su krenula svojim stazama koja su dosta različita od staza kojima su roditelji gazili, a supruga, postavši mati, podredila je sve svoje želje, stremljenja, nadanja toj djeci koja su, kao i u prošlim generacijama, a tako će biti i u budućim, tu majčinsku brigu oko svog sazrijevanja smatrali pretjeranom, a često i besmislenom. A to, opet, dovodi do ludila brižnu mati koja poseže za pomoćnim rješenjem – ocem obitelji (Pater Famillias) koji, kao vrhovni autoritet, treba donijeti odliku, ispravnu, konačnu i neopozivu, odliku koja ne trpi protivljenje i traži apsolutnu pokornost (usput, jasno, ona mora biti u skladu sa majčinskim načelima, jer mati, po samoj svojoj naravi, nikad ne griješi).
Na žalost opću, i majčinu i moju, očevu, kao otac svoje obitelji nisam pokazao dovoljnu odlučnost, čvrstinu i nepokolebljivost u donošenju navedenih zahtjeva, čak naprotiv, pokazao sam , za oca obitelji, pretjeranu popustljivost i blagost, da bi s time postupno iznevjerio očekivanja svoje životne suputnice.
A tu se uvlačio i taj vražiji bicikl koji je još više srozavao moj ugled oca u supružnika, jer je izgledalo kao da bježim od problema.
Da sad skratim priču, ne zamarajući svekoliko pučanstvo sa prizorima iz bračnog života, uz želju da svima budem koliko-toliko prav, želio sam, htio i nastojao, da i sebi, isto tako budem (barem malčice) prav.
U to vrijeme potpune zbunjenosti, Stjepan, odavna obiteljski prijatelj, doživi bolest, iznenadnu i neshvatljivu, ali tešku i neizvjesnu, i na opću radost se oporavi, usprkos zlosutnim prognozama o 10-15% ozdravljenja. Riječ po riječ, ideja o vožnji biciklom nametne se sama po sebi i tako nas dvojica počesmo praviti, u početku male a, postupno sve veće i veće krugove oko Požege.
I dopade se Stjepanu biciklizam iznad svih očekivanja. Počeli smo, u početku više onako budno sanjajući nego smatrajući realno ostvarivim, kombinirati razno razne vožnjice i vožnje. Pa kako bi bilo lijepo tamo i tamo, onda bi ovako i onako… Obzirom da smo se obojica smatrali, kako se ono kaže, vjernicima laicima, nekako je bilo logično da nam na um padne ideja o nekoj vrsti hodočašća. Međugorje se nametnulo samo po sebi, jer nismo bili vezani za konkretni datum, a s druge strane doći no njega biciklistički je bilo više nego atraktivno. Kako nije baš blizu, odlučili smo da vozimo od našeg grada, preko Međugorja, do Splita iz kojeg bi se vratili kući noćnim autobusom.
Kad smo već pravi hodočasnici, onda ćemo nastojati noćiti u usputnim župama. Stoga sam od svog župnog svećenika došao do telefonskih brojeva župa koje su nam bile atraktivne za noćenje, te zamolio i dogovorio prenoćište kod njih.
Veći problem je bio kako uvjeriti naše životne suputnice da nam je ova „mladalačka i besmislena ludost“ prijeko potrebna, i našem tijelu i našem duhu, da ćemo se vratiti u jednom komadu ali bitno ushićeniji za posebno, neprocjenjivo iskustvo, i da ih volimo nesmanjenim žarom, te da nam je žao što i one ne idu (jeste li normalni !? gdje ćemo ovakve po stare dane!?a 'ko će paziti na djecu!?...) Uglavnom, ispratile su nas skupljenim obrvama i škrgutom zubi, mješavinom ljutnje, pritajenog, strogo kontroliranog, bijesa i straha od gubitka (kakvog-takvog) oca obitelji i supružnika (pa što će im ovo po stare dane!?).
I nakon takvog svečanog, srdačnog i euforičnog ispraćaja, jednog jutra mjeseca srpnja u pola devet, krenusmo na put.
DAN PRVI
Slike s prvog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu prvog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Što se tiče atraktivnosti puta kojeg danas trebamo prijeći, ništa posebno. Cilj nam je bio dokučiti Banja Luku preko Nove Gradiške, Okučana i Bosanske Gradiške. Ovaj dio do Okučana zajedno smo vozili već više puta. Pa ipak spoznaja da smo na putu drugačijim nego do sada, tom istom cestom, voženom već više puta, davala je OVOJ vožnji poseban štimung srcu i duši. Kao neko očekivanje nekakvog ugodnog događaja, kao slušanje dobrog vica, pri čemu još nije došla poanta vica zbog koje se od srca smijemo, ali za koje sigurno znamo da će doći, pa se od silnog uzbuđenja pred glavnu salvu smijeha, ne možemo izdržati već se počinjemo se tiho smijuljiti i smješkati. E tako smo mi, ili barem ja, sada vozili poznatom cestom koju je činjenica kamo i kako putujemo umotala u nevidljiv,ali mojoj duši itekako, primjetan svečani štih.
Vrijem je bilo pravo ljetno suho, sunčano i vrlo toplo. Istini za volju, moram priznati da su ovih dana najavljivali neku promjenu vremena, ali nisu nas plašili nekim jačim pogoršanjem. Obzirom da nam je prognoza odgovarala, vjerovali smo u nju svim srcem i dušom, nadajući se nekako racionalno neobjašnjivo, pomalo čak i naivno, ali srčano s maksimalnom vjerom, da će se povoljna prognoza obistiniti ukoliko u nju čvrsto vjerujemo. Pa barem je tako bilo prvi dan.
Osjećaj euforije, oduševljenja, radosti i sreće zbog pravog puta biciklom nakon toliko godina držao me je dva prsta iznad zemlje do pred ulaz u Okučane kada sam primijetio mlitavost desne pedale koja se povećavala svakim okretanjem pedala. Rekao sam Stjepanu ispred sebe da stane u prvu hladovinu i nakon uviđaja zaključio da se osovina pedale samo njoj znanim razlogom počela odvrtati. Izvadio sam ključ i pritegnuo je sa zebnjom koliko će u slijedećim danima izdržati.
Čašu meda ni'ko ne popi a da je kapom žuči ne začini!
Ne znam iz kojeg kuta moga sjećanja izađe Njegoš, ali mi je baš slikovito opisao situaciju. Uz vjeru da će osovina pedale izdržati što se slijedećih dana od nje traži, nastavili smo vožnju. Međutim, ugodna euforija je nastala, zamijenjena tihom zebnjom i blagim razočaranjem u zlu sudbu koja se tako poigrava sa mojim srcem i ostalim duševnim zdravljem. Nakon ovog trenutka blagog očaja, vratila mi se vjera u nastavak puta, kojeg ćemo odvoziti ako treba i upornom tvrdoglavošću, ili tvrdoglavom upornošću, kako se kome već sviđa (uz napomenu da u daljnjem putovanju navedena osovina nije više pravila probleme – pametniji popušta).
Dolaskom u Okučane, na samom ulazu u mjesto skrenuli smo na jug slijedeći putokaz prema BiH. Sad smo i stvarno na novom putu, jer ovud, barem biciklom, nismo imali prilike voziti. Sunce je dobrano pržilo, no kilometri su s lakoćom gutani, jer su bili ravni, bez uspona.
Prošli smo i granični prijelaz, prvo Hrvatski dio, a nakon prelaska mosta na Savi, i Bosanski. Meni, ovako opremljenog za višednevno bicikliranje, svako prelaženje državne granice oduvijek mi je predstavljalo poseban gušt.
Ovaj granični prijelaz sa bosanske strane djeluje dosta nezgrapno, mada on,sam po sebi nije zato kriv. Dok su obe obale Save bile u jednoj državi, ovdje se, tik uz desnu obalu, smjestila Bosanska Gradiška, dok na lijevoj osim šikare i (polu)napuštenog raslinja, nije bilo ništa. U dane novijeg datuma, kada je Sava postala i crta razdvajanja, Hrvatska strana imala je obilje prostora za izgradnju graničnog prijelaza, koji je, na kraju i izgrađen u skladu sa raspoloživim prostorom, dakle, naširoko i nadugačko. Međutim južni su nam susjedi na ovom mjestu bili u sasvim suprotnoj situaciji. Obzirom da se grad stisnuo uz rijeku, a još je tu i nizbrdica prilikom silaska s mosta, prostora za granični prijelaz bilo je na mrvice. Posljedica toga je da stisnuto ulazimo u Bosnu, provlačeći se između šlepera (za dlaku) s jeden strane i auta sa prikolicom (za dvije dlake) s druge strane. Okolne višekatnice, priljubljene uz prijelaz tek par metara od njega, još više pridonose osjećaju klaustofobije,
Srećom, kao i uvijek pri prijelazu granice kada to činim biciklom, zaobilazimo kolonu i, onako preko reda, dolazimo do pograničnog autoriteta koji, odavno već, do krajnjih granica podnošenja, opterećen gužvom, samo nam mahom ruke daje znak da možemo nastaviti, ne primivši pružene dokumente. Tren poslije već smo na biciklima i žurno nastojimo što prije izaći iz ove stisnute situacije. Prolazimo, za magistralu ipak uskim gradskim ulicama, i tek na izlasku iz grada nailazimo na neki zatvoreni, napušteni kafić, u čiju hladovinu se zaustavljamo. Kafić je stvarno bio ugodno originalan i stvarno mi nije jasno zašto je sada, u sred ljeta, zatvoren. U debeloj hladovini jela bili su rašrkani separei sa ograđenim stolovima i klupama. Od ljudi nigdje žive duše. Izabrali smo jedan os separea i tamo se smjestili. Želuci su nas podsjetili da je već tri poslije podne i da je vrijeme ručku, pa smo iz tog razloga razvukli odmor.
Nastavak priče je nešto što je u toku cijelog ovog putovanja najbliže filmu strave i užasa.
Cesta je išla na jug plodnom ravnicom nazvanom Lijevče polje nastalom prije ne znam koliko milijuna godina zbog ušća Vrbasa u Savu. To polje, kao i sva polja uz rijeke i njihova ušća, je izuzetno plodno, pa je tu masa sela koja se bave povrtlarstvom i ostalim granama poljoprivrede. Očigledno da im dobro ide jer su sela velika sa velikim kućama. A problem, koji je uzrokovao dojam u prvoj rečenici ovog ulomka, je bio u cesti koja je ujedno i glavna magistrala od sjevera ka jugu, i obratno. Dakle, pored gustog lokalnog, tu je i gusti magistralni promet. Toliku koncentraciju prometa jadna mala (po)uska cesta nije mogla izdržati bez posljedica. Točnije rečeno, živci su popustili njenoj asfaltnoj podlozi, koja je u očajanju počela popuštati, pa su se, kao posljedica tog neizdržljivog pritiska i očaja, javili kolotrazi. U ovoj priči bitni su oni koji su se javili uz rub ceste. I kada bi napravili neku vrstu poprečnog presjeka ceste od desnog ruba prema sredini, uočili bi prvo tek desetak cm ravnog dijela iza kojeg dolazi nizbrdica koja se završava udolinom udaljenom oko pola metra od ruba. Ta udolina je širine malo više od dvostrukih kotača kamiona i šlepera i dubine desetak centimetara, a nakon te udoline opet slijedi uzbrdica do nivoa ceste.
A posljedica navedenog na nas, obične smrtnike, a još uz to i bicikliste je slijedeća. Zbog izuzetno, i još jednom IZUZETNO velike gustoće prometa, vrlo, i još jednom, VRLO često mi iza leđa koči, cvili, brunda, kiše i stenje neka gorostasna mrcina od šlepera, ljuta i ogorčena na puževe u obliku biciklista zbog koje ne može nastaviti vožnju kao do tada, nego sada mora nepodnošljivo dugo, izuzetno kratkog fitilja strpljenja, čekati dok se promet iz suprotnog smjera ne proredi da bi konačno obišla ovog manijaka-na-biciklu-za kojeg-bi bilo-bolje-da-je-ostao-kod -kuće,-nego-ovako-da-smeta-„normalnim „-radnim-ljudima.
U početku, nakon navedenih zvukova iza sebe, znao sam se okrenuti. Odmah dva pedlja ispred svog nosa vidio sam prednji dio šlepera sa vozačem negdje daleko gore iz čijih je očiju sijevalo i grmilo već opisano oduševljenje prema biciklistima. Prestravljen njegovim pogledom, brzo sam okrenuo svoj pogled pred bicikl panično tražeći pedalj i pol širine za zaklon od nadolazeće nemani.
E sad tu je sada problem!
Zbog navedenog poprečnog presjeka ceste, točnije njenog ruba, nije bilo moguće biciklom voziti uz sam rub ceste, već, zbog udolina inače znanih pod pojmom kolotrazi, valjalo je bicikl voziti dobrih pola metra,ako ne i više, od ruba ceste. Strah mi je bio da ovu razmetljivu raskoš korištenja ceste koju moj bicikl i ja, eto „uživamo“, vozač nemani iza mene ne shvati kao prkosni izazov, pa da onaj, i onako kratak, fitilj strpljenja ne dogori do kraja, nakon čega će pritisnuti gas do daske i s komentarom na usnama „On će meni !?“ riješiti svoj problem zbog kojeg je usporio vožnju do brzine puža.
Prošli smo Novu Topolu i veliko križanje u njoj kada mi je, kao i većina pravih ideja, kasno palo napamet da možda skrenemo sa ove „Nadnice za strah“ i nekom mirnom, čak i dosadnom cestom, nastavimo putovanje. Pa ipak, ne izdržavši ovaj neravnopravni psihološki rat sa šleperima (kao u onom Spilbergovom filmu „Duel“), prije očajno naredih, nego uljudno predložih Stjepanu ispred mene da skrene i stane. A stali smo ispred neke male budice/trafike-prodavnice, kakvih smo već dosada podosta vidjeli i koja je pored sebe imala stol sa klupama. I što je još najvažnije deeebelu hladovinu zbog velikog drveta vrlo guste krošnje.
Polako mi se u tijelo i dušu vraćao život a strah povlačio, sjetivši da se ničeg usputnog ne sjećam još od Bosanske Gradiške i ručka na njenom izlasku. Sve se svelo na strah i puko preživljavanje. U trenu smo se obojica jednoglasno složili da ovako dalje nema smisla, pa sam otvorio kartu i u njoj tražio alternativu. Dok sam ja bio u potrazi, Stjepan je raspakirao jednokratnu plastičnu tacnu sa preostalim komadima štrudle od sira koje je Stjepanova životna suputnica maestralno napravila. Obzirom da ćemo štrudlu pojesti a tacnu baciti, neka ovim snimkom ostane uspomena na jedan strah sa ceste i njegovo rasterećenje ukusnom štrudlom.
Ako bi ovim „Highway to Hell“ nastavili ka jugu, nakon 15-tak km bi stigli u Laktaše. Mi smo radije izabrali smjer kojim prvo idemo na istok pa zatim skrećemo ka jugo-zapadu prema istim tim Laktašima. Dakle, gledajući u kartu, umjesto putovanja magistralom koja, na karti čini hipotenuzu, mi ćemo put nastaviti katetama tog pravokutnog trokuta. Jest da ćemo na kraju ispedalirati par kilometara više, ali ćemo to činiti u miru božjem.
I bi tako.
Već prvih stotinjak metara nakon skretanja sa magistrale, kao da sam prošao kroz vrata raja. Vjerojatno zbog svježeg dojma dosadašnje paklene vožnje, ona je u nastavku postala sušta suprotnost. Asfaltirana cesta, iako uska, potpuno je bila bez prometa, tek tu i tamo neki auto koji, činilo mi se, polako i pažljivo prođe, tako da sam konačno opušteno i s guštom počeo činiti ono zbog čega i vozim bicikl – počeo sam promatrati okoliš. A oko mene su prolazile njive i njive zasađeni povrćem. Nikad u životu nisam vidio toliko velike njive zasađene ili lukom, ili kupusom ili paradajzom ili nekom drugom povrtnom kulturom.
Nakon 4-5 km, na raskrižju smo skrenuli desno prema jugo-zapadu cestom koja je ovaj put bila uzdignuta od ostalog predjela nasipom. Sa svoje lijeve strane povremeno smo kroz krošnje drveća ugledali široki, smireni, sada pravo ravničarski, Vrbas. Od prometa i dalje, praktično, ništa, tako da nam je, sada povišeni, položaj na kojem smo vozili omogućavao širi i dalji pogled na okolicu.
Postupno sam se vraćao u „normalu“ pa mi je pored očiju i ostalih čula, zaposleni okolišem, um počeo vrludati mislima. Tako sam se sjetio da sam prije18 godina ovim nasipom biciklom provezao sa svojom životnom suputnicom koja je tu tituli nosila tek nekih mjesec dana (opisano u putopisu „Medeni mjesec“).
Na ulasku u Laktaše ponovo smo se spojili sa magistralom i gužvom na njoj, dodatno pojačanoj nerazumnim semaforom, koji je bratski dijelio vrijeme prolaska kroz raskrižje kako magistrali, tako sporednoj cesti. Za razliku od jednako podijeljenog vremena, promet na tim cestama je bio krajnje neravnopravan. Dok se na toj sporednoj cesti povremeno pojavio auto, ili čak dva, na magistrali je kolona bila nepregledna, iz koje su vozači limenih ljubimaca zbunjeno gledali okolo pitajući se po čemu je ta pusta sporedna cesta toliko važna da joj se toliko vremena poklanja. Vjerojatno im je ruka počesto poletjela prema volanu, odnosno prekidaču za sirenu na njoj, da trubeći rasterete nakupljeni bijes u sebi. A onda shvate da je krivac za gužvu depersonaliziran u obliku hladnog bezživotnog i bezdušnog semafora, čiji ritam rada neće biti promijenjen ni za najmanji trunak, bez obzira na jačinu sirena i duljinu njenog trubljenja.
Ovaj put nama biciklistima ta igra semafora nije predstavljala nikakav problem, ponajviše što smo mi bili ti povlašteni koji sa sporedne ceste dolaze na magistralu. Nakon raskrižja i ulaska u mjesto, zastali smo kraj nekog restorana u želji da riješimo problem večere. Bilo je već dobrano prošlo šest sati, pa smo prvobitnu nakanu da u nekoj trgovini u Laktašima kupimo nešto za (suhu) večeru, zamijenili nečim raskošnijim.
Restoran je bio sa desne strane magistrale, na jednoj njeno krivini, sa terasom ispod koje je već odavno bila ugodna hladovina. Sve to skupa bilo je jače od naših karaktera, pa smo skrušeno popustili nasladima mjesta, ugođaja, a kasnije će se pokazati, i hrane. Naručili smo neki rolani, punjeni i pohani odrezak, nešto kao Zagrebački, sa salatom i pićem.
Opušteno smo se prepustili užicima večere, jer do kraja današnjeg puta nemamo još mnogo, tek nekih 15-tak km i to uglavnom ne prometnom cestom.
Sad ću malčice zastati sa pričom da bih se osvrnuo na zbivanja oko ove večere.
Od rata u Bosni je prošlo desetak godina.
I puno i malo.
Puno da ljudi shvate da nekako treba nastaviti živjeti, ali ipak i malo tako da teške, ružne i strašne uspomene još uvije svježe žive. Radi toga sam se sa zebnjom uputio u ovo putovanje, a opet se i prisilio na to, jer strah čovjeka ponekad čuva i pazi, a ponekad sputava i paralizira, ako je pretjeran.
I tako, uz nadu da je taj strah kod mene pretjeran, put ovaj putujem.
Gazdarici restorana gdje se odvija naša večera bili smo zanimljivi onako znojavi, prljavi, umorni, a opet vedri, nasmijani i ozareni, zajedno s našima natovarenim biciklima.
Pa, odakle ste, pa kuda idete, pa kako jedete, pa što ako ovo, pa što ako ono…a mi smo na sve nasmiješeno odmahnjivali rukom kao da su to sitnice ni spomena vrijedne i s prikrivenim, ali ipak primjetnim, ponosom prikazivali muku i ustrajnost tako lako podnošljivom, kao i zadovoljstvo i sreću tako obilno proživljenom, putujući na ovaj način. Biće da su je naši odgovori dobrano dojmili pa je pozvala svoju sestru da nas (malo pobliže) upozna. I tako za naš stol sjedoše dvije, dobrano popunjene, dame srednjih godina koje su u početku slušale otvorenih usta i raširenih očiju što smo i kako proživjeli putujući biciklom. Izgleda da je naše pripovijedanje, o našim dojmovima prirodnih ljepota predjela pored kojih smo prolazili, bilo dosta impresivno, jer se sestra raspričala o svojoj kući i ljepotama oko nje u Baranji iz koje je u ovom prošlom ratu izbjegla ovdje, u Laktaše. Priču je završila otvorenjem duše i prikazom želje od svih svojih želja da još jednom, u ostatku ovog svog života, vidi tu svoju rodnu kuću, makar iz zraka, onako iz helikoptera, a zatim da nastavi, sretna i zadovoljna, živjeti, a ne više životariti kao do sada, ostatak svoga života.
Ova njena priča, naročito završetak, me je totalno paralizirala. Blagi, jedva primjetni, smiješak kojim sam slušao priču, ostao mi je zamrznut na licu. Prvo sam osjetio strah od neznanja i nesnalažljivosti, što i kako (ispravno) učiniti. Tren poslije sam, u momentu uživljen u njenu priču, osjetio sućut i sažaljenje. Na kraju sam shvatio da, u tom trenutku, nisam bio pripadnik države čija ju je vojska istjerala iz njene rodne kuće, već sam običan mali, ali ujedno i veliki Čovjek (s velikim Č) s kojim se može iskreno i otvoreno popričati o svojim mukama i željama i koji će to saslušati i razumjeti na najbolji, najprihvatljiviji, i na kraju, i najčovječniji način. I tako se, rekao bih zahvaljujući biciklu, razgovor između Hrvata i Srpkinje završio kao razgovor između dvoje ravnopravnih ljudi koji se poštivaju i razumiju uzajamne muke.
Od Laktaša smo imali nekih 4 km vožnje gužvastom magistralom da bi magistrala nastavila prema 18 km udaljenoj Banja Luci nekom vrsti auto-ceste, a mi smo skrenulina lokalnu cestu koja je bil bez prometa i išla kroz prigradska sela. U jednom od njih smo skrenuli desno i preko uskog mosta prešli na drugu stranu Vrbasa, da bi nastavili i dalje prema jugu, no sada zavojitom koja je sve više i više išla gore-dolje.
Nakon jednog gore, cesta je nastavila dolje i iza jedne krivine pojavio se naš večernji počinak -crkva samostana Trapisti.
Sa ceste se prvo uđe u neku vrst velikog dvorišta skrivenog ispod krošnji ogromnih drveća, a desno od crkve su česme sa vodom za hodočasnike ili ovakve kakvi smo mi sada. Iza tih česmi je put pored crkve do samostana koji je iza nje. Došao sam do vrata samostana i pozvonio. Liku koji se pojavio sam objasnio tko smo i što smo i da sam nas jučer najavio telefonom. Lik mi je odgovorio da, valjda glavnog, svećenika nema, no da ni možemo podići šator i prenoćiti gdje god nam je drago.
Izabrali smo prostor uz prilazni put pored crkve, između dva čempresa, podigli šator, pripremili počinak, na česmi se umili i oprali i trenutak dva prije sna potrošili na komentiranje utisaka o današnjem danu. A bilo ih je neočekivano puno, obzirom na relativno ravnu i dosadnu cestu i krajolik uz nju. Ono pravo bi trebalo početi tek sutra.
Ugodan i miran san su nam povremeno remetili psi sa svojim lavežima.
Danas prešli biciklom 120 km.
DAN DRUGI
Slike s drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Prve znake života smo počeli davati nešto prije šest, da bi nakon tog vremena rekli da je vrijeme da se krene. Nakon jutarnje toalete slijedilo je pakiranje opreme što je naročito bilo interesantno jednom mamurnom psu koji je noćašnji ludi provod (čije smo odjeke i mi u šatoru čuli) želio završiti našom predstavom pakiranja prije nego ode kući na, valjda, zaslužan odmor.
Zahvalivši se na prenoćištu i pozdravivši nekoga iz samostana, krenuli smo prema Banja Luci čije smo prve kuće već prolazili. Do centra grada imali smo 5-6 km.
Stvar koja mi je od jutra u dušu unijela tihu, ali tešku i upornu zebnju, bilo je nebo. Ono je izgledalo krajnje zamućeno i sivo, tako da se od obilja vlage u zraku nije naslućivao ni konkretan oblak, ali ni granica na horizontu između neba i zemlje. Sjetio sam se prognoze vremena od prekjučer, koju sam jučer, sada vidim, pretjerano hrabro, ignorirao. Ovoliko vlage u zraku bi se moglo skupiti na hrpu i dobrano pljusnuti. No, što je tu je, ostaje nada da će, ipak, biti povoljnije od onoga čega se trenutno plašim.
Za razliku od putovanja autom, kada tražim obilaznicu, kada putujem biciklom, obavezno to činim prolaskom kroz najuži, strogi centar. Tamo očekujem da ću sresti i vidjeti ono što ovaj, ili bilo koji drugi, grad čini posebnim, originalnim. Stambene četvrti i prigradska naselja su manje-više ista za sve gradove.
Na prvoj većoj trafici kupio sam plan grada, pa sam sada s punom samopouzdanošću znao kamo i kako idem.
Da nam je centar grada blizu, shvatio sam dolaskom do katoličke katedrale, na kojoj je sat pokazivao da smo jutros dobrano poranili. Iako je bila izgrađena u modernom stilu, priznajem da je nisam, kao neljubitelj modernih sakralnih objekata, samo prezirno tek za tren pogledao, već se moj pogled na njoj zadržao bitno duže nego sam to očekivao. Ipak me je nešto na njoj posebno dojmilo, ali nisam mogao proniknuti što.
Za razliku od katolička crkve, pravoslavna je sagrađena nedavna, nakon prošlog rata. Bila je u klasičnom, tradicionalnom stilu. Da se posebno naglasi njena monumentalnost, ili da se pojača njeno dostojanstvo, krov joj je pozlaćen (!).
Odmah iza pravoslavne crkve je gradska vijećnica grada Banja Luke. Zgrada koja je u meni izazvala neko dostojanstveno poštovanje, original je svoje vrste, jer nigdje nešto slično nisam vidio.
Nedaleko iza vijećnice je veliki, moderni trg sa robnom kućom Boska. Sve to, i trg i robna kuća, sagrađeno je nakon 1969 godine nakon katastrofalnog zemljotresa. Tada sam, kao jedanaestogodišnjak, prvi istrčao iz stana na drugom katu u i kao predvodnik svoje obitelji, panično izletio van iz zgrade. Zahvaljujući više dovoljno dalekoj udaljenosti moga grada, nego mojoj brzini, osim paničnog straha, nama se ništa nije desilo. Moj grad, Bosanski Brod, bio je dovoljno udaljen od Banja Luke, koja, na žalost, nije imala takvu sreću kao mi u Brodu, pa je dosta ljudi stradalo i dosta toga bilo porušeno. Za spomen na taj dan, na ovom trgu je ulični sat koji stalno, i dan i noć, pokazuje devet sati i jedanaest minuta, koliko je bilo tog jutra, 29. X. 1969. kada se zemlja zatresla.
Gledajući u plan grada zbunjeno sam buljio u skicu velike tvrđave, zvane Kastel, malte ne u samom centru grada. Pa to se mora pogledati.
I tako smo skrenuli sa naše ceste i nakon stotinjak metara vidjeli ogromni utvrdu i ulaz u nju. Onu silnu vlagu od ranog jutra, ljetno sunce je nekako uspjelo zagrijati, pa su se čak i njegove zrake probile, obećavajući, ipak, neku dozu optimizma.
Utvrda, koja vuče porijeklo još od (staro)Rimskih dana, stvarno je i velika, i, što je još impresivnije, dobro očuvana. Ne znam da li je bilo interesantnije promatrati njenu unutrašnjost, gdje se, na primjer, smjestio i jedan disko klub, ili sa njenih zidina, onako s visine, promatrati grad.
Znam od ranijih (pro)putovanja kroz Banja Luku, bilo autom, bilo biciklom, da, dolaskom sa sjevera, nakon širokih avenija, se sve nekako suzi u usku prometnicu, teško nazvanu i sokakom, a kamo li magistralom, pa gore-dolje, i lijevo-desno oštrim krivinama. Sve to uz dosta gusti promet. Zato nisam žalio ni posljednju konvertibilnu marku danu za plan grada ( a nisam ih pretjerano mnogo dao za taj plan), ugledavši sporedni put prema jugu nekih 10-tak km gdje u mjestu Jagare pređemo Vrbas i spojimo se sa magistralom. I tako smo nastavili uživati u obilasku, sada već južnih rubova, grada slabo prometnom cestom, polako se vozikajući prema jugu desnom obalom Vrbasa. Na jednom mjestu za trenutak sam zastao da snimim restoran na suprotnoj obali rijeke sa terasom praktično iznad vode.
Dolaskom u Jagare valjalo je prijeći Vrbas čeličnim mostom kojemu je rešetkasta konstrukcija bila ispod kolovoza, a taj kolovoz su činile poprečno postavljene daske. Ne krijući posebnu impresioniranost mostom, rekoh Stjepanu da me snimi, dok sam držao pozu na mostu. I dok sam se ja kiselo kesio kao pravi maneken da ispadnem što ljepši na slici, pored mene je protutnjao kamion pun zemlje, ili pijeska, što već. Most ispod mene se tako zatresao, zavibrirao, da me je za tren, tek za tren uhvatio panični strah. No, već tren poslije, zahvaljujući mojoj strojarskoj struci, strah sam uspio suzbiti racionalnim zaključkom da čelični mostovi imaju veće progibe od betonskih.
Ono sunce koje se uspjelo probiti, ponovo je ustuknulo pred oblacima, no vjetra nije bilo ni od kud, tek čista mukla tišina, tako da je voziti bilo lako i ugodno. A posebno ugodno je bilo i zbog činjenice da smo zašli u kanjon Vrbasa, nešto što je, barem biciklom, fantastično, prekrasno za voziti. Naročito po vrlo svježem asfaltu, na kojemu su tako svježe obojane crte, da stječem dojam da je boja još mokra.
Sa usputnih plakata, vozeći se kroz grad, saznali smo da je mjesec dana prije ovog našeg putovanja, Banja Luka bila mjesto Europskog natjecanja u kajaku na brzim vodama. Ulogu brze vode, sasvim zasluženo, dobio je Vrbas u ovom kanjonu kojeg sad baš prolazimo. Zbog tog natjecanja na par mjesta smo naišli na drvene stepenice sa platformom za pristup vodi. Valjda su sa tih mjesta natjecatelji spuštali kajake u vodi i započinjali svoju avanturu. A ta drvena zdanja su nama sada omogućila da se približimo vodi tako blizu da smo osjetili njen miris i temperaturu, jer nam se činilo da je temperatura zraka pedalj iznad vode osjetno niža nego gore na cesti. A pogledati bistru vodu smaragdne boje izbliza, također je bilo neočekivano impresivno.
Iza deset sati su nam se želuci već dobrano pobunili, pa je bilo krajnje vrijeme za doručak. Već dobrano opčinjeni Vrbasom i njegovom vodom, odabrali smo jednu livadicu kraj njega i tu razvili trpezu.
Nebo je i dalje zadržavalo svoje mutljavo sivilo, no za promjenu su se počeli formirati konkretni oblaci čija tamna boja nije ništa dobro obećavala. Ali, barem za sad, i dalje je bilo mirno, bez daška vjetra, mada je taj mir sve više ličio na mir pred buru.
Par kilometara ispred mjesta Krupa na Vrbasu, kanjon se povukao i ustupio mjesto širokoj dolini, no već na izlazu iz mjesta ponovo se vratio, predahnuvši valjda, da sada još većom žestinom zapjeni vodu Vrbasa. Taj efekt smo najbolje uočili sa uskog mosta preko kojeg su lokalci odlazili do nekih od sela negdje gore na planini.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kod mjesta Bočac, sagrađena je hidrocentrala sa povećim akumulacijskim jezerom koje je potopilo postojeću cestu. Radi toga su sagradili obilaznicu koja je išla nebu pod oblake sa usponom ispred nas dužine dobrih 6 kilometara. E, taman pred tom uzbrdicom, onim crnim oblacima se nakupilo i prekipilo, pa su prosuli pljusak . Srećom, za nas, u tom trenu baš smo prolazili pored neke birtije pa smo imali dovoljno vremena da se, manje-više, suhi sklonimo u nju. I sklonjeni pod siguran krov, dokono smo pijuckali pivo, promatrajući potop oko nas. A pljuštalo je kao da se skupilo za godinu dana.
Nakon nekih pola sata, kiša. koja je nastavila tamo gdje je pljusak završio, počela je polako jenjavati, da bi na kraju i ona stala. Sad smo i mi stali sa svojim razgovorom i zbunjeno promatrali okolinu. A ona se isparavala na sve strane, miris kiše svuda oko nas, iznad beskrajnih šuma na okolnim obroncima izdizali su se bijeli oblaci, a svuda oko nas se čuo žamor potoka i potočića kojima su zakašnjele kapljice kiše panično tražili put do Vrbasa. I dalje tmurni i tamni, oblaci su se počeli razilaziti, tako da su povremeno puštali i koju zraku sunca.
Da li će još padati ili je to sve za danas?
Na to pitanje ni lokalac, koji nam je naplatio pivo, nije mogao dati konkretniji odgovor, osim nijemog slijeganja ramenima, a kamo li nas dvojica, koji smo banuli ovdje u ovaj zbunjujući trenutak.
Jedno vrijeme smo čekali promatrajući nebo i pokušavajući pročitati nešto konkretno na njemu, a onda nam je ta lijena neaktivnost dosadila, pa smo, hrabro i odlučno, nastavili put.
Izgleda da smo to učinili u pravom trenutku, jer kad smo odmakli od zadnjih kuća dovoljno daleko i penjali se dugom uzbrdicom, opet je počelo padati. Istina ne u obliku pljuska, već „samo“ kao kiša ali ne baš sitna, naprotiv, bila je pokrupna. Ovaj put nigdje oko nas nije bilo ničega gdje bi se sklonili, pa nam je preostalo jedino da stoički podnosimo nastalu nedaću.
Imao sam neku vjetrovku koju sam tog trenutka promovirao u kabanicu, no ostaje ni nejasno da li je uspijevala do kraja ispuniti moja očekivanja. Gurajući bicikl uzbrdo, pokriven sintetikom vjetrovke, dovoljno sam se znojio da sam na kraju bio mokar kao da na sebi nisam imao nikakvu zaštitu protiv kiše. Jedinu utjehu sam, u tom trenutku našao u činjenici da mi nije zima.
I tako smo kljucali polako i beskonačno tom uzbrdicom, a kiša je isto tako polako i beskonačno padala, pa mi je izgledalo kao da smo mi i kiša ona dva tvrdoglava jarca na jednom brvnu, ne popušta ni kiša, a ni mi.
Ipak smo mi popustili (pametniji popušta zar ne?) dolaskom na prijevoj na kojemu je bila benzinska stanica, prvo nešto nadkriveno u zadnjih 6 km. Sretan dolaskom na komadić suhog asfalta, skrušeno sam zamolio čovjeka, koji je u tom trenu bio i gazda ovog skloništa, možemo li to sa strane ostati do kraja kiše. Srdačno nam je to dopustio sa sažaljivim izrazom na licu, a kada sam izvadio fotoaparat da snimim pokisnutog Stjepana, rekao mi je da mu dam fotić pa da se i ja, također pokisnuti, slikam sa pokisnutim Stjepanom. I tako je nastala slika dvojice odlučnih hodočasnika koje ni ova napast u obliku kiše nije mogla zaustaviti od njihovog nauma. Mada moram priznati, da je u tom trenu ta odlučnost bila jako, jako tanka.
Uzeli smo suho odjeću i u obližnjem toaletu se presvukli. Konačno suhi i na suhom počeli smo malo vedrije promatrati okolinu koja je i dalje bila jednako sumorna i kišovite kao u vrijeme našeg dolaska.
Do prestanak kiše prošlo je dobrih sat i pol, te smo nastavili vožnju sada strmom nizbrdicom u dužini od nekih dva i pol kilometra.
Nakon te nizbrdice slijedila je divota od široke ceste bez prometa koja se manje-više bez uspona i nizbrdice, krivudavo zuji uz smaragdnu boju jezera, provlačeći se, kada nije moguće drugačije, kroz tunele. Jedan od njih, zavidne dužine, bio je čak i osvijetljen.
Kiša više nije padala, ali se osjećala svuda oko nas. Cesta je bila mokra, veći, manji i najmanji potočići su žuborili svuda oko nas, iznad šume su se pojavljivali bijeli oblačići, a pored velike vlage u zraku, i njegova temperatura je dobrano pala, da sam stavio rukavice na ruke i kapu na glavu. U sred ljeta.
Nakon nešto više od pola sata, otprilike kada smo sa nove prešli na staru cestu, zima usred ljeta se povukla pa je temperatura zraka postala prilična kalendaru. Razodjenuli smo se u kratke rukave i mirno i opušteno uživali u najkanjoniskijem dijelu kanjona Vrbasa u kojemu je s naše lijeve strane bio Vrbas a s desne okomita litica tek pedalj dva od naših ramena. Kada nije bilo moguće drugačije, cesta se probijala kroz kamena brda neozidanim tunelima čija ih je neozidanost činila duplo egzotičnima.
Nakon niza tunela, uglavnom kraćih, uletjeli smo u zavojiti duži u kojemu je bila noć, tamna i dublja od ikad doživljenih noći. Srećom nije dugo trajala, pa kao u svakoj patetičnoj prići, uočili smo svjetlo na kraju tunela iz kojeg smo izašli na most preko Vrbasa. Iza mosta smo zastali, parkirali bicikle i nijemo i zadivljeno promatrali visoku, okomitu stijenu iz koje smo malo prije izašli. Zadivljenost i nijemost promatranja trajala je višestruko duže od najduže procjene. Jednostavno smo stajali očarani prizorom istovremene surovosti i ljepote prirode i nekakve simbioze, uklopljenosti čovjeka u surovu prirodu u obliku skromnog tunela, kojim je taj čovjek skrušeno priznavao superiornost prirode i od nje tek molećivo i skromno tražio nastavak svog puta.
Kilometar nakon tog prizora od kojeg smo se otkinuli krajnjim naporom volje, na izlazu iz klanca smjestilo se selo Podmilačje sa crkvicom sv. Ive, koje je znano mjesto lipanjskog hodočašća i na koje me je moja mati vodila još kao osmogodišnjaka (detaljnije „Jajce 2010“).
A opet kilometar iza Podmilačja bio je most kojim se bitno skratio i olakšao put do Jajca. U stvari i sada je, samo što se sada, sa statusom ruševine, kupa u vodama Vrbasa. Još jedan od spomenika ratnog besmisla prošlog rata.
Ne preostaje nam ništa drugo nego glavnom, uskom i jedinom cestom nastaviti prema jugu, koja u početku ide nebu pod oblake strmom uzbrdicom. Obzirom da je grad blizu, promet je višestruko pojačan na ovoj cesti, činilo mi se, višestruko suženoj i sa višestruko strmim uzbrdicama. Jedva smo pronašli mjesto da se sklonimo sa nje na jednom mjestu odakle je pucao prekrasan pogled na naše slijedeće konačište – Franjevački samostan u Jajcu.
Izmoreni današnjim danom krcatim događajima i doživljajima, nije nam se obilazio grad, već smo se uputili ravno našem današnjem cilju.
Prestavivši se nekomu iz samostana, taj netko nas je doveo do starog krila samostana u kojem je bila vjeronaučna dvorana/učionica, koja će noćas imati ulogu naše spavaonice. Naš nam je domaćin uz želju za laku noć napomenuo da je misa u crkvi sutra ujutro u pola osam, pa ako nam se da…
Ostavši tako sami, rasterećeni brigom o noćašnjem smještaju promatrali smo prostor našeg budućeg mirnog sna. Razno-razne klupe, zavidnih godina starosti poredane u dva reda, bez stolica koje počivaju negdje drugdje. Na podu, popločanog keramičkim pločicama toliko prašine da se pitam koje je godine zadnji put ovdje održavana nastava. A na tom podu bih noćas trebao spavati nosa udaljenog tek dva prsta od isto tako debelog sloja prašine.
A onda ni je pala na um ideja zašto ne bi naše noćenje podigli na viši nivo. Spojilo smo četiri klupe i dobili površinu više nego dovoljnu za jednu vreću za spavanje. Pored toga načinili smo još jedu takvu površinu i mjesto za noćašnje noćenje bilo je riješeno.
Iza učionice su bile sanitarije sa pipom i umivaonikom gdje smo, na smjenu, kako-tako riješili higijenu našeg tijela, pa nakon večere stopili se svako sa svojom vrećom za spavanje i otišli na prostranstva koja se snovima obilaze.
Učionica je imala tri prozora sa jedne strane, a vani, iznad tih prozora bila je terasa za obilazak gornjih soba. To znači da su prozori našeg konačišta pod nekom vrstom nadstrešnice, pa sam ih otvorio (sva tri) širom odmah po dolasku. U početku da se izmjeni ustajali unutarnji zrak sa svježim vanjskim, a poslije i za miran i ugodan san. San koji mi je u toku noći par puta blago prekidan pravim prolomom oblaka i pljuskom koji je bjesnio vani. A mi dobrano zaštićeni u ovoj suhoj oazi u koju kroz otvorene prostore ulazi samo blagi i osvježavajući miris ozona koji miran, blaženi i ugodni san čini još mirnijim, blaženijim i ugodnijim.
Danas prešli biciklom 82 km.
DAN TREĆI
Slike s trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Dobro naspavan i odmoran, ustao sam prije Stjepana i uspio ga snimiti kako, blažen, plovi nebeskim prostranstvima sna. Nakon što se probudio, spremili smo opremu i bicikle onako kakvi su sinoć izgledali, a klupe u učionici vratili u prvobitno stanje. Jedine tragove našeg noćašnjeg boravka ostavili su naša stopala po prašnjavom podu.
Ostavili smo bicikle da još odmaraju, pa smo se uputili u samostansku crkvu na misu. Nakon mise su nas ugodno iznenadili pozvavši nas u samostansku blagovaonicu na doručak. Tek nakon obilnog i ukusnog, mada neočekivanog, doručka, nastavili smo putovanje.
Napustivši samostan, negdje gore, s druge strane Vrbasa bila je cesta s koje smo jučer snimili samostan. U želji da što prije dosegnemo cestu, krenuli smo nekim uskim sokacima koji su nas doveli do jednako uskog, starog mosta preko Vrbasa.
Nakon mosta, nastavili smo cestom koja se strmim cik-cakom penjala da bi na kraju, dobrano zadihani, konačno, došli do glavne ceste, nazvane magistralom, više zbog značaja, nego zbog izgleda.
Nakon par stotina metara vožnje po glavnoj cesti, zastali smo na mjestu odakle se pruža prekrasan, nezaboravan pogled na stari dio Jajca.
Konačno je došao red i na nizbrdicu, pa smo se munjevito spustili do raskrižja na kojemu se nakon skretanja desno ulazi na glavni ulaz u Jajce. Mi smo ravnodušno produžili dalje i tunelom napustili zadnje poglede na grad Jajce. Slijedilo je relativno ravno vijuganje uzvodnim tokom dolinom Vrbasa. Do tridesetak kilometara udaljenog Donjeg Vakufa, moj fotić je zabilježio jedan tunel koji je malčice skratio vijugu koju je činio Vrbas, i jedan viseći, pješački most preko rijeke u stilu filmova o Indijana Jonesu.
Nebo iznad nas je konačno dobilo čistu, modru boju bez ikakvih, a kamo li prijetećih, oblaka. „Poremećaj-sa-zapada-koji-je-zahvatio-naše-krajeve“ odmaknuo je na istok da tamo nekim drugim biciklistima zagorčava putovanje, ostavivši nam „ogranak-snažne-anticiklone“. Do kraja ovog putovanja kiša nam pri vožnji više nije bila problem.
Nakon kiše, dolazi sunce. I to vruće, pravo ljetno. Pa kad smo ušli u Donji Vakuf, dobrano ugrijani i oznojeni na skromnom mjesnom trgu ispred džamije pronašli smo mali hlad, hladićak tek, malen taman toliko da kada sjednimo na zidanu ogradu budemo kompletno u hladu.
Dok sam ja otišao po (hladno) pivo, Stjepan je već započeo razgovor sa nekim lokalcem. Za razliku od Stjepana, meni je dosta teško, i nekako neugodno, započeti neformalni, površni i usiljeno nasmiješeni razgovor s nepoznatim ljudima. Ne kažem da mi je to vrlina, dapače, ali ipak… Bilo kako bilo, dok sam se ja držao po strani, Stjepan se topio od osmjeha na koji je, očito, sugovornik pao. Pa smo tako saznali da se čovjek upravo vratio s jutarnjeg klanjanja (Musliman, dakle), da je pedeset osmo godište ( na što sam ja, onako sam za sebe, podigao obrvu – moja generacija, dakle iako mi je izgledao stariji – možda sam i u pravu glede izgleda, a možda i ja drugima izgledam starije), da je neimaština i nezaposlenost, i na kraju, da je kriza tolika da za 50 konvertibilnih maraka možeš naručiti prebijanje bilo koga tko ti se ne sviđa. Na ovo posljednje Stjepanu se zaledio osmjeh, i nakon na brzinu promrljanog pozdrava, panično mi je došapnuo „Bjež'mo odavde dok smo još u komadu!“
Nastavio sam vožnju sa zluradim osmjehom u sebi prema mojemu suputniku (tako mu i treba kad se u svašta petlja) skrenuvši desno u smjeru Bugojna. Ona uska dolinica Vrbasa, kojom smo se vozikali prošlih 30-tak kilometara, sada se proširila u veliku ravnicu okruženu visokim, ali i udaljenim planinama. Cesta se konačno rastegla u širinu na pravu mjeru tako da je sada i izgledala kao magistrala, a ne to samo imenom bila. I krivine su bile blage, velikog radijusa tako da je vožnja bila skoro na granici dosade. Možda bi to i bila da mi ono pivo u Donjem Vakufu nije potpuno ispralo želudac. Počela me je mučiti glad, sve veća i veća. Jedva sam dočekao tablu na kojoj je pisalo Bugojno, uletjeli smo u nešto što nam je izgledalo kao centar grada i priupitali prvog prolaznika za ćevape i nakon 5-6 minuta vožnje po gradu, uspjeli smo pronaći rješenje moje gladi.
Polako smo i detaljno jeduckali ćevape i pijuckali pivo (izvrsno Sarajevsko) promatrajući urbanu okolinu. Nakon objeda, podmireni siti i odmorni, krenuli smo u obilazak grada. Kao najznamenitija ovog grada, učinila nam se zgrada gimnazije sagrađena još u doba Turske vladavine ovim krajem. Ispred zgrade bio je primjer preživjelog bratstva i jedinstva, biste Muslimana, Srbina i Hrvata, narodnih heroja Drugog svjetskog rata.
Pored zgrade gimnazije, zanimljivo zbunjujuća mi je bila katolička crkva stvarno originalnog stila.
Bilo je već kasno poslijepodne kad smo odlučili nastaviti putovanje do dvadesetak kilometara udaljenog Gornjeg Vakufa, nakon prošlog rata u Bosni, preimenovanog u Uskoplje. Čim smo napustili Bugojno, cesta, a i mi s njom, se približila Vrbasu koji je sada bio tek oveći potok širine 3-4 metra. I dalje je bila dolina, no sada su se okolni visovi planina sve više i više približavali. U tih dvadesetak kilometara prošli smo kroz par sela od koje je jedno svojim imenom bio posebno zanimljivo. Ime mu je bilo Zlav ast. Baš tako, sa razmakom između v i a gdje sam, približivši se tabli i pogledavši malo bolje, lijepo uočio prebojano slovo l u žuto, boju pozadine. Tako mi ostade zbunjujuće da li se selo zove Zlavast (inače tako i upisano u mojoj karti), ili Zlavlast, što je nekom seljaninu zasmetalo pa je prebrisao sporno slovo. Ili je tabla mjesta bilo krivo izrađena (sa tim famoznim l), pa su malo improvizirali da je spasu.
Na ulazu u Uskoplje, sa lijeve strane, dočekala nas je istovremeno i velika , i prekrasna i zlokobna Vranica, sad kako kome i u kakvoj već prilici. Lijepo se uočavala friško izgrađena cesta, ili tek neki put, sa bezbroj cik-cakova do vrha planine.
Po ulasku u mjesto i pronalasku katoličke crkve, čiji se toranj vidio iz daleka, pa to nije bio nikakav problem, pronašli smo Župni ured i župnika koji nas je očekivao, jer sam nas u toku dana najavio. Odveo nas je u friško izgrađenu zgradu u kojoj smo u nedovršenom prizemlju ostavili bicikle, a sa opremom smo se nedovršenim stepenicama popeli na kat i na savršeno čistim, novom podnim pločicama prostrli naše vreće za spavanje.
Bilo je nešto prije šest, a župnik nam je rekao da je misa u crkvi u šest sati. Bio je dvadeseti srpanj, dakle dan sv. Ilije kojeg kao svog zaštitnika štuju Hrvati u Bosni. Da li možda zbog toga, ili inače, ali u toku ovog putovanja i obiđenih crkava i misa u njima, stekao sam dojam da Hrvati u Bosni u bitno većem broju posjećuju crkvu i misu u njoj nego Hrvati u Hrvatskoj.
Dok se pospano sunce borilo s snom i slalo posljednje zrake na zemlju, s prozora našeg konaka sam snimio crkvu u kojoj smo upravo bili. Tik ispod krova se vidi red neožbukane cigle kao oznaka, prema riječima našeg župnika-domaćina iznad koje je crkva bila porušena u prošlim ratu.
Ostalo nam je još vremena da se pripremimo za počinak i na kraju tonući u san stavimo završnu točku na i za ovaj dan, krcat uglavnom pozitivom, za razliku od prethodnog.
Danas prešli biciklom 71 km.
DAN ČETVRTI
Slike s četvrtog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu četvrtog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Opća napomena za noćenje, i ovo i sva ostala, je da usprkos oskudnom komforu i tvrdom ležaju, problema sa snom nema ni najmanje. Brzo se zaspi, dobro se spava i, nakon razbuđivanja i dolaženja sebi, ima se osjećaj dobre naspavanosti.
Nakon pakiranja stvari i pozdravljanja sa domaćinom, ovaj put takvu ulogu je imala jedna od časnih sestara, izašli smo na ulicu i zastali da još jednom snimim crkvu svu okupanu u jutarnjem suncu.
Zujajući po mjestu, negdje u njegovoj sredini našli smo nešto kao park sa drvenim klupama gdje smo se parkirali radi doručka, čije smo elemente netom ranije kupili. Prije nego ćemo doručkovati upitah jednog od prolaznika da li vozeći ravno mogu izaći na magistralnu cestu prema jugu. On mi reče da bi bilo najbolje da prvo skrenem lijevo pa na obilaznici desno. Pokušao sam u glavu sročiti sliku koju mi je savjetovao, i opet mi se učinilo da je jednostavnije voziti ravno kroz mjesto jer ću na kraju opet izaći na magistralu. No, moj sugovornik je zapeo za svoju varijantu cik-cak vožnje, mada je priznao da je ishod isti.
Cijelo vrijeme dok sam doručkovao, nije mi izlazila iz glave ta njegova zaobilaznica. I tako dok žvačem hranu, dokon promatram ulicu kojom smo došli i zvonik crkve koju smo jutros napustili, okrenem glavu u produžetku ulice kojom smo došli i vidim drugi dio mjesta sa minaretom džamije…
I shvatim!
Čovjek nije htio da prođem kroz muslimanski dio mjesta, već da ga obiđem. Vjerojatno kao što i on čini.
Mi smo ipak prošli kroz taj dio mjesta, izašli na magistralu koja se nedugo zatim počela penjati, u početku blagom, ali postupno sve jačom uzbrdicom. Počelo je penjanje na prijevoj Makljen. Prije nego što ćemo se izgubiti u šumi, okrenuo sam se i još jednom snimio dolinu u kojoj je naš konak od prošle noći sa šumovitim planinama iznad.
Obzirom da se sunce već dobrano diglo, u početku penjanja bilo mi je čak i vruće, da bi osjećaj topline jenjavao što sam se više i više penjao. Kasnije sam na taj osjećaj vrućine potpuno zaboravio očaran mirisom svježeg, oštrog, planinskog zraka koje je te atribute zadržavao taman na ugodnoj razini. Postupno se šuma prorjeđivala a okolni visovi postajali sve niži i niži, i nekako nama bliži. Čak smo prošli pored nekakvog skijališta sa vučnicom koje je spavalo svoj ljetni san.
I nakraju, nakon prijeđenih 9,5 km uzbrdice našli smo se na prijevoju na nadmorskoj visini od 1123 metra.
Makljen je danas pao.
Svaki put, kad se popnem biciklom ovako visoko, zaključim da je u doba ljetnih vrućina planina dostojni zamjenik mora. I to višestruki.
Teško, vrlo mi je teško hladno racionalno smisliti, složiti riječi i njih zapisati u suvisle rečenice koje bi kako-tako vjerno opisale što je bilo dalje na ovom putovanju. Pogled, ovako s visine, na dolinu gdje se smjestio Prozor, odnosno Rama, kako danas nazivaju taj grad, okolne planine prebogate šumom, Ramsko jezero sa ogoljenom planinom Raduša iznad njega zatvorile su nam usta, um i dušu isključili nas od bilo kakvog razmišljanja, da bi se cijelo tijelo, sav um i sva duša pretvorile u jedan prijemnik, receptor, svih mogućih podražaja, prizora, dojmova, koja se samo trpaju u pamćenje, onako stihijski, bez ikakve selekcije, pa će se valjda kasnije mjesecima, godinama i desetljećima izvlačiti iz sjećanja, svaki put začudivši se nečim novim, do sad ne izvučenim. Pa i sad, nakon pet i pol godina dok ovo pišem, buljim u snimke kao hipnotiziran, pa tek krajnjim naporom volje se trgnem i primoram skloniti pogled, jer, eto, trebao bih to čega se sjećam pretvoriti u slova, riječi, i na kraju, rečenice koje će bar za trenutak tebe, čitaoce, hipnotizirati, opčiniti, začarati, tako da ćeš nakon tog trena osjetiti neki moj slatki strah od udaljenosti vremena i prostora kojeg sam posjetio.
A sve to je dodatno začinjeno savršenim ljetnim danom, sunčanim, ali i ugodno svježim, sa povjetarcem tako blagim i obzirnim, čija je osnovna svrha nježno dražiti kožu i pridonositi nosu stalno nove i nove miomirise, pa uz ono što oko vidi, a uho čuje, um i duša počinju posustajati pod ogromnom najezdom sladostrasnih osjećaja, te osjećam blagu vrtoglavicu koju mi je prava grehota prekidati.
Dodatni problem je vrijeme trajanja ovih silnih podražaja. Cesta blago krivuda u blagoj nizbrdici, dolina sa gradom nam je sve bliža i bliža, no umjesto da se spustimo do grada, cesta odlučuje na jednom hrptu sve to ostaviti i prijeći na drugu stranu brda gdje i dalje nastavlja blago nizbrdo i gdje se kakofonija podražaja nastavlja nesmanjenom žestinom.
Pa kako izdržati ovoliko ugodnih podražaja ovoliko dugo!?
Lijepo, tako da vam pukne guma na biciklu!!!!
Toliku emotivnu brutalnost ne znam da li sam ikad osjetio u tako kratkom vremenu. Kad sam već bio potpuno i dušom i tijelom u pravom zemaljskom raju, kada sam osjetio strujanja sladostrasnog uživanja u zadnjem kutu duše i tijela, jedan BANG me je vratio u hladnu, ravnodušnu realnost. Kao da spavača u sred najblaženijeg od svih mogućih blaženih snova polijete amperom najhladnijom od svih mogućih najhladnijih voda. Ma što vodom, antifrizom ohlađenim na minus dvadeset.
Tren nakon tog bang! sam stao okrenuo se prema do kraja ispuštenoj zadnjoj gumi i tupo gledao u početku ništa ne vidjevši. Trebalo mi je dosta sekundi na nakon onoga gdje sam bio prije tog bang! shvatim gdje sam, s kim i s ČIME sam sada. Kad sam to, najzad!, shvatio, sad sam, skoro jednako kao prije prekrasnim ljepotama okoliša, ali sada u negativnom smislu, bio hipnotiziran ispuštenom gumom koja me je paralizirala kao da umjesto nje vidim kobru. Trebalo bi je opet puno sekundi da počnem nešto i nekako razmišljati i smišljati.
A nije bilo baš puno izbora.
Na pukotini vanjske gume, koja je pukla uz felgu, vidjelo se da je dama u poznim godinama koje više jednostavno nije izdržala. (Sjetih se tada da sam prije početka ovog puta za trenutak posumnjao hoće li gume izdržati obzirom da im ima dosta godina, pa sam si hrabro rekao „Hoće!“ – eto, sad vidim da neće).
Jedino smisleno rješenje je bilo zamijeniti vanjske gume, a u puknutu, koja će biti na prednjem točku, na mjestu puknuća unutarnju gumu omotati nečim žilavim. Za to nešto žilavo poslužili su medenjaci koje je Stjepan u slast pojeo, točnije, njihova žilava ambalaža od plastične vrećice. Jasno zadnju unutarnju, također puknutu gumu je potrebno zamijeniti, što je bio najmanji problem, jer smo u rezervi imali 3-4 unutrašnje gume. Ali ni jedne vanjske!
Napumpavši gume, zadnju kako treba, a prednju sa pola potrebnog tlaka, nastavili smo vožnju. Jasno da sam osjetio veći otpor zbog prednje poluispuštene gume, ali smo, ipak, nastavili putovanje. I to je nešto. U Jablanici (možda?) ili u Mostaru (sigurno!) kupiti ćemo vanjsku gumu i sve po starom.
A do tada smo nastavili ovaj spust koji je izgledao beskonačan, mada ne i neugodan. Dapače! Šuma se prorjeđivala a u lice nam je počeo pirkati vrući zrak s mirisom vrele Hercegovine.
Konačno nam se putovanju pridružila i rijeka Rama koju smo daleko bolje čuli (njen šum) nego vidjeli (zbog gustog zelenila).
Ovaj, naizgled, beskonačan spust se konačno okončao dolaskom do Jablaničkog jezera.
Ubrzo nam se ukazala i jedna plažica na jezeru na kojemu su djeca uživala u kupanju. Predložio sam Stjepanu da i mi isto napravimo uz dodatak sapuna, obzirom da smo prošlih dana imali dosta skromno pranje tijela. Kupanje u vodi, koja je bila i topla i hladna, oboje taman koliko treba, bilo je iznenađujuće ugodno i tijelu i duši. Ostali smo se dugo, višestruko duže od prvobitne nakane, brčkati u vodi i uživati, tako da smo se od djece na susjednoj plaži razlikovali više po stasu nego po činu koji smo radili.
Osvježeni i okrijepljeni iznad svih očekivanja, nastavili smo vožnju sada već po vrućem suncu. Iako je u početku cesta slijedila jezero i bila ravna, što se tiče uspona, neka povelika stijena/brdo se ispriječila, pa je bilo potrebno gooore (nekih kilometar i pol) a zatim dooolje.
Iako mi je ta uzbrdica po ovom žarkomu suncu pala kao šaka u oko, brzo sam se razgalio vidjevši koje krajolike se, ovako s visine pojavljuju pred mojim očima. Prava Švicarska!
Branu nismo vidjeli jer je bila zakamuflirana brdom kroz koje smo tunelom prošli. A i vode u Neretvi nakon brane isto tako nismo vidjeli. Ljeto je, kiše malo (iako nam to tako nije prekjučer izgledalo), pa voda iz jezera putuje tunelom tamo negdje dolje do strojarnice, gdje se njena energija toka pretvara u struju. Zato mi sada promatramo apokaliptični prizor rijeke koja to nije.
U stvari jest, makar samo malo, jer na jednom mjestu je od Neretve ostalo tek malo jezerce, malo ali ipak dovoljno da se sretna obitelj osvježi u ovom vrelom sunčanom danu
I eto nas u Jablanici mjesto našeg večerašnjeg prenoćišta. Došli smo malo prerano, tek je pola šest, a prilikom mobitelskog današnjeg kontakta, naši domaćini su rekli da će kod kuće biti tek iza sedam.
Dobro, imamo mi već što do tada raditi.
Prvo smo otišli na jedne fine lagane ćevape koje smo isto tako lagano jeduckali i lagano pijuckali pijaču. Ja sam bio dodatno oduševljen, ovaj put, točenim pivom.
Zatim smo obišli kanjon Neretve i srušeni željeznički most koji je igrao ulogu isto tako srušenog uzvodno za vrijeme drugog svjetskog rata (asocijacija Bitka na Neretvi).
Prešavši na drugu stranu Neretve, čitavim cestovnim mostom, otišli smo do mjesta gdje je ćiro, nakon što je ovim srušenim mostom prešao rijeku, prolaskom kroz tunel nastavio svoje putovanje prema jugu. Prvo sam ugledao da je unutrašnjost tunela asfaltirana, a zatim od prolaznika saznao da je ćirinom trasom izrađen puteljak/sokak do dva i pol kilometra udaljenog sela, zaboravio sam mu ime, a i nije bitno za daljnju priču. Ono što je bitno je da u tom selu ima most preko Neretve kojim možemo izaći na magistralu prema jugu.
Ovo je bio neočekivani dobitak na lotu. Ne samo da ćemo biciklom voziti po ćirinoj trasi, što je za mene nešto posebno, nego ćemo izbjeći strmoglavu uzbrdicu koju magistrala čini po izlasku iz Jablanice. Postao sam nestrpljiv kao mlada pred svatove u očekivanju sutrašnjeg jutra.
Bogatiji za još jedno ugodno saznanje, vratili smo se do naših domaćina. A oni su bili u malom župom uredu pored male katoličke crkve. A nas su smjestili u malu vjeronaučnu učionicu, možda ispravnije rečeno, učioničicu. A u toj maloj učionici bilo je posebno iznenađenje u obliku pravo madraca. Nažalost, samo jednog, pa sam raskoš mekane postelje požrtvorno prepustio Stjepanu.
Danas prešli biciklom 60 km.
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Post je objavljen 30.01.2012. u 22:43 sati.