Marketing
Međugorje 2005 III dio
Za povratak na drugi dio ove priče, kliknite ovdje.
DAN SEDMI
Slike sa sedmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Opet me je probudilo.
Kiša.
Opet,i ovu noć.
A ne da je padalo, nego je izgledalo kao da mi je šator ispod puknute cijevi glavnog i jedinog Njujorkškog vodovoda. Nos mi je bio tek pedalj od te vodurine što se slijevala slojem od bar dva prsta, niz platno šatora. Svjetlosnim sam mlazom baterijske lampe, onako iz ležeće poze, pregledao unutrašnjost šatora i zadovoljno zaključio da je suha. Još uvijek. Vani, za razliku od prethodne noći, nije grmilo, sijevalo, a ni puhalo. Samo je lijevalo.
Onako bunovan zbog sna u kojeg sam upadao, pa se budio, i opet palio svjetlo, i opet zadovoljan suhoćom interijera, padao u san, potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Izgledalo mi je kao neki psihodelični san, kao košmar, kao da se zaboravilo kad je sve to krenulo a isto tako mu se kraj ne nazire. Stalno sam slušao kišurinu koja neumoljivo i uporno drži stalni ritam, ritam koji mi je, dok sam spavao, stvarao neki mutni, fluidni, riječima neopisivi san, čiji je doživljaj bio u skladu sa mračnim, tamom potopom koji se slijevao niz šator. Onda sam se budio, palio svjetlo i nakon što sam se uvjerio u još uvijek prisutnu suhoću unutrašnjosti, zaklopio oči u potrazi za malo prije prekinutim snom.
Trgnuo sam se iznenađen jarkom svjetlošću, Tren poslije shvatio sam da sam se probudio iz duuugog i duubokog sna bez snova, započet u onom mraku koji je konačno iz šuma vode prešao u pravi, normalni, ovozemaljski noćni mir. Bijah izuzetno zadovoljan, čak i ponosan, mada ne znam na koga (na šator možda!?), kada vidjeh da je iznutra jednako suh kao i sinoć kad sam krenuo na počinak.
Vani nije svuda bilo tako idilično kao u našem šatoru. Po okolnoj ogradi oko kampa ljudi su stavljali da se suši ono što se prošlu noć vodom natopilo, zemlja po kojoj sam hodao cijedila je oko moje patike vodu kao da sam stajao na spužvu punu vode. Najteže su prošli mladi par iz Poljske koji su nakon prodora potopa u svoj šator, po najjačem pljusku otrčali do gazdine kuće kao zadnji pojas za spašavanje u ovom potopu (biće da sam s pravom bio ponosan na svoj šator). Mladi su Poljaci brže bolje trpali mokre stvari u svoj mali auto i žurno otišli sa ovog mjesta, vjerojatno bez ijednog zrnca želje da se, nekad u budućnosti, u njega vrate.
A onda sam se shvatio.
Shvatio sam da Onom gore, koji je imao pregršt pažnje i dobrote, kojom me je darivao prošlu noć i za čiji višak sam se nadao da će biti dostatan pri penjanju iz Mostara, te pažnje i dobrote prema meni, odnosno nama, imao iznad svih očekivanja, pa nas je ostavio suhe pri noćašnjem potopu. Osjetio sam toliki stupanj ganutosti koji je tren poslije prešao u obavezu, dužnost koju trebam, ne znam kako, ne znam prema kome, ispuniti, da sam ozaren, nasmiješen, optimističan, spreman, otvoren i, na neki način, osnažen krenuo u ovaj današnji dan.
A za razliku od burne noći, i taj dan je izgledao u skladu s trenutnim stanjem u mojoj duši. Sunce se veselo probijalo između oblaka koji su postajali sve tanji i sve bljeđi, tako da je pogled u nebo davao čvrstu pouzdanost u vjeri suhog i lijepog dana koji je pred nama.
U tom danu, koji je pred nama, imali smo u nakani, popeti se na brdo ukazanja, posjetiti crkvu i prisustvovati misi u njoj, a na kraju, ako nam se bude dalo, popeti se na brdo Križevac.
Pa da krenem redom.
Nakon doručka obukli smo se u misnu odoru, pozdravili bicikle, dajući im danas slobodan dan da mogu zasluženo dremuckati, a mi se uputili uskom, pješačkom stazom preko njive koja je bila neka vrst prečice prema crkvi. Imali smo dosta vremena do mise, pa smo se uputili ka tom brdu, prvo nekim uskim ulicama, a potom uzbrdo poširokom stazom. Iz crvenice na stazi je izvirivalo sivo kamenje, ponekoje sa oštrim rubovima, tako da je bilo dosta grbavo za hodanje. Staza nije nikako mogla sakriti da je njome prošlo mnogo, mnogo, mnogo mogu, od kojih su, nerijetko, neke i bose (!).
Na mjestu ukazanja, pored ostalih križeva, je Bogorodičin kip kao centralno mjesto na koje za zaustavljaju hodočasnici i, svako u svojoj, kontemplaciji ostvaruju mir svojoj duši ostvarujući svoj hodočasnički cilj. Zato je pored, ponekad i, većeg broja ljudi, ispred kipa dostojanstvena tišina u kojoj se vrlo malo i vrlo tiho priča, a i sve ostale pokrete ljudi čine polako i pažljivo sve u nastojanju da se taj duhovni mir ne remeti.
Ovi mi nije prvi put da sam na ovom mjestu, mada je prvi na ovaj način, pa svaki put budem pod dojmom broja ljudi, koji je stvarno impresivan, prava rijeka ljudi, njihovom odlučnošću, ali možda najviše strpljivošću, upornošću, i na kraju nekim njihovim unutarnjem mirom i blagošću. Tu si i najokorjeli ateisti najtanji u svojemu uvjerenju.
Nakon što sam se molitvom obratio Bogorodici, okrenu sam se ovozemaljskim prilikama i pogledao dolinu ispred sebe sa mjestom i crkvom.
Po povratku s brda ušli smo u crkvu. Iako je do početka mise bilo još oho-ho vremena, u crvi je bilo podosta ljudi koji su strpljivo i skrušeno, bez ikakve ljutnje i nervoze, stajali u redu za ispovijed.
Još jednom napominjem, jako me je dojmio mir, strpljivost i skrušenost uz potpuni izostanak nervoze ni agresije bilo kakvog, i najmanjeg oblika, kod ljudi-hodočasnika, iako je na nekim mjestima i u nekim trenucima gužva bila povelika.
Nakon što smo i mi izabrali neki od redova, stali smo i s mirom i strpljivo čekali svojih pet minuta u kontemplaciji sami s sobom. Kad je došao i moj red, svećeniku sam s druge strane rešetke rekao da sam iz gušta i zadovoljstva, a ne uz muku i trpljenje (mada je bilo i toga) na ovo hodočašće došao biciklom. Da li sada sebe mogu zvati hodočasnikom!? A on mi je začuđen i iznenađen mojom dvojbom, rekao da drugi dolaze klimatiziranim autobusima ili automobilima, pa sebe nedvojbeno smatraju pravim hodočasnicima, pa zašto ne bih i ja to bio, koji sam za put do ovog mjesta odvojio bitno više muke, odricanja i trpljenja nego oni!
Pa dobro, ako on tako kaže neka tako i bude.
Sama crkva, iako novijeg datuma, građena je u tradicionalnom stilu, nije neka izuzetna ljepotica, ali mi je ipak izazvala izvjesne simpatije. Ono što me je kod nje posebno impresioniralo je izuzetno kvalitetno riješena klimatizacija u njoj. Kao uđem u nju, iz vanjske vrućine, osjetim ugodnu svježinu hlada, ali bez neugodnog strujanja ledenog zraka, kako većinom bude u velikim klimatiziranim prostorima.
Nakon mise uslijedilo je kupovanje suvenira i razglednica koje moramo razaslati onim kojima se želimo pohvaliti gdje smo bili. Vratili smo se u kamp i uzeli si odmor izvadivši karimate/podmetače i naslonivši ih na zidanu ogradu, improvizirali raskošnu dnevnu sobu gdje smo pisali razglednice, čitali lokalne novine ili jednostavno odmarali.
Kad nam je odmor dosadio,odlučili smo se popeti na znatno više brdo Križevac. Na njemu su, kako sam čuo priču, mještani sagradili veliki križ ne bi li umilostivili Boga da poštedi mjesto i okolinu od grada (leda), koji je nekako učestalio tog vremena. I stvarno, bar tko ljudi pričaju, nakon postavljanja križa na brdo, tuče više nije bilo. Sam križ se vidio iz bilo kojeg mjesta doline u kojoj je Međugorje, pa jednostavno izaziva da se dođe do njega. Do vrha brda treba proći stazu širine metar i pol, dosta strmu i dosta neravnu, jer iz zemlje proviruju stijene dosta grbave a česti i dosta oštre. Tom strmom, neravnom i često problematičnom stazom, (zbog oštrih stijena) penjali smo se dobrih 40-tak minuta dok, zadihani, nismo konačno došli do vrha sa križem.
Uz svo poštovanje prema križu, daleko mi je više dojmio pogled s vrha na okolicu. Okrečući se za puni krug, svuda je pucao pogled na okolicu tako da smo zadivljeni gledali u daljinu puno duže nego smo to prvobitno planirali
U povratku kad smo se spustili u mjesto, na početku staze kojom smo se vratili, naslonjenu na stijenu, vidjeli smo nosaljku kojom četvorica mogu, ako hoće, nositi petog ili petu, do križa.
Vraćajući se u kamp, zadovoljni s današnjim obilascima, polako smo, onako s noge na nogu, šetali i usput vidjeli virnicu kivija i stablo, još zelenog, šipka.
Sunce je već bilo nisko, mi dobrano umorni prošlim danom, iako nismo vozili. Ali smo bili i više nego zadovoljni. Pored Brda ukazanja i mise u crkvi, što je bila i jedna od osnovnih svrha ovog putovanja, posebno me je dojmilo penjanje na brdo Križevac i pogledi s njega. Možda i za to što je bilo neočekivano, nešto kao dodatni bonus na koji se ne računa.
Danas prešli biciklom 0 km.
DAN OSMI
Slike s osmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu osmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Konačno noć kakva treba biti. Mirna tiha, obzirna prema našim snovima. Probudio sam se sa ugodnim protezanjem kojeg je pratio osjećaj spavanja stotinu godina i sa osjećajem maksimalne, najugodnije ispavanosti i naspavanosti. Taj osjećaj je pojačan sunčanim, ugodnim, svježim jutrom, svijetlim vedrim i optimističnim, tako da sam sa maksimalnim guštom, voljom i entuzijazmom pristupio spremanju i pakiranju, nestrpljiv u želji da krenemo dalje. Eto, što se vožnje tiče, jučer smo odmarali i odmorili, a danas možemo dalje.
Na izlasku iz kampa otišao sam do gazde da podmirim račun, na što mi je od odgovorio da ne moram ništa platiti. Ovakvi gosti, kao što smo nas dvojica bili, su mu rijetki i posebno simpatični, pa ako mi i nešto dugujemo, to je da opet, negdje u budućnosti, navratimo do njegovog kampa na isti ovakav način.
Više ozaren njegovom gestom nego spoznajom o nepotrošenim novcima, vratio sam se Stjepanu, i rekavši mu da danas imamo besplatni ručak, krenuli smo, konačno,dalje.
Na izlasku iz Međugorja pri prolasku pored nekog od prodajnih centara zastali smo radi logistike, te nakon što smo kupili hranu i piće, odlučili smo, u ovoj ugodnoj jutarnjoj hladovini, doručkovati. Doručak je bio točno preko puta tog prodajnog centra, smještenog u, rekao bih čak i, lijepu građevinu.
Moram napomenuti da sam ugodno impresioniram arhitektonskim smislom za lijepo ovdje u Hercegovini. Ne tako rijetko, da ne kažem počesto, u zarasloj smo Hercegovačkoj makiji, u moru škrte zemlje, stijenja i kamenja, ugledali neku arhitektonsku ljepoticu koja nekako nije u skladu s okolinom i čiju ljepotu takva okolina još više naglašava. Kao da je neki pogon iz najrazvijenijeg dijela Njemačke, zabunom teleportiran, ili greškom pri transportu ispao, završio ovdje u ovoj pustoši.
Put, širok, dobrog asfalta, nikakvog prometa, blago je gore-dolikao, uglavnom bespućem škrtog Hercegovačkog okoliša, mješavine sivog kamenja, crvene zemlje i zelenog raslinja, koje ostaje zakržljano na metarskoj visini, tek rijetki od njega dožive preobrazbu u drveće . Taj put nas je vodio do Ljubuškog, nakon kojeg produžujemo prema Imotskom, u čijoj je blizini moja rodbina kod koje bi završili današnje putovanje.
Pred Ljubuškim, na brdu s desne strane našeg puta, vidjeli su se ostaci stare utvrde, koja veće vjekovima bdije i pazi na žitelje ispod sebe, vjerojatno se nijemo čudeći zdanjima koje ljudi grade, pogotovo zadnjih par desetaka godina.
Jedno od tih zdanja je i zgrada firme Agram u gradu, sva od plemenitog mramora, ili čega već, na kojoj se diči potpis firme koja ju je izgradila. Ostaje mi dilema da li je zdanje dojmi svojom ljepotom i dostojanstvom ili svojom rasipničkom prezentacijom moći i bogatstva.
Da li sad pod dojmom navedenog zdanja ili ne, uglavnom u gradu nismo vidjeli ništa zanimljivog, već smo nastavili put putovat dalje. A možda nas je sunce, koje je konačno otjeralo i najmanje oblačiće negdje daleko, pa sada svojski pokušava nadoknaditi negrijanje prošlih dana, potjeralo iz ovog uzavrelog grada podsjetivši nas da je pred nama dosta kilometara, pa i brdovitih, a vrućina je pažnje i poštovanja vrijedna.
Nastavak puta ide blago uzbrdo dolinom rijeke Tihanjine koju ne vidimo, ali koja se osjeća, u prvom redu bezobzirnom razmetanjem pitke vode koja curi po lubenicama uz put, mameći tako putnike u uzavrelim limenim ljubimcima da koju kupe i tako se osvježe prirodno rashlađenim voćem. I mi u prolazu počesto zastajkujemo uzimajući koji kapljicu hladne tekućine rashladivši si i dušu i tijelo.
U želji da se maknemo sa glavne ceste i prometa na njoj, skrenuli smo desno na sporednu cestu koja nas je nakon uspona dovela do nizbrdice. Da li zbog žarkog sunca ili zbog nerealnog očekivanja o veličini brda, uglavnom uzbrdica se razvukla iznad svih, najcrnjih, očekivanja, pa smo nizbrdicu dočekali kao slamku spasa u zadnji čas. Još kad smo pred mjestom Drinovci ugledali samoposlugom sa hladovinom u koju su nas mamile raskošne stolice, nismo mogli odoljeti, već smo stali na pauzu. Pauza se razvukla u dugački odmor u kojemu smo dokono uživali u hladnom pivu, ugodnoj hladovini i udobnim sjedalicama. Moram odati priznanje trgovčevoj domišljatosti za ove stolice, jer smo se gadnom mukom, teška srca, od njih odvojili „one“ dijelove tijela, te izašavši na žarko sunce, iznenađeni njegovom žarkošću, nastavili put.
Spustili smo se u Hercegovački dio Imotskog polja, i blagim gore-dolikanjem došli do graničnog mjesta Sovići, gdje smo se, prešavši granicu, ponovo, nakon sedam dana izbivanja, našli u Hrvatskoj. Odmah smo se obojica mašili za mobitele da se svojim životnim suputnicama javimo da smo ponovo u lijepoj našoj.
Bili smo blizu našeg današnjeg cilja, takorekući zadnjih stotinu metara, ali mi je tijelo, zajedno sa duhom počeo opasno posustajati.
Razlog tomu je mačlice bio i zbog sunca koje je bljuvalo vrućinu neštedimice, tako da mi se čini da, u ovo vrelo kasno poslijepodne, na cesti nema nikoga osim dva manijakalna biciklista koji kao da su nenadano zalutali u ovo pećnicu.
Razlog tomu je malčice i moje pretjerivanje sa hladnim pivom, jer sam kasno shvatio da je broj prijeđenih kilometara između dva piva premali da bi potrošio alkohol, a s druge strane potreba tijela za tekućinom prevelika da bi strpljivo čekalo a to. Posljedica toga su svjetlaci koji su mi počeli svjetlucati ispred očiju i neka ravnodušna lijenost. Dok sam vozio, da mi je stati, dok sam stajao, da mi je sjesti, dok sam sjeo, da mi je leći…Shvatio sam, kasno na moju žalost, da sam se blago nacvrcao i da kao dobroćudni, stari, pripiti pijanac, težim ka horizontali.
Razlog tomu je malčice i u činjenici da je do kraja današnjeg puta ostalo tek desetak kilometara, ali kakvih. Imali smo prvo kilometar i pol uzbrdicu, napominjem u četiri poslijepodne, bez daška vjetra sa trideset i sto stupnjeva u hladu, pa toliko od prilike nizbrdice ('ajd' bar nešto dobro) pa kilometar ravnoga preko polja i na kraju skoro kilometar prtene ceste suludoga uspona.
Kad sve ove malčice-razloge zbrojim dobijem jedan poveliki uzrok koji je razvukao ovih desetak kilometara na toliku cifru sati, da me je, i sada, nakon 5 godina, dok ovo pišem, stid priznati koliko je to bilo.
U toku cijelog ovog putovanja nisam imao iscrpljeniji osjećaj na kraju dana kao i danas. Ali ipak smo uspjeli, i već nakon sat vremena debele hladovine kod mojih rodbine i hladnog tuširanja vratili smo se na naš stari dobri nivo, bez ikakvih zamjetnih posljedica.
Danas prešli biciklom 61 km.
DAN DEVETI
Slike s devetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu devetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon sedam noći, konačno spavanje u krevetu. Razvukli smo ga maksimalno, s guštom. Pa i kad smo ustali, nastavili smo sve radnje i kretnje činiti usporeno, nježno i blago, bez žurbe. Nakon doručka i čavrljanja sa domaćinima, ljenčarenje nam je dodijalo, pa smo odlučili biciklima, rasterećenom od prtljage obići Imotski i njegova jezera.
Imotski je grad smješten na strmoj padni iznad Imotskog polja, da bi tako ostavio što više dragocjenog tla u polju za poljoprivredu, jer je u ovim krajevima svaki kvadratni pedalj plodne zemlje zlata vrijedan. Pa ako je još prisutna i voda za navodnjavanje onda to zlato postaje deset puta vrednije. A u Imotskom polju vrijednost plodne zemlje povećava rijeka Vrljika, kristalno čista i hladna kao zmija.
Zbog navedenog Imotski je grad sa kućama iznad kuća. Čovjek se dobrano umori i oznoji, naročito po ovakvoj žezi, dok ga, barem malčice, obiđe.
Po nekim čudnim i zapletenim rodbinskim vezama, preko moje bake s mamine strane, čije je djevojačko prezime bilo Ujević, ja sam ispao neki daleki rođak velikog pjesnika Tina. Eto, da i ja imam nekog od poznatih u rodbini i da se s njime mogu dičiti.
Da nije već spomenute žege, više bih uživao u nekoj vrsti Imotskog korza, fino popločanog glatkim kamenim pločama. Ovako, čim bi čovjek stao, odmah bi tražio hlad, kao u ovom slučaju Stjepan dok sam se ja borio sa kompozicijom fotografije.
Na istočnom rubu grada u golemoj rupetini smjestilo se Modro jezero. Do njega se lijepom stazom može doći i uživati u kupanju kristalno čiste, modre vode, što sam i predložio Stjepanu. No, kad je vidio koliko ima do jezera odbio je opravdavajući se vrućinom. Ostalo mi je foto aparatom zabilježiti rupetinu i jezero u njoj. Priznajem Stjepanu za pravo, lijepo bi se bilo spustiti dolje lijepo bi se bilo i okupati ali vratiti se nazad, po ovoj vrućini, ne bi bilo baš lijepo.
Kilometar i pol zapadnije od Modrog jezera je druga, veća rupetina u kojoj sa smjestilo Crveno jezero. Iako se imenom drugačije zove, voda u Crvenom jezeru je – plava. Crvena je okomita litica iza jezera najveća koju sam ikad vidio. Čistih 250 metara okomice.
Za razliku od Modrog, do vode Crvenog jezera nema puta, tako da nam samo ostaje promatrati ga s visine iza kamenom ograđene ograde.
Još od dječačkih dana, dok sam s roditeljima dolazio u ovaj kraj i na ovo mjesto, pokušavam pobiti tvrdnju domaćina da se, s ovog mjesta odakle se promatra jezero, ne može u vodu baciti kamen. Iako to izgleda suprotno, kad se baci kamen ima se osjećaj da ga voda „tjera“ od sebe i da nekako svoju putanju usmjeri ispod nas. Bilo kao bilo, niti sam ja do sada uspio baciti kamen u jezero, niti sam vidio da je to bilo tko učinio.
Okrenuvši leđa Crvenom jezeru pred sobom smo superiorno, onako s visine, promatrali Imotsko polje, a preko puta njega prtenu cestu do Perića briga kojom smo završavali jučerašnje putovanje dolaskom kod moje rodbine koja se smjestila baš na tom brdu.
Vratili smo se do grada i u hladovini ispred Imoćanske crkve odmorili i predahnuli. Crkva, tipična dalmatinska, kamena, klasična, ali i simpatična, dostojanstvena, nijemim svjedokom prošlih vremena u kojima se svašta lijepo i ružno događalo. Samo kad bi mogla pričati.
Nakon odmora spustili smo se u polje i skrenuli na zapad prateći putokaz za Proložac Donji, udaljen nekih 5-6 km od tog raskrižja.
Otprilike na pola tog puta, uz cestu se nalazi izvor, ili kako ga ovdje zovu, vrilo Vrljike. Kad se spustite do vode vidite omanje jezero na čijoj se površini uočava gibanje tekućine kao da će provrijati (odatle i ime Vrilo), a uz to gibanje, iz tekućine stalno izlaze mjehurići zraka. Te mjehuriće, ako imate dovoljno strpljenja, možete pratiti skroz od početka njihovog izlaska iz dna te njihov put prema površini kroz kristalno čistu i prozirnu vodu. Voda je hladna, taman koliko treba, žeđ gasi kao hladno pivo, prava blagodat i Božji dar u ovim vrelim ljetnim danima.
Ono što se ima vidjeti u samom Prološcu Donjem je most preko riječice Suvaje. Kroz obližnji klanac voda dolazi sa planina iz Hercegovine i bude obilnih količina, naročito u proljeće kada se tope snjegovi na tim planinama. Ljeti zna biti u znaku svog imena ako je ljeto dovoljno suho. A ako je ovakvo kao ove godine, u njenom toku i dalje žubori voda.
Uz most su mještani sagradili drvenu kolibu u koju stave kipove ljudske veličine te naprave zgodnu dekoraciju Božićnih jaslica u Božićno vrijeme.
Uzvodno od mosta, iznad klanca su ostaci stare tvrđave građene još u doba dok su ovim krajevima vladale Osmanlije.
Nakon prelaska mosta, cestu smo ostavili da se sama penje uz brdo, a mi smo skrenuli lijevo i nakon par stotina metara, na kraju prtenim putem, došli do trećega od Imoćanskih jezera. Istini za volju, bili bi jako dobre volje i izuzetno daražljivi kad bi ovo jezero jezerom nazvali. Prije bi bilo kao neka bara ili kao nekakvo blato, pa se tako i zove - Prološko blato.
A opet s druge strane malo bi i pretjerali, jer je voda u tom jezeru dosta čista i prozirna, ako je netko ne uzmuti. Svoje ime jezero je dobilo zbog prilaza vodi od strane polja, pa da bi se došlo do nje treba se dobrano ublatiti prolaskom kroz blato. Na drugim, nepristupačnim i stjenovitim, prilazima jezeru voda održava dostojanstveni stupanj modre prozirnosti, vjekovima već uvrijeđena od strane ljudi koji su je blatom prozvali. Pa makar to blato bilo i Prološko.
Nekakvim kozjim stazama, samo njima znanim, do tih stijena se dovuku, dopuzaju, dopentraju ili jednostavno dođu, ribiči koji zabacivši svoje udice u kristalno plavetnilo vode utonu u svoj kontemplativni mir, samo njima znan. Taj njihov mir je posebno ugodan zbog činjenice da oko vode nema nikakve prometnice, da se ni očima ni ušima ne nazire nikakva prisutnost čovjeka u bilo kojem obliku, pa je već samo po sebi ova voda okružena nekom tišinom i mirom pri kojemu i satovi ne rade u strahu remećenja tog mira i te tišine, pa se kaže da je i vrijeme stalo. Pravi prirodni antidepresiv.
Tako je na kraju i ovo blato našlo svoj smisao, svoju svrhu i svoje poklonike.
Slijedilo je povratak našim današnjim domaćinima i poslije podnevni odmor uz veselo čavrljanje u hladovini.
Danas prešli biciklom 30 km.
DAN ZADNJI
Slike sa zadnjeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu zadnjeg dana putovanja možete pogledati ovdje.
Već u sedam sati ujutro, pozdravivši se sa domaćinima i zahvalivši im na gostoprimstvu, krenuli smo na put. Prognoza vremena za današnji dan je bila „sunčano i vrlo toplo“, pa smo željeli uhvatiti jutarnje svježine što je moguće više. Barem za prvo od brda koje danas moramo prijeći. A to prvo brdo je penjanje iz Imotskog polja u dužini od dobrih 12 km. Dobro, istini za volju, od tih kilometara ima nešto sitno i ravnoga a nešto, još sitnije, i malčice nizbrdoga, no u svakom slučaju slijedi nam nekih 450 metara visinske razlike.
Današnji cilj nam je bio 100-njak km udaljeni Split u kojemu bi, ako stignemo, trebali uhvatiti noćni autobus za Požegu.
Čim smo krenuli uzbrdo, počinjalo je biti vruće, ali još uvijek podnošljivo. Sa desne strane smo promatrali Imotsko polje koje je postupno sve više i više tonulo dolje u odnosu na nas.
Jedan kratki odmor smo napravili u hladovini ispred mjesta slikovitog imena Berinovac. Bilo bi zanimljivo pogrebati po povijesti ovog mjesta, pa pronaći je li ta jedna riječ u imenu mjesta krenula u paru kao dvije riječi. No pritisnuti toplinom sunca, ostavili smo ta povijesna istraživanja za neka druga vremena.
Nešto prije prijevoja imali smo zadnju priliku za pogled na Imotsko polje i na jezero Prološko blato, jučer posjećeno s naše strane. Tek ovako s visine gledano, dobije se stvarni dojam o veličini površine koju jezero obuhvaća. Mještani kažu da je ove godine veće nego inače zbog kišovitog, ovogodišnjeg ljeta.
Nakon prijevoja slijedi duga, blago krivudava nizbrdica, blagog pada i sve u svemu, puna neke blagosti prema nama biciklistima, da nam maksimalno moguće ublaži muke preživljene pri penjanju iz Imotskog polja. Krivine dovoljno blage, širina ceste više nego dovoljna, promet ovog jutra nikakav, tako da se bez kočenja možemo prepustiti uživanju pri čarlijanju vjetra oko nas.
Zaustavljamo se tek na tren da se zabilježim u društvu stećaka koji su tu tko zna od kada.
U Lovreču nailazimo na veliku crkvu iz raskrižja na kojemu skrećemo lijevo prema Splitu. Nakon skretanja zaustavljamo se u hladovini trgovine gdje hladnom pijačom hladimo i dušu i tijelo.
Ne, ovaj put nije pivo. Povučen preključerašnjim iskustvom pretjerivanja u konzumaciji tog pića, prešao sam na nešto manje opasno. A to je bio sok od crvene naranče. Hladan i ne gaziran. Još uvijek si ne mogu objasniti oduševljenost tolikog stupnja tim sintetičkim pićem upitne prirodnosti, no meni je prijao (skoro) kao hladno pivo. I dan-danas kada gucnem to piće istog trena budem u mislima preseljen u žarko ljeto 2005 negdje između Imotskog i Splita.
Kad smo u Cisti Provo skrenuli lijevo i prošli par gore-dolikanja, dolje ispred nas se prosuo vidik na dolinu u kojoj je Cetina prokopala svoj kanjon.
Slijedilo je prekrasno, krivudavo spuštanje u Šestanovac, dugačko dobra 3 kilometra. Kod tog spuštanja Stjepan se sjetio da snimam sve i svašta sam ne nas na biciklima. Zato smo improvizirali jednu foto radionicu u kojoj je jedan dočekivao drugoga dok se ovaj spuštao biciklom i snimao ga u „spontanoj“ pozi vožnje biciklom.
U Zadvarju je slijedio obavezni obilazak slapa Gubavica, kojeg je Cetina pravila u dubini svog kanjona.
Slap Gubavica u Zadvarju – zumiran
Na izlasku iz Zadvarja proći a ne zaustaviti se na vidikovcu bio bi neoprostivi grijeh. Zato smo se zaustavili, u prvobitnoj nakani da to bude tek tren-dva, a razvuklo se na dobrih pola sata. Jednostavno kao očarani smo pogledom skenirali okolicu promatrajući dolinu Cetine u koju je ušla nakon prolaska hidrocentrale Zakućac građene još u vrijeme dok su ovim područjem prolazili Austro-Ugari, a koja još i danas vrši svoju funkciju.
U nastavku puta jedno vrijeme nam je društvo pravio dvostruki branik tek pedalj udaljen od našeg desnog lakta, koji nas je (branik, a ne lakat), na neki način, odvajao od stjenovitog ponora s druge njegove strane.
Onda je počeo pakao.
Sunce je odvrnulo termostat ma maksimum, valjda u želji da nam se što dublje usadi u pamćenje. Cesta je krenula uzbrdo, što je bio početak prijevoja Dupci. Promet je iznenada živnuo tako da pored krivudave ceste i uzbrdice, posebnu smo pažnju morali posvetiti nervoznim vozačima. Počeo sam se znojiti kao u sauni. Dok je sunce odozgo pržilo, priželjkivao sam neki povjetarac, a kad je povjetarac puhnuo, digao je vreli zrak s tla i sa stijenja otežan suhim mirisom, tako da sam panično povlačio svoju želju za povjetarcem i priznavao da je grijanje sunca lakše podnošljivo. Uspon nije bio dugačak, možda tek kilometar, ali okolnosti su ga činile višestruko dužim. Spas se pojavio u mjestu Gornja Brela kroz koje je cesta prolazila, te i dvorištu jedne od kuća ugledah domaćina kako vodom iz plastičnog crijeva zaljeva vrt. Zaustavih se u škrtom hladu, i dok se Stjepan zadovoljio hladovinom, ja sam domaćima zamolio malo blagodati hladne vode da se napojim, umijem i osvježim. Ovo osvježenje me je vratio među žive, pa sam ostatak puta prešao stoički trpeći vrućinu. Čak mi se vratila želja za promatranjem, nadasve vrlo interesantnog i zanimljivog, okoliša.
Interesantnost i zanimljivost okoliša kulminirala je dolaskom na prijevoj, koji je bio u obliku kratkog procijepa u brdu. Pred nama je pukao fantastični pogled na more 300 metara ispod nas, na Jadransku magistralu ispod nas, koja nastavlja prema Makarskoj, kao i naš smjer te magistrale prema Omišu i Splitu.
Do magistrale se trebamo spustiti prolazeći kroz jednu oštru lakat krivinu, čiji je osjećaj oštrine pojačan gustim, jako gustim prometom. Osjećaj gustoće prometa baš zbog krivine je višestruko pojačan, jer vozila iz oba smjera moraju dobrano smanjiti brzinu vožnje, tek desetak kilometara na sat, čime se trenutno napravi prometni čep u obliku kolone.
Spustivši se do magistrale, glatko smo klizili blagom nizbrdicom, vozila su zujala oko nas, no mjesta je bilo dovoljno za sve pa vožnju nisam tako traumatično proživljavao kao na „onoj“ krivini.
Maksimalno oduševljen egzotičnom okolinom, laganom vožnjom nizbrdicom, maknuo sam iz sjećanja „onu“ krivinu i prepustio se sladostrasnim užicima. Ogromno ogoljeno brdo, na čijem obronku se provlači cesta u obliku zmije ili plavetnilo mora tamo dolje, ne znam što mi je ljepše za gledati. Ili možda sve to zajedno, kad bi se moglo nekako objelodaniti, zaokružiti u zajedničku cjelinu, što, ustvari i jest.
Bila bi prava grehota ovo proći tek-tako, pa smo na prvom proširenju/odmaralištu stali, tek koju stotinu metara nakon izlaska na magistralu. Okrenu sam se nazad i aparatom snimio raskrižje, koje smo upravo prošli, kao i prilaznu cestu kojom smo došli, sa „onom“ krivinom.
Gledajući ovaj prijevoj s druge strane ili iz drugog pogleda, i dalje mi izgleda impresivan i oku ugodan.
Pustivši da mi se pogled kotrlja niz vrlo strmu padinu, zaustavljam ga na moru na kojemu se muvaju neki čamci ili brodice, vjerojatno u potrazi za kakvom egzotičnom plažom skrivenoj od kopnenog prilaza.
Ljudi zaustavljaju svoje aute, izlaze iz njih i opčinjeni, šuteći promatraju prizor. Kao da bi koja glasna riječ rasplinula ovu prekrasnu ljepotu. Prekrasnu ljepotu, kažem, mada, kad bi me netko pitao „što ti je tu lijepo!?“, tren bi zastao, zaprepašten nedostatkom riječi kojima bi to objasnio, da bi zatim shvatio da nemam rječitog odgovora na to pitanje. Zato bi svoje oduševljenje, kao i dostojanstvo, spasio rezigniranim komentarom „ ako ne vidiš sam, ne vrijedi ti objašnjavati!“.
Cesta se približila moru na desetak metara udaljenosti i par metara iznad njega, pa sam sa žaljenjem shvatio da nizbrdice nema više. Bilo je rano poslije podne, vrućina je bila žestoka, pa smo našli skromnu hladovinu kraj mora i stali da malo odmorimo. Što smo se duže odmarali, to nam je glad rasla, pa smo se složili da je vrijeme ručku. Za vrijeme ručka, gledali smo kupače, mlađe i starije, punije i manje pune i sve ostale, pa nam se javila želje za kupanjem. Pa smo se okupali u moru (pa i to je neka fora, zar ne!?).
Dobro odmoreni, nahranjeni, i morem osvježeni, nastavili smo put do obližnjeg Omiša. Na ulazu u gad, tik uz magistralu, jedan čovjek je strpljivo, ali i uporno gradio prekrasni drveni brod. Brod sam za sebe bio je prekrasan prizor, no sa čovjekom u godinama koji polako, nježno, strpljivo i obzirno radi na njemu, ne obazirući se na mahnitu gužvu i žurbu na magistrali, od njega udaljenu tek koji metar, prizor poprima sasvim drugačiji, viši, dostojanstveniji nivo.
Da li je to od istog, već spomenutog, brodograditelja ili nije, tek par desetaka metara iza, kostur drvene barke pred ulazom u Omiš strpljivo čeka na dovršenje.
Omiš je bio i ostao grad kroz čiji centar prolazi sve što od sjevera uz more ide prema jugu i obratno. Putna brzina vozila magistralom se dobrano smanji pri prolasku kroz grad, a tu brzinu još dodatno smanjuju semafori, tako da se cijelog ljeta kolona vozila u oba smjera, polako, nestrpljivo i nervozno provlači gradom.
Omiš će takav grad ostati još dugo vremena, jer za neku suvislu obilaznicu jednostavno nema mjesta. Grad se stisnuo uz stjenovito brdo na ušću Cetine u more, a ta rijeka, da bi došla do mora, morala je u kamenitom brdu probiti duboki i strmi klanac.
Iako sam u Omišu bio više puta, svaki put me sve više i više to ušće Cetine i taj klanac oduševi da se i sam čudim što je tomu uzrok. Mislim, znam kako to izgleda, vidio sam već više puta, pa ipak… Možda je to zato što u sjećanje spremamo tek blijedu, neodređenu, mutnu sliku uskraćenu za one sitne, ali važne, možda i najvažnije, detalje, pa kada ponovimo prizor pred sobom, ti detalji izoštre sliku, pa tek tada spoznamo koliko smo malo i mutno zapamtili.
Bilo kako bilo, uvjerio sam Stjepana da malčice skrenemo sa našeg puta, tek kojih stotinu metara, i da barem prođemo na drugu, kontinentalnu, stranu klanca. Sa obe strane klanca su usječene ceste između Cetine i okomitih litica. Jedna, ona nama preko puta, vodi uzvodno dolinom Cetine, a nakon penjanja u brda s njome se može doći do
Zadvarja.
Cesta s druge strane klanca, ova na kojoj smo i mi trenutno, vodi u zaleđe Omiša, gdje se između ostalog smjestili pogoni hidrocentrale Zakučac, a jedan odvojak se penje uzbrdo do 6 kilometara udaljenog mjesta Gata do kojeg, da bi došla, mora proći kroz sivilo kamenog brda.
Koga to zanima detaljnije o navedenim cestama Cetinskog i Omiškog kraja i njihovoj egzotici, može vidjeti u putopisu „Imotski – Omiš 2010“.
Slijedećih 20-tak kilometara do Splita smo većim dijelom prošli gustim prometom na Jadranskoj magistrali, da bi u mjestu Stobreč skrenuli lijevo i nakon mjesta nastavili uskom, ali asfaltiranom cestom lokalnog karaktera. Razlog tomu je da se konačno maknemo od gustog prometa na magistrali koja je u ovom mjestu dobila oblik prave auto-ceste sa dvije odvojene trake u svakom smjeru.
Uživali smo u tišini kasnog poslijepodneva, tišini nastaloj zbog potpunog izostanka prometa, nakon gužve na magistrali, nama tako neobične. Tek kad se maknem iz gužve, u nastaloj tišini uočim, primijetim na sebi koliko sam, na neki čudan način, navikao na gužvu prometa, tako da mi mentalni sklop potiskuje gužvu kao nebitnu, kao neki filtar šuma, te izoštrava ono lijepo i zanimljivo, duhu mome bitno i važno. Pa kada te prometne gužve, tog šuma nestane, uočim ljepotu tišine koja se stopi s ljepotom okoline i još je više pojačava, čini kontrastnom. Ipak potiskivanje gužve i buke košta jer oštećuje, kvari, smanjuje ono lijepo u prizoru.
Nakon krivudave i uske gore-dolje ceste, došli smo u prva predgrađa Splita, koje je ovdje činio hotel Zagreb. Spustivši se kraj njega do mora, cesta je nastavila krivudati tik uz more, točnije uz plaže krcate mladim i lijepim, kao i onim drugim tijelima. Za trenutak sam poželio da se i ja utopim u more, i ono pravo, modro, a i ono figurativno, more već navedenih tjelesa, no neizvjesnost večerašnjeg nauma me natjerala da se suzdržim od navedenog poriva.
A taj večerašnji naum nam je bio da uhvatimo Požeški autobus u 21 sat te da sutra ujutro osvanemo u našem gradu is kojeg smo i krenuli na ovaj put. Taj autobus ima epitet Požeški ne samo što mu je krajnje odredište taj grad, već i zbog toga što je prijevozničke firme iz tog, našeg, grada.
Zato sam stoički nastavio voziti, uz ipak koji čežnjivi pogled prema gore navedenim morima.
Obišli smo u velikom luku čuveno Splitsko kupalište Bačvice na kojem sam se svojedobno kao klinac i kupao. Sada mi je izgledalo sasvim drugačije, i zbog novoizgrađenih „propratnih objekata“ a i zbog drugačijeg duha naroda na njemu. Drugo vrijeme, drugo breme.
Na kratkom mostu, koji je u stvari neka vrst nadvožnjaka, zastali smo da pogledamo Splitski željeznički kolodvor. Obzirom da mi je otac željezničar, te da u sebi od rođenja imam pojačanu crtu za kretanjem, putovanjem i lutanjem, zaustaviti ću se malčice nad ovim prizorom.
Prvi put sam ugledao svjetlo dana na Splitskom željezničkom kolodvoru ljeta 1967 godine kad sam, zajedno sa bratom, poslan od strane naših roditelja, preko društva „Naša djeca“ iz Slavonskog Broda, na ljetovanje u Stari Grad na otoku Hvaru. Samo za sebe, ako je dobro ispričano, to bi mogla biti dobra nostalgična priča o nekom drugom vremenu, ali ću njeno pričanje ostaviti za neki drugi put. Za ovu priču napominjem svoj, ondašnji, dječački, utisak o ovom kolodvoru koji mi je bio razočaravajuće mali i skroman. Tek 4-5 kolosijeka i mala kolodvorska zgradica, koju hladovina velikih palmi čini još manjom. Totalno suprotno od očekivanja, kojeg su gradili, povećavali i dotjerivali silni klanci, tuneli, vijadukti, usjeci, kroz koje je vlak morao proći da bi konačno dodirnuo more.
Sada, promatrajući taj kolodvor s ovog mosta i imajući ga kompletnog na dlanu, ponovo mi se pojavio taj dječački osjećaj, svjež i konkretan, bez obzira na prohujale, skoro, četiri decenije. I opet osjetih, jasno i čisto, ondašnje tiho razočarenje, pojačanog ovaj puta sjetom zbog te četiri prohujale decenije, žalosti zbog razbacanog smeća po kolosijecima i tugom zbog ravnodušnosti ljudi na to smeće koji krajnje bezobzirno prolaze pokraj njega. A još u ono vrijemo mog prvog dolaska na ovaj kolodvor, izvlačili bi nam uši ako bi iza sebe ostavili nešto od smeća.
Što se to promijenilo u tih 40-tak godina!?
Između rive i željezničkog kolodvora smjestio se park sa hladovinom, klupama, i što je bilo najprivlačnije, sa česmom hladne vode. Dolaskom do vode, praktično smo, što se bicikliranja tiče, završili ovo putovanje. Ozareni zbog ispunjenog cilja dali smo si odušku svojevrsnog ulaska u cilj. Imali smo dovoljno vremena guštati obavljeni posao jer smo do polaska autobusa imali na raspolaganju dobra tri sata. Dovoljno da odahnemo, odmorimo, pa još i obiđemo stari dio grada – Dioklecijanovu palaču, pogotovo što je Stjepan prvi put u ovom gradu.
Prvo sam, ipak, otišao na autobusni kolodvor i kupio karte za večerašnji bus. Na moje pitanje za kartu za bicikle, blagajnica je kratko odgovorila da to trebamo riješiti sa vozačem.
S kartom u ruci, koja je davala pouzdanost željenog ostvarenja plana, opušteno i smireno krenuli smo rivom, sjetno se sjetivši da sam ljeta Orwellove 84-te trošio potplatu vojničkih, točnije mornaričkih, cipela sjetno gledajući mladalački život kako živi i buja oko mene, a mene ne dodiruje, već s gnušanjem zaobilazi, dok ja obavljam „dužnost i obavezu“ služenja vojnog roka vojsci „ naroda i narodnosti naše samoupravne i socijalističke nam domovine“ .
Godinu dana života vojsci i državi koja više ne postoji. Prekrasno!
Srećom, pozitiva ovog mjesta, prikupljana višestruko i prije te vojske, kao i poslije, uvjerljivo nadjača osjećaj gorčine, tako da me i u vrijeme ovog putovanja, a i sada dok pišem ove redove, posjeta ovom gradu ispunjava krcatošću pozitivnih emocija i ugodnih proživljavanja.
Iako je na prvi pogled sve isto, opet svaki put izgleda novo i zanimljivo. Ponekad je to čisto subjektivni osjećaj, a ponekad je stvarno nešto novo, kao prekrasni drveni brod koji se ovaj put sunčao zrakama sunca koje se spremalo na počinak.
Koju godinu iza ovog putovanja napravili su potpunu preinaku Splitske rive popločavši je bijeli, svjetlucavim mramorom ( ili već kakvim kamenom), tako da ovaj snimak rive iz onog, starog, doba, dobiva na povijesnoj, dokumentarističkoj vrijednosti.
Još iz onog doba moga vojevanja u ovom gradu, ostala je ugodna uspomena dobre papice u kantunu „Paulina“, gdje sam Stjepana odveo na pivo i ćevape. Za razliku od Bosne, ovdje uz ćevape i luk možete dobiti i ajvar, izvrstan za pojačanje ugode okusa hrane, i koji izaziva još jedno dugačko „Mmmmmm!“ izgovoreno punim ustima, ali i za ostavljanje teško izbrisivih fleka na odjeći.
Kad smo podmirili i tijelo, s već ranije smirenom dušom obilazili smo stare zidine palače, odnosno strog grada , posebno se zaustavivši na Peristilu, trgu koji ovdje živi još od (staro)Rimskih dana i koji je svojevrsni kulturni centar Splita.
Odmah uz Peristil se smjestila i crkva sv. Duje sa zvonikom koji je zaštitni znak i razglednica ovog grada.
Do rive smo se vratili taman da pozdravimo sunce, koje je nakon ovog žestoko grijanog dana, zasluženo otišlo na počinak iza Marjana.
Ostalo nam je još otići do autobusnog kolodvora, smjestiti se u autobus, i to bi bio kraj priče.
Bio bi, ali ipak nije.
Autobus kojim bi trebali putovati bio je dugačak, sa dvostrukom zadnjom osovinom i nizak. To što je bio dugačak, značilo je da može primiti bitno više putnika, a to što je bio nizak, značilo je da je prostor za prtljagu ispod putnika bitno manji nego inače, pa ti putnici ne smiju imati veliku prtljagu. A pogotovo ovoliku prtljagu koju smo mi imali, prtljaga koja zauzima mjesta koliko zauzima prtljaga desetak i više „normalnih“ putnika. Zato je vozač autobusa, vidjevši naše, po njegovom mišljenju pretovarene, bicikle, kratko i odlučno rekao ne. Na moje inzistiranje, moljenje i (figurativno) klečanje na koljenima, on je bezobzirno komentirao kuda će on sa prtljagom ako putnika, koje kupi sve do Zadra, bude pun autobus.
Već sam počeo očajavati vidjevši nas kako večeras zujimo po Splitu tražeći prenoćište, a ujutro autobusom, koji je za razliku od ovog kratak i visok, cijeli se dan truckamo domu svome.
Ali, Bog je dobar i milostiv.
Ova standardna fraza koju svaki put slušamo na svetoj misi, ovako, u običnom svijetu i svakodnevnom životu, zvuči, u najmanju ruku rečeno, neprimjereno i čudno. Međutim trebali bi je (češće) koristiti baš u tom „običnom svijetu i svakodnevnom životu“. Da smo svjesni Njegove prisutnosti i izvan crkve, lakše bi podnosili nedaće svakodnevnice.
Dok sam tako pokisnut u ovom presuhom danu, očajan, tupo gledao pred sebe, priđe mi drugi (pomoćni) vozač autobusa, koji me je ranije skromno i skrušeno pozdravio (biće da se odnekud znamo, pomislih za trenutak), pa mi tiho reče da sam mu predavao u školi (tako je! jedan od mojih bivših učenika) i da sam mu dosta pomogao u školi i da će on meni sama pomoći. Neka strpljivo stojim po strani i čekam dok mi se ne javi.
Nisam se, toga trenutka a ni kasnije, mogao sjetiti u čemu sam ja to njemu posebno pomogao, no ako to on tako smatra i misli, onda neka bude tako. Pogotovo što je to zrnce koje je pokrenulo nadu u željeni, sretni, završetak ovog dana.
Rekoh to Stjepanu i od slijedećeg trenutka dvojica biciklista mirno, skromno i skrušeno stoje sa biciklima sa strane, ne remeteći vrevu i gužvu ljudi oko autobusa.
I stvarno, nakon nekog vremena dolazi k nama vozač, onaj glavni, neumoljivi, i stalno nešto brundajući sebi u bradu, kratko i odsječeno nam reče „Dolaz'te 'vamo!“ i otvorivši bunker autobusa doda još kraće i odsječenije „“Utovaraj!“.
Tren nakon devet sati bus je krenuo i mi u njemu, duboko odahnuvši i opušteno gledajući kroz prozor, prepustili smo duši nesputanu slobodu da odmorno i rasterećeno luta prostranstvima misli.
Da li zbog ovog hodoćašća, na koje sam, ipak iskrenosti radi, priznajem, krenuo više zbog bicikliranja, da li zbog skrušenog (s)trpljenja pri nedaćama, manjim i većim, pa na kraju puta i najvećim, ili zbog nečega što samo On zna, a nama, običnom smrtnicima, i ne vrijedi pokušavati proniknuti u Njegove pute, uglavnom sada, na putu kući, postajem svjestan da je bio s nama i uz nas i više nego što sam očekivao, tražio i molio.
Ma, tako je uvijek u životu.
Samo često toga nisam svjestan. A ovo putovanje će mi pomoći da Ga se sjetim sve više i više u, kako već rekoh, običnom svijetu i svakodnevnom životu.
Danas prešli biciklom 102 km.
Post je objavljen 30.01.2012. u 16:05 sati.