Pero i njegov bicikl

subota, 11.02.2012.

Buško Blato 2008

Ako Vam se ne da čitati, ove, i ostale, slike ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Gledajući kronološko pojavljivanje ovih mojih priča, ovo bi trebao biti treći put da spominjem Imotski i kraj oko njega, jer sam ga već spomenuo u pričama „Međugorje 2005“ i „Imotski Omiš 2010“. Bože zdravlja, vedrog duha i poriva za vožnjom, spominjati ću ga još koji put. Pored dobrih i krajnje ugodnih domaćina, razlog tomu je u atraktivnosti ovog kraja glede biciklističkih vožnji kakve volim. Istina je da će se pri vožnji ovim krajem vrlo malo, tek kao egzotičnu rijetkost, sresti neka ravničarska dionica jer većinom ceste ili se penju ili se spuštaju. Bez obzira da li idu na gore ili na dolje, to čine krivudavo i zavojito. Uglavnom ceste nisu za nervozne vozače limenih ljubimaca koji će svoju vožnju obaviti brzo i lako. No, zato su te ceste nama, biciklistima cestovnjacima, kao naručene i obećavaju pravi užitak pri pedaliranju po njima. Taj užitak dodatno povećaju uglavnom slabim ili nikakvim prometom.
Pa kad sve ovo uzmem u obzir, zaključujem da sam relativno malo iskoristio ovaj kraj za bicikliranje i da još uvijek ima krugova i odredišta koje bih trebao obići.
Da sve nije tako idilično, moram napomenuti i one druge osobine vožnji ovim krajem.
Obzirom da je ovo jug i da je more blizu, ljeta ovdje znaju biti paklena. Taj problem možemo riješiti izborom hladni(ji)h dana za vožnju, no tada će nam se nešto drugo pojaviti kao problem – vjetar. Obzirom sa koje strane puše, ovdje ga nazivaju burom ili jugom, no kako ga god zvali, meni osobno, pri vožnji biciklom uglavnom zna biti, u najmanju ruku rečeno, neugodan.
To puhanje uvijek je stvar lutrije. Može puhati, ali i ne mora. Ovisi o masu faktora koje uglavnom niti znamo, a niti na njih možemo utjecati. Ostaje nam odvažnost da krenemo, pa što bude, bude.
Tako je i sa ovom vožnjom koja je tema današnjeg putopisa.
Uz svečano obećanje da ću biti dobar, nježan, pažljiv, uslužan itd, itd, dobio sam slobodan dan od svoje životne suputnice, koja će duševne boli usamljenosti zbog mog izbivanja liječiti sa mojom sestričinom, našim domaćinom, a ja ću se sam, ali ni najmanje usamljen, uputiti na jedno kružno putovanje.
Dolaskom u ovaj kraj namjera nam je bila zadržati se par dana kod rodbine, a zatim par dana na more. No, vremenske prilike prilikom našeg dolaska nisu bile za kupanje i sunčanje. Višednevna kiša, koja je stala tek neki dan, iza sebe ostavila svježe, možda čak i prohladno, vrijeme uz jače ili slabije puhanje, tako da je na kupanje i sunčanje trebalo pričekati koji dan. Ako se ne može kupati i sunčati, onda se može voziti bicikl, pa uz prihvaćeni rizik sukoba s vjetrom, rano jednog jutra krenuo sam na vožnju. Vožnju koja me je preko Posušja i Duvanjskog polja trebala dovesti do jezera zvanog Buško Blato odakle bih se preko Aržna i Studenaca vratio do mjesta odakle sam i krenuo.
I kao što već rekoh, rano jednog jutra, nešto malo iza 7 sati,spustio sam se od svojih domaćina u Imotsko polje i ravno preko njega vozio prema brdu na kojem je Modro jezero i grad Imotski.
Prolaskom raritetne rijetkosti u obliku i vodoravne i kao crta ravne ceste, krenula je krivudava uzbrdica. Na početku uzbrdice zastadoh i okrenuh se da bi snimio polje iza sebe i brda iza njega gdje je na kraju bilo i najveće brdo, odnosno planina Biokovo. sa vrhom sv. Jure na kojem je televizijski odašiljač.

Imotsko polje i Modro jezero sa gradom iznad njega

Početak dugačke uzbrdice i pogled unazad

Sv. Jure na Biokovu

Ova uzbrdica biti će podugačka, preko 8 kilometara jer iz Imotskog polja, koje je na nekih 257 metara nadmorske visine. Trebam se popeti do granice sa BiH koja je na nekih 660 metara nad morem. U početku se ta uzbrdica, odnosno cesta, muva oko rubnih kuća grada Imotskog, tako da zasluženo može dobiti i titulu Imotske zaobilaznice.
Uzbrdica se nastavlja i nakon zadnjih kuća Imotskoga

Krenuo sam rano da što više uhvatim jutarnje svježine. Dodatnu sreću tog jutra sam dobio u obliku izostanka vjetra, tako da su uvjeti vožnje bili više nego idealni. Istina prognoza mi je obećala ugodnu temperaturu zraka za vožnju, ali mi je također obećavala i buru, koju je trenutno uhvatio jutarnji san, pa je izostala. Dao Bog da spava cijeli dan.
Na obronku brda, uz koje se penjem, iznad Imotskog, još iz daleka uočavaju se ostaci stare ceste koja se brojnim cik-cakovima spuštala u grad Imotski. Ova današnja cesta bezobzirno presijeca tu cik-cak idilu i ravno nastavlja uzbrdo. Oni koji se autom voze u svoj brzini vožnje ravnim dijelom ceste, imaju tek sekundu vremena da sa strane, krajičkom oka, uoče to svojevrsno vječno prebivalište bivše ceste.
Ali mi koji smo na biciklu, pogotovo na uzbrdici, i te kako imamo vremena očima zvjerlati lijevo-desno (to i jest jedan od razloga vožnje biciklom – da se što više toga vidi), pa tako sad, na primjer, je li, ja, imam vremena sagledati navedene cik-cakove u čitavoj njihovoj cjelini.
Možda se netko od vas pita „Pa što je sad zapilio za tu cestu koja to više nije“!? Pa zapilio sam zbog toga što zrnce navedenog prizora strpljivo čami u nekom od kutaka mog sjećanja i čeka, strpljivo, ali i uporno, jedan od ovih trenutaka da oživi i izleti van.
Davno, davno, prije više od 40 godina, kada je vaš narator brojao tek osmu godinu života, njegova mu je mati priredila događaj koji je on pretočio u doživljaj neizbrisivo upisan u dječačku dušu, ustreptalu kako samo duša mladog čovjeka može treperiti pri proživljavanju najljepših trenutaka djetinjstva. Naime, tada je mene, zajedno sa bratom i sestrom, mati vodila iz Posavine u Dalmaciju. Meni to izgledalo kao da putujem na drugu planetu (možda odatle i potječe moja, usprkos godinama još uvijek snažno prisutna, privrženost ovom kraju).
U ono doba iz Bosanskog Broda do Imotskog nije bilo lako i jednostavno.
Krenuli smo u predvečerje ljetnog dana, negdje iza 7 sati.
Prvo je trebalo vlakom iz Bosanskog doći u Slavonski Brod i čekati.
Onda je trebalo iz Slavonskog Broda vlakom doći u Vrpolje i čekati.
Bila je prošla ponoć kad smo dočekali vlak za Ploče, ušli u vagon i na opće veselje našli prazan kupe. Ja sam, jasno prvi i odmah, nos prilijepio na prozorsko staklo i počeo buljiti u tamu noći. Ostali su se raširili na sjedištima i taman kad su uhvatili prvi san došao je kondukter te nakon pregleda karata nam rekao da ovaj vagon ide samo do Sarajeva pa se moramo seliti u susjedni.
Eto, bilo je previše lijepo da bi bilo istinito.
Mama je teškom mukom probudila i obukla brata i sestru, pokupili smo prtljagu i krenuli u seobu. U susjednom vagonu, jasno, nismo bili iste sreće, no ipak smo se svi smjestili u jedan kupe, čak smo dobili i jedno mjesto do prozora.
Bilo je svanulo kad smo prošli tunel na Ivan Sedlu, pa smo svi troje, nosa uz staklo, promatrali cik-cak spuštanje, a nakon Konjica, vožnju kanjonom Neretve. I sad se toga jasno sjećam kao da je bilo jučer.
U Mostaru smo otišli do autobusne stanice i (opet) čekali.
Negdje iza podneva konačno amo se potrpali u bus i krenuli se penjati iz doline ,u kojoj se smjestio grad, prema Širokom Brijegu, odnosno kako se onda zvao, Lištici. Nedugo nakon Mostara asfalt je nestao pa smo se truckali uskim, krivudavim i rupičavim putem. Sunce je nemilosrdno pržilo, da postoji klima uređaj onda se na ovom podnevlju nije ni znalo, tako da je atmosvera u busu bila uzavrela mješavina mirisa znoja, nafte i prašine koja je ulazila kroz male otvore, neopravdano nazvanim prozorima.
I sad dolazi ono pravo!
Nakon Posušja pred nama je pukao prekrasan vidik na Imotsko polje duboko dolje ispod nas. Ona uska i rupičava cesta je sada svoje krivudanje zamijenila izuzetno oštrim lakat krivinama. Tako oštrim da ih autobus nije mogao savladati iz jednog prolaza, već je na sred srede oštre krivine morao stati, uz obavezno krčanje ubaciti u rikverc te prijeći desetak metara unazad, da bi opet uz krčanje, nakon ubacivanja u prvu nastavio vožnju.
I tako u svakoj od sto cik-cakova, koliko je meni izgledalo da ih ima, jer se to rasteglo i oduljilo toliko, da mi je izgledalo nevjerojatno da će se to danas završiti. Razlog tomu je bilo u činjenici da su sve te lakat krivine bile dijelom na podzidu, dovoljno visokom, gledane još iz visokog autobusa, meni je sve to izgledalo kao duboka, preduboka provalija, iznad koje bus ide u rikverc. Nisam vidio ogradu, pa sam svaki čas ukočen od straha očekivao da će se autobus strmoglaviti, a bio sam 100% siguran da zadnji kraj busa, pri svakoj vožnji unazad, visi nad ponorom.
Nikad tu vožnju neću zaboraviti.
Da zaokružim ovu priču iz povijesti, domaćinima u Imotskoj krajini smo došli dan poslije u isto vrijeme. Dakle, putovanje je trajalo 24 sata! Danas se autom taj put se prijeđe četvrtinu tog vremena.
Zastao sam, parkirao bicikl izvan kolovoza, da ne smeta ovim kojima se žuri, i popeo se na jedan od podzida tih lakat krivina. Ostaci ceste su zarasli, kiše i bujice su je izrovali, ali se usprkos tome i dalje može dobiti dojam dosta uske ceste, naročito kada tu pokušavam smjestiti neki od današnjih autobusa.
I te podzidane lakat krivine su i objektivno, sada gledajući, stvarno bile pooštre, pa sam u mislima pokušavao voziti autobus i priznao samom sebi da bi to bilo dosta teško i delikatno. Skoro kao prava nadnica za strah.
Ako je ta zamišljena vožnja autobusa bila teška i delikatna, pa kao takva uzrokovala zlokobnost u mojoj duši, pogled sa podzida krivine bio je prekrasan i impresivan, pa kao takav je mojoj duši donio pregršt ugodnih emocija, u trenu raspršivši onu zlokobnost.

Cik-cakovi stare ceste

Podzid jednog od cik-cakova stare ceste…

…na koji sam se popeo i vidio nekadašnji pojam široke ceste

Na ovom mjestu je zadnji kraj autobusa visio, barem je meni tada to tako izgledalo

Pogled sa stare na novu cestu u smjeru današnjeg putovanja

Pogled sa stare na novu cestu iz smjera odakle sam došao

Nastavio sam uzbrdicom koja mi još uvijek nije teško pala, iako se dobrano razvukla. Malo vozim, malo pješačim, ali i pri jednim i pri drugim promatram pogled na polje sa desne strane koje mi je sve više i više dolje, pa taj pogled postaje sve širi i širi. Taj pogled, odnosno položaj tog polja mi je pokazatelj, orijentir, koliko se penjem i koliko sam visoko.

Imotsko polje

Svemu dođe kraj, pa i ovoj uzbrdici, pa nakon pozdrava polju daleko ispod mene, cesta, i ja s njome, zakrenula je u lijevo i na prosjeku konačno završila ovo penjanje.
Neka vrst prijevoja između Imotskog i Posušja

Odmah iza tog prosjeka prošao sam granicu i nastavio nizbrdicom u Posuško polje. Nizbrdica je bila kratka, tek par stotina metara. Dolaskom na raskrižje skrenuo sam lijevo te nastavio obilaznicom ostavivši mjesto Posušje sa svoje desne strane.
Za trenutak sam zastao vidjevši neki stari damper koji je odmarao dosta vremena sudeći po travi koja je rasla oko njega. Kako sam strojarske struke, bilo mi je dodatno zanimljivo iz blizine vidjeti ovakvu grdosiju.

Kamion i pol – Damper

Nakon spajanja sa cestom iz Posušja nastavio sam prema sjeverozapadu. Nova cesta je nastavila ravno preko suhog potoka, dok je sa strane je bio dio stare ceste sa starim, kamenim, lučnim mostom, meni posebno lijepim i zanimljivim, pa sam zastao da ga snimim.
Stara cesta (lijevo) sa starim mostom i nova cesta(desno) sa novim mostom

Sari kameni most

Slijedilo je dugo penjanje iz Posuškog polja, koji je na nekih 660 metara nad morem, do prijevoja prije Duvanjskog polja, koji je na 900 metara nad morem.
Dakle, što se penjanja tiče,gledajući iz imotskog polja, negdje sam na pola puta.
Dok sam se mirio sa sudbinom koja mi je danas priredila ovo maratonsko penjanje (zašto sudbinu okrivljujem kad sam svojom voljom krenuo na ovaj put?!), pažnju mi je privukla tabla koja informirala putnike-namjernike u kojem smjeru trebaju ići da bi došli na turnir u golfu „Posušje Open 2008“ koji organizira golf klub Posušje. Priznajem da sam zinuo od iznenađenja. Biće da u meni još uvijek žive predrasude formirane prije više desetaka godina prema kojima je Posušje, na primjer, zaostala zabit Bogu iza nogu, i da smo mi, u Slavoniji na primjer, sto godina ispred te zabiti. No, sjetivši da sam unazad 5-6 godina biciklom obišao takve i te „zabiti“ i kad vidim ovo što sada vidim, počinje me obuzimati zebnja da ta zabit ne postajemo mi u (zabitoj!?) Slavoniji.

Tko voli, nek' izvoli

U jednoj od zadnjih kuća, u kojoj je ujedno i mala trgovina, opskrbio sam se potrebnom tekućinama, jer slijedećih oho-ho kilometara, sve do Duvanjskog polja, vrlo rijetko i vrlo teško ću ugledati bilo što od bilo kakve kuće a trgovinu nikakvu. Ni najmanju!
Zadnji dodir sa civilizacijom prije ulaska u divljinu

Napustivši zadnje znake civilizacije i vidjevši ispred sebe cestu koja se gubi u smjesi sivila kamena i zelenila makije, iza jedne krivine ugledah – vjetrenjače.
Iznenađenje nad iznenađenjima – vjetrenjače u OVOM kraju

Dakle, poslije onog golf turnira još nešto što ni u snu ne bio očekivao u ovom kraju. Vrtjele su se i zujale zlokobnim, vanzemaljskim zvukom. Ali su istovremeno proizvodile struju iz ničega, u skladu sa ekološkim stremljenjima o kojima se u mome kraju samo jalovo diskutira. A ovdje, eto nešto konkretno rade.
Priznajem, korjenito mijenjam stav o ovom kraju.
Vozim dalje, koliko mogu, idem pješice gurajući bicikl, koliko mogu, a onda zastanem i snimim okoliš (a to mogu koliko hoću). Cesta uporno ide uzbrdo. Široka je kao prava magistrala. Promet nikakav, tako da često mogu osluškivati i tišinu okoliša. A tom okolišu iznenađujuće mnogo prevladava zelena boja. Gledajući tik uz cestu, uglavnom kamen i stijene, no pogledajući malo dalje – zelenilo. Dobro sad, to nisu šume stoljetnih stabala metar i više u promjeru, prije su to zakržljala patuljasta stabla, teško prohodna, kolika je njihova međusobna gustoća, ali je bitno da ih ima jako mnogo. I da im je gusta krošnja zelenog lišća koje i daje ovaj opći dojam zelenila.

Stjenovito uz cestu (pogled unazad prema Posušju)…

...zeleno dalje od ceste

Kad se vršilo proširenje i asfaltiranje ove ceste, graditelji su si dali tuda na nekim mjestima pa su neke krivine ublažili prosijecanjem brda. Time su ostavili komadić stare ceste da, kao muzejski primjerak, svjedoče kakva je cestogradnja nekad bila, čime putnik namjernik, kojeg to zanima i kome se ne žuri, kao ja u ovom slučaju, može aktivirati maštu i zamisliti kakav promet i kakvom brzinom je nekad prometovao starom cestom.

Stara (lijevo) i nova(desno) cesta

Ta Mesihovina je označena na mojoj karti, no više sam je primijetio po završetku uzbrdice (ah, konačno!) nego po ulasku u centar mjesta. Od tog centra ništa, a skoro ni od samog mjesta. Tek dvije-tri kuče (baš toliko, a ne figurativno) , pa i one su se nekako stidljivo sakrile od ceste i prolaznika na njoj. Možda se nekim sokakom skrene i zađe iza nečega čime se vidi mjesto u pravoj veličini. Možda, velim, ne znam, a i nije me u tom trenutku ni zanimalo. Moju zanimaciju je privukao kraj uzbrdice i okoliš u kojemu je dosadašnja zelena boja lišća ustuknula pred nadiranjem sive boje sijena.
Promjena boje okoliša sa uglavnom zeleno na uglavnom sivo

Nakon par stotina metra zavojite nizbrdice (ah, divote!) pred sobom sam ugledao prizor ogoljenih okolnih brda, i Duvanjskom polja između njih.
Spust u Duvanjsko polje

Spustio sam se u polje, točnije rečemo u njegov lijevi rub, gledajući na smjer mog putovanja. Uz cestu je bio neprekidni red kuća koje su bile dio niza sela sve do Tomislavgrada.
Duvanjsko polje i red kuća na njemu kojim ide moja cesta

.Preko puta polja, tik uz padinu viiisokog brda, bolje rečeno planine, išla je druga cesta sa svojim redom kuća. Između ništa od kuća, nego samo obradive njive. Ovdje je kvadrat obradive zemlje skupocjen i zlata vrijedan, da bi se na njemu gradile nastambe. A ta planina preko puta polja se zove Lib-planina i njen vrh je na 1492 metra nad morem.
Lib-planina s druge strane Duvanjskog polja

Između bezbroj kuća uz cestu koje su mi promicale pri putovanju bilo je nekih koje su stvarno pažnje i poštovanja vrijedne. Jest da su u njih utučene ogromne pare, pa ipak uz te novce pokušalo se u njih dati u nekog duha, ljepote čak. Tako je jedna, ne baš velika, ali zato sa lijepo uređenom okućnicom i cvijećem na balkonima, zaslužila da je moj foto-aparat snimi.
„Kućica u cvjeću, trava oko nje…“

Još od onih misteriozne Mesihovine počelo je pomalo pirkati, a sada se stvarno raspuhalo. Puhalo mi je sa desne strane pa me, za sada, nije (pretjerano) kočilo, ali me je zato nastojalo odgurati do sredine ceste, pa i dalje. Tješio sam se da trebam izdržati 10-tak kilometara, jer nakon njih skrećem desno pa će mi vjetar od smetala postati saveznik.
Položena trava ukazuje na jačinu bure sa desne strane

To da postane moj saveznik pa da mi puše u leđa, to se, izgleda, vjetru nije baš dopalo, pa da li u dosluhu sa cestom ili samoinicijativno, uglavnom je vjetar od bočnog puhanja, polako, tiho, neprimjetno, a i podmuklo, prešao na čisto čeono puhanje. Ravno u moje čelo! Naročito je likovao zadnji kilometar pri kojemu sam morao ravno preko polja na čijem se kraju naziralo raskrižje u koje bih skrenuo oštro desno. I što sam imao manje prijeći do tog, za mene, spasonosnog raskrižja, to je vjetar pojačavao intenzitet. Činilo mi se da rukom mogu dokučiti cilj, koliko je bio blizu, a ovaj vjetar je upotrijebio sve svoje raspoložive snage teškog topništva pa me je zasipavao, kako se to stručno kaže, udarima bure, sve češćim i češćim i sve jačim i jačim.
Jaki vjetar u lice, a raskrižje sa spasonosnim skretanjem lijevo je ispred mene

Svi mi je bilo kao na dlanu. Tako blizu, a opet, tako daleko. Pored tog raskrižja koje sam čežnjvo gledao ispred sebe, ponekad okrenem pogled nalijevo i vidim na kraju polja planinu Tusnicu sa vrhom skoro 1,7 km iznad mora (točnije 1697), na čijem se podnožju uočavala crta (ispod guste zelene šume) koju je činila cesta do prijevoja Privala na visini od 991 metar. Taj prijevoj je moj trenutni, kratkoročni, cilj, najviša točka današnjeg putovanja. Nakon dosadašnjeg penjanja, prelaskom tog prijevoja uslijedilo bi bitno više nizbrdice.
Ali ovaj vjetar ne da, pa ne da!

Pogled ulijevo na Tusnicu i prijevoj s njene lijeve strane –obratiti pažnju na položaj trave uz cestu

Skupio sam se , sagnuo do upravljača, upro sve svoje raspoložive snage, gledao dolje, lijevo, desno, pokušao baciti misli na nešto sasvim deseto. Putna brzina bila je sramotno mala, napor kao da se penjem stepenicama. Kad nakon sto sati takvog mučenja podignem pogled, čini mi se da se nisam pomaknuo više od metar i pol! Kako po ravnoj cesti vožnja može biti tako teška i tako spora!
Nakon duge, neravnopravne, bespoštedne i okrutne borbe između moćne prirode i krhkog, malog, slabog, običnog čovjeka, uletio sam u to spasonosno raskrižje brzinom plivača-brodolomca koji je cijelu noć plivao i u zoru dokučio spasonosno kopno.
Ne raskrižju sam, zajedno sa mojom novom cestom, zaokrenuo dobrih 120°, te ponešen vjetrom u leđa, nenaviknuto munjevito prešao tri stotinjak metara do velike robne kuće Prodex, gdje sam se namjeravao duže zaustaviti radi ručka.

Mjesto odmora i ručka – Robna kuća Prodex

Nakon kupovine ića i pića, pronašao sam u kafiću, ispred ulaza u robnu kuću, stol i stolicu u hladu i zavjetrini te potrošio dobar dio vremena na ručak, i guštanje piva poslije ručka. Jedva da se osjećao dašak vjetrića, a čim vjetar ustukne, sunce koristi priliku da nas podsjeti da je, ipak, ljeto. Dokono sam sjedio, u neko mješavini blaženosti odmaranja i tuposti nakon borbe sa vjetrom. Izgledalo mi je nevjerojatno da je od očajne borbe sa ćutljivom prirodom do ovog blaženog odmaranja u sada blagonaklonoj prirodi, prošlo tako malo vremena. Vremena mjerenog tek minutama.
Odmor duše i tijela ispred Prodex-a

Nastavio sam put u početku blagom uzbrdicom, a zatim nizom gore-doliranja, pri čemu sam ipak više išao gore a manje dolje. Ispod Tusnice a prije prijevoja Privala imao sam proći kroz seli Stipanići.
Tusnica i Stipanići ispod nje – na lijevoj strani slike se vidi prijevoj i cesta do njega

Prolaskom kroz Stipaniće počela je „prava“ uzbrdica, finale penjanja na prijevoj. No, zbog vjetra koji mi je bjesomučno puhao u leđa, penjanje je dobilo neku laku, lepršavu, pa čak i šaljivo notu. Šaljivo je bilo dok sam vozio, no kad sam stao radi snimanja, tek tada sam sjetio bijes i ljutnju vjetra što me više ne može kočiti i zagorčavati život, već naprotiv, što mu je veći bijes to meni čini vožnju lakšom i lepršavijom.
Pogled unazad – napustivši zadnje kuće Stipanića, počinje „prava“ uzbrdica na prijevoj

Pogled naprijed – borova šuma uz cestu prije prijevoja

„…i opojni miris bora…“

Uzbrdica do vrha prijevoja nije nešto posebno dugačka. Ma, kakvi! Bilo je potrebno popeti se iz Duvanjskog polja tek manje od nekih stotinjak metara visinske razlike. Zadnjih par stotima metara prije prijevoja se desne strane imao sam gustu borovu šumu čiji jaki miris borovine nije mogla ukloniti ni ova bijesna bura koja me je sustizala. Za to borovinu i njen miris znao sam od ranije, međutim baš ovo današnje putovanje će uzrokovati posebnu moju privrženost, oduševljenost i duševnu razdraganost svaki put kad ga ponovo osjetim ili iz sjećanja izvučem taj miris. Po mojemu mišljenju trebalo bi ga staviti u male sprejeve, kao antidepresiv. Svaki put kad ljudi padnu u depresiju, malodušnost i očaj, trebaju ga ušmrcati u nos kao inhalator (tri puta dnevno, prije jela). Garantirano djeluje efikasnije od bilo koje sintetičke tablete. Predoziranje ne izaziva nikakve tjelesne kontaindikacije, jedino su problem kontraindikacije duševne prirode. Svaki put kad ga čovjek osjeti, postojati će opasnost malodušja prema strci i frci svakodnevnice u kojoj se nalazi, jedino će mu biti važno da se još jednim šmkom , barem duševno, teleportira u sredinu u kojoj brzina, mahnitost i bezobzirnost nemaju smisla ni potrebe, u sredinu u kojoj je duševni mir jedini prav smisao i cilj.
Srećom za stopu rasta BDP-a, većina dvonožaca, koji sebe smatraju najinteligentnijim stvorovima u svemiru (a i oko njega),na ove moje gornje redove glorificiranja „tamo nekog mirisa“, s ignoriranjem i gnušanjem će odmahnuti rukom, uz dodatak prezira prema neradnicima i ljenčinama (u kakve ja, kao biciklist, jasno, prvi spadam). Jer osnovni smisao,svrha i bit je „brže, više, jače“ izraženo u konkretnim brojkama novčanica, što bi u konačnici trebalo, valjda, povećavati taj BDP. Rastom tog BDP-a rasti će i blagostanje, sreća i mogućnosti u kojima će oni s uživanjem shvatiti ljepotu života. Treba biti strpljiv, marljivi radišan. Užici će doći kasnije.
Ako ih dočekaju i ako budu imali vremena za to!
Iz ovog mentalnog pretakanja iz šupljeg uprazno prekinuo me je prijevoj. Konačno na vrhu!
zastao sam u želji za standardnom kontemplacijom na prijevojima, a uz put i za snimanjem okoliša.
Okoliš sam snimio a kontemplaciju sam ostavio za neki drugi put. Onaj vjetar, koji mi je prvo smetao, zatim mi puhao u leđa, sad se dobrano naljutio, tako da je jednostavno poludio. Možda je shvaćao da mu je ovo zadnja prilika da mi napakosti, jer slijedi nizbrdica u zavjetrini u kojoj mi (čak ni) on ne može baš puno nauditi. Zato sam na brzinu snimio što sam oko sebe vidio, bez neke detaljne dublje analize (ostavio sam je za kasnije).
A da nije tako puhalo, ostao bih veći dio vremena zadivljen pogledom na Duvanjsko polje okruženo ogoljenim planinama.

Pogled unazad na prijevoju

Pogled na Duvanjsko polje s prijevoja

A ako sam time bio zadivljen, ne znam kako opisati nešto što je deset puta više, a što sam osjećao gledajući na drugu stranu prijevoja.
Da li gledati na dolinu, 290 metara visinske razlike ispod, u kojoj se smjestilo ogromno plavetnilo jezera Buško blato…

Buško Blato sa prijevoja

…ili pogledom pratiti preko 3 km dugačku cestu kojom slijedi sladostrasno spuštanje od prijevoja do jezera.




Jednako zanimljiv bio je i svojevrsni izvor stidljivo sakriven u stijenama iz kojeg je polako i dostojanstveno tekla voda mirnom riječicom do jezera.
Ispod ceste, u stijeni..

…izvor

Već na ivici smrzavanja zbog „orkanskih udara“ bure, navukao sam na sebe odjeću za hladnije vrijeme i krenuo na užitak spuštanja. Nakon što je cesta, idući uz obronak brda, napravila široki luk, zastao sama za trenutak i prije nego sam došao do jezera, a snimim prijevoj sa kojeg sam se spustio. Sa istog mjesta s poštovanjem sam gledao preko puta riječice ogromnu planinu Tusnicu, istu onu koji sam gledao iz Duvanjskog polja, no koja je ovdje izgledala veća jer sam se u međuvremenu spustio za skoro 300 metara visinske razlike
Gore lijevo je prijevoj

Gorostasna Tusnica

Spuštivši se do jezera, odnosno točnije rečeno do riječice ispred jezera, u društvo daljnjeg putovanja mi se pridružila lokalna cesta iz Livna sa desne strane. No prije toga je morala priječi tu rijećicu mostom koji je ništa posebno, most k'o most. Zanimljiviji je bio stari most u kamenoj izvedbi koje je bio na nižem mjestu. Biće da za vrijeme visokih vodostaja jezera bude potopljen, zajedno sa dijelom stare ceste. Iza starog mosta, preko puta jezera uzvisila se planina „šumovitog“ imena, Kamešnica sa vrhom 1856 metara nad morem.
Stara cesta, stari most, jezero, a iza svega toga Kamešnica

Cesta u nastavku goredolira, bliže ili dalje od jezera, no nikad tik do njega, a često se udalji od njega toliko da ga kroz drveće i ne vidim.
Pogled unatrag – gore od goredoliknja

Pogled naprijed – dolje od goredolikanja

Prolazim kroz par sela, koja su uz cestu,u kojima jako malo vidim živog stvora. Jedno od tih sela je i selo dobrog imena, Dobrići, koje je prvobitno bilo u polju, sad potopljenom jezerom. Jezero je ljudskih ruku djelo, dobiveno gradnjom brane a sve u cilju sakupljanja, čuvanja, ili latinski rečeno, akumuliranja vode potrebne za hidroelektranu koja u konačnici od vode pravi struju, ili tako nekako. Priča ovog jezera je tipična za većinu jezera ovog tipa. Uglavnom treba potopiti najplodnije tlo a ljude, koji su tu generacijama, od pamtivjeka, živjeli,uvjeriti, ubijediti, primorati ili ako nikako drugačije, prisiliti da se sele. Ili „gore iznad“ jezera gdje je, plodnost zemlje 1000 puta manja i gora, ili negdje dalje i daleko. Tako je bilo i sa Dobrićima, gdje ih je dosta iselila daleko, a neki i na truli, kapitalistički zapad. Tamo su neki od njih pokazali marljivost, radišnost i štedljivost, kakvu naši ljudi iz ovakvih krajeva znaju pokazati u bijelom svijetu, da bi, opet neki od njih povezani jačom i neraskidivom vezom prema svojem rodnome kraju, sagradili kuće koje bih ja prije rezidencijama nazvao. A koje su, usprkos svojoj velebnosti i raskošnosti – prazne. Neke od njih toliko prazne da nemaju ni prilazne ceste do garaže, pa izgledaju zbunjeno kao da su teleportacijom umjesto na Beverly Hills, ili možda na Greenage Village ili čak u Nothing Hill, eto, nekakvom greškom ili nečijom neslanom šalom, zalutali u ovo ljudima pusto područje.
Dobrići – velike kuće i malo ljudi

Kuća koja zbunjeno gleda oko sebe i pita se „Otkud ja ovdje!?“

Hrvatska karmerlska provincija svetog oca Josipa izgradila je 2006 godine samostan-duhovni centar „Karmel-sv.Ilije“, pored kojeg nisam prošao, već sam ga izdaleka vidio, no zahvaljujući tehnici u obliku zuma, uspio sam taj samostan približiti sebi.
Samostan Karmel-sv. Ilije na Buškom Blatu

Gledajuću u kartu, čini mi se da ću se uskoro rastaviti od jezera, a jezero izbliza nisam ni vidio. Radi toga sam kroz uski sokak između dvije kuće prošao do jezera udaljenog stotinjak metara od ceste. Onaj vjetar koji me je na prijevoju namjeravao rasturiti za sva vremena, sada se smirio na podnošljiv nivo. Ali je ipak puhao, tako da je vrijeme bilo daleko od vremena kupanja. Naprotiv, stajući tik kraj vode, bilo je čak i prohladno, valjda radi hladne vlage od jezera. Obalu bi teško mogli nazvati plažom, iako je pijesak bio zanimljiv. Prije bi ga mogao nazvati vrlo sitnim šljunkom, kome su zrnca bila dobrano pravilno zaobljena, skoro kao male kuglice. Bilo ga je nemoguće zbiti u šaci, čim bi šaku otvorio rasuo bi se na sve strane.
Uz obalu je bio usamljeni čamac i to je bilo sve od tragova ljudi na obali. Pustoš prava, koju stalni, podmukli vjetar čini nekako zlokobnijom.

Čamac na obali – jedini trag ljudi

Pijesak na obali jezera

I na suprotnoj strani obale, gledajući od čamca, ista pustoš pojačana nepristupačnom, stjenovitom obalom. Gledajući ravno preko jezera, uočavam da me još uvijek, onako s visine, prati ogromna planina Tusnica.
Stjenovita obala i Tusnica u daljini

Cesta se istovremeno počela udaljavati od jezera i to blagom, ali podužom, uzbrdicom, što je bio znak da se trebam pozdraviti sa jezerom. To sam i učinio, parkirajući bicikl i probivši se kroz neki gustiš makije. Ugledao sam branu, koja mi se, ovako iz daleka, učinila ne baš visokom, ali zato jako dugačkom.
Uzrok nastanka jezera – brana

Slijedilo je krivudavo penjanje kroz makiju sa suženim i ne baš pretjerano interesantnim krajolikom. Uzbrdica nije bila pretjerano dugačka. Kasnije sam promatrao karte u shvatio da sam se penjao nekih 70-tak metara visinske razlike, a nakon toga sam se spuštao u stotinjak metara niže Aržano. U tom laganom spustu sam prošao državnu granicu. Bilo mi je zanimljivo da je granica nekako u sredini spusta, a ne na nekoj vrsti prijevoja, kako bi čovjek prije očekivao.
U Aržanu sam napustio cestu koja je ravno išla preko Sviba za Cistu Provo, skrenuvši lijevo za Studence. Onaj ljuti vjetar se sada posve odobrovoljio i sveo se na ugodni, lagani i osvježavajući povjetarac. Ovo osvježavajući je bilo zbog sunca i njegovog grijanja, jer čim se vjetar smirivao i smirio, sunce je smatralo da je sada ono na redu da pokaže živom i ostalom stvoru što je ljeto u Dalmaciji.
Nakon tog skretanja za Studence cesta se opet počela pentrati, pa zahvaljujući gore spomenutoj uroti vjetra i sunca, postajalo mi je jako vruće. Srećom ova uzbrdica nije bila (pre)dugačka, a na vrhu je bila poveća i pogusta borova šuma čiji me je miris opet primorao da zaboravim sve dosadašnje muke i da zatvorenih očiju i blažena lica žedno udišem miris punim plućima.

Oh, Bože, opet ta borovina!

A onda opet uzbrdo, i to lakat krivinama, pa nizbrdo, i tako stalno. pored tog gore-dolikanja, osobina trenutne vožnje je osjećaj neke izoliranosti, zaboravljenosti, kao da je ovaj kraj netko gurnuo sa strane. Promet je bio taman toliki da ne kažem nula, a i u usputnim selima, koje bih prema broju kuća prije nazvao zaselcima, ljudi od prilike deset puta manje nego kuća. Jedino je cesta bila napravljena kako Bog zapovijeda, asfalt ravan, bez rupa i zakrpa, ponegdje nov, svjež, a cijelo vrijeme cesta se pored sredine, dičila i crtama na oba ruba. Suvremena prometnica, nema što!
Dobra cesta i zelenilo oko nje – pogled u smjeru vožnje na uzbrdicu …

…a kad sam se na nju popeo, pogled dolje od kuda sam došao

Slijedeća osobina trenutne vožnje je bio zelena boja okoliša, kao kod penjanja iz Posušja. Da li zbog veće nadmorske visine, pri kojoj ljeta budu za crticu blaža, a oborine, možda za crticu veće, ili iz nekog drugog razloga koji ne mogu dokučiti, uglavnom okoliš se zelenio sve u šesnaest! Izbliza gledajući. naročito u usjecima, to je uglavnom bio krš, kamen sa tek par prstiju debelim slojem zemlje, kad je uopće ima. No pogledavši malo, ili puno, dalje svuda gusti zeleniš makije, nečega između grmova i drveća.
Jedan od bezbroj prijevoja – pogled izbliza krš i kamen, no kad se okrenem…

…i pogledam dalje – gusto zelenilo

Uzbrdice i nizbrdica i male prijevojčiće između njih, prestao sam brojati. Na nekima sam se zaustavljao, a na nekima ne. Na jednom od onih na kojemu sam zastao, ispod mene se pružao pogled na zelenilo kroz koje je, kao zmija, vijugala cesta a na kraju horizonta se nadvila planina Zavelim.

Spuštanje prema Studencima – iza svega je planina Zavelim (desno na slici)

Opet nizbrdo, za razliku od prošlog, ovaj put cik-cak, pa mrvica vožnje ravnicom (i to ovdje postoji!?), da bi se uzbrdicom popeo u Studence, mjesto na 690 metara nad morem. Dolaskom u ovo mjesto, koje je kao i ostala usputna, davalo utisak napuštenosti i izoliranosti, sjeti sam se svojih domaćina koji su mi rekli da ovdje, u Studencima zimi zna biti bitno oštrije nego u Imotskom i da snijeg zimi u ovom kraju nije nikakva rijetkost.
Studenci Centar

Iza Studenaca sam zastao ispred putokaza koji je pokazivao put u selo istinoljubaca, barem sudeći po imenu sela – Lažete.

Selo zanimljivog imena

Kad sam već oguglao na ta kratkotrajna gore-dolikanja, i na gusti zeleniš oko mene, iznenadio me je pogled na Imotsko polje daleko ispred i daleko ispod mene. Današnje putovanje se približava cilju, a prije tog cilja uslijediti će duuuuga nizbrdica.

Početak duuuge nizbrdice…

…u Imotsko polje

Nizbrdica je bila stvarno duga, gušt spuštanja je bio stvarno na visini, tako da mi se duša, nakon one zelene gore-dolje monotonije, trgnula, probudila i živnula. Nizbrdica je bila fenomenalna. Široka cesta, blagi zavoji, padina umjerena, promet nikakav, tako da je kočenje bilo suvišno, a cijelo vrijeme ispred mene pogled na polje kojemu sam sve bliži i bliži.
Sa desne strane sam mogao sagledati Prološko blato, koje se pojavilo dolje sa desne strane, više je bilo blato nego jezero zbog nedostatka vode, čiji nedostatak ni kiše prošlih dana nisu nadoknadile.

Prološko blato ovaj put izgleda kao pravo blato

Tko se hvali, taj se kvari, kaže poslovica. Biće da sam previše nahvalio kvalitetu i izvedbu ceste po kojoj putujem, pa je ona odlučila pokazati i drugo lice. Ili su joj se ispriječile neke prkos-kuće, ne znam pravi razlog, uglavnom pri strmom spuštanju kroz Proložac cesta se iznenada suzila i izvila u oštre krivine izbjegavajući oštre kamene ćoškove starih kuća. Bilo bi zgodno sačekati i vidjeti kako se ovuda provlače šleperi, ali sam to ostavio za neku drugu priliku.

Široka cesta blagih krivina iznenada se suzila

Kad sam pomoslio da je to sve od te tamne strane ove ceste, nakon te strmog i uskog slaloma između kamenih ćoškova uslijedio je uski, ali stvarno ultra-haj uski kameni most.
Nakon uskog cik-caka, cesta se provlači kroz iglene uši u obliku uskog mosta

A taj most, trenutno je preko – ničega.
Sa sjeverne strane Prološca, kroz prirodni klanac, u doba kiša ili u proljeće kada se topi snijeg sa Hercegovačkih planina, ispod ovog mosta žubori voda koja puni Prološko blato. Preko ljeta koja znaju biti suvlja i sa manje kiše, kao što je ovo, ta voda presuši pa je i potok/rijeka koja teče, ili bi to trebala, ispod ovog mosta nazvana Suvalja.
Po izgledu mosta i načinu njegove izgradnje, zaključujem da je on građen u doba kada su riječi šleper ili kamion s prikolicom, bile strane i nerazumljive i navedeni pojmovi nezamislivi. Međutim, graditelji mosta su nadmašili sami sebe, pa su učinili ovu građevinu neuništivom i čvrstom iznad svih očekivanja, pa je most, ako ne njegovi graditelji, shvatio značenje tih nepoznatih pojmova današnjih prometala. Zato se pored onog provlačenja između ćoškova, kamioni i šleperi trebaju provući i kroz iglene uši u obliku ovog mosta. Svaka im čast, šoferski kruh je kruh sa sedam kora!
Prolazniku-namjerniku zbunjujuće izgleda, inače lijepa i zgodna, koliba napravljena u sred korita Suvaje. Istini za volju, koliba je na povišenom terenu, pa Suvaja ima prostora proći pored nje. Moji domaćini su mi riješili zbunjenu misteriju objašnjenjem da se u toj kolibi naprave jaslice za Božić sa lutkama u naravnoj veličini.

Jaslice koje čekaju Božić

Pogled na jaslice i most iz korita Suvaje

Na izlasku iz Prološca bicikl mi je izrazio neodoljivu želju da ga slikam uz stećak. Dobar i meke duše, kakav inače jesam, nisam mu mogao odbiti ispunjenje želje. Pogotovo što me je danas strpljivo služio ne praveći mi nikakve probleme.
Stećak i moj bicikl u Prološcu

Ostalo mi je još nekih 5-6 kilometara, pa prije kraja današnjeg putovanja poželio sam se osvježiti ledeno hladnom vodom sa izvora kojeg lokalci zovu Vrilo Vrljike.
Vrilo Vrljike i ja na njemu

Današnji put je ciklokompjuter zaključio sa zabilježenih 120 kilometara.

Sad kad ste pročitali, slike s ovog putovanja nožete vidjeti ovdje.

11.02.2012. u 16:19 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari

Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com

Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.

Retro

Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)

Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)

Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)

Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)

Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine

Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom

Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem

Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu

Vožnj(ic)e dnevne

Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu

Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim

Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde

Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)

Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)

Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali

Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu


Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una

Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu


Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap

Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova

Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom

Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera

Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni

Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima

Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin

Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je

Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina

Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi

Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta

Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju

Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog

Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici

Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje

Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija

Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar

Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj

K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni

Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka

Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Vožnje višednevne

Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa

Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak

K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb

K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom

K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu

K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio

K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio

Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana

Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan


Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana

Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka


Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad

Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege

Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice

Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero

Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija

K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014

K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014

Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru

Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja

Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom

Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio

Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio

Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio

Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio

Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva

K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva

Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini

Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji

Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji