Marketing
Međugorje 2005 II dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
DAN PETI
Slike s petog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu petog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Nakon jučerašnje vožnje trebalo je stvarno puno truda da se smiri ustreptala duša, krcata neobrađenim, divljim i burnim emocijama, pa da se mirno i spokojno zaspi. Dodatnu dozu ustreptalosti dodavala je spoznaja o kanjonu Neretve, biciklom već ranije pređen s moje strane.
Kad se to sve stavi na hrpu, ustreptalosti za izvoz, pa bi ova noć bila krajnje problematična da tijelo, umorno i preumorno, nije sve to rastjeralo, kao penzioner zločestu djecu ispod prozora, i lijepo, kako Bog zapovijeda, dozvalo san, miran, spokojan, blažen, a isto tako tvrd, čvrst i nepokolebljiv. I tako smo se ujutro probudili malčice sneni i podbuli, ali ipak naspavani i odmoreni.
Čim se tijelo, dobivši svoju dozu odmora i sna, umireno i odmoreno povuklo, ona ustreptalost od sinoć ponovo je počela kljucati dušu. Spakirali smo svoje stvari i bicikle uredili istovjetno sinoćnjem izgledu, pozdravili se i zahvalili domaćinu, točnije rečeno njegovom zamjeniku, taman prešli par metara, pa se sjetili doručka.
Zašli smo u nešto što bi trebalo biti centar mjesta, nekih par stotina metara od crkve, i gledali koje su trgovine otvorene. I kraj jedne od njih prvo nosom a onda i očima primijetih burekdžinicu. Ostavismo bicikle i uđosmo u prostoriju 3x3 metra. U zraku se osjetio zaparan masni miris pita svakojakih, a Stjepan upita imaju li burek?
- Ima!
- Od čega ?
- Kako od čega!? Pa od mesa!
- Koliko košta?
- Marku!
- Jednu marku!?
- Jednu marku!
Izašli smo svaki sa svojim burekom kojeg od silne temperature nismo mogli duže držati u rukama, već smo ga, kao vrući krumpir, prebacivali iz jedne u drugu ruku. U susjednoj trgovini osim hrane za ručak, kupili smo i po pola litre jogurta, te i obližnjem parku na klupu sjeli i gostili se doručkom.
Da li zbog toga što smo bili gladni, ili zbog toga što su bureci bili friško vrući, ili zbog podneblja, ili zbog recepture, uglavnom žvakali smo punim ustima oduševljeno mumlajući spoznajom kako nešto što košta 4 kune može biti ovako ukusno.
Osim toga, konačno sam shvatio Bosansku poslovicu, koju je moja mati često spominjala, da su „sve pite pitice, a jedino je burek pitac!“ Što će reći, da je ovdje burek isključivo s mesom a sve ostalo su pite!
Siti i nahranjeni, krenuli smo s vožnjom za ovaj dan. Prvo smo uskim cestovnim mostom prešli Neretvu, da bi došli do onog ćirinog tunela od sinoć i, barem meni, s posebnim guštom prošli kroz njega. Tunel, uz širinu ceste, kao da je baš za bicikl i bicikliste. Cesta uska, teško da bi se dva auta, i uz najbolju volju, mogla mimoići. A ipak presvučena ravnim asfaltom.
Kako je to ipak bila trasa za željeznicu, pa makar i uskotračnu, oštrih uzbrdica i nizbrdica nije bilo, pa je vožnja klizila s pravim užitkom.
S desne strane nam je bio ponor koji se negdje dolje završava Neretvom, koju smo na jednom mjestu i vidjeli zajedno sa današnjom željeznicom, odnosno njenim mostom preko Neretve.
Ovo uživanje je stvarno trajalo kratko, tek 2,5 km, da bi mostom preskočili rijeku i stopili se sa magistralom prema jugu. Za razliku od one magistrale kod Jajca, ova je imala potrebnu širinu, čak i crtu na rubovima ceste, pa još i koji pedalj asfalta iza crte, tako da je bilo dovoljno prostora i za bicikliste, kao i za ostale učesnike u prometu. Osim toga bilo je jutro nekog običnog radnog dana u tjednu, tako da je gustoća prometa bila relativno mala.
Opći ugodni dojam je malčice bio pokvaren vodom koja je sada umjesto Neretvu, predstavljala akumulacijsko jezero nizvodne hidrocentrale (kojih do Mostara ima tri), a koja je bila krajnje muljava i neugodna mirisa. Nivo jezera je spušten koji metar ispod najminimalnije mogućeg. Očigledno da se spremao generalni remont brane ili centrale, pa su ispuštali vodu iz jezera. Ali mi nije jasno, zašto je tako zamućena?
Manio sam problem mutne i smrdljive vode, a posvetio se okolici kanjona. Ovih 10-tak kilometara od Jablanice i cesta i željeznička pruga idu istom, desnom strane Neretve/jezera, tako da se klaustofobija maksimalno osjeća.
Voda nam je bila preko ceste, s lijeve strane, a s desne strane nam je bila visoka litica brda, na kojemu je negdje gore bila željeznica. Teško bi je i vidjeli da nismo prešli neki kratak ali vodom obilato zapjenjen potok koji se strmoglavio u jezero. Taj potok je napravio mali kanjon koji je preskakala i naša cesta a i željeznice sa mostom koji je bio bitno viši nego nama bliži.
Dodatni ugodni dojam činila je ugodna hladovina stjenovitih masiva kanjona gdje je jutro još uvijek bilo prisutno ugodnom svježinom i mirisom prohujale noći. Malo-malo, pa smo zastajkivali, opčinjen i ozaren, vadio sam foto-aparat da snimim, no problem je bio izabrati motiv! Bio sam na slatkim mukama što izabrati za snimak, jer i ono sa strane zaslužuje da se nekako ugura u fotić. Najbolje bi bilo skenirati cijelu okolinu od lijevi-desno pa do gore-dolje. Ako bih jednog dana organizirao neku vrst natjecanja za titulu „Najkanoniskiji od svih kanjona“ mislim da bi u najgorem slučaju izgubio za dlaku u finalu od nekog drugog kanjona. Kojeg trenutno se ne mogu sjetiti, jer ovaj kojeg sada gledam i proživljavam očarava me svim svojim čarima. Ovaj put i nekim dodatnim, ranije ne proživljenim, čarima svježeg ljetnog jutra.
Trpjela je dokle je to mogla, valjda, da bi cesta toplo pozdravila željeznicu i mostom prešla na drugu stranu kanjona. Tako su željeznica i cesta dobile svaka svoj ustranu. Pošteno. Nama je do odgovaralo, obzirom da nam je sunce bilo s lijeve strane, pa se sada količina hlada dobrano povećala.
Putovanje se uglavnom odvijalo blagom, iako vijugavom, nizbrdicom, jedino nam se na jednom mjestu isprčila neka okomita stijena koju je, onako prgavu, bilo bolje zaobići ne započinjajući kavgu s njome.
Ugledavši putokaz za Drežnicu, prešli smo mostom preko Neretve/jezera i uputili se prema zapadu. Izdržali smo tako nekih par kilometara, no kad se cesta počela opasno penjati, odustali smo. Snimivši u daljini selo Drežnica ispod ogromne planine, vratili smo se na magistralu.
A na magistrali konačno prava, idilična slika. Prošli smo onu branu koja se sprema na remont, i u nastavku se formiralo sljedeće akumulacijsko jezero neke druge hidrocentrale kojoj, za razliku od one prve, ne pad na pamet nikakav remont. To znači da je voda bistra, modro zelena i kao takva se uklapa u okoliš na najljepši mogući način.
Ta modro zelena boja je s naše desne strane, tako da detalje promatramo iz prvog reda. Cesta blago klizi prema dolje, tunela koliko hoćeš, a čak je jedan i osvijetljen, na čijem izlazu sam snimio Stjepana kako tankira tekućinu potrebnu za putovanje. Zanimljiv je bio široki nogostup u tunelu, barem metar i pol, sa obe strane ceste, kao da su vodili računa i o nama ovakvima.
Neretva se konačno riješila hidrocentrala, pa se vratila u svoj stari tok, pred ulaz u široku dolinu iza koje se nadvisio ogromni Velež.
Slijedi 15-tak km relativno dosadne vožnje, bar u odnosu na onu dosadašnju. Postupno se, jedno za drugim, javljaju prigradska sela Mostara, a između njih su beskonačni vinogradi, pretpostavljam i mostarske Žilavke. To je vino koje sam, još u svojoj osnovnoj školi, kupovao ocu u dvolitrenim, zelenim ili smeđim staklenim bocama – kako ih je on zvao dvoguzama.
Čuveno Mostarsko sunce se potrudilo da nas dočeka u svome maksimalnom sjaju, pa kad smo već bili na granici ključanja sa desne strane se pojavio ogroman trgovački centar, tipičan za ova potrošačka vremena, te u hladovini hladnim pivom temperaturu tijela i duše vratili u normalu.
Skretanje sa magistrale u grad obavio sam po sjećanju, iznenađen nedostatkom bilo kakvog putokaza. Taj nedostatak je vjerojatno posljedica političkog prepucavanja razumljiv samo lokalcima.
Na autobusnoj stanici kupio sam plan grada radi lakšeg snalaženja po njemu. Tek je prošlo tri sata pa do konaka imamo još dosta vremena. Ostavio sam Stjepana da se u hladovini odmara, a ja sam otišao do susjedne željezničke stanice u cilju oživljavanja uspomena iz djetinjstva kad sam ovdje vlakom prvi put s majkom, bratom i sestrom došao još davne 1966 godine. Isto tako sam dvadeset godina kasnije ovdje bio sa svojim curom (vidi „Prvi put s curom na more“), tako da mi je ova željeznička stanica bila svojevrsno hodočašće neke druge, emotivne, vrste.
Ušavši u hol ogromne zgrade uvidio sam da se ona pretvorila u trgovački centar sa masom kojekakvih butika i trgovin(ic)a. Poplavu razočarenja ovoga što sam vidio u odnosu na ona što sam očekivao, pokušao sam suzbiti prolaskom kroz vrata koje su, stepenicama iza njih, vodila do perona.
Vrata su bila zaključana.
Ona poplava razočarenja se u tren pretvori u mahniti, sumanuti potop, opću kataklizmu.
Što ovdje vlakovi prolaze jednim dnevno!? Ili još rjeđe?!
Odustao sam od svog nauma kao naivac koji je tren ranije čvrsto vjerovao u pozitivan ishod, a sada se ta kula čvrstog uvjerenja rasplinula kao balončić sapunice. Nehotice sam uvukao glavu u ramena i pognuto tražio izlaz iz ovog košmara, ne nalazeći u njemu ništa od svog idiličnog sna s kojim sam koji trenutak ranije ušao. Još da ne netko od službenika priupita što ću ja na peronu kad tamo nema nikakvog vlaka. Što da mu kažem!? Da lovim jednu uspomenu! Dvije čak!
Vratio sam se do Stjepana i ubrzah ga da odmah nastavimo dalje. I nastavili smo dalje. On zbunjen mojom iznenadnom žurbom, a ja prezreno okrenutim leđima ogromnoj zgradurini nečega što je trebalo očuvati moje uspomene.
Gužva je bila manje-više onakva kakvu sam uvijek zatekao dolaskom u ovaj grad, bez obzira na ime države u kojoj je nekad bio ili u kojoj je sad. Uz pomoć plana grada, lako smo pronašli stari dio grada i njegov zaštitni znak – stari most. Zastali smo na standardnom mjestu za fotografiranje sa mostom u pozadini.
Gurali smo bicikle po tandrkavoj kaldrmi, što nije bilo lako ni za nas ni za bicikle. Ljudi su nas ispod oka s čuđenjem promatrali, što sam shvatio da ovakvi s ovim ovuda rijetko prolaze.
Zastali smo na novom-starom mostu. Moram priznati da odajem priznanje graditeljima, ovovjekim, koji su se trudili da ga naprave onakvim kakav je i bio. Jedino mu nedostaje glatkoća kamena po kojim hodamo, ona glatkoća koja se može postići samo bezbrojnim potpeticama cipela ljudi koji stoljećima prelaze preko mosta.
Sa divljenjem, znanim od ranije kada sam dolazio do ovog mjesta, a opet nesmanjenim zbog tog ponavljanja, promatrao sam modro zelenu bistrinu vode ispod sebe koja se zlokobno vrtjela i miješala. I opet, kao i svaki put ranije, odajem čast svakom skakaču koji skoči u ovu vodu. Gledajući na televiziji to izgleda lako i jednostavno, no gledajući ovdje, s lica mjesta, u modro zeleni vrtlog, to izgleda sasvim drugačije.
Na red je došao moj bicikl, točnije njegova guma. Kompliciranim objašnjenjima prolaznika (više njih) uspjeli smo pronaći trgovinu dijelova za bicikle, koja je više ličila na veću trafiku nego na manju trgovinu.
A još je bila i zaključana.
Tek što sam stigao razočaranu uzdahnuti, neki klinac nam je dobacio da je gazda u birtiji preko puta. Nema druge, 'ajd' Pero u birtiju i traži gazdu! I pronađoh ga, čovjek se istog trena diže, otvori radnju i izvadi negdje ispod tezge neku prašnjavu vanjsku gumu. Puhne prašinu s nje, obrisa rukom i slavodobitno pročita dimenziju gume koju sam tražio. Naplati 15 konvertibilnih maraka i ja izađoh van s gumom za koju nisam bio siguran da je bitno mlađa (ako uopće i jest) od one na biciklu koja zbog starosti ne izdrža ovaj put.
Kraj napola srušene stare višekatnice, u čijoj je sobi raslo drvo stabla pedalj promjera, u hladovini parkirali smo se u namjeri improviziranja radionice. Tu je bila i kamena ograda, lijepo niska, na koju je Stjepan odmarao, dok sam ja izvršio operacijski zahvat transplantacije gume.
Inače Mostar je grad koji mi izgleda najrazrušeniji od svih Bosanskih gradova koje sam imao prilike proći i obići. I općenito, ne samo u ovom putovanju. No, isto tako je i najimpresivniji glede novih građevina. Očigledno je da se ulaže veliki trud i veliki novci u obnovu grada. Pored starih, a sada prekrasno obnovljenih zgrada, u tom gradu sam imao prilike vidjeti objekte tako impresivne i tako, nekako u pozitivnom smislu, posebne da takvo što nigdje u Hrvatskoj ne vidjeh. Pa čak Zagrebu.
A kao dodatna posebnost je i to što takvi, poslovno-stambeno-i-što-ti-ja-znam-kakvi-još, objekti iz 22 stoljeća su rame uz rame nekoj ruševini na kojoj se po stupnju razrušenosti vidi da je u tom trenutku dok se vodio, to bio rat do istrebljenja u kojemu riječ milost nije postojala ni u mikroskopskim zrncima.
Pa i sada, u trenutku ovog našeg obilaska grada kada je rat iza nas već dobar niz godina, to međunacionalno rivalstvo se još uvijek osjeti. Sada se ono vidi, između ostalog i, u gradnji vjerskih objekata, pa tako je lijeva obala Neretve krcata minaretima, no zato je uvjerljivo najviša građevina ovog kraja, i obaju obala Neretve, toranj franjevačke crkve i samostana pored nje, inače mjestu našeg večerašnjeg konaka.
Kasnije smo, za vrijeme ručka u gradu, čuli glasine da se muslimani spremaju izgraditi džamiju sa još višim minaretom.
Badava rat, ljudi iz njega nisu izvukli nikakvu pouku.
Ta šetnja i to zujanje po gradu je nekako negativno djelovalo na naše želuce, pa se pojavila glad. Zato smo se ponovo uputili u stari dio grada, kraj starog mosta, da taj problem riješimo dobrim ćevapima. Koji su uistinu takvi bili, a kvalitetu ručka pojačavao je ambijent debele hladovine i kaldrme odmah pedalj od našeg ručka.
Nakon ručka imali smo taman vremena da obiđemo i neku vrstu konkurencije našim domaćinama – franjevcima, kod kojih imamo zakazano prenoćište, Mostarsku katedralu. Crkva izgleda stvarno impresivno, ali me ostavila nekako zbunjenog. Kao ne baš pretjerani ljubitelj nove, moderne, arhitekture sakralnih objekata, podrozljivo, onako sumnjičavo, što se kaže ispod oka, promatram ta nova zdanja. A ovo, koje sada promatram, izgleda mi više kao, Bože mi oprosti, svemirski brod Enerprise, nego kao mjesto za vezu sa Bogom.
(Istini za volju, vezu sa Bogom mogu pronaći bilo gdje, to ovisi o onome unutar mene a ne o onom oko mene).
Prije večere smo, zujajući po gradu postali žedni, pa smo zalutali u neki ogromni, ultra moderan stambeno-poslovni objekt, u kojemu jedva pronađoh trgovinu, višestruko veću iznutra nego mi se to činili izvana, te častih Stjepana i sebe hladnim pivom.
Sada kad se sunce približilo horizontu i kada su sjene postale duuugačke, pronašli smo franjevački samostan, što nije bio nikakav problem obzirom da nam je taj visoki toranj bio orijentir, i dok je Stjepan ostao vani da pravi društvo biciklima, ja sam ušao u prvu prostoriju u kojoj sam čuo glasove, te nakon pozdrava se predstavio. Moj sugovornik je tren zastao, a onda je pozvao svoga kolegu, franjevac isto kao i on, koji nas je odveo do velike, ali stvarno velike, a ovaj put i čiste, vjeronaučne dvorani i pokazujući nam gdje su sanitarije, poželio nam laku noć.
Slijedilo je lagano raspremanje, lagano pripremanje postelje, lagana toaleta u sanitarijama, uglavnom sve lagano da laganije na može biti. Ovakav kraj dana na ovakvim putovanjima, kada mi je i zadnji ovodnevni problem, problem noćenja, riješen, ostaje mi lagano, ali stvarno, lagano guštanje kraja dana, rasterećen od bilo kakve frke, frkice, današnje.
Dok smo mi tako guštali u zadnjim trenucima današnjeg dana, iznenadno se pojavio naš domaćin koji nas je doveo do ove dvorane, noseći nam u ruci štrucu kruha, komad sira gauda od dobrih pola kile i dvije boce jogurta od po pola litre. Uz želju za dobrim tekom, reče nam na odlasku da je sutra ujutro misa u osam. Dok smo mi zbunjeno gledali u neočekivanu večeru naš nam se domaćin, kao vrijedna, ali i samozatajna domaćica, već izgubio sa vida.
Dok smo manji dio nenadane večere jeli (veći dio smo ostavili za sutrašnji doručak), odlučili smo ujutro otići na tu misu. Pored zahvale Bogu na ovom putovanju, krcatom doživljaja i ugodnih emocija, radoznalost nas je vukla da vidimo kako i u kakvom ambijentu se ovdašnji obraćaju Bogu.
Danas prešli biciklom 61 km.
DAN ŠESTI
Slike sa šestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu šestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Ako sam, nakon kišnjenja drugog dana ovog putovanja, rekao da više nismo imali problema sa kišom na putu, to ne znači da ona nije padala dok mi nismo putovali. Tako me tek za trenutak ovu noć par puta budio snažan pljusak, grmljavina i vjetar. No ono zrne svijesti, koje se brinulo za moju egzistenciju, uljuljkano sigurnošću i pouzdanošću, i što je najvažnije suhoćom, mjesta i građevine gdje noćim, nije dozvoljavalo da se zbog, eto, takve „sitnice“ kao što je oluja i prolom oblaka, prekida moj, nadasve blažen, miran i spokojan, san. Tek ujutro kad sam izašao vani, po količini vode i po grančicama i granama sa lišćem, otkinutih noćas sa drveća, shvatio sam koje je sreća blaženo, mirno i spokojno prespavati ovakvo što.
Svakom od nas na duši kako i zašto vjeruje, no, gledajući znakove noćašnje mahnitosti vremena u ovo mirno jutro i imajući na umu svoj, kako već rekoh, blaženi, miran i spokojan san, sam po sebi mi se nameće zaključak da je netko gore noćas na me dobrano pazio i nježno me mazio uklonjenog na mirnu, tihu i nadasve, suhu oazu, dok je vani bilo ovo što je bilo. Zato sam sa osjećajem dodatne, ali velike zahvalnosti nestrpljivo i žurno krenuo do crkve na tu misu.
A ta misa nije bila u crkvi, odnosno u njenom dijelu za to, jer unutrašnjost crkve trenutno proživljava radove na interijeru, pa je misa prebačena u podrumske prostorije franjevačke crkve.
Nakon ulaza u crkvu na glavni ulaz, odmah s desne strane spuštamo se stepenicama od grubog betona, stepeništem koje još nije dobilo bilo kakvu ogradu, pa sam s posebnom pažnjom koračao stepenicu po stepenicu, držeći se više zida, nego ruba ispod kojeg je nešto, ne znam što, ali negdje dolje.
Završavši to s stepenicama, ušli smo u veeeliku podrumsku prostoriju sa uredno poredanim stolicama. Ispred tih stolica na povišenju je bio improviziran, skroman, ali baš zbog toga i emotivno topao (barem sam ga ja takvog doživio) oltar. Svuda oko nas grubi beton, a na svodu, isto tako betonskom, pažnju su plijenili ogromni nosači. Sve to, ta dekoracija od grubog betona i ti ogromni nosači, davali su dojam kao da sam u nekom super-hiper otpornom atomskom skloništu za koje je 500 kilotona ili 9 stupnjeva po Richteru tek ujed komarca.
I opet, kao ranije u Uskoplju ili u Jajcu, dojmio me broj ljudi koji su došli na misu. Nekako ambijentu usprkos, ili baš zbog njega, misa, propovijed, svećenik i ljudi, sve je nekako proteklo u mirnom, nježnom i obzirnom, dostojanstvu. Na kraju sam s mise otišao s osjećajem posebne prosvjećenosti, produhovljenosti. Ambijentu usprkos ili baš zbog njega. Izašao sam iz crkve sređujući misli, namještajući ih tako da mi budu podnošljive i da mi ne remete daljnje putovanje, zaboravljajući i betonski ambijent, i betonske nosače i betonske stepenice.
Nakon što smo uzeli bicikle, pripremljene za put pred nama, parkirali smo ih na istom mjestu kao i sinoć, ispred ulaza u stari dio franjevačkog samostana, da se zahvalimo domaćinima na večeri, noćenju, a i na misi.
Prije nastavka puta imali smo još jedan problem mali, tek problemčić, za riješiti. Memorijska kartica moga fotoaparata bila je puna, puncata, pa je trebalo njem sadržaj istresti u CD disk a nju rasteretiti za bilježenje novih ljepota, dojmova i pogleda. Pronaći neku kompjutersku radnju koja se, osim prodajom, bavi i informatičkim uslugama, je na kraju ispao problem iznad svih očekivanja. Možda zbog toga što je bila subota, točnije njeno jutro, uglavnom nakon dosta zatvorenih i jedne otvorene radne u kojoj nam je ljubazna prodavačica svoju informatičku polupismenost opravdala činjenicom da je ovdje na zamjeni, i to samo danas, uz njenu preporuku, konačno smo pronašli ono što tražimo. Mladić od dvadesetak godina saslušao je moju molbu i učio što sam tražio, mirno, tiho, bez problema i bez naknade. Da umirim svoju savjest, dao sam mu 5 maraka za kavu, zahvalio se i izašao van ozarenog lica zbog riješenog problema (problemčića tek).
Sad je već krajnje vrijeme da se krene. I krenuli smo. Mada sa čestim stajanjem, jer se Mostar sa svojim znamenitostima nije tako lako predavao. Tako smo prošli pored velikog i impresivnog Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača, a prije nego smo se počeli pentrati serpertinama okrenuli smo se i pozdravili toranj katedrale.
Mostar se smjestio na proširenju, polju uz Neretvu, stiješnjen ogoljenim brdima sa svih strana. Obzirom da napuštamo Neretvu, znači da nam ne gine uzbrdica. Koliko dugačka će biti, ne znam, jer ovim putem nisam nikad, ni na koji način, prolazio. Iako se ona oblačnost od jutra pomalo razilazila, pa se koji put, dok smo bili u gradu, i sunce promolilo, nadao sam se da je ostalo nešto viška od one pažnje i dobrote kojom me je Onaj gore darivao prošlu noć, pa da je potroši u oblačno i svježe vrijeme, ali bez vjetra, barem dok savladamo ovu uzbrdicu.
Ostalo je i baš tako ju je potrošio.
Iako smo je očekivali, uzbrdica nas je ipak iznenadila i pojavom i strminom a i oštrim krivinama. Odmah na njenom početku je raskrižje gdje se desno, jasno uzbrdo nastavlja prema Širokom Brijegu i Posušju, a mi smo skrenuli lijevo slijedeći putokaz za Čitluk i (najzad!) Međugorje. Cesta je krivudala cik-cak uzbrdo pružajući nam prekrasne poglede na grad, koji nam je postupno sve više i više tonuo dolje.
Za razliku od ogoljenih okolnih brda, u gradu je bilo dosta zelenila, pa čak i neke vrsti šume. Tako se kraj jedne od njih smjestila katedrala koju se lako uoči zbog svog oblika i oblika svoga tornja.
Jednako tako, ako ne i još više je uočljiv toranj franjevačke crkve koji svojom visinom apsolutno i bez dileme nadvisuje bila kakvo zdanje u Mostaru.
Kad smo zamakli za brdo, nestao nam je Mostar i zanimacija u obliku gledanja dolje na njega. Umjesto pogleda na grad sada smo imali pogled na hercegovački krš i ono malo zelenila na njemu koje se uporno i teško bori za svoje mjesto pod suncem.
Potpuno neočekivano ispred nas je pukao prekrasan pogled na nastavak Mostarskog polja južnije od grada u kome se smjestila ogromni kompleks tvornice aluminija.
Konačno smo se popeli koliko je trebalo, pa je putovanje nastavljeno gore-dolikanjem i prolaskom kroz usputna sela u kojima nije bilo baš mnogo živosti. Okolinom je dominirala borba između sivila kamena i zelenila niske makije, no obradivog zemljišta je bilo vrlo malo. Ovdje je zemlja jako, jako škrta.
Prolazeći kroz jedno od usputnih sela, naišli smo na crkvu, mlađeg doba, poveliku, obzirom na veličinu sela. No, kad smo joj se približili dala nam je vrlo originalno upozorenje.
Oni oblaci koji su sa strpljenjem čekali da se popnemo uzbrdicom po što prijatnijem vremenu, sada su se, kada (veće) uzbrdice više nema, tiho i skromno povukli prepustivši žarkomu hercegovačkom suncu da sav živi svijet na zemlji hercegovačkoj podsjeti da je ipak sredina ljeta.
I uz to žarko hercegovačko sunce, nakon poduže nizbrdice, uletjeli smo u Čitluk, dobrano ugrijani i ožednjeli, pa smo od svih mjesnih znamenitosti tražili debelu hladovinu sa hladim pivom u blizini.
I našli smo je!
Hladovina je bila podebela i povelika tako da smo, osim sebe, i bicikle s njome nagradili.
A u samom mjestu jedino za izdvojiti je zgrada mjesne vijećnice, postarijeg datume izgradnje, ali izgledom dobrostojeće stare dame, kraj koje se smjestio neki betonski kolos kojemu su veličina i upadnost pogledu očigledno bili bitniji od estetike. Barem je meni tako izgledao.
I konačno, Međugorje.
Bilo je kasno poslije podne kad smo ušli u odredište ovog putovanja. Malo smo prozujali mjestom, koje po vrevi ljudi, broju vozila i ogromnim kućama, teško bi bilo selom zvati, a opet nije imalo nekog smislenijeg urbanog štiha, da bi ga gadom nazvali. U stvari to je bilo selo kao sva ona kroz koja smo danas od Mostara prolazili dok se nije dogodilo Ukazanje. Ljudi su počeli stizati u sve većem i većem broju, pa iako je njihova nakana dolaska čisto duhovne prirode, ipak treba tijelo napojiti, nahraniti i zbrinuti. Iz tog razloga počeli su nicati uslužni objekti, sve više i više, pa i sada dok ovuda prolazimo uočljiva je prisutnost građevinskih radova.
Lako je meni, kao prolazniku, sada filozofirati, ništa me ne košta, ali čini mi se da ni prije, a ni sada nema nekog sustavnog plana i programa na nivou mjesta, gdje što i kako sagraditi. Tako da sve to izgleda prigrađeno, pregrađeno, nadograđeno na ono od prije. S druge strane, možda je baš to što ovom mjestu daje neki poseban štih, neku originalnost.
Da sad ne zapitkujem od kuće do kuće, gdje nam je prenoćište, odlučih na velikoj trafici, na koju naiđosmo, zapitati za plan grada. I stvarno ga ima (prvo iznenađenje –manje) i košta dva eura (drugo iznenađenje – bitno veće). Dva eura za papir veličine A3 formata !?
Tren poslije pade mi napamet da će mi taj plan grada Međugorja (mislim grada, jel', hm svašta!) takve veličine i takve cijene biti izvrstan i, nadasve, originalan suvenir na ovaj, hm!, grad.
I kupih ga otvorih i brzo nađoh auto-kamp „Zemo“ te se uputismo njemu.
Kamp nije bio velike, površine, nešto kao, otprilike, nogometno igralište, ali je bio sjenovit znatnom hladovinom i imao je sanitarije koje su, kako sam kasnije uočio, bile sasvim OK. Gazda kampa nije krio oduševljenje prema nama, pogotovo kad je saznao koliko smo put prešli, i to biciklima.
I tako je opet, kao i prethodnih večeri, krenula spora. mirna i opuštena priprema za počinak. Ovaj put je stvar opsežnija, jer je trebalo podizati šator ali se nismo ni najmanje sekirali zbog toga. Još je dosta dana ostalo do noći stignemo sve napraviti i pri tome se još i odmoriti.
Danas prešli biciklom 32 km.
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Post je objavljen 30.01.2012. u 22:39 sati.